Kolo u kolopletu hrvatskih povijesnih (ne)prilika

»Časopis Matice hrvatske utemeljen 1842.« godine, kako se danas reprezentira Kolo1), pokrenut je neovisno o svojemu suvremenom izdavaču, odnosno o njegovoj 19-stoljetnoj prethodnici, Matici ilirskoj, u nakladi koje je u prvoj seriji izašlo pet knjiga, od kojih je četiri (IV. [1847]; V. [1847]; VI. [1847] i VII. [1850]) uredio Stanko Vraz, a petu (VIII. [1851]) Andrija Torkvat Brlić. Kasnije je u nakladi Matice »Vrazovo ‘Kolo’«, kao što ga je nazvao Branko Drechsler Vodnik u svojoj monografiji o Vrazu (1909.), u kojoj su sadržani i prvi cjelovitiji prikazi začetnih svezaka Kola (usp. Martinčić 1993: 196–205), koje je obnavljano nekoliko puta.

Prvu inicijativu u tome smjeru poduzeo je Josip Praus 1857. godine (usp. ibid.: 84–85), no ona nije urodila plodom. Potom je kao »idejni nastavak njekadašnjega krasnoga ‘Kola’ ‘Matice Ilirske’«2), godine 1905. pokrenuto Hrvatsko kolo, koje je izlazilo neredovito u tri etape, 1905–12, 1927–44. te 1945/46–61, kako je vremenske sekvence toga periodika podijelio Jakša Ravlić3), a onda je uslijedilo objavljivanje časopisa s izvornim naslovom Kolo (1963–71; 1991). U prvoj seriji Kola Matica je »svoje pravo« (usp. ibid.: 186) na njegovo izdavanje prepustila Mirku Bogoviću, koji će vlastitim troškom, godine 1853. izdati IX., posljednju knjigu dotičnoga niza, otvorenoga trima knjigama čiji su izdavači bili Dragutin Rakovac, Stanko Vraz i Ljudevit Farkaš Vukotinović (dvije knjige 1842. godine i jedna 1843.). Odluka o prepuštanju Kola Bogoviću zabilježena je u zapisniku ravnateljske sjednice Matice ilirske 23. prosinca 1852. (usp. ibid.).

Razlozi zbog kojih je Matica najprije prepustila izdavanje Kola Bogoviću, a potom nije podržala Prausov pokušaj njegova revitaliziranja, dijelom se mogu usporediti s razlogom zbog kojega je pokrenula Hrvatsko kolo 1905. godine. U prvome slučaju, ostavila se izdavanja Kola u vrijeme kada je počeo izlaziti drugi njezin časopis, Neven, otkrivši se, riječima Ivana Martinčića, nejakom za »višestruko skrbništvo« (ibid.: 84), tim više što je od 1849. godine izdavala i almanah Dubrovnik (usp. ibid.: 81), koji će doduše također prestati izlaziti 1852. Istovremeno izdavanje više periodičkih publikacija pokazalo se za Maticu dvojbenim i 1857. godine, kada nije provela u djelo Prausov prijedlog da u nepovoljnoj neoapsolutističkoj atmosferi spasi Neven i oživi Kolo »tako da razdijeli Neven na ‘poučnu i zabavnu stranu’«, pri čemu bi se u Nevenu tiskalo »zabavno štivo« dok bi poučni sadržaji (»članci historični, prirodoslovni, putopisi, životopisi, književne rasprave itd.«) izlazili »pod poznatim već naslovom Kolo kao nastavljanje prijašnjega Kola« (ibid.: 84; 85).

Godine 1905. aktualiziranje je Kola (posredstvom Hrvatskoga kola) uspjelo kao stanoviti kompromis, u situaciji kada »Matica više nije mogla podupirati, a kamo li izdavati Vienac«, koji se ugasio 1903., kao što nije mogla »izdavati ni mjesečnika, ni dvomjesečnika, ni četvrtgodišnjaka, pa je prema prijedlogu Vjekoslava Klaića, potpredsjednika književnoumjetničkoga odbora, odlučeno da će izdavati godišnji zbornik Hrvatsko kolo« (ibid.: 85). Tom prilikom Hrvatsko kolo je bilo atribuirano kao zbornik, a ne kao časopis, što je termin koji će se u njegovu podnaslovu uopće prvi put istaknuti tek 1948. (usp. ibid.: 86). Godine 1953. Hrvatsko kolo opet dobiva odrednicu »zbornik«, a kao časopis će se definitivno transparentno početi deklarirati 1963. godine, kada ga je obnovila Matica hrvatska povodom svoje 120. obljetnice, s podnaslovom »časopis za književnost, umjetnost i kulturu« (ibid.: 87).

U prvome broju te serije navedeno je da »Kolo izdaje Matica hrvatska od 1842.«, što je, s obzirom na činjenicu da je ono u njezine ruke došlo tek 1847., pa i na to da ga se godine 1852. i odrekla, prepustivši ga Bogoviću, zapravo netočan podatak (usp. ibid.: 88). Nakon što je godine 1968. podnaslov Kola preinačen u »časopis za kulturu i umjetnost« (usp. ibid.), ono je, kao posljedica događaja koji su obilježili Hrvatsko proljeće, obustavljeno 1972. godine.4) Ponovno je pokrenuto 1991. godine, otkada izlazi kontinuirano, najprije kao Kolo Matice hrvatske: časopis za kulturu, umjetnost i društvena pitanja (do 1994.), a potom kao Kolo: časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu (od 1995.).

Iz historijata Kola evidentno je, s jedne strane, da je njegova tradicija ne samo dugovječna, nego i isprekidana i složena te da su ga, osim Matice, u dva navrata objavljivali privatni nakladnici (najprije Rakovac, Vraz i Vukotinović, koji su ga i pokrenuli, a zatim Bogović). Uvid u taj historijat pokazuje kako su razlozi višekratnoga obustavljanja i ponovnoga pokretanja Kola, premda u različitim vremenima, bili u načelu slični i konstantni: socioekonomski (financiranje časopisa; prodaja, odnosno plasman na tržištu, tj. interes publike), kulturni (odaziv suradnika, profil i kvaliteta priloga) te nacionalno-politički.5) Potonji su djelovali najizravnije u razdobljima većih društvenih potresa i naglašene upravne represije, kao, kako se izrazio Vraz, »kobne godine 1848.«, kada je »Kolo prestalo izlaziti« zbog »okolnostih, koje su mu bile neprijazne«6), ili kada je zaplijenjena VIII. knjiga, koju je uredio Andrija Torkvat Brlić, otisnuvši u njoj pod pseudonimom Kazimir B. svoje članke »Kratka uspomena godine 1848. i 1849.« i »Nijemština i Slajvanstvo«, što ih je sam ocijenio toliko »slobodoumnima« da je, predviđajući djelovanje cenzure, upozorio Matičine odbornike, među kojima i Mirka Bogovića i Nauma Malina, da se »Kolo mora brzo raspačati« (ibid.: 76; usp. i ibid.: 75; 147–148).

Matica nije htjela preuzeti odgovornost za Brlićeve članke, što je po njemu bilo posljedica konspiracije »‘bureaukratah i zečeva narodnih’« koji su »‘htjeli Vladi za ljubav’ njega i njegove članke ‘desavuirati kanda je tobož Matica u pogibli’« (ibid.: 76). Potom je Brlić arke sa spornim člancima počeo dijeliti, tako da su ipak doprli do javnosti. Franz Stauduar, urednik Agramer Zeitunga, prijavio ga je vlastima, koje su zaplijenile separate, no Brlić ih je dio zadržao, zbog čega je Ivan Mažuranić, obavljajući dužnost javnoga tužitelja, protiv njega podigao tužbu. Naposljetku je ban Josip Jelačić, nakon što mu se Brlić obratio pismom, »tu stvar iztraživati« zabranio (ibid.: 77).

I u Matičinu prepuštanju izdavanja Kola Bogoviću bilo je specifičnih političkih razloga, koji su takvo postupanje odredili možda više nego spomenuti problemi s izdavanjem većega broja časopisa odjednom. Naime, Matici je Bogović zapravo bio »nepoćudan urednik« (ibid.: 82) jer je, stoga što je u Nevenu objavio pjesmu Ivana Filipovića »Domorodna utjeha«, bio pod istragom od jeseni 1852. Zato je krajem te godine, uz to što je podnio zahtjev da mu Matica »ustupi pravo da izdaje Kolo o svom trošku« (ibid.: 83), i odstupio s mjesta urednika Nevena, a u ljeto 1853. bio je i zasužnjen, »osuđen na šest mjeseci tamnice« kao »bivši urednik« posljednje spomenute publikacije (usp. ibid.). Neven će nastaviti izlaziti kao jedini hrvatski književni časopis tijekom Bachova apsolutizma, no i on će se ugasiti 1858. godine, ne dočekavši kraj te političke epizode u Austrijskome Carstvu, s tim da ga prestanak izlaženja nije zatekao u okrilju Matice, jer ga je ona u međuvremenu prepustila Narodnoj čitaonici riječkoj. A zbog poznatih političkih okolnosti Kolo je obustavljeno i 1972. godine, kao, kako je naveo Igor Zidić, medij neprihvatljivih stajališta i neprijateljskoga djelovanja.7)

Širi je politički kontekst bio i razlogom zbog kojega Kolo od početka svojega izlaženja nije bilo deklarirano kao »časopis«. Naime, u vrijeme kada je pokrenuto, izdavanje je periodičkih publikacija u Habsburškoj Monarhiji, konkretno časopisa, moralo biti unaprijed legalizirano »carskom povlasticom« (ibid.: 29). Takvu povlasticu pokretači Kola, Rakovac, Vukotinović i Vraz, nisu ni tražili, vjerojatno zato jer su znali da je procedura njezina zadobivanja i duga i zamršena te da ne postoji jamac da će biti pozitivno riješena (usp. ibid.: 29–30). Stoga je Kolo oglašeno s podnaslovom »Članci za literaturu, umětnost i narodni život«, s kojim je i bilo objavljivano tijekom čitave svoje 19-stoljetne serije, premda ga je Vraz otpočetka zamislio kao »časopis«, i to takav koji bi, kao što je napisao u pismu Dragojli Jarnević, datiranome 25. listopada 1841., donosio »ne samo zabavu nego i nauku« (prema ibid.: 94). Zbog istih razloga zbog kojih to nisu napravili ni njegovi pokretači, ni Matica ilirska nije inzistirala na službenoj prekvalifikaciji Kola u kategoriju časopisa, tim više što je godine 1847., kada ga je preuzela, i ona bila »još uvijek samo ‘glavnica’ u sklopu Čitaonice, a Čitaonica kao društvo još nije imala ‘previšnjega potvrđenja’« (ibid.: 64).

Nakon što je preuzela njegovo izdavanje, Matica je urednikom Kola imenovala Stanka Vraza, koji je bio i njezin tajnik. Iako je u takvome aranžmanu Kolo bilo planirano kao »tromjesečnik«, pod Vrazovim su uredništvom u Matičinoj nakladi izašla svega četiri sveska (knjige) u isto toliko godina8), a zbog neizdavanja Kola Matica je njegovu uredniku i svojemu tajniku krajem 1848. godine obustavila i plaću.9) Vraz pak, znajući na početku da Kolo neće moći pratiti tempo i ritam časopisa, još je u nacrtu »Predgovora« za prvu njegovu knjigu, koja će međutim izaći bez toga zamišljenog uvodnika, napisao da Kolo »koje sve ako i nije povrěmeni časopis, to se ipak po licu i po sàrcu medju časopise brojit ima« (prema ibid.: 100–103, posebno str. 101.).

U osvrtu na Brlićevu, VIII. knjigu Kola, objavljenome u Narodnim novinama u listopadu 1851. godine, Ante Starčević se prisjetio: »Pèrvi svezak razgrabismo na jagmu, tako da ga mnogi nije ni dobio; za drugi se svezak već nismo toliko otimali, premda nije nimalo bio gorji, ako ne bolji od pèrvoga, a to s toga što je i on bio ‘Kolo’; za tretju smo knjigu još manje marili, samo zato, što je i ona bila ‘Kolo’ tertio« (prema ibid.: 152–156, posebno str. 152.). Kada je izdavanje Kola preuzela Matica, povjerivši njegovo uređivanje Vrazu, prema Starčeviću, dogodilo se sljedeće: »Da nije onaj muž [tj. Vraz] već prie bio pisatelj u ‘Kolu’, i da knjiga ne bude toliko putah ovo ime nosila, bez dvojbe, ovaj bi časopis bio puno više napredovao« (ibid.). No, tvrdi Starčević, dok drugi »narodi na toliko se običavaju u jedno ime zaljubiti, da se nepušćaju od njega nikako odbiti«, kod »nas je sasvim drugačie; naše ‘Kolo’ premda napredovaše, koliko biaše moguće, i tako svaki je dan gubilo to većma cienu i ljubav kod naroda. Nije ni čudo: ‘Kolo’ i Vraz – toliko putah!« (ibid.).

Za razliku od publike preporodnoga vremena, na koju se osvrnuo Ante Starčević, konstatirajući da ju je opetovani naslov Kolo odbijao, Matica ilirska, odnosno kasnije hrvatska ga je, kako pokazuje povijest njegova izdavanja i pokušaja izdavanja tijekom 19. i 20. stoljeća, prepoznavala kao označitelja na čiji je početni kapital računala. Sa sviješću o tome kapitalu 1993. godine je i pretiskana prva serija Kola s instruktivnim prikazom i komentarima Ivana Martinčića, čime je nakladnik koji je stao iza toga projekta, zagrebački Erasmus, zajedno sa suradnicima koje je tom prilikom okupio, dokazao, kako je naveo Vinko Brešić, da »znaju što je knjiga i kako se od kulture može praviti i dobar posao« (Brešić 2014: 34). Periodičke publikacije koje su pod egidom Matice hrvatske poslije prve serije Kola višekratno pokušavane biti pokretane s reminiscencijama na njega odnosno pod njegovim imenom, dokazuju da je njihovo (ne)zaživljavanje ili (ne)preživljavanje uvijek zavisilo i od društveno-političkih čimbenika, i od izdavačkih okvira i strategija, i od uredničkih koncepata i taktika, i od suradničkih potencijala, i od interesa publike. O svemu onome o čemu zavise i suvremena pozicija i budućnost Kola, časopisa čije bi ime u hrvatskoj kulturi trebalo i značiti i obvezivati.

Literatura:

1. Brešić, Vinko 2014. »Kolo i njegov reprint. Uz pretisak Kola (1842–1853.). Erasmus naklada, Zagreb, 1993.« U: Praksa i teorija književnih časopisa. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu. Filozofski fakultet. 29–34.
2. Martinčić, Ivan [odabrao priloge i napisao tekstove] 1993. Kolo 1842.–1853. Knjiga o Kolu. Zagreb: Erasmus naklada.
3. Kolo 1842.–1853. u četiri sveska. [Pretisak]. 1993. Zagreb: Erasmus naklada.

___________________

1) Usp. https://www.matica.hr/kolo/. Pristup: 19. svibnja 2022.

2) Odbor »Matice Hrvatske«. U Zagrebu koncem studenoga 1905., prema: Martinčić 1993: 193.

3) Usp. Jakša Ravlić: »‘Kolo’ u prošlosti«, Kolo, 1963, br. 1, str. 3–9, prema: Martinčić 1993: 241–249, posebno str. 244.

4) Igor Zidić: »Poslije dvadeset godina«, Kolo, 1991, br. 1–2, str. 1–2, prema: Martinčić 1993: 252–254.

5) O tome je primjerice pisao Stanko Vraz u »Zagovoru« posljednje knjige Kola koju je priredio (Kolo, VII, 1850: [86]–88). O obnavljanjima Kola tijekom 19. i 20. stoljeća usp. Martinčić 1993: 84–[89]; Jakša Ravlić: »’Kolo’ u prošlosti«, Kolo, 1963, br. 1, str. 3–9, prema Martinčić 1993: 241–249, posebno str. 244–248.

6) Ured.: »Zagovor«, Kolo, VII, 1850: 87; 88.

7) Igor Zidić: »Poslije dvadeset godina«, Kolo, 1991, br. 1–2, str. 1–2, prema: Martinčić 1993: 252–254, posebno str. 252.

8) Dodatak »Zagovoru« VII. knjizi Kola za 1850. godinu Vraz je datirao »mjeseca svibnja 1851.«, potpisavši se prvim slovima imena i prezimena St. V. Usp. Kolo, VII, 1850: [89].

9) Usp. »Zapisnik Saterješinske sjednice 24. prosinca 1848.«, prema: Martinčić 1993: 140.