Književnost i potres

Literarno istraživanje i osmišljavanje obnovljena i napuštena banijskog sela, gdje »nestala je polovina kuća i većina predratnih stanovnika«, autorica Renata Jambrešić Kirin izvodi uzdajući se u fitomemoriju naselja koje je sačuvalo dvije stasite i plemenite biljke nalik čovjeku. Oman i divizma, kako se zovu te dvije biljke, ujedno su i naslov njezina teksta kojim se uspostavlja odnos prošloga i sadašnjega, izgubljenoga i nađenog, ili pouzdanije ona se uči raspoznavati ih »u selu raspolovljena identiteta, raspolovljena sjećanja i polovična opstanka«.

Mikrofikcija »oman i divizma«, pisana kao međusobno ogledanje, promatranja bilja i života viših bića (što bismo mogli biti mi, ili radom iscrpljeni seljak), prispjela je u drugo čitanje, prizemljena onim što se dogodilo Baniji. Minuciozno tematizirajući očuvanje sadašnjosti, sada se pretvara u simbolično zasijecanje u posao pisanja i njegova udjela u onome što se ponavlja, obnavlja i razgrađuje kao novo ime za raseljavanje i gubitak. Je li to posao pisanja, ogledanje s prošlim kao govor o neizrecivom?

Banijska književna antologija, koju su kaoautorski pripremili Miroslav Kirin i Boris Vrga, nastala je i objavljena na osnovi, naizgled, izvanknjiževnog razloga, zbog neposrednog povoda: potres na Baniji 29. prosinca 2021. Uz opću humanitarnu podršku očekivano izbile su rasprave o imenu Banije, nastavile se na temu njezine zapostavljenosti, isključenosti, što se svelo na dnevne rasprave o netrpeljivosti i siromaštvu, ukratko na odsutnost strategije obnove urušenog svijeta. A onda je sve utihnulo, pretvorilo se u narativ građen od fikcije i stvarnosti, održavanja i preživljavanja, na što se, uostalom, uvijek svede ljudska nesreća nakon nepogoda, katastrofa.

Antologija ispunjava zadatak ukazivanja, prizivanja, podsjećanja, što na ponešto drugačiji način radi i književni tekst brinući se vjerojatno za vlastitu budućnost, koja je, treba li to reći, iz različitih kulturoloških, povijesnih, političkih i gospodarskih (demografskih) razloga neizvjesna i upitna. Ne umanjujući važnost mogućih namjena književnosti, od interpretacije do užitka, od otvorenog divljenja do otkrivanja traumatičnih upisa u tijelo teksta, mjesto jezične i književnopovijesne uputnosti Banijske književne antologije iznimno je, drukčije i poticajno.

Antologija izborom dvadeset i šest pjesnika i dvanaest proznih autora, od dvjestotinjak mogućih, kako nas podsjećaju priređivači, popunjava »nedostatnost znanja o Baniji« i nastoji uspostaviti kontinuitet od više od 100 godina, koji je antologijom zacrtan od početka moderne, odnosno njezinih izvedenica od secesije, simbolizma, dekadencije, impresionizma i neoromantizma do suvremenosti, što god ona u sadašnjem književnom kontekstu značila!

Izabrane pjesme i prozni tekstovi u antologiji, ne samo zbog heterogenosti, teško da u očekivanu književnopovijesnom slijedu mogu raditi na uspostavi kronologije, kontinuiteta, ali joj to otvara mogućnosti drukčijih komparativnih čitanja. Uvršteni pjesnici i pjesnikinje: od Ulderika Donadinija, Ljubomira Micića, Branka Ve Poljanskog, Jovanke Hrvaćanin do Siniše Matasovića, Ane Brnardić, Monike Herceg i Marije Dejanović, na primjer, ili prozni pisci od Oskara Dürra, Andrije i Adele Milčinović, Slavka Kolara do Dragana Božića, Ludwiga Bauera, Slađane Bukovac, Dine Pešuta, na primjer – rođenjem, stanovanjem, življenjem nejednako su vezani za prostor Banije.

Izabrani su autori pripadali i pripadaju udaljenim i nesrodnim poetikama, pokretima, kulturama, a njihova pisma nastaju iz pojedinačnih izbora, poticaja i nastojanja da dođu vlastitoga pjesničkog ili pripovjedačkog glasa. I priređivači su svjesni uvjetne pripadnosti koja bi proizlazila iz njezina prostornog (zavičajnog) konteksta, što ne znači da ne žele antologijom osigurati i istaknuti njezin regionalni karakter, uputiti na žanrovsku raznovrsnost, međusobnu sadržajnu ili poetičku sličnost. Tako su se na jednom mjestu u antologiji našle pjesme, pjesme u prozi, priče, odlomci iz romana, eseji, a u drugoj bi prilici bilo bolje da su odvojeni zasebnim knjigama.

Banijska književna antologija otvara pitanje identiteta i književnosti, vrteći se oko vlastita sadržaja i nestabilna jezično-poetičkog ustroja, upućuje i na temeljne prijepore u razumijevanju identiteta, njegovih konstrukcija i izvedenica. Nikica Petković, u knjizi O čemu govorimo kad govorimo o identitetu (Disput, Zagreb, 2021.), podsjeća na složenost i proturječnost sadržaja koji vezujemo uz identitet, a što je od koristi i u čitanju banijske antologije: »Tvrditi da postoji jezgra, sukus nečega (u ovom slučaju ‘identiteta’) i istovremeno nastojati na tome da je ta jezgra nestabilna može zvučati proturječno. Ali, nije li upravo zadržavanje kakve-takve jezgre elementarni uvjet da se pristup zagovornika teze da je ‘identitet’ isključivo fluidan i kao takav proizvod kulture, roda, rase, politike... u potpunosti ne raspadne? Nije li baš zadržavanje i primjenjivanje nečeg fiksnog (jezgra) taj osigurač koji suvremene teoretičare kulture čuva od toga da, ako, naravno, žele ostati koliko-toliko u teoriji, a ne iz nje iskakati prema potrebama akademskog vogizma lijepeći se za žargon koji ih ostavlja da, kao i sama ideja gnijezda (esencijalne) fluidnosti identiteta, lebde ponad stvarnosti, potpuno ne izgube tlo pod nogama?!«

Koliko god bilo prigodno, može se dodati da upravo čitanje (i pisanje) omogućava fluidnost, lebdenje ponad stvarnosti ili barem osjećaj da nismo, ili da nećemo, u potpunosti izgubiti tlo pod nogama. Riječ o načinu kako je kultura strukturirana i na koji način, između ostalog bilježi i stvara znakovlje pojedinih identiteta. Tatjana Gromača, u zapisu »Ulica Josipa Severa« govori o »odabiru življenja u skladu s drugačijim ‘istinama’«, o perifernosti poezije (umjetnosti) nalazeći tablu s imenom pjesnika koji je »sklonjen od pogleda negdje daleko, s druge strane obale rijeke, na račvanju nekog napola odumrlog puta, da ih ondje, na toj limenoj tabli, poput nesuvislog strašila nasred zapuštena kukuruzišta plaši zalutale vrane, i pokojeg nadobudnog vrapca koji, klimajući vratom dolazi ondje u prostodušnoj nadi da se negdje uokolo tog strašila još uvijek nešto kljunom iščeprkati dade, pokoje zrno kukuruza«.

Opsesivne teme autora u ovoj antologiji su melankolija i prostor, priroda i ljubav, prolaznost i predmeti, djetinjstvo (odrastanje) i pamćenje, nostalgija i neizvjesnost, selo i svjetlo; to su nasumice složeni parovi koji su u svojim značenjima nerijetko slični, bilo da su pisani na hrvatskom ili na srpskom jeziku, unutar ili izvan pojedinih poetičkih modelȃ i jezičnih načelȃ: nesretni Ivo Kozarčanin pjeva o zatvorenim sivim kućama i prašnom poslijepodnevu, začudna Marija Čudina kaže »umorna sam kao ulica, koja ne može na kraj doći«, a Nikola Vujičić bilježi: »Sećam se malog prostora punog prašine, ispod kruške / i njenog šarenog hlada, i kad je odozgo, pala i preplašila me, / jedna crvljiva, još nesazrela kruška, zelena, duguljasta, bum!«

Izbor autora i tekstova meandrira u kontekstu nacionalnog i regionalnog, jezično i poetički upućuje se na pripadnost određenim umjetničkim pokretima (kakav je primjerice zenitizam), nastojeći biti u tom smislu i nadnacionalna ili multikulturalna, što nikako nije isto. Priređivači upozoravaju da su razlike u pripadnostima, između ostalog, »posljedica složenih povijesno-političkih prilika i silnica u toj rubnoj, pograničnoj i subaletarnoj krajini poznatoj i po povijesnom imenu Terra banalis«.

Banijska književna antologija želi zadovoljiti kriterije na osnovi onoga što je u nju upisano, izabrano, što se htjelo, ali i od čega se odustajalo: ona ne kanonizira ono što je već izabrano i vrednovano, čitano i opisano nego, po uvjerenju priređivača, izabire, nudi i predstavlja ono što je u pojedinim opusima najbolje, ono što je kritičkim mišljenjima potvrđeno. Antologija je u tom smislu u mnogočemu uputna i korisna jer su u nju uvršteni autori koji su na početku pisanja i objavljivanja, a dobili su zaslužena mjesta na njezinu kraju.

Čitanje uvrštenih tekstova, iz sadašnje, nužno promijenjene čitateljske perspektive, iz drukčijih interpretativnih i kritičarskih obzora, posredno daje drugu i drukčiju sliku hrvatske književnosti – i ne samo nje. Poziv na čitanje, ako ga tako čujemo, ne prestaje na ovom mjestu, Banijska antologija književnosti može biti i dobrodošao je povod ne samo drukčijoj kroatističkoj književno-povijesnoj perspektivi nego i komparativnim uvidima o tekstovima koji su već arhivirani na sigurna mjesta. Povijesti književnosti koncipirane su na osnovi različitih politika, uvjerenja, predrasuda, teorijskih ili drugih konstrukcija, koliko god nas književni povjesničari uvjeravali u objektivnost, pouzdanost i još ponešto. Ivana Žužul u studiji Izmišljanje književnosti, demistificirajući nepristrane književnopovijesne sistematizacije, vidi ih kao jednu od temeljnih fikcija na kojoj se zasniva velika priča nacionalnog identiteta i velika priča homogene i kontinuirane nacionalne književnosti.

Banijska antologija književnosti je prilog i pokazatelj nehomogenosti i različitosti koju književna povijest tek treba uvažiti, interpretirati, nju bi se moglo i trebalo čitati od njezina kraja da bi se iz druge perspektive čitalo ono što dolazi iz područja intimnoga i subjektivnoga, što pristiže s jezično-poetičkim obrascima i modelima koje su uvršteni autori preuzimali ili od kojih su odustajali, kojima su se protivili. Vjerojatno će se pokazati koliko su pripadanja i pojedinačna određenja, uvjerenja, tematski i jezični izbori konstrukt: poetički, ali i nacionalni, politički, ideologijski, koliko su privremeni i nepouzdani. Ali ne nastaje li i ova antologija iz osjećanja da je trenutak da ono što je rubno, periferno, postane vidljivo i čitljivo, čitano.