Magični prsti prebiru po svijetu

Osjećamo li danas magiju ruku? Ili »razbacujemo« prste po tipkovnici, rukujemo se, držimo se u prepunim tramvajima za rukohvate, uzimamo rukama predmete, čestitamo na tuđim zarukama, brzo spravljamo ručkove i ubacujemo prstohvate soli, stavljamo na ruke moderne rukavice, narukvice, peglamo rukave za poslovne sastanke? U našem brzom digitalnom dobu rukama, odnosno prstima brzo pretražujemo po internetu, ukucavamo poruke, naručujemo brze isporuke, čitamo razne preporuke... Jesmo li zaboravili na esenciju naših ruku, na njihovu mnogoznačnost?

Prije no što analiziramo novu, odličnu zbirku pjesama Darije Žilić Prsti i prerije, u kojoj su ruke jedna od važnijih preokupacija, prisjetimo se načas novele Ruke Ranka Marinkovića. U toj noveli raspravljaju Lijeva i Desna ruka, prekrižene iza čovjekovih leđa, nadmudruju se koja ima važnije poslanje u svijetu. Desna se ruga Lijevoj što ne zna čitati i pisati, jer ona, Desna, ima daleko više funkcija, dok je Lijeva uglavnom sporedni pomagač. Lijeva, empatičnija, predbacuje Desnoj što može čovjeku prerezati vene, što može potpisivati kazne i činiti druge ružne stvari. U bijesu se odvajaju, da bi opet nastavile raspravu što koja može i ne može. Obje se ujedinjuju u nasilju ili u pomoći čovjeku kojoj je Desna opalila šamar...

Moć ruku

U današnjem futurističkom vremenu, kada su i naši životi svedeni na funkcije zbog hitrog održavanja egzistencije, doista rijetko imamo u svijesti tako bogatu metaforiku ruku. A u knjizi Prsti i prerije Darija Žilić vraća rukama njihovu moć, u osjetilnom doživljavanju tijela koje, probuđeno magičnim pokretima ruku, budi i dušu i um. To je samo jedna od tema u ovoj osebujnoj poeziji postojanja, s bogatom mitskom, ljubavnom, romantičarskom, pa i filozofskom metaforikom, s gustim asocijativnim nizovima, često s vrtoglavim izmjenama različitih slikȃ, ponekad i u nadrealističkom duhu. Odlična poezija, bez sumnje!

Koliko nas dodiri mogu odvući u nepregledne daljine i dubine, govore stihovi pjesme »Prsti i prerije«: Tvoji prsti kao velike, bijele škare, / Kao krakovi bezvremene meduze / Slijevaju se u moje korito, kao da ih / Je umiruća rijeka tamo otposlala, / U utrobu, na mjesto gdje počinje Svijet.

Pjesma »Silaženje« završava: I možeš rukom u plosnatom zraku uhvatiti / Mijenu, protejski oblik koji nosi voljeno biće. / I na kraju silazak gubi dimenzije pada i samo / Se spušta na crno tjeme sjetnovedre / Djevojčice.

Dakle, rukama se može milovati, odnosno kultivizirati tijelo žene, ugoda se može razviti u raskošnu meditaciju, meditacija može dodirnuti samu utrobu svijeta, kako pokazuje pjesma »Prsti i prerije«. Rukom se mogu u zraku dohvatiti imaginarne mijene, protejski, odnosno vatreni oblik voljene osobe, kako kaže druga pjesma.

Što bi mogla biti poanta ove lijepe igre riječi? Ruke dodiruju konkretno, ali i plešu s prstima u zraku te hvataju i nedodirljivo, odnosno osjećaj, misao, uspomenu, asocijaciju – ruke tako posvajaju i pospremaju sve to u šaci, kako se sve ne bi razletjelo u zaboravu. A i stvarna ruka koja klizi niz tijelo potvrda je postojanja bića, što dočarava pjesma »Ruka«: Na ruci nosim otiske dodira, / Taj pečat nečije prisutnosti, / Toplo mjesto na mjestu arterija i / Vena, ugriz užarenog tla / I pogled koji briše razlike, / Dim i voda, plahta i svijet, / Prsti koji istražuju anatomiju. / I ruka koja nosi dalje sve ono / Što se iz tijela u dušu sakrilo. / I nakon svega, u meni ostalo.

Većinu pjesama Ona pjeva Njemu. Njegova ruka budi Njezino tijelo i u osjećaju združivanja dodira simbolično se otvaraju vrata duha, iz kojega izlaze sve skrivene nakupine osjećaja. Prsti su tako početak spoznajnog i osjetilnog procesa – oni su poticaj za sve što je u nama i oko nas, kao da sviraju na klavijaturi života.

Kako bismo mogli doživjeti naslov Prsti i prerije? Prerije su vegetacija suhih travnjaka, a prsti su živahni, budni, razigrani. Prerije možemo doživjeti kao simbol monotonog pejsaža, a prste kao svojevrsne čarobne štapiće koji bude floru, uzdižu, rascvjetavaju pejsaže i doživljaje.

Izvrsne jezične preobrazbe

U zbirci Darije Žilić mnogo je opreka (život-smrt, zaborav-sjećanje, tuga-radost, sivilo-raznobojnost...) A sve te sudare Darija vještim jezičnim igrama preobražava u tisuće oblika, poigrava se svim oprekama i mijenama na kaotičnoj i nikada dešifriranoj karti svekolikog postojanja. Pjesme su, kako rekosmo, uglavnom obraćanje Žene Drugom, a katkada i Drugi piše Njoj.

Mnogoznačne riječi i rečenice u zbirci Dalije Žilić također su »produkt« njezinih ruku, prstiju koje na tipkovnici preobražavaju jezik, poeziju, stvarnost i metafiziku. A unatoč zanimljivim i kompleksnim refleksivnim i emotivnim križaljkama, njezine pjesme teku... Pjesnikinja riječima vješto prebire po svim žicama nebeskog i zemaljskog glazbala, stvarajući različite kompozicije, od romantičnih sonata do teških requiema.

Ruke u poeziji Darije Žilić imaju i dara i za kiparstvo, stvaraju nježnim dodirima i skulpturu žene. U pjesmi »Duh i tijelo« pjesnikinja pjeva: Dodiruju se u trenu kad kimono sive boje / Pada s tijela bujne žene na tlo, i samo obris bjeline / Ogleda se u ruci crtača koji spušta liniju s bedra / Do donje linije prsa. To je zraka života. / Mlijeko koje teče s trbuha pupkovinom / Do unutrašnjeg mosta.

Dakle, precizni crtač stvara liniju od bedra do prsta, stvara zraku, odnosno svjetlost koja budi tijelo i duh i spaja ta dva entiteta. Veoma lijepa slika koja uzdiže eleganciju dodira, linije tijela, kako bi se od vizualnog doživljaja skliznulo u samo esenciju žene, odnosno ljudskog bića. Prsti kod Darije Žilić ispituju svijet od taktilnog, preko duhovnog do ontološkog – oni su poput aure koja nas zaokružuje i zrači svim svojim emanacijama. Tako pjesma »Aura« završava: On čuva njenu glavu, tjeme, od udaraca i od / Životnih bljuvotina. Omotač oko njihovih čela / Noću se spaja u jedinstvenu auru. / Mjesec klizi po licima muškarca i žene koji su / Prepustili svoje duše gordim vjetrovima. / I niti jedan zvuk svijeta ne može ugasiti tu / Idilu.

Pjesme Darije Žilić obuhvaćaju čitavu lepezu emocija i misli, od uznesenosti bivanja do zatvaranja u oklope strahova i samoće. Njezine raskošne metafore obuhvaćaju sve živo – biljke životinje, ljude, mitološka bića, imaginarne i transcendentne pojave, a stihovi su razgranati, dinamični, kao na stablu života. Mogli bismo reći da je u ovoj pjesničkoj knjizi gotovo sve obuhvaćeno, a da je izričaj iznimno stiliziran, slojevit, no ipak poetičan, a ne intelektualističan, hermetičan. Žilić očito niže stihove iz vrela svoga talenta, a ne iz usporena promišljanja – osjeća se da je svaka pjesma pisana u nadahnuću jer, unatoč kompleksnom jeziku, svi stihovi teku, nadovezuju se jedan na drugi i srastaju u živi poetski organizam koji je teško »secirati« na dijelove u nekoj »analitičkoj« ordinaciji. No, možemo citirati neke zasebne stihove.

Od ljubavi do apokalipse

Krenimo od pjesama u kojima se dva bića sjedinjuju, u slikovnosti i muzikalnosti okolnog svijeta. U pjesmi »Prvi dan proljeća« pjesnikinja kazuje: Zeleni listovi oleandra skupili su / Se oko tvojih ruku, prizivaju more koje se gubi u / Svim svojim oblicima.«

U pjesmi »Soba u kolovozu« pjesnički subjekt opisuje predmete u sobi da bi potom zapjevao: Mir, pokret prstiju na / tastaturi, zvuk klavira / Iz obližnje ulice, probe partitura i vježba /Života. Pazi kome govoriš tajne. Ljeto je. / Tijelo se prelako otkriva, na dlanu začas / Snoviđenje.

Ljubavni zanos nije, dakle, romantično sladunjav, nego esencijalan, jer se u ljubavnom zajedništvu budi kozmička skladba koja spaja note iz stvarnog i zamišljenog svijeta (od morskih pejsaža do snoviđenja). Ljubav je i ontološka kategorija, ona budi i spaja sve elemente (vodu, zemlju, vatru, zrak), kao u Empedokla. Svakim detaljem Darija Žilić pokreće cijeli svijet, odnosno veoma umješno spaja pojedinačno i opće, a da nikada filozofijom ne ubija poeziju.

U pjesmama Darije Žilić čest je motiv sinteza početka i kraja ljudskog postojanja, odnosno sinteza života i smrti koji se spajaju u jednoj točki, a koja nije uvijek dramatična, nego naprosto nužna, pa smiruje naše strahove. Tako u pjesmi »Spleen« pjesnikinja pjeva: U istom danu dva sasvim drugačija / Iskustva: poželiš umrijeti i opet oživjeti. / Krevet je lijes u kojem jedeš domaće šljive, / A nakon podneva iz njega izlaziš kao veliko / Dijete iz kolijevke koja ostaje sama i čeka / Odrastanje nekih drugih bića.

Dakle, krevet je i rađanje i umiranje, i kolijevka i lijes, to je dvostrukost našeg života tijekom kojeg smo i zanesena djeca i uplašena odrasla bića. U ovim stihovima nema jeze, nema straha od smrti – dapače, život i smrt su združeni, razigrani, pomireni do točke u kojoj uranjaju jedno u drugo i nestaju.

No ima i mračnih pjesama, apokaliptičnih, u kojima strahovi huče i prijete, izvrću sve naopačke te stvaraju teške nadrealističke slike. Primjer može biti pjesma »Vrtoglavost«: Odjednom svijet se zavrti na vjetru, / Glava se spušta kao / Veliki pokretni kip koji leluja i sve / Se pretvara u robiju, more i galija, / I zidine, i cvjetni almanasi pored / Arboretuma, izmjenjuju se slike brzo, / I oči zatvorene vide samo jednu / Crnu plohu ispod koje nema kajanja, / Ni odmora. Ispod oleandra vire sad / Oči koje je presvukla izmaglica. / I ružičast plašt ostavlja kao lahor / Tjeme glave, nepokriveno. Dakle, vidimo brze izmjene slika, mitske, katastrofične prizore, paradokse, ljutnju i prijetnju jezgre Svijeta (iliti bitka), izraziti nadrealistički stil, primjeren za strastvenu apokalipsu.

Darija Žilić nedvojbeno je majstorica jezičnih transformacija, u impresijama i ekspresijama. Njezine najčešće preokupacije su dvojstvo, odnosno supostojanje fenomena (život-smrt, ljubav-razdvajanje, sveprisutnost-samoća, nastajanje-nestajanje...) Često je dvojstvo nostalgija-čežnja (nostalgija kao vraćanje života unatrag i čežnja kao iščekivanje onoga što život može donijeti). Kao primjer toga dvojstva možemo citirati dio pjesme »Dnevne tjeskobe«: Dnevne tjeskobe, kao stjenice / Na zidu, i koži, gube se i nestaju / Kad dolazi sumrak, najezda / Mogućnosti koje dolaze sutra / Ustupajući i mjesto potrošenoj / Melankoliji. / Nakon sna tijelo / Se budi, za još jedan dodir / I želju koja stremi k noćnim / Nebesima.

Ponekad optimistična, ponekad pesimistična, Darija Žilić opjevava sve mijene duše i svijeta, svu tu čaroliju, tmurnu i svijetlu, često personificirajući pojave kako bi sve učinila živim. Često tjeskobno opjevava neljudski svijet, kao u pjesmi »Noć na selu« – u bezvremenoj noći zvuk mačke je početak apokalipse, krtice su glasnici donjeg univerzuma, na livadi iz šume osjeća se spuštanje zvijeri nejasne ćudi... no usred tog mračnog predskazanja pjesnikinja piše: I tek u tom suglasju tame i nemoranja, / raste tvoje biće, svemu usprkos. / Kao da se iz čovjeka u zvijezdu preobrazilo. / I na nebu spasilo.

Nevjerojatni su akrobatski prijelazi iz tame u svjetlo i obrnuto u poeziji Darije Žilić – ona kao vila ili razbuđuje svijet ili ga tjera u san. Primjerice, u pjesmi »Tijelo« pored Nje i Njega na ulici prolaze muškarci bez maske i konobarice s povezom preko ustiju, u tramvajima nema ljudi, na cesti jure putnici s velikim koferima kao da je predratno stanje, a onda se najednom sve budi, mirisi lipe, jela, premda se tijela i dalje kreću umrtvljena.

Vedre iskre često ubijaju strahove, tjeskobe, mračne vizije. A jedan od najboljih lijekova protiv uznemirena svijeta je dodirivanje svijeta. Ili tijela, čiji dodiri struje odasvud i prema svemu. A intimni dodiri i introvertna ljepota u poeziji Darije Žilić postaje ljepota čitavog svijeta, kroz guste asocijacije i raskošne stilske figure, jer svoje doživljaje empatično dijeli sa svim bićima ovoga planeta. Svoje »ja« vihorno preobražava u kozmičko, a metafizičku raskoš upija i »posprema« u svoju osobnost. Ukratko, odlično napisane, sveobuhvatne pjesme uvažene pjesnikinje i esejistice!