Logika posljedica nije i istina uzroka

Drama Naš razred poljskog dramatičara Tadeusza Slobodzianeka propituje problem jednog od masovnih zločina počinjenih na Židovima u Drugom svjetskom ratu. Riječ je o zločinu počinjenom 10. srpnja 1941. u malom mjestu Jedwabno, smještenom unutar idiličnog krajolika mazurskih jezera u Poljskoj. Toga je dana u tom mjestu po jednima u štaglju spaljeno 1.600 Židova, a po drugima »samo« 340. Tekst je preveo Mladen Martić, iznimnu predstavu režirao Jasmin Novljaković, produciralo Gradsko dramsko kazalište Gavella, a zbog obnove matičnog kazališta, premijerno je izvedena 2. travnja na pozornici Centra za kulturu Trešnjevka.

Koliko god bi neki benefaktori htjeli, na sreću, licitacija o broju žrtava nije predmet drame. Spomenute činjenice tek su podatak o intrigantnoj predstavi u sadašnjem turbulentnom, a ipak letargičnom hrvatskom kazališnom trenutku, jer se drama Naš razred uvelike razlikuje od sličnih drama, kakve se nude na hrvatskim pozornicama. Drame slične povijesne i političke tematike u nas se najčešće iščitavaju i realiziraju po uhodanom modelu interpretacije i krivnje, uglavnom linearno politički, zbog čega njihova višeslojnost ostaje nedovoljno razumljiva, ne samo publici nego i interpretima.

Naime, nerazumijevanje uzroka i posljedica, a njih svaka dobra drama u sebi ima, stvara ne samo lošu izvedbu i krivo razumijevanje poruke, nego onemogućava katarzu i nudi pogubne civilizacijske posljedice. Pogotovo ako se u to upliće politika – a malo kada to ne čini, izravno ili preko svojih ideologijskih i svjetonazorskih glasnogovornika – koja sve tumači svojim (ne)razumijevanjem umjetnosti. Čega su, uostalom, rezultat različiti oblici totalitarizama. Ne samo političkih, nego i umjetničkih.

Zločini nikada ne zastarijevaju! – otrcana je fraza našega doba kojom se umiruje žive i daje nada potomcima žrtava. Najčešće i najlakše je izgovaraju političari i njihove pristalice. Prisjetimo se, malo tko od svjetskih čelnika nije je prigodno izgovorio i istodobno pogazio njezin smisao, (pre)često pritom zaboravljajući da nekažnjeni zločini ponovno ubijaju ubijene. Takvim političkim, a kadšto i umjetničkim, pristupom problematici zločina uglavnom se ističu tuđi zločini, a negiraju, zataškavaju i zaboravljaju »naši«. Zbog toga proteknu desetljeća, pa i stoljeća, dok zločinci, osobito države, priznaju svoje zločine u opsegu u kojemu su počinjeni. Daljnjoj ili bližoj povijesti, i hrvatskoj, ne manjka takvih primjera. Konačno, odnedavna smo svjedoci svakodnevnih masovnih zločina počinjenih nad nevinima u agresiji Rusije na Ukrajinu.

Povijest ili posljedice drame

Svega spomenutoga nije lišena ni drama Naš razred, poljskog dramatičara, glumca i redatelja Tadeusza Slobodzianeka. Njezin sadržaj, za ideologijski i aktivistički zainteresirane, tek je okvir za političko sagledavanje i viđenje, analiziranje i prozivanje onih koji se s tim ne slažu, dok je za one koji razmišljaju suprotno – dakle koji u njoj vide više i dalje, u prošlost dalje – to arhetipski primjer odlično napisane drame, koja uvažava uzroke i vidi posljedice.

Radnja Slobodzianekove dramske freske počinje svakodnevnim, zaigranim događajima u školskom razredu u kojemu se obrazuju poljska i židovska djeca – otkrivajući novi život, nade i žudnje, izražavajući i pokazujući naklonosti, simpatije, adolescentske bezbrižnosti i zaljubljenosti... A onda, tragičnu radnju drame pokrene bezazleni nesporazum – učeničko teatraliziranje posmrtnog ispraćaja Maršala, vojskovođe Pilsudskoga – kada učenik Heniek optuži Maršala da je »Poljsku Židovima prodao!«

U četrnaest lekcija, odnosno životnih postaja – što je očita asocijacija i na Isusov križni put – Slobodzianek niže dramske događaje. Prikazuje nam živote učenika, njihovo sazrijevanje, političke metamorfoze i prilagodbe povijesnim okolnostima, te stradanja kroz koje prolaze Oni i poljski narod, prvo od 1935. do 1945., a onda i do 2000. godine, kada je drama praizvedena u Londonu, a godinu poslije u Poljskoj.

»Iako u Našem razredu dominiraju traumatična iskustva koja su ‘emanacija stvarnosti’, drama Tadeusza Slobodzianeka ima u sebi nešto od školske igre, ispitivanja – iz povijesti i vlastite biografije, bez ikakvih ustupaka, ali i na distanci. U tom kazalištu smrti, glumci posuđuju svoja tijela duhovima prošlosti, boraveći na granici dvaju svjetova, kao neki dibuci koji ulaze u njihova tijela«, napisao je redatelj Novljaković u afiši predstave.

Naš razred je dakle kompleksna drama. Nije uniformna kronologija i jednodimenzionalna priča o zločinima i zločincima, kao što nije ideologijski niti političko/politikantski pamflet, koji dokazuje neupitnu krivnju počinitelja zločina i nevinost žrtava. Ta je drama višeznačna umjetnička tvorba o suvremenom, često iskrivljenom (ne)shvaćanju i doživljavanju uzroka zločina, kakvi se najčešći nude u polariziranom promišljanju svijeta i čovjeka koji je u tom svijetu, Za i Protiv, gotovo zaboravio da uvijek postoje uzroci i posljedice. Odnosno, drama pokazuje kako, na koji način, uzroci proizvode posljedice, koje su najčešće tragične i po Čovjeka i po Svijet.

Drama se ne bavi genocidom

Da bi se razumjela Slobodzianekova drama mora se biti otvoreniji i širi od politike, odnosno političko-aktivističkih interpretacija. Osim što se mora znati da je tema drame Naš razred pokolj Židova u poljskom Jedwabnom, moraju se također poznavati i razumjeti uzroci toga zločina. U tome je jednako bitno razumjeti pitanje jesu li 1941. godine žrtve spalili njemački nacisti ili Poljaci, dojučerašnji susjedi, kao što je važno znati kako je i kada drama počela!? Što je bio agon ili okidač drame, koji je 1935. godine pokrenuo tragičnu radnju. Jer on u toj drami nije samo politički nego i arhetipski! Njezini akteri u svojem činjenju Dobra podsvjesno nisu bili pošteđeni Zla; u njihovoj bezazlenosti bilo je i zlih namjera, bez obzira na to što su kao djeca bili nesvjesni dosega svojih postupaka. Ali njihovo zlo nije bilo planirano, što svaki genocid jest.

Nije dakle riječ o drami koja se bavi genocidom, na čemu su inzistirali medijski osvrti nekih hrvatskih teatarskih istinoljubaca i boraca za politički korektno propitivanje zločina, zbog čijeg se sadržaja, po njima, svi u Hrvatskoj moraju osjećati krivima kadgod se i gdjegod se koji masovni zločin dogodio. I bez obzira na to tko je počinitelj tog zločina, koja politika, ideologija ili nacija bili njegov inspirator ili izvršitelj.

Zašto je to tako u Hrvatskoj? Tko ima pravo tražiti da se osjećamo krivima i kada ne možemo krivi biti? Jesu li i mogu li za to biti krivi žrtve zločina i svi koji nisu bili rođeni? Naravno da svi nisu niti mogu biti krivi. Nismo krivi ni zato što se to dogodilo u prošlosti. Dakle, nismo ni povijesno krivi. Nešto što je apstraktno nije stvarno, ali može biti opasno ako se konstrukcija i laž prihvaćaju kao krivnja. Ako protiv toga ne vrijede nikakvi argumenti.

Takvo shvaćanje zločina neminovno nameće problem izmišljene krivnje, kolektivne ili individualne, odnosno nameće pitanje: Kada se kolektivitet mora suočiti sa zločinom grupe ili pojedinca koji reprezentira narod i prihvatiti njegov zločin kao da je zajednički? Takvo pitanje u Hrvatskoj, u kojoj je komunizam odlučivao o uzroku i posljedici – a ni sada nije drukčije – kojemu su posljedice bile kriterij za interpretaciju uzroka, logično se shvaća i tumači kao nepriznavanje zločina. Zbog toga se stalno iznuđuje priznavanje zločina nacifašizma, a sve čini da se ne spominju zločini komunizma.

Stoga je poželjno titoističke zločine i zločince i ne spominjati, a ni jedan nacifašistički zločin ne smije se zaboraviti. Jao si onomu tko ih izjednači! Kako onda to riješiti? Naravno, ne tako da se neki zločini i neki zločinci moraju i trebaju zaboraviti ili da im se zločin treba umanjiti, nego tako da za sve zločince, ma kako se oni zvali i ma kojoj ideologiji i svjetonazoru pripadali, moraju postojati jednaki kriteriji i jednake kazne. Svako drukčije shvaćanje i tumačenja zločina nužno vodi u polarizaciju: društva, povijesti, politike, kulture, pa i umjetnosti. Ono proizvodi mržnju koja u nekoj budućnosti može biti uzrok novog zločina. I genocidnih razmjera.

Univerzalni zločin ili revizija povijesti

E, sad se vratimo poljskom dramatičaru i drami Naš razred. Ta drama propituje univerzalni zločin, a ne samo politički intoniranu kolektivnu krivnju! Ona to ne radi kako je to primjerice 2019. godine radila politički angažirana ZeKaeM-ova predstava Eichmann u Jeruzalemu, u kojoj se ansambl predstve »udubio u istraživanje suđenja i njemačkim i hrvatskim fašistima«, uvažavajući – kada je riječ o hrvatskim ustašama – isključivo komunističke interpretacije.

Slobodzianeku politički kontekst nije primaran, nije na prvom mjestu, nego mu je primarna sudbina likova. On ne zaboravlja da – kada se radi o takvim temama – ako se hoće biti umjetnički dosljedan i politički korektan, mora braniti dramsku istinu, a ne biti isključiv! On zna da se pritom u obzir moraju uvažiti i svi uzroci koji su uvelike inspirirali, poticali i pridonijeli mržnji i dramskom sukobu s tragičnim posljedicama. Ne biti isključiv znači ne prikloniti se ikomu osim činjenicama – jednako Uzrocima i Posljedicama.

Zbog svega toga nikako nije dobro držati se samo jedne interpretacije povijesti. Povijesni revizionizam nije zločin, kako se u nas (pre)često tvrdi i prihvaća. Revizionizma se boje samo oni povjesničari koji zagovaraju jednu, svoju istinu! Povijest jest istina, ako isključivo ne zagovara jednu istinu, ako je područje stalnog propitivanja, istraživanja i dopisivanja, pa i ispravljanja već napisanoga. Kako bi to u nas postala, barem u kazalištu, nužno je uroniti u sve činjenice, otkriti sve uzroke i odstraniti one koji nude krive zaključke, dakle i proizvode nove posljedice. Kontekst istine puno je kompliciraniji od interpretima priželjkivanoga i u hrvatskoj historiografiji uglavnom prihvaćenoga. To je važno znati kada se želi biti povijesno i umjetnički dosljedan, a ne samo politikantski korektan.

Dušobrižnici političke intervencije u tijelo dramskog teksta zaboravljaju notornu činjenicu koja kaže da »svaka interpretacija umjetničkog čina u osnovi narušava samu bit čina, jer on postoji po sebi, a ne po nečijoj interpretaciji...« To znači da se može raspravljati i suditi o kvaliteti izvedbe ali ne i o prirodi izvedenog djela. Umjesto da pišu o drami likova i njihovoj tragičnoj sudbini, koja jedina može u čovjeku, njegovoj savjesti, misli, proživljavanju, suosjećanju... potaknuti Dobro, koje je jedini siguran put u katarzu, njih zanimaju fraze o političkoj interpretaciji i osudi. Zanima ih ono što politiku nikada nije potaknulo da osudi samu sebe!

Primijeni li se to na istinsko kazalište i njegove zakonitosti, nije posao ni zadaća predstave politički prihvatljiva interpretacija, nego dramska interpretacija – dramski luk tragične radnje unutar kojega će arhetipsko biti iznad politički prihvatljivoga ili politički korektnoga. Ne može se tražiti suosjećanje samo s onim što je nekomu ideologijski ili svjetonazorski prihvatljivo, nego i ono što ukazuje na tu isključivost, što nudi katarzu. S jednostranom interpretacijom to će izostati, a to znači da ćemo neutralizirati dramsko i onemogućiti arhetipsko što je, htjeli to ili ne htjeli priznati zagovornici takva teatra, totalitaristička interpretacija umjetnosti. Što je, drukčije rečeno, isključivost a ne uključivost, koju zagovaraju kada inzistiraju samo na posljedicama.

To dramsko pravilo vrijedi za sve dobre drame, pa tako i za drame kojima su tema ratni zločini počinjeni nad Židovima. Slijedom toga i na Hrvatima, Srbima, Romima, Palestincima, Ukrajincima... Bez toga uvijek će se licitirati brojevima žrtava i umnažati krivnja. Zbog nepotpunih činjenica, ma kako bolne bile, uvijek će postojati otpori, kontroverze i »razlozi« za neprihvaćanje istine o broju žrtava i počiniteljima zločina. Na bilo kojem mjestu zemaljske kugle.

Konačno, to dokazuju i interpretacije zločina u Jedwabnom. Poljaci su tvrdili da su zločin počinili Nijemci, Nijemci da su Poljaci. Čak se krivnja svaljivala i na tamošnju katoličku crkvu – koja je za Drugog svjetskog rata spasila više od pola milijuna Židova – jer je jedan od učenika iz razreda postao biskup. U traženju istine sudilo se, presuđivalo i osporavalo. Zbog tog zločina istragu su vodile poljske komunističke vlasti 1949. godine i strogo kaznile nekoliko počinitelja, a u razdoblju od 1960. do 1975. i njemačke, a o užasu zločina više se i temeljitije počelo raspravljati tek 2000. godine kada je američko-poljski povjesničar Jan T. Gross objavio opsežnu monografiju znakovita naslova Susjedi.

Imajući na umu temu, mjesto radnje i dramaturgiju teksta, ali i svjestan lakog skliznuća u politički kontekst, banalizaciju ili patetiku, redatelj i scenograf Novljaković pribjegao je znakovnom teatru i skupnoj glumačkoj igri u školskom razredu. Unutar razreda ispunjena školskim klupama, stolicama i školskom pločom – na kojoj neki od učenika promjenu prostora dramske radnje najavi upisivanjem simbola vlasti: križa, srpa i čekića, svastike i zvijezde petokrake – kreirao je polivalentni prostor dramskih događanja i glumcima omogućio da ižive sudbine likova.

Suigrom, osobito koncentriranom glumačkom prisutnošću u prostoru, glumice Ivana Roščić, Antonija Stanišić Šperanda i Natalija Đorđević i glumci Ivan Grčić, Hrvoje Klobučar, Janko Rakoš, Filip Križan, Ivica Pucar i Enes Vejzović, kreativno su oživjeli životne sudbine učenika razreda i odnose unutar drame. Svatko od njih, bez obzira na upisani dramski sadržaj lika koji su igrali, ostvario je funkcionalnu i zanimljivu ulogu koja je tvorila mozaičnu strukturu snažne dramske freske. Veseli što ih je većina pokazala više nego što su do sada pokazivali i što im se u repertoaru kazališta davalo prostora. Osobito proživljenu i ekspresivnu kreaciju ponudila je Natalija Đorđević glumeći Rachelku.

Kazalište Gavella publici je ponudilo predstavu koja svojim sadržajem nadilazi uobičajene političke poruke.