Mala predstava koja upozorava na velike nevolje

Genijalni Gérard Jugnot u svojoj nenadmašnoj i nigdje drugdje dosegnutoj monodrami Konačno sam u pariškom Caffé-theatre Le Splendid (što sam gledao 1981. godine) pokazuje sve prednosti ove vrste kazališta. Nakon njega, vrlo mu blizak u nas bio je pokojni Fahro Konjhodžić, Gavellin sjajni komičar, sa svojim Jazavcem pred sudom. To je bilo tako jednostavno, a precizno napravljeno da se moglo igrati bez ikakvih pomagala bilo gdje i igrano je po brojnim školama u Hrvatskoj.

Čitam da je Dragan Despot igrao Krležinu dramu Na rubu pameti već sto pedeset puta. I to sam gledao, slučajno na pozornici dubrovačkoga kazališta. Izvrsno je izvedeno. Nisu to jedine predstave jednoosobne jednočinke ili One man show kako to zovu Englezi; međutim, ove tri ostaju pamtljive jer su znatno iznad prosjeka svega što sam gledao.

Sanja Milardović, mlada zagrebačka glumica, ogleda se u toj vrsti kazališta svojom, kako je naziva, tragikomičnom monodramom Mala čuda. Glume što se tiče pokazala je izvrsnost i zaradila pljesak »bliže dvadesetak« nas koji smo to gledali na pozornici Exit-teatra, zapravo u depandansi tog privatnog kazališta, u jednoj dvorišnoj zgradi Gundulićeve ulice u Zagrebu. Ta malena pozornica očito je dio nekog stana ranije, gdje je mogući dnevni boravak i spavaća soba, ili druge neke stambene prostorije, pretvorene su u to maleno kazalište.

Malobrojnosti nas u gledalištu pridonijelo je i to što je večer bila kišna, što je bila pandemija pa i glumci moraju poštivati ograničenja i zabrane da izbjegnu kazne glede razmaka koja propisuju hrvatski pandemijski birokrati, a najviše stoga što je predstava već igrana te je doživjela i svoju znatnu kritičarsku recepciju.

Sanja Milardović je i spisateljica koja je, koliko sam uspio razabrati, zapravo uprizorila svoj istoimeni roman Mala čuda. Roman nisam čitao pa mogu govoriti samo o onome što sam vidio. Sve počinje dvojbama oko imena protagonistice. Je li to »Ana« ili je to »Flora«, »glavni lik njezinog romana«, no u svakom slučaju nazire se samoživotopisnost, premda je moguće i zapažanje okoliša i bliskih joj osoba i događaja. Nema ih mnogo, obični su, svakidanji.

Međutim, to je manje bitno. Riječ je, zapravo, o nekoliko banalnih životnih prigoda koje autorica zove »nadrealnom« i »apsurdnom« pričom. Primjerice, to je emotivno i nepromišljeno otkazivanje radnog mjesta zbog nasilnog i priglupog šefa ili otklanjanje od vjere zbog normalnog ispovjednika, a normalan je upravo stoga što je heteroseksualan pa poziva nadobudnu ispovjednicu tek u namjeri grijeha na kavu.

Predstava nije posve jednoosobna jednočinka zato što glumica i spisateljica u ulozi redateljice traži pripomoć muškoga i ženskoga glasa koji su, dakako, ranije nasnimljeni. Svi tehnički uvjeti izvedbe su zadovoljavajući, ali očito ne i dovoljno iskorišteni.

Primjerice, na samom početku kada protagonistica iziđe i sjedne u polufotelju za niskim stolićem na koji će poslije postaviti prijenosno računalo, svjetlo joj osvjetljava desni obraz dok su dvije trećine lica neosvijetljene. To je, svakako, namjerno (oblikovatelj svjetla je Luka Matić) e da bismo moguće postupno otkrili protagonističin lik, ili ne znam koji je već razlog tomu; u svakom slučaju nije mi se učinilo baš bilo čemu potrebnim, dapače: boljim mi se čini odmah vidjeti nju zbog koje smo i došli u teatar.

Ova predstava se zove »projekt«. To je u novije vrijeme zahvatilo hrvatsko kazalište, a podrazumijeva one predstave koje nemaju svog pisca nego ulogu književnika preuzimaju sami protagonisti izvedbe. Ovdje to i nije neki projekt jer romaneskni predložak imamo. Imamo i prilagoditeljicu tog romana za kazalište. Dakle, uvjetno je projekt, uvjetno i jednoosobna jednočinka. Izvorni izvoditelji monodrame, naime, nikako ne bi propustili prigodu da sami odigraju i onog nasilnog i priglupog direktora koji ne zna riješiti zadatak iz trećeg osnovne i onog jadnog ispovjednika kojemu je zbog svog klerikalnog statusa teško zadovoljiti svoje nagonske potrebe. Iako je to propustila, odnosno prenijela na tuđi glas (Frano Maštrović) glumica je doista pokazala zavidnu glumačku nadarenost, a o redateljskoj i spisateljskoj nadarenosti nisam doznao mnogo, što znači da ne mogu reći ništa. Da, naravno, to nije nikakav prigovor njezinu uprizorenju, redateljstvu, koje je korektno, nego nedostatak podloge za ocjenu.

Kazalište Exit čim se iz socijalizma kotač povijesti prometnuo ponovno u kapitalizam, gdje su mala privatna kazališta moguća, pokazao je iznimnu snalažljivost, dobru organizaciju, pametan izbor autora i djela. I postigao nevjerojatno veliku gledanost. To sve treba pripisati je jednom od brojnih sposobnosti i nadarenosti Matka Raguža, glumca i redatelja te pokretača i umjetničkog voditelja toga kultnog i višestruko nagrađivanog kazališta.

Ova »produkcija« nije samo njegova nego i Petra Cvirina »za TeatarM«, očito još jedno traženje mogućnosti organizacije predstava bez pomoći grada ili države. Glazbu nisam uspio zapaziti, no moja pratiteljica tvrdi da je »glazba izvrsna«! (Mary May, očito neka Englezica ili Amerikanica!?)

U svemu Mala čuda simpatična je predstavica te je glumica zaslužila ono zbog čega gluma postoji: pljesak gledatelja. Svejedno je da li nas je bilo tek dvoje, »bliže dvadeset« ili dvije stotine – pljesak je jednako vrijedan. Međutim, ruku na srce, to sve je ipak negdje postrance u velikomu gradu gdje danas ima već petnaestak malih kazališta, umjetničkih organizacija, »projektanata« i sličnih načina da glumci i redatelji prežive.(Sjećam se nesretne i drage mi Jadranke Matković, odlične gumice i vrhunske intelektualke, »slobodne umjetnice« koja je pod starost gladovala, doslovno!) Oni koji nisu na zagarantiranim plaćama u državnim i gradskim kazališnim kućama doista su na tanku ledu u svakom kapitalizmu: između zaborava i neuspjeha i pamćenja, uspjeha i slave, jedva je korak razdaljine.

Umjesno je pitanje stoga, zašto svemu ovomu dajem toliko prostora? Dva su razloga. Ostaviti na relevantnim stranicama Kola Matice hrvatske pouzdan trag o hrabroj mladoj stvarateljici koja se bori za opstanak i zato što mi ta predstava, kao i okolnosti njezinoga nastanka, omogućuju uočiti dosta toga važnog ili karakterističnog za suvremena kazališta u Hrvatskoj.

Ispod antičkih kazališnih standarda

Kada smo te zimske večeri praćene dosadnom zagrebačkom kišom ušli u prostrano dvorište jedne od znamenitih palača zagrebačkoga Donjega grada koji je projektiran i ostvaren po uzoru na antičke četvrti, tj. pravilne četverokute izvana i iznutra, već to me podsjetilo na antičko doba. Unutra, u tim dvorištima nekada su rasla stabla i ulazile kočije s ulice. Sve to je danas devastirano kao i ovo dvorište o kojem govorim, a gdje se u prizemlju smjestio jedan od izvedbenih prostora Exit teatra. U odnosu na ljepotu i sklad antički osmišljena i ostvarena grada imamo sva ta dvorišta devastirana i uništena, koje više koje manje, u Zagrebu koji u moje šezdeset i tri godine boravka u njemu nikada nije bio tužniji i ružniji, jadniji i zapušteniji.

Kao što je usporedba antičkoga grada, odnosno njegova secesijskog ostvarenja danas samo ostatak ostataka svega toga, tako je i kazalište koje tu gledam, ta nekadašnja prostorija vjerojatno nečijega stana, valjano korišten, ali nikada posve podoban prostor za kazališna ostvarenja.

U ovakvim prigodama uvijek se prisjetim odlično očuvanoga antičkoga kazališta u Epidaurusu u Grčkoj i njegove tehničke i izvedbene savršenosti. Tako gledano, od antike do danas europsko kazalište nazadovalo je nemjerljivo. Naime, tu savršenost svaki grčki turistički vodič rado pokazuje svima koji to mjesto posjete. Turiste pošalju gore visoko u šezdeseti (!?) red okrugle građevine, a oni u pedesetak metara udaljenom središtu pozornice kresnu drvcem o kutiju žigica. Taj zvuk jasno se čuje i u onom zadnjem, mislim šezdesetom redu. Takvu savršenu akustičnost nema ni jedno suvremeno kazalište-kutija. (Naziv kazalište-kutija usvojio sam od velikog redatelja i dragog mi prijatelja pokojnoga Georgija Para.)

U ovoj ovdje, u odnosu na velike kazališne kuće, malenoj kazališnoj škatulji, zvuk nije trebao biti upitan naprosto zato što je prostor malen. Međutim, sve to skupa bliže je kazališnom amaterizmu, znatno razvijenijem od profesionalnoga kazališta, u svim urbanim sredinama koje imaju kazališnu kulturu i gdje urbanu otuđenost zamjenjuje prisnost kazališnog čina, odnosno izravno sučeljavanje čovjeka sa čovjekom.

Tipičnost i kazališta i izvedbe

Sadržaj prikazanog dijelka života protagonistice Ane ili kako se već zove u osnovi je rasuti teret. Riječ je o urbanom ženskom derištu koje ima zakašnjele adolescentne neprilagodljivosti, a one ovdje isplivaju kao psihosomatske tjelesne smetnje. Protagonistica je tipična europska intelektualka negdje u tridesetima još uvijek vezana uz mamu. Ta danas tipična europska intelektualka, kako smo vidjeli i u ovoj predstavi, život žene i majke zapostavlja, a uspostavlja život u karijeri, u društvenom priznanju i emancipaciji općenito. Emancipacija takvoj intelektualki donosi slobodu, mogućnost da se bavi onim što voli, mogućnost da bude u tomu uspješna i slavna i mnoge druge ženskoj čeljadi zamamne mogućnosti koje one i uživaju.

Opće je mišljenje da smo zapravo već zakoračili u vrijeme predmatrijarhata, a da će matrijarhat biti bešćutniji i okrutniji od patrijarhata – ni takva mišljenja ni tvrdnje nisu rijetki.

Protagonistica u Malim čudima ako već jest neki prototip za urbanu i ne samo urbanu intelektualku u današnjoj Europi, onda to znači da će prvi put roditi, i to uglavnom samo jedno dijete, tek negdje na pragu četrdesetih. U konačnici, to znači da će takva Europejica u sto godina jedva tri puta rađati po jedno dijete. Njezina suvremenica negdje u američkim proleterskim uvjetima kontejnera i afroamerikanskih drvenih prizemnica ili neka Afganistanka ili Pakistanka pod vjerskim prisilama u tom stogodišnjem razdoblju, rađa četiri do pet puta, i to opet u pravilu četvero do petero djece. Pa i više. Računica je jasna: Europa kakvu znamo nestaje, kao što je nestalo i Rimsko carstvo, a Europu naseljava negroidna rasa novih barbara, kao što su naši pradavni pretci bili barbari Rimskom carstvu.

Richard von Coudenhove Kalegri još je 1922. godine, znači točno prije punog stoljeća, najavio tu negroidnu rasu koja se već ostvaruje, jasno vidljivo u Francuskoj i Engleskoj, gdje bijela rasa kopni i nestaje, a nastaje i množi se ta nova negroidna rasa. Ne ulazeći u to je li to dobro ili loše, jasno je da smo već zagazili u globalne migracijske promjene koje će najviše izmijeniti upravo Europu.

Ovo sve skupa možda jest »sto milja daleko« od suvremenoga kazališta, ali glavna protagonistica ove predstave kao tipična Europejica i njezine psihosomatske i druge apsurdnosti i nevolje neminovno podsjećaju na ovo o čemu govorim. Predstava je, znači, poticajna razmišljanju.

Tipična submakulaturna glumačka umjetnost

Godinama uzalud upućujem na činjenicu da na hrvatskim pozornicama slušamo loš hrvatski jezik. Plus još i govor koji nije scenski. To »nije scenski govor« imat će svoje negatore koji će tvrditi kako je neposredni govor ulice, doma, tramvaja ili kafića životan i na sceni te da je baš takav dobar. Bilo bi tako da jest tako, ali nije. Neposrednost govora ne znači da on ne mora biti neobvezan. Opet ću podsjetiti na antičko kazalište. Premda ga, akustičnosti što se tiče i savršenosti inače, ni jedno kazalište-kutija ne doseže, ako glumac govori tek sebi i za sebe ili tek za svojega sugovornika, a ne govori za nas u gledalištu/slušalištu, to nije dobar scenski govor. Rezultira »prosipanjem rečenica niz bradu«, a često i nerazumljivosti.

Protagonistica Sanje Milardović bi možda prošla bez opaske da je riječ samo o njezinu govoru; međutim, ona ima sugovornika, premda samo audio. Sugovornik je ne samo glasniji jer je već snimljen, nego je i jasniji, a daje nam i povod za usporedbu. Osobito u monodrami glumac ne govori nikomu drugom nego samo nama, slušateljima. To je je onda osnovno i prvo na što se ne smije zaboravljati.

Komad kao »rasuti teret«, znači djeličak nečijega života, neorganiziran teatrološki ni prema nekim pravilima dramaturgije. Naprosto, protagonistica nam se povjerava. To je već samim time dojmljivo.

Suvremena hrvatska, a osobito urbana intelektualka, ne zna tri rečenice izgovoriti, ako jedna od njih nije »u p... materinu«. Tako govore sve pa i ova. Valjda uvjerene u mudrost i produhovljenost izgovorenog, ili »neposrednost govora«!? Štoviše, bilo koji spisatelj ili spisateljica ne usudi se napisati bilo što za pozornicu, ako tu nema makar jedna »p... materina«. Taj vulgarni primitivizam importiran s istočne strane postao je svakidanji i u dramskom pisanju. I u ovoj predstavi.

U svakoj drugoj rečenici takva govora je Oke. Nekada je to i muško, Okej. Oke s upitnikom, Oke s uskličnikom ili naprosto »u redu«, ali to nije dosta, treba još reći i Oke! Već i čobanice po pašnjacima okejaju. Uistinu, to i jest govor kauboja, čuvara krava, stočara, čobana. Ne Shakespeareov.

P... materina je prispjela s Istoka, a Oke sa Zapada. Hrvati s obje te strane svijeta prihvaćaju kao svoje ono najgore što tamo ima. Valjda nam to tako odgovara. Oke!?

Zagađenosti cro-english spikom toliko su duboke i svakidanje pa je i ova protagonistica upala u sve to, bez razmišljanja, dakako! Sadržaj protagonističina života je takav, ovisnički. Međutim, psovkama i prostačenjem i autorica i njezina protagonistica uvaljuju sebe u submakulaturnost brojnih sličnih pomodnih uprizorenja. Šteta, jer autoričin pristup je iskren.

Pri svršetku, u trenutku kad već ne zna ni kamo bi ni što bi, stane izvijati tijelo, imitirati lakoglazbenike, utonuti u nečiju pjesmu – na engleskom. To sam doživio kao vrhunac ovisnosti jadnih malih poklonika angloameričke jezične i kulturne kolonije Croatiae...

Međutim, moram zaključno također istaknuti da je monodrama Mala čuda, kao cjeloviti kazališni projekt Sanje Milardović, doživjela gotovo nepodijeljene visokopohvalne ocjene naše recentne kazališne kritike (K. Kolega, N. Govedić, T. Špero, O. Vujović) – na radost ovoj mladoj spisateljici, redateljici i glumici. Rijetko se desi da prvi mladenački stvaralački uradak pokupi tako zavidne kritike, zapravo sve same laude. Nadam se da će joj i ove moje kritičke opaske, pisane dobronamjerno i bez imalo zadrške, moguće jednom nečemu koristiti.

(Zagreb, veljača 2022.)