Kratke priče i basne

Koncert

Za nekoliko trenutaka zauzet će elegantan položaj pored klavira. Jedva primjetnim naklonom prihvatit će burno odobravanje publike. Njena haljina, prekrivena šljokicama, sjajit će se kao da na nju svjetlo prenosi svu žestinu pljeska stotinu i šesnaest osoba u malenoj i ekskluzivnoj dvorani u kojoj će moji prijatelji prihvatiti, ili odbaciti – nikad to neću saznati – njeno nastojanje da reproducira, vjerujem, najljepšu glazbu na svijetu.

Vjerujem u to. Ne znam. Bach, Mozart, Beethoven. Naviknut sam slušati o tome kako su nenadmašni. I sȃm sam došao do tog zaključka. I govorio da jesu. Premda najradije ne bih o tome. Duboko u sebi svjestan sam da mi se ne sviđaju, stoga pretpostavljam da svi naslućuju moj lažni entuzijazam.

Nikada nisam bio ljubitelj umjetnosti. Da mojoj kćeri nije palo na pamet postati pijanistica sada bih bio lišen tog problema. Ali, otac sam joj i znam svoju dužnost, moram je slušati i podržavati. Poslovan sam čovjek i sretan sam samo kad je riječ o novcu. Ponavljam, nisam umjetnik. No, ako postoji u bavljenju svjetskom trgovinom i uništavanju suparnika nekakva umjetnost, prijavljujem se za čelno mjesto te umjetnosti.

Glazba je, naravno, lijepa, ali ne znam je li moja kćerka sposobna oživjeti njenu ljepotu. Ona sama u to sumnja. Unatoč pljesku publike, često sam je znao vidjeti kako poslije audicija plače. S druge, pak, strane, plješće li netko bez žara moja je kćerka u stanju uočiti ga u mnoštvu i to je dovoljan razlog da ga upamti i silno zamrzi. Ipak, čudno je da netko posve nezainteresiran može pljeskati. Moji najbolji prijatelji naučili su na vlastitoj koži da je suzdržanost kod pljeskanja opasna i da im može naškoditi. Ukoliko ona ne da znak da je ovacijama kraj, nastavit će pljeskati cijelu noć, svjesni kako nije dobro prvi prestati. Ponekad čekaju da se umorim od pljeskanja kako bi i oni prestali; tada primjećujem kako motre moje ruke bojeći se da prestankom ne izazovem naglu tišinu.

Na početku su me obmanuli jer sam pomislio da su iskreno uzbuđeni; ipak, vrijeme nije prošlo uzalud jer sam ih upoznao. U meni se rađala trajna i sve žešća mržnja. I sam sam lažan i prijetvoran. Plješćem bez uvjerenja. Ja nisam umjetnik. Glazba je lijepa, ali, na koncu konca, ne zanima me je li lijepa jer mi je dosadna. Ni moji prijatelji nisu umjetnici. Oni nisu moja briga, ali sviđa mi se mučiti ih.

Iritiraju me neki drugi. Oni uvijek sjede u prvim redovima i svaki čas nešto bilježe u notese. Prime gratis ulaznicu koju im moja kći vlastoručno naslovi i pošalje. Njih prezirem. To su novinari. Naravno, boje me se, njih često mogu potkupiti. Ipak, drskost njih dvoje, ili troje, prešla je sve granice jer su se u nekim prigodama usudili izjaviti da je moja kći loša izvođačica. Moja kći nije loša pijanistica. Potvrdili su mi to njeni profesori. Od najranijeg djetinjstva uči i pokreće prste okretnije i gipkije od bilo koje moje tajnice. Činjenica jest da rijetko kad razumijem njene izvedbe, ali ja nisam umjetnik i ona to dobro zna.

Zavist je grijeh vrijedan prezira. Taj porok može biti pritajeni čimbenik škrtih i negativnih kritika mojih prijatelja. Ne bi bilo nimalo čudno da neki od ovih koji se sada smiješe, i koji će uskoro zapljeskati, ublaže svoje oprečne sudove. Imati moćnog oca za moju je kćer istodobno bilo i povoljno i kobno. Pitam se kakvo bi mišljenje novinari imali o njoj da mi nije kćer. Često razmišljam kako u sebi nije trebala njegovati umjetničke pretenzije. To nam je donijelo samo nesigurnost i nesanicu. Međutim, nitko prije dvadeset godina nije mogao niti pomisliti da ću ja dogurati dokle sam dogurao. Nikada nećemo pouzdano saznati, ni ona ni ja, tko je ona uistinu i koliko zbilja vrijedi. Premda je čovjeku mog kova takva briga smiješna.

Da mi nije kćer rekao bih da je mrzim te da mi, dok je gledam kako dolazi na podij, od muke zna zakuhati u želucu; tada postajem kivan na nju i na sebe jer sam joj dopustio krenuti krivim putem. No, ona je moja kćer i nemam pravo to učiniti.

Sutra će se njeno ime pojaviti u novinama, pljesak će se pretvoriti u slova. Bit će ponosna i čitat će mi naglas pohvale kritičara. Ipak, kako se bude približavala posljednjima, možda onima u kojima je pohvala samo isprazno divljenje i egzaltacija, primijetit ću kako joj se oči vlaže i kako joj se glas stišava u slabašan mrmor i kako će, na kraju, briznuti u neutješan i beskonačan plač. A ja ću se, sa svom svojom moći, osjetiti nesposobnim uvjeriti je da je zbilja dobra pijanistica i da bi Bach, Mozart i Beethoven bili zadovoljni lakoćom kojom njihovu poruku održava živom.

I, evo, upravo je nastala ona nagla tišina što nagovještava njen izlazak. Uskoro će njeni dugi i skladni prsti kliznuti klavijaturom, dvorana će se ispuniti glazbom, a ja ću još jednom patiti.

Zec i Lav

Jednog dana slavni Psihoanalitičar zatekao se prilično izgubljen usred šume.

Vođen snažnim instinktom i istraživalačkim žarom lako se uspio popeti na jedno vrlo visoko stablo s kojeg je mogao dati oduška svojim željama te promatrati ne samo spori zalazak sunca nego i život i navike pojedinih životinja koje je ponekad uspoređivao s ljudskima.

U suton su se pojavili: Zec, s jedne i Lav, s druge strane.

Na početku se nije događalo ništa vrijedno spomena. Ali nakon nekog vremena obje životinje osjetile su važnost svoje prisutnosti; uočivši jedna drugu, svaka je reagirala onako kako su to činile otkad je svijeta i vijeka.

Lav je svojom rikom zdrmao cijelu Šumu i, kao što to inače čini, protresao svoju veličanstvenu grivu parajući ogromnim pandžama zrakom; s druge, pak, strane, Zec je velikom brzinom udahnuo zrak, na trenutak se zagledao Lavu u oči, okrenuo se za 180 stupnjeva i zbrisao trkom.

Na povratku u grad, slavni je Psihoanalitičar objavio cum laude svoju čuvenu raspravu u kojoj navodi da je Lav najinfantilniji i najstrašljiviji od svih u šumi, a Zec najrazboritiji i najhrabriji: Lav od straha riče i grimasama prijeti cijelom svijetu; Zec to vidi, svjestan je svoje vlastite snage, povlači se prije nego izgubi strpljenje i zaglavi s tim ekstravagantnim stvorom koji je izvan sebe, ali kojeg on shvaća i koji mu, na koncu konca, ništa nije učinio.

Penelopino tkanje, ili tko koga obmanjuje

Prije mnogo godina u Grčkoj je živio čovjek imenom Odisej (koji je, unatoč priličnoj učenosti, bio vrlo prepreden). Oženio se Penelopom, lijepom i osobito nadarenom ženom čija je jedina mana bila pretjerana sklonost prema tkanju, navici zahvaljujući kojoj je mogla dugo vremena boraviti sama.

Prema legendi, Odisej bi u svakoj prilici kad bi svojom lukavošću prozreo da je ona, unatoč njegovoj zabrani, spremna ponovno započeti jedno od svojih nedovršenih tkanja, noću kriomice pripremao čizme i lađu sve dok se ne bi, ne uputivši joj niti riječi, otisnuo u obilazak svijeta i u potragu za samim sobom.

Ona ga je na taj način uspijevala držati podalje od pretendenata s kojima je očijukala držeći ih u uvjerenju da tka dok Odisej putuje, a ne da Odisej putuje dok ona tka. Tako je to mogao zamisliti Homer koji bi, kao što je poznato, ponekad zaspao ne primjećujući ništa.

Crna ovca

Jednom davno u nekoj dalekoj zemlji živjela je Crna ovca.

Strijeljana je.

Stoljeće poslije, pokajničko stado podiglo joj je konjanički spomenik koji se jako dobro uklopio u park.

Tako, otada, svaki put kada bi se pojavile crne ovce, brzo bi bile strijeljane kako bi se buduće generacije običnih ovaca mogle uvježbavati na spomeniku.

Munja koja je dvaput udarila na isto mjesto

Bila jednom jedna Munja koja je dvaput udarila na isto mjesto. Ali, budući da je prvi put prouzročila dovoljno štete, zaključila je da nije potrebno počiniti još veću pa se jako stišala.

Šest ostalih

Prema predaji, u jednoj dalekoj zemlji prije nekog vremena živjela je Sova koja je zbog silnog meditiranja, učenja, mozganja, prevođenja, davanja izjava na konferencijama kao i pisanja pjesama, priča, životopisa, filmskih kronika, rasprava, književnih eseja i još nekih stvari, bila upoznata i praktički baratala sa svim rodovima ljudskog znanja na tako notoran način da su je njeni entuzijastični suvremenici ubrzo svrstali među Sedam Mudraca u zemlji. Doduše, ni do dana današnjega ne zna se tko su šestero ostalih.

Monolog Zla

Jednoga dana Zlo se našlo licem u lice s Dobrim i bilo je spremno progutati ga kako bi jednom zauvijek završila ona smiješna rasprava; ali, vidjevši ga tako malenog, Zlo pomisli:

»Ovo ne može biti ništa drugo osim podvala, jer ako sada progutam Dobro, koje izgleda tako slabašno, ljudi će pomisliti kako sam loše postupio i ja ću se od srama toliko stisnuti da Dobro neće propustiti priliku da ono mene proguta; u tom će slučaju ljudi pomisliti da je ono postupilo dobro, jer bilo bi teško iz njihovog ustaljenog mentalnog sklopa izmamiti neko drugo mišljenje osim da je zlo ono što Zlo čini, a dobro ono što Dobro čini«.

I tako se Dobro još jednom spasilo.

Žohar sanjalica

Bio jednom jedan Žohar imenom Gregor Samsa koji je sanjao da je Žohar imenom Franz Kafka koji je sanjao da je pisac koji piše o jednom zaposleniku imenom Gregor Samsa koji je sanjao da je Žohar.

Žaba koja je htjela biti Autentična žaba

Bila jednom jedna Žaba koja je željela biti Autentična žaba te se svakog dana tome posvećivala.

Za početak, kupila je zrcalo u kojem se dugo gledala tražeći svoju žuđenu autentičnost.

Ponekad se činilo da ju je pronašla, a ponekad i da nije, ovisno o raspoloženju tog dana, ili tog sata; bilo je tako sve dok se nije umorila i spremila zrcalo u škrinju.

Na koncu je zaključila kako je mišljenje drugih jedini način da spozna svoju vrijednost pa se počela češljati i oblačiti, a ponekad i svlačiti (kad joj ne bi preostalo drugo rješenje) kako bi saznala prihvaćaju li je drugi i priznaju li je za Autentičnu žabu.

Jednoga dana primijetila je da se najviše dive njenom tijelu, posebno njenim nogama. Stoga je odlučila primijeniti posebne vježbe za noge i učestalo poskakivati kako bi joj bataci bili što bolji; primijetila je da joj svi plješću.

Nastavila se tako truditi i dalje sve dok – spremna na sve kako bi je smatrali Autentičnom žabom – nije dopustila da joj istrgnu batake, da ih žvaču dok bi ona, ogorčena, jedva uspjela razabrati kako govore da je dobra Žaba i da je slična Piletu.

Konj koji zamišlja Boga

Bez obzira na to što govore, zamisao da je nebo nastanjeno Konjima kojima predsjeda Bog konjskog lika, vrijeđa dobar ukus i elementarnu logiku – danima je razmišljao Konj. Cijeli svijet zna da bismo mi Konji, kad bismo bili u stanju zamisliti Boga – nastavio je mozgati – zamislili ga u liku Jahača.

Dobro uzgojeni gavrani

Jednom davno u blizini šume Chapultepec živio je čovjek koji je postao bogat i slavan uzgajajući gavrane za najčuvenije zoološke vrtove u zemlji i svijetu. Gavrani su bili tako izvrsni da nakon nekoliko generacija svom uzgajivaču, zahvaljujući njegovom uloženom trudu i upornosti, više nisu pokušavali iskopati oči već su se, naprotiv, specijalizirali iskopati ih radoznalim promatračima koji su, pokazujući loš ukus, pred njima uporno i besramno ponavljali da gavrane ne treba uzgajati jer uzgajivaču iskopaju oči.

Pripovjedač i njegovi kritičari

Prije mnogo godina u šumi je živio Pripovjedač. Jednoga dana okupiše se oni koje je kritizirao i odlučiše ga posjetiti i požaliti se na njega obrazlažući mu (hineći veselo da ne govore u svoje već u ime nekih drugih) kako njegove kritike nisu nastajale iz dobre namjere već iz mržnje.

Budući da se on s njima složio, oni se brzo povukoše, kao onda kad se Cvrčak odlučio i izrekao Mravu sve ono što mu je imao za izreći.

Magarac i Flauta

Jedna se Flauta dugo vremena nalazila odbačena nasred polja. Na njoj nitko nije svirao sve dok se jednoga dana u polju nije zatekao Magarac i u nju jako puhnuo te proizveo najslađi mogući zvuk u svom životu tj. u Magarčevu i Flautinu životu.

Nesposobni shvatiti što se uistinu zbilo – racionalnost nije bila njihova najbolja strana premda su oboje u nju vjerovali – užurbano se raziđoše, posramljeni zbog najboljeg što su i jedno i drugo za svojih tužnih života učinili.

Pigmalion

Jednom davno u staroj Grčkoj, pjesnik imenom Pigmalion posvetio se izradi tako savršenih kipova koji samo što nisu govorili.

Jednom kad bi ih dovršio, podučavao bi ih mnogim stvarima koje je sam znao: općenito o književnosti, potanko o poeziji, malo o politici i malo o glazbi i, napokon, poučavao ih je stvaranju šala i viceva te umijeću održavanja bilo koje vrste konverzacije.

Kad bi pjesnik procijenio da su spremni, promatrao bi ih nekoliko trenutaka i, hineći da mu nije stalo, poticao ih, bez posebnog nagovaranja, neka govore. Od tog trenutka kipovi bi se stali odijevati i izlaziti na ulicu, a na ulici, ili u kući, ne bi prestajali govoriti.

Pjesnik je bio zadovoljan svojim djelom te bi ih puštao na miru. No, kad bi u posjet stizali ljudi diskretno bi ušutio (što bi mu dobro došlo kao olakšanje) dok bi njegovi kipovi sve zabavljali šaljivim anegdotama – ponekad čak i na račun samog pjesnika.

Najbolje od svega bilo je to što bi kipovi, prema onoj poznatoj staroj, u određenom trenutku pomislili da su bolji od svog tvorca pa bi stali o njemu loše govoriti. Govorili bi o tome kako već znaju govoriti te da im još samo nedostaje letjeti pa su počeli izvoditi pokuse s raznim vrstama krila, čak i onima od voska, koja su bila na lošem glasu zbog jedne nesretne avanture.

U nekim prigodama uložili bi istinski napor, zajapurili bi se uspjevši se podignuti dva ili tri centimetra – od te bi im se visine, jasno, zavrtjelo jer za nju jednostavno nisu bili izrađeni. Neki su pokorno odustajali od toga zadovoljni činjenicom što mogu govoriti i gnjaviti druge. Oni najuporniji, ustrajali su u svom naumu. Grci, koji su ondje prolazili, smatrali su ih luđacima promatrajući ih kako sitno poskakuju uvjereni da lete.

Ostali su kipovi zaključili da je pjesnik uzrok svih njihovih zala; oni su poskakivali, ili samo brbljali, nastojeći mu iskopati oči. Ponekad, kad bi bio umoran, pjesnik bi ih opalio nogom u pozadinu tako da bi popadali uokolo u sitnim komadićima mramora.

Zrcalo koje nije moglo spavati

Bilo jednom jedno malo zrcalo koje se, kad bi ostalo samo i kad se nitko na njem ne bi gledao, osjećalo, možda s pravom, tako loše kao da ne postoji. Druga su mu se zrcala rugala, a kad bi ih noću spremili u isti toaletni ormarić oni bi zaspali opušteni i zadovoljni, lišeni neurotičareve zabrinutosti.

Muha koja je sanjala da je orao

Bila jednom jedna Muha koja je svaku noć sanjala da je orao i da leti ponad Alpa i Anda.

U prvi mah zbog toga je bila ludo sretna; no, nakon nekog vremena počela je osjećati neku vrstu tjeskobe. Smatrala je da su joj krila prevelika, tijelo preteško, kljun pretvrd i kandže previše snažne. Dakle, sav taj veliki aparat sprječavao ju je da se spušta na slasne kolače, ili na ljudsku nečist, a, osim toga, uzrokovao joj je patnju pri svakom sudaru sa staklima njene sobe.

Ona se, zapravo, uopće nije željela uputiti na velike visine niti udaljena mjesta.

Ali, kad bi došla k sebi, žalila bi se što nije orao i što se ne može izdignuti ponad planina. Tada bi bila jako tužna što je obična Muha te bi zbog toga toliko letjela, bila nemirna i kružila uokolo sve dok uvečer ne bi lagano spustila glavu na jastuk.

Nesavršeni Raj

Točno je – reče čovjek makinalno jedne zimske večeri, ne skidajući pogled s plamena u užarenoj peći – u Raju ima prijatelja, glazbe, nekih knjiga; jedino je loše otići u Raj jer se odande nebo ne vidi.

Kameleon koji na koncu nije znao kojom se bojom obojiti

Prije mnogo godina u jednoj dalekoj zemlji, usred Šume, nastupilo je jako loše vrijeme u kojem je Kameleon, koji se dao u politiku, ušao u razdoblje posvemašnje dekoncentracije, jer su druge životinje, prema Lisičinom savjetu, doznale sve njegove lukavštine te su mu se počele suprotstavljati tako što su danonoćno u džepovima nosile obojana stakalca za igre tj. za borbu protiv njegova ambigviteta i prijetvornosti. Tako npr. kada bi on bio ljubičast, a zbog nekog bi razloga trebao, recimo, poplaviti, one bi brzo izvadile crveno stakalce i gledale ga kroz njega pa bi on za njih i dalje bio ljubičast, premda je, zapravo, bio plavi Kameleon. A kad bi bio crven i iz nekog razloga postao narančast, upotrebljavale bi odgovarajuće stakalce i vidjele ga onakvim kakav uistinu jest.

Tako je bilo samo kad su u pitanju bile primarne boje. Metoda je uvedena u opću uporabu i s vremenom nije bilo nikoga tko sa sobom ne bi nosio cijeli set stakalaca za one slučajeve u kojima bi se podmuklac preokrenuo u sivkastu boju, ili zeleno-plavu, ili u bilo koju neodređenu boju, za koju bi bilo potrebno upotrijebiti tri, četiri, ili pet slojeva stakalaca.

Najbolje od svega bilo je to što je Kameleon, uvjeren kako je svima ravan, prihvatio taj sustav. Tada su se svi mogli vidjeti na ulicama kako vade i izmjenjuju stakla prilagođavajući boje prema političkoj klimi, ili prevladavajućem mišljenju toga dana, tjedna ili određenog sata u danu ili noći.

Razumljivo, to se pretvorilo u neku vrstu opasne jezične zbrke; no, uskoro su najoštroumniji došli do zaključka kako bi bila prava propast – ukoliko ne žele ostati slijepi i zauvijek izgubljeni – kad se to na neki način ne bi reguliralo pa su odlučili uvesti red.

Osim onoga što je određeno za to posebnim Pravilnikom, prema običajnom pravu utvrđena su pravno utemeljena pravila o krajnjoj pristojnosti. Prema njima bi se netko, ukoliko bi mu nedostajalo stakalce određene boje za prerušavanje, ili otkrivanje nečije prave boje, mogao obratiti, sukladno potrebi tog trenutka, čak svojim neprijateljima za posudbu, kao što je to običaj u najciviliziranijim zemljama.

Samo se Lav, koji je tada bio predsjednik Šume, smijao i jednima i drugima, premda se ponekad znao lukavo, iz puke zabave, poigravati na svoju ruku.

Od tog vremena potječe izreka:

Svaki je Kameleon u boji
stakla kroz koji ga se gleda.

Učitelj Cvrčak

Jednoga jako vrelog dana, prije mnogo godina, direktor škole banuo je u dvoranu u kojoj je Cvrčak malenim cvrčcima držao predavanje o umijeću pjevanja. Bilo je to baš u trenutku dok je tumačio kako cvrčak ima najbolji i najljepši od svih mogućih glasova. Jer, izvodi se odgovarajućim trljanjem krila o bokove, dok npr. ptice pjevaju tako loše jer se trude to učiniti grlom, očitim ljudskim organom, manje pogodnim za izvođenje milozvučnih i skladnih zvukova.

Slušajući to direktor, vrlo star i mudar Cvrčak, višeput klimnu glavom te se povuče, zadovoljan što je u školi sve isto kao i u njegovo vrijeme.1)

Izbor i prijevod sa španjolskog:
Marija Roščić Paro

____________________
1) Augusto Monterroso (Teguicigalpa, Honduras, 1921. – Ciudad de México, 2003.) je gvatemalski književnik rođen u Hondurasu. Godine 1936. obitelj iz Hondurasa seli u Gvatemalu, a zatim 1944. u Meksiko u kojem će autor provesti veći dio života.

Monterroso pripada u sam vrh najpoznatijih, međunarodno priznatih, latinoameričkih književnika, majstora kratke priče. Kako ističu kritičari, Monterrosova je djela vrlo teško klasificirati. Riječ je, uglavnom, o kratkim, ili vrlo kratkim, tekstovima koja balansiraju na ivici između kratke priče i basne te eseja i aforizma. Karakterizira ih kratkoća i ironija, paradoks, istančan humor, osjećaj za minuciozno opažanje, nevjerojatna maštovitost...