Mladi književni laureati

Promotri li se aktualna ponuda poticajnih projekata u recentnoj hrvatskoj književnosti, vidljivo je da postoji popriličan broj natječaja vrlo raznovrsnih profila. Zamjetno je i otvaranje prostora mladima kojima se, kao baštinicima sadašnjosti, nastoji omogućiti što lakša afirmacija i ostvarenje potencijala... prije nego ih istisnu neki novi mladi. Na tom je tragu Modernist nakladništvo iz Varaždina ustanovilo prvi književni natječaj za mlade autore u povijesti Varaždinske županije, Mladi Krleža. Pokrenut je 2020./2021. godine s nakanom da se ukaže kako je »krucijalno važno /.../ među mladim i najmlađim naraštajima razvijati i oplemenjivati kulturu čitanja i spisateljskog stvaranja«.

Dakle, ovaj natječaj se obraća mladim autorima (do 35 godina) iz Varaždinske, a od drugoga godišta (2021./22.), i Međimurske županije, koji »literarno (umjetničko-kreativnim diskursom) progovaraju o suvremenosti, stvaralački i tematski analiziraju aktualnost u najširem smislu tog pojma (kulturno, društveno, ekološki, civilizacijski...)«. Izabrani rukopis nakladnik nagrađuje tiskanjem. Pobjednica prvog natječaja bila je Kristina Slunjski s pjesničkim rukopisom Anatomija ljudskosti, a ove je godine prosudbeni žiri najboljim izdvojio prozni rukopis Putevima krijesnica Filipa Sveteca.

Anatomija ljudskosti Kristini Slunjski druga je objavljena zbirka pjesama. Njena prva knjiga, zbirka pjesama Eratina, objavljena 2018., također je rezultat pobjede na natječaju (Književni klub Sirin iz Beograda). Tematika pjesama je, vidljivo iz naslova, preispitivanje svijeta i ljudskosti, osobito aktualne. Svjesni da se u tu formulaciju, načelnu i vrlo poopćenu, može upisati gotovo svaka tema, ističemo ono po čemu su pjesme pamtive, a to je – individualiziran izričaj. Autorica je intelektualka moderna senzibiliteta, što se, tragom misli da je stil čovjek sam (Buffon), odražava i u njenu jeziku, koji je prošaran frazemima iz područja aktualnih znanstvenih i tehnoloških prostora (informatika) te autoričine struke (pojmovlje vezano uz književnost i postmodernizam). Jezik je kolokvijalan, depoetiziran, združuje metajezičnu razinu (bit, bajt, dekodiranje, dekonstruiranje) i banalnu frazu/sliku (korisnik je trenutno nedostupan, čistoća je pola zdravlja – ne kao podlogu za ironiju nego, rekla bih, sondiranje aktualnog stanja stvari).

Pjesnički jezik Kristine Slunjski nije metaforičan nego teži doslovnosti: u njenom svijetu miš je miš i kad je dio računalne opreme te se može reći da autorica vraća jeziku njegovu iskonskost, pravo na denotativnost, pravo na banalnost (spomenimo fraze skrivati kao zmija noge, davati lažna obećanja). Ostalo je »kemija/ sazdana od eritrocita, trombocita/ i fragmenata sjećanja«. Doživljaj običnosti podupire stih – bez klasičnih oznaka poetičnosti (rima, izosilabija, stvaranje osebujnih ritmova): formalno to jest stih, ali se prozodijski ne razlikuje od prozne rečenice – jednostavne, protočne, logične i najčešće gramatički neutralne. Iskaz je diskurzivan, objašnjavalački, a ne konotativan: niz je rečeničnih struktura s konektorima/diskurznim oznakama karakterističnim za objašnjavalački tekst (U starosti/ ona je prokletstvo/ jer znači da si sam; A bojim se tih nakaradnih lica/ jer nikad ne znaš što stoji ispod šminke).

U tom smislu ova se poezija nadaje kao težnja za dodirivanjem biti sebe i svijeta na osnovi obične svakodnevice (naslovni pojam anatomija u ovom slučaju ne tiče se strukture i organizacije organizma samog, nego strukture etičkih i socijalnih činova tog bića/organizma) te je pjesma, na naznačen prozaičan, svakodnevan način ujedno i suštinska, egzistencijalna.

Lirski/zamjedbeni subjekt preispituje egzistencijalne aktualnosti (životni krugovi, neuspješno planiranje života, nesanica i nemir, uhvaćenost u virtualni svijet i odnos prema realnom, strah i iskustvo...) kroz koje pita o prividu i suštini, vremenitom i trajnom... ne dajući (još) odgovor nego nudeći put k njemu, a taj je put pitanje, dilema, nedoumica, kaos kao retorta tvorbi, pa i tvorbe koju zovemo spoznaja (treba okruniti upitanost kao majku./ I tek tada će majka poroditi/ mukom opranu pjesmu). Koliko je za Kristinu Slunjski važna dilema, ne jednost i nepokretnost ravnoteže, koliko god ona bila primamljiva mudronosnom dijelu naših bića, vidljivo je iz niza pjesama (Iznova, Slatkorječivost, Pred istekom roka, Zgoditak) oblikovanih na temelju dualnosti, kontrastivnom strukturom ili – ili, tako da se slijedom iz teksta u tekst ulančavaju dvojnosti strah – iskustvo, pomodni hir – bit, istina – laž, dobitak – gubitak (Čak i kad dobiješ/ nisi siguran s koje je strane/ udario grom).

Aktualni laureat, Filip Svetec, na ovogodišnjem je natječaju Mladi Krleža ponudio zbirku priča Putevima krijesnica, koja se sastoji od pet cjelina: Malena balerina Kaja i njezin Čovjek-Mjesec, Voda u gradu skakavaca, Rudnik duša, Onaj otok, špilja i svjetionik te Kako je Zora spasila Sunce.

Strukturno i etički, priče idu tragom bajke: radi se o sukobu dobra i zla, s naglaskom na afirmaciji/pobjedi dobra. U skladu s kodnim određenjima bajke, likovi su podijeljeni u antagonističke skupine, od kojih je jedna borac za načelo dobra (Kaja, Čovjek-Mjesec, skakavci, Valko...), a druga je uzurpator nekog željenog objekta/svojstva (Rebeka, Reron, nemoralni ljudi...). Karakterizacija likova je verbalna i eksplicitna, osobina je liku pripisana autorskim glasom, izvanjski i formalno (u priči Malena balerina Kaja i Čovjek-Mjesec zla Rebeka jednostavno je pokvarena, Reron je zao, muha pokvarena).

Uz spomenutu etičku dihotomiju bajkovit je i element tajnog predmeta te njegova funkcija u razrješenju sudbinskog sukoba (sukob skakavci – stršljeni rješava se medaljonom koji skakavac Jakob dobiva od djeda, a koji je varijacija na temu tri prstena i sl.: prava kombinacija u pravom trenutku djeluje kao ključ za razrješenje situacije). Borba dobra i zla, premda je općeg karaktera i suštinska, personalizirana je i odvija se kao dvoboj junaka suprotstavljenih skupina (Reron stršljen a Jakob skakavac), možemo reći – na tragu mitova.

Klasičnoj bajci najbliža je priča Kako je Zora spasila Sunce. Kompozicijski i fabulativno protočna je i jasna, svedena na dva glavna aktivna lika (djevojčica Zora i čovječuljak Valko). Sukob principa dobra (manifestiran kao svjetlost, toplina, zdravlje, progresija, a osobito kao Zorina požrtvovna briga za bolesnu majku) i zla (neetični ljudi, bez empatije i snage zajedništva te njihovi pomagači zli duhovi) predstavljen je deklarativno, kao predavanje, no jasno i čitko. Priča je u svojoj jednostavnosti skladna, ne oblikuje nefunkcionalne digresije/epizode, koje/kakve u nekim pričama rasipaju pozornost čitatelja.

Vidljiv je autorov napor da priča stvori posebni prostor adekvatan žanru fantazije: u svijetu skakavaca, npr., zanimljiva je začudna vještina mirovanja pod vodopadom kao način otkrivanja unutarnje, davno pohranjene istine. Zanimljivo je realizirana i strast »ludog« znanstvenika gospodina Friska (Voda u gradu skakavaca), kojem je i u najkritičnijem momentu (rat dviju susjednih država) najvažnija sigurnost projekta (proučavanje skakavaca smještenih u staklenku radi lakšeg motrenja).

Vezni motiv priča, krijesnice kao entiteta dobra (duh Kajine majke, duše umrlih skakavaca...), u funkciji su popravljanja svijeta u kojem je etička ravnoteža ugrožena. Kad se krijesnice i ne spominju direktno, prepoznajemo ih u alegorijama (npr. sedmora vrata u Rudniku duše). Poruke su konvencionalne, klasične, univerzalne, vrlo dojmljivo oblikovane (izdvajam kao sukus misao: onda kad poklanjaš svjetlost drugima, raste svjetlost i u tebi), no na provedbi bi se moglo poraditi studioznije.

Jedan od problema priča obilje je likova: nije problem s likovima-funkcijama, nego s likovima-naljepnicama (posvojene Kajine sestre i brat Jan, papagaj Kreker, Friskov unuk Stif, stršljenica Nika...), koji postoje kao leksičke činjenice, ali ne i kao funkcionalni elementi priče. Priče ponekad ne razviju svoj potencijal, tako da razrješenje ne proizlazi logično iz prezentiranog materijala (djelovanje i voljna očitovanja likova), nego ga pripovjedač eksplicira iz svoje autorske pozicije (već spomenuti oblik predavanja).

Zamjetan je još jedan problem teksta Filipa Sveteca, a to je nedovoljna jezična dotjeranost. Ovakav kakav jest, tekst je opterećen nepreciznostima i pogreškama – gramatičkim, sintaktičkim i leksičkim – zbog čega je rečenica povremeno neskladna, a poruka nejasna (... Una, koja je nekad bila uspješna scenaristica, ali životne okolnosti nisu je zadržale na tom polju; ... Kliks pogodi sa svojim kopljem drvo; ... otplesala /je/ jako dobro i time dobila velike ocjene).

Zaključno, naznačit ću jednu opasku, sasvim osobnu: prostora i razloga za natječaj ovakvog profila svakako ima, no dobro bih razmislila o nazivu. Jasno da su imenovanja važna: njima označavamo bitnosti svojega svijeta, no nekako mi se čini pretencioznim nekog na početku karijere obilježiti povezivanjem s Krležom. Može biti inspirativno, svakako, no može biti teret koji (i s kojim se) nije lako nositi.