Počasnice

ČOVJEK U ČAMCU

               Ivici Antolčiću i Ferdi Ćusu

Na sedefnom odsjaju
razbijene školjke
naoružan kistom
dječak jaše pijetla
naoružan dlijetom
dječak jaše kornjaču

Pala je glava caru
na rimskom novčiću
i potkova s umorna konja
što vuče žitnu lađu

Čaplja oprezno silazi iz žbunja
krilima dodirne oblake u vodi

Šuma teče
Rijeka raste u krošnjama
joha, topola i divljih trešanja

I u zvoniku drvene crkvice
na groblju

Čamac se vraća čovjeku

NA KRILU MAJKE STVORITELJICE

               Milivoju Gluhaku, istraživaču i alkemičaru

Tijelo je palo
na ulici daleke zemlje

Duh je pozdravio
sunce s Adamova i Budina
stopala na vrhu Svete planine

Prijateljice vrane
raznijele su vijest svijetom

Stari slon krenuo je
prema groblju

Tijelo rasuto u pepeo
lebdjelo je oceanom
na visokim valovima
na bezbrojnim rukama
Majke Stvoriteljice

Moj je prijatelj prošao
stazom vračeva i krokodila
umiljatih tigrova
i novih oblika

Vratio se svijetu
kristala, formula i minerala
U misao vječnih mudraca

STAKLAR S CRESA

               Nepoznatom čovjeku
               koji je popravio staklena vrata

Mogla sam zaspati u travama
otočja Aspertides
i na drugi svijet otići
Po stijenama hodati
u ponor pasti
i na žalu se nasukati

Na zvonu se njihati
od spolija predromaničku crkvicu sastaviti
od sarkofaga vrata hrama načiniti

U zemlju se skriti
i kao mirta niknuti
Mogla sam kroz stakleni zid proći
Nevine i oštre
riječi su se rasule

I nenavikla na stvarnost
šutim
s krhotinama zvijezda u grlu

KALEŽ I BODEŽ

U slatkom oceanu
koštica do koštice
planet Bobica

kvačica do kvačice
zbir bobica
Čehulja grožđa
galaksija

Metamir
grozd
s kojeg piju
dvije ptice
i dvije pliskavice

Na Zemlji
oštar i blag je jež
krv i vino
kalež i bodež
Otkupljeni
piju
Muškarac i Žena
s trsa vinove loze
razapetog na žici

SAGA O STAROSTI

               Posvećeno predromaničkim crkvicama
               razasutim jadranskom obalom

U masliniku
mladih starica
i ona je stablo
s krovom od šindre
umjesto krošnje
i neotkrivenim grobovima
umjesto korijenja

Oporo i ljubičasto diše
poput grmičaka kadulje
s čijih cvjetova
pada rosa od znoja
srednjovjekovnih sebara

Osloniš li se na nju
obujmi te svjetlo
o kome ne svjedoče
pismoznanci
i njihov se mrak sklupča
u suncem joj obasjanu
peterokutnu izduljenu
sjenu blizanku

I bezglasno kažeš
Zdravo ljupka starice
i svježinom i mirom te ospu
divlji busenovi kamilice i
i na kamenim lišajevima
bezbrižni san zmije otrovnice
i sigurnost travki
što rastu nakon košnje
i ljudskih stopala

I ponovno bezglasno kažeš
Zdravo ljupka starice
pa piješ tišinu kao vodu
i slušaš je kao pjev ptica

I gledaš je s vjetrom u krošnjama
u neprekinutim daljinama
čiji ljubičasti pokrov
pὸplavljen blijedi
dok na njegovu vodenu obzorju
piju dvije ptice
i dvije pliskavice
a muškarac i žena umaču se
i rastaču svoj umorni um
protjeravši sebe same
iz zemaljskih vrtova

Maslinov gaj s crkvicom u središtu
sanja zmiju kao lijek
i naćulivši lišće čeka ljudski glas

I šapneš
u uho lista vjetra i ptice
Zdravo ljupka starice