Ivan Trnski u svjetlu svojih pisama Vatroslavu Jagiću

U povijesti hrvatske književnosti Ivan Trnski poznat je kao pjesnik, novelist i prevoditelj ruske i njemačke književnosti. Rođen je u Rači kod Bjelovara 1. svibnja 1819. godine. Otac mu je bio učitelj. Ivan je apsolvirao gimnaziju u Zagrebu da bi pošao u Graz gdje je završio tečaj za administrativnog krajiškog oficira. U tom je statusu kasnije postigao čin pukovnika u Krajiškoj upravi 1869. Na Hrvatskom saboru (1865.–1867.) bio je zastupnik slunjske pukovnije, a kasnije, kraće vrijeme, i funkcionar kad Zemaljskog vojnog zapovjedništva u Zagrebu (1869.–1870.). Nakon osnutka bjelovarsko-križevačke županije postao je njezin prvi veliki župan (1871.). Godine 1872. odrekao se te časti te se posvetio književnom radu. Tako je svoju književnu i prevoditeljsku djelatnost razvijao u doba hrvatskoga narodnog preporoda pa sve do vremena u kojemu se vodila »borba« između Starih i Mladih na polju hrvatske književnosti (u Zagrebu). U doba tzv. zagrebačkoga ilirizma stekao je slavu kao pjesnik – poeta laureatus – primjer mladim hrvatskim rodoljubima koji su u njemu vidjeli pjesnika i borca za hrvatske narodne pravice.

Obnašao je dužnost dopredsjednika književnoga odbora Matice ilirske (1872.), bio je član Kazališnog odbora (1869.–1874.) i Upravnog odbora Društva sv. Jeronima (1870.–1874.). Godine 1900. izabran je za prvog predsjednika Društva hrvatskih književnika1) koju je dužnost obnašao do 1905. godine. Iako su ga tada kroz njegovu poeziju neki doživljavali kao prigodnog pjesnika, ipak je bio vješt versifikator. Od njegovih pripovijedaka najpoznatija mu je Učitelj Dobrašin. Pisao je i rasprave o jeziku i stihu. Od prijevoda najuspjeliji mu je Puškinov Evgenij Onjegin i Schillerova Zvona. Kada se je u Zagrebu obilježavala njegova 50-godišnjica rođenja, bio je to pravi narodni dan, a Grad Zagreb ga je imenovao svojim počasnim građaninom. Objavio je zbirke: Pjesme 1842.; Krijesnice, I. 1863., II. 1865.; Svakojaka mu djela, I. 1881., II. 1882.; Jezerkinje 1896.; Pripovijesti 1910. Umro je u Zagrebu 1910. godine. O njemu više valja vidjeti u Spomenici Društva hrvatskih književnika 1900.–2000.–2010. (DHK, Zagreb, 2010.). (1)

Pisma Ivana Trnskoga Vatroslavu Jagiću

1.

U Zagrebu na 10. siječnja 1892.

Presvietli gospodine!

Primivši od Vaše prijateljske ruke srdačnu čestitku svekolike visoko štovane obitelji, ne bi li se i ove godine zdravi i veseli našli negdje na Jadranskom moru, odvraćam ju u ime svoje ćerke Zore u ime svoje istom iskrenošću želeći, da dragi Bog dade zdravlja i ne osujeti Vašega i našega nastojanja, da se sastanemo i u družtvu nauživamo divota i dragota našega Hrvatskoga primorja i mora.

Šaljem Vam današnjom poštom njemački prievod moga »majčina junaka«, što no ga ja Agramer Tagblatt2) u sviet turio u ime reklame za naš narod, da je tobože dostojan stupiti u kolo drugih kulturnih naroda.

Hrvatski monolog napisan je za naumljenu deklamaciju u »Kolu«.3)

Ovdje se sgraža i najjednostavniji gradjanin čujući tko je preko volje svećenstva i neovisne inteligencije predložen za nadbiskupa.4) Ipak se još nadamo i molimo se Bogu, da se ta narodu namienjena ćuška u obraz zaprieči.

Izručujući presvietloj gospoji supruzi naš rukoljub a mladjim naš srdačni pozdrav te uz smierni naklon moje kćeri Vašoj Presvietlosti

Vaš sam
priekviek
iskreni štovalac
Ivan Trnski5)

2.

U Zagrebu, 8. siječnja 1895.

Presvietli gospodine i visokoštovani prijatelju!

Ponavljajuć žicom dojavljene iskrene želje, da bi Višji Vama i Vašima uzčuvao liepo zdravljice i unapriedio svaki posao i pothvat, želim jako, što ne mogoh svojim prievodima6) priteći Vam u pomoć, pošto mi sad istom o tom nešto natuknuste. Bila bi mi velika čast a još veća radost biti pomagačem Vašemu tumačenju.

Istina je, što Vam ostade na pameti, da sam ja preveo Deržavinovu7) odu Bogu, te da je u Nevenu8) bila štampana zajedno s ruskim izvornikom. Prepisah ju i evo Vam je na uspomenu ako je ne bi mogli upotriebiti. Od Puškina9) prevedoh: Jadiku, Bačisanajrski vodomet, Kavkazkog zarobljenika, Španjolsku romancu, Andjela, Škotsku pjesmu, Zapis, Čast Petra Velikoga i Onjegina; od Lermontova10): Uznike, Tamaru, dumu, proroka i Željkovanje; od Nekrasova11): Seljačkome sinu i kneginju Volkonsku. Životopis te kneginje, zatim Marte Borjecke, grofice Rostopčin, i N. S. Kochanovske preveo sam takodjer po spisu, što ga je Kazanski sveučilšni profesor Smirnov poslao učiteljici; sada licejskoj profesorici Mariji Jambrišakovoj12). Te vjekopise i prievod Nekrasovljeve priče o kneginji Volkonskoj prilažem ovome pismu, da vidite, koliko se Hrvati interesiraju za ruski sviet i za rusku knjigu. Znam i za to, da je Zmaj Jovanović13) preveo Lermontevljeva Demona. Zatim su prevedeni gotovo svi Turgenjevljevi14) romani, Tolstojeva15)Vojna i mir; Kreuzerova sonata, Obiteljska sreća, pučke pripoviedke, onda Krestovskoga16): Dnevnik lahkoumnoga čovjeka; Kokolenkov: U zločestom družtvu i Dostojevskoga17): Zločin i kazna, Zapisci iz mrtvoga doma, Gončarevljev18): Obloncov.

Drugih kakovih prievoda izim Puškinovih pripoviedaka koje su takodjer u našim listovima male sve saobćene, ne sjećam se te žalim, što Vam ne mogu poslati obilatijeg izvještaja. Svakojako stojim spreman na uslugu, ljubim gospojama ruke a Vaš sam najiskreniji štovalac

Ivan Trnski

3.

Na Plitvicama 21. srpnja 1898.

Visoko učeni i presvietli gospodine i prijatelju!

Istom neki dan čitah u novinama, da na 6. o. mj. proslaviste na tišini svoju 60-godišnjicu, ali da Vas ipak toliko Vaši učenici, koliko i naučnici svjetskoga glasa počastiše svojim čestitkama, čemu se svesrdice radujem te iskreno želim, da su se i naši zemljaci požurili čestitati Vam, kao što evo i ja, premda poslie slave, ne propuštam pripomenuti velike zasluge Vaše te priznati Vašu 60-godišnjicu svake slave vredostojnom. Dragi Bog bio i u napredak prijazan po nas koristnome Vašem vjekovanju te nagradio Vaš mar i trud.

Sve Vam to ponavljam i u slavu Vašeg častnog imendana, preporučam sebe i svoju kćerku svoj presvietloj obitelji te Vaš sam i Božji

na Plitvicama ljetujući Ivan Trnski

4.

Na Plitvicama, 16. srpnja 1899.

Visoko učeni i visokoštovani prijatelju!

Evo na Plitvičkoj dokolici uhvatih istom horu, da Vam iz čista zraka, te iz duše opjevane divotom jezera dojavim hvalu i zahvalnost na srdačnoj Vašoj i častne Vaše porodice čestitci prigodom moje 80-godišnjice. Dragi Bog namakao Vama i svima stotine sgoda iskrenome radovanju, kao što se ja radostan ponosim, i kao što će me usrećiti svaki dobar glas o Vašem hladovanju na obali sinjega mora pod Učkom.

Redajući ove redke sjećam se živo, koliko smo u plemenitoj zajednici poredali redaka ne zahtievajući nikave nagrade. Bila je to radostna muka viti »vienac« cvieća zabavi i pouci,19) pošto je »Neven« bio uvenuo. Pa i uspjedosmo!

Ele još jedanput hvala Vam i vala Vašemu gospodinu zetu, koga molim, neka mi oprosti, što mu se posebnim pismom ne zahvaljujem.

U ime moje kćeri Zore i u ime svoje klanjajući se Vama i svim Vašim Vaš sam najiskreniji štovalac

Ivan Trnski

5.

U Zagrebu 21. listopada 1899.

Presvietli gospodine!

Povodom Vašega pisma od 2. o. mj. bijah dvaput u Akademiji i jedanput u sveučilištnoj knjižnici te svakiput najdoh vrata zatvorena, zatim sretoh g. dra Šrepla,20) koj mi reče, da Vam je na sve Vaše upite dostatno odgovorio glede hrvatskih prievoda Puškinovih proizvoda. Danas mi posjetnicom doglasuje Vašu požurku, da Vam javim, tko je preveo Dubrovskoga, a kazao mi je prije naustice, da ste valjda već u Petrogradu, dočim je moja kći u kući Vašega g. brata doznala, da Vas očekuju u Zagrebu. Što sam znao, da činim i ne znajući, da li Vam uz Šreplovu obaviest moj odgovor treba i ne znajući kuda da Vam pišem?

Za veću sigurnost evo, koliko Vam mogu posvjedočiti: Preveo sam izim21) Onjegina ove Puškinove stvari: Ex ugnveleonom, Andjela, Čast Petra Velikog, Bahćinsurajski vodomet, Gvadalkvivir (Španjolsku romansu), Kavkazkog zarobljenika, to sve u Nevenu, zatim »Zapis«, »Škotsku pjesmu«, »Jadiku« (1878), neke godine preveo sam i sonet: »Pjesniku« i »Rusalku«22) te ljetos, »Crni zavjes«. Preveo sam dašto i »gospodjicu seljakinju« ako se je Veljavec23) ljuto prevario tvrdeći, da sam ipak možda taj posao obavio pak da sam zaboravio obavak24), to uhvatih jutros sgodu te pročitah nekoliko redaka toga prievoda u akademijskoj knjižnici, pak se mogu zakleti, da to nije moj slog.

I prievod »Romanse« pročitao sam u 22. i 23. broju Glasonoše25) g. 1865, pak ni te muke ne mogu svojetati i ne bi smio uztvrditi, da je to slog Janka Jurkovića26) (J.J.).

Hvala Vašoj dobroti, što ocjenjuć prievode Onjegina uvažujete moje nastojanje, da pjesnički prevedem a da ne izkrivim nijedne misli Puškinove. Novaković mi je hvaleći moje nastojanje u Biogradu rekao, da tako valja prevoditi. Ona dva pieva, što su u Glasonoši svjetlo ugledala, samo sam u toliko u Matičinu izdatku izpravio, u koliko sam oko pravilnosti metra nastojati morao.27)

Uz poklon kćeri i moj rukoljub obim gospodjama, dok sam živ Vaš sam iskreni štovalac i

prijatelj Ivan Trnski

6.

Zagreb, 5. svibnja 1900.

Presvietli i visoki učeni gospodine!

Vršeći svoju predsjedničku dužnost i osjećajuć manjkavost družtvenoga ugleda bez pristupa Vaše Presvietlosti u naše kolo hitim Vam prvom medju prvima poklonit se predsjedničkom glavom i zamolit Vas milo i drago, da me ovlastite upisat Vas pravim članom Družtva hrvatskih književnika te u povodu te odlike dozvolit mi, da Vas u našim poslovima smijem kadšto napismice zamoliti za Vaš sviet i za Vaše prijateljsko odobravanje mojih napora.

Od moje i ćerkine strane priključujuć ovome poslovnome pismu svu silu milih i dragih poklona i pozdrava

          Vaš sam
                  stari drug i štovalac
                           Ivan Trnski

7.

25. listopada 1901.

Presvietli gospodine i visoko štovani prijatelju!

Vrlo se je svidjelo zastupanje svojatanja Svetojeronimskoga zavoda u ime Hrvatske od Vas akademičara učenjaka i člana a gospodske kuće, pa čini mi se, da je baš sada hora pristupu Vaše Presvietlosti u kolo pravih članova Družtva hrvatskih književnika, sad je, rekoh, hora, gdje slavimo 400-godišnjicu naše umjetne književnosti, početak joj računajuć od Marka Marulića, što no ga po Vašoj redakciji Akademijina izdanja proučavamo i poznajemo, dakle ponajviše Vašemu trudu zahvaliti imademo, što o njem temeljitije govoriti i njegovim se pregnućem ponositi te slavu slaviti smiemo.28) Ja, te Vladiko29) Mažuranić, Dr. Marković30) i Dr. Šrepel31) molimo Vas i zaklinjemo, nemojte, da nas krive i da nam se rugaju, što Vi nieste pravi član Družtva hrvatskih književnika, kad poimence to družtvo udešuje slavu Marku Maruliću i osniva mu gradnju mramornoga spomenika u bielom Zagrebu, gdje mu Vi već stvoriste stolistni spomenik razgovjetnijega sadržaja, nego li će biti napis na mramoru; nemojte da ne dodjete još koji dan prije 13. i 14. studenoga o. g. u naš bieli Zagreb, da s nama slavite slavu, da Vam se na toj slavi naradujemo i poklonimo svietlu obrazu!

Ja Vas u ime družtva evo liepo i svesrdno na tu slavu pozivam. Ako bi Vam se raćilo našu slavu uveličati i koju o Maruliću ili o kom drugom onodobnom piscu progovoriti, bit ćemo Vašoj Presvietlosti vrlo zahvalni.

A nemojte s uma smetnuti, da ste Vi u nizu godina četvrtoga vieka dičan član povorke pisaca hrvatske knjige, dakle da i Vas liep dielak te slave ide.

Svakojako usudjujem se nadati povoljnu odzivu te napismice odpraviti moj rukoljub i srdačni naklon moje kćeri obim gospojama, nemojte zaboraviti oboje dostaviti i da sa, dok sam živ,

Vaše Presvietlosti najiskreniji
štovalac i prijatelj
Ivan Trnski
Trenkova 5

8.
Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu

U Zagrebu 28. siečnja 1903.

Preuzvišeni gospodine a visoko štovani prijatelju!

Čestitam Vašoj Preuzvišenosti izvanrednu odliku u ime družtva, u ime svoje i svoje obitelji, radujem se toj sreći u velike i mislim, da bi sad prava hora bila uz takvu priznaju 25 godišnjega rada te tako odlikovanim i sa svih strana slavljenim usrećiti i naše družtvo te me ovlastiti, da spominjući u glavnoj skupštini Vašu 25-godišnjicu i stečenu odliku smijem pohvaliti se, da ste izvoljeli pristupiti u kolo pravih naših članova, pošto i onako spadate medju hrvatske književnike prvake, ne bi li tračak svale Vaše Preuzvišenosti simo i na naše družtvo.

Svoj slavnoj porodici poručujuć naklon i radostan pozdrav u svoje i kćerino ime.

Vaše sam Preuzvišenosti
davni odani štovalac
Ivan Trnski

9.

U Bakru na 25. rujna 1903.

Presvietli gospodine i prijatelju!

Vraćamo se sutra u Zagreb a ne možemo odgoditi taj povratak, kako bi mogli još jednom obaći Opatiju, da se s Vama naustice oprostimo; jer poslednji put ne dobismo u glavnoj kupelji kabine i vratismo u ono kupalište prema Volovskom, te tako zakasnismo u rečenu gostionu, gdje Vas u svim prostorijama tražismo a ne mogosmo naći.

Praštamo se dakle napismice i želimo Vam svesrdice sretan put u Italiju te uspješan obavljaj naumljena tamo posla, molimo liepo, da, vrativši se sretno u Beč, izvolite izručiti naše štovanje i srdačne pozdrave častnoj porodici.

A ako je ikako moguće, da starcu predsjedniku za volju usrećite Družtvo hrv. književnika svojim odličnim pristupom, što bi nam u velike služilo ugledu i koristi.32)

Vaše Presvietlosti
najodaniji štovalac
Ivan Trnski

10.

2. srpnja 1908.

Visoko učenomu i presvietlomu gospodinu c. k. dvorskomu savjetniku i sveučilištnom profesoru, jugoslavenskomu akademiku
Dru Vatroslavu Jagiću

Banom Rauchom nekoč odstranjenu
Nastavniku materinske rieči,
Odličniku mile otačbine,
Dičnu sinku grada Varaždina
Hrvatska Ti pjesma s Plješivice
Zagorskoga javlja se s pogorja,
Donosi Ti miris svježeg borja,
Doglaša Ti i cijuk slavuja,
Te još ijuk zagorskoga roda,
Radost, ponos sveg Slavenstva:
Čil i zdrav što već navršio si
Svoga vieka sedamdeset ljeta,
Što do duše odričeš se službe.
Ali ne još vještačkoga rada!
Koji no si tja u Petrogradu
Germanskome u Berlinu za tim,
Napokon u austrijskome Beču
Dorasao bio svom zadatku,
Obavio svud ga zlatnom rukom
Sabirući lišće lovorovo,
Od tog vila savila Ti vienac.
Samo nama na žao se daje,
Što Ti s puta ne da mać se grana,
Da u bieli vratiš nam se Zagreb
Gdje bi ponosu nam trebalo Te!

U Samoboru pri sv. Heleni blizu Plješivice ljetujući štovalac

Ivan Trnski33)

Budući da se Ivan Trnski u predočenom pismu zahvaljuje Vatroslavu Jagiću na rođendanskoj čestitci, evo Jagićeva pisma u kojem je čestitku napisao i još mnogo više riječi koje je i danas dobro iznova pročitati. Pismo glasi:

11.

Beč 20. Travnja 1909
VIII/r Kochgasse 15

Presvijetli Gospodine!
Mnogopoštovani punougledni prijatelju!

Čitao sam u novinama, da ćete Vi za koji dan slaviti vanredan rijedak slučaj u čovječjem životu, koji je Vama udijelila providnost božja – devedeset godina svoga života! Natkriliste Abrahama, ispraviste riječi starozavjetnog pjesnika, koji reče: ‘Dana godina naših svega ima do sedamdeset godina a jačega do osamdeset godina, i sam je cvijet njihov muka i nevolja.’ Da je vidio pjesnik Vas, on bi drugačije zapjevao! Kako nisu ni prilike a ni ljudi prema tomu, da bih mogao sam stupiti u kolo akademika, da prisustvujem namijenjenoj vam slavi i počasti – to se ovim listićem odazivam sa strane, da Vam u punoći najtoplijeg osjećaja srca moga iskažem moje duboko poštovanje i moju radost, što je meni posljednjemu iz one šačice ljudi, koji su nekoć sa zanosom pozdravljali pjesnika ‘Kriesnica’,34) dopala ta sreća, da Vam mogu ove riječi pisati, stari starijemu!

Dok ja krećem perom po ovoj artiji, misli lete u davno prošla vremena, bude stare nezaboravljene uspomene o tolikim našim prijateljskim susrećama, u raznim krajevima domovine, a i ovdje usred Beča. Mahom nam je jedna misao u glavi i u ustima: kako naš krasni jezik, kako naša knjiga? Vi ste još nedavno napisali lijepe pouke mladjim naraštajima, kako treba da čuvaju taj amanet. Vi se zacijelo radujete sa mnom svakome napretku, koji opažamo u neprekidnom razvijanju narodne snage; Vi želite jednako sa mnom, da bi se dobri bog smilovao ovoj jadnoj zemlji Hrvatskoj te naš dobroćudni, trpeljivi narod u odbrani svojih prava pomogao svojim blagoslovom. Da ćemo još i bolje dane doživjeti, tomu se ne nadam, ali bar da odemo bogu na istinu s vjerom, da će jednom i pred pragom naše zaboravljene domovine zasjati sunce bolje sreće!

S ovakim željama dolazim pred Vas uoči slave, koju Vam je namijenila akademija, u kojoj će mladje duše i mladja srca dati izražaja onomu, što ih oduševljava u taj znameniti dan. Bili njihovi pozdravi Vama mili i dragi, a narodu na utjehu, što se mogao za trenutak bez obične medjusobne zavisti složiti u spominjanju Vaših velikih zasluga.

Srdačno Vas pozdravlja Vaš davni prijatelj

V. Jagić35)

12.

(Zagreb), 9. svibnja 1909.

Visokoučeni i plemeniti druže i prijatelju!

Ne mogu Vam opisati, koliko me obradovaste Vašom čestitkom u slavu moje devedesetgodišnjice, nije bilo nikakva gošćenja ni kod mene ni kod Smičiklasa,36) kako je on htio, nikakva dakle osobna pozivanja, ni stoloravnatelja ni zdravica, već samo iza poslova predsjednikova u akademiji spomen moje razprave o jezičnim pogreškama i o vrednoći naglaska u pjesničtvu pa onda čestitke Matice, književničkoga, svetojeronimskog i još nekojih družtava, a na koncu Dra Markovića37) sud o mome pjesnikovanju, dašta povoljan, jer dakako, što mu se ne svidja, nije spomenuo a veliki mi je prijatelj. Njegova gospoja i još nekoje znanice nadariše me viencima, a kraj mene sjedeći predsjednik bogoštovnog i nastavnog odjela začudio se je svečanom i napetom slušanju i burnom odobravanaju pune akademijske dvorane, osobito, kad je Babić Gjalski38) gotovo drkčući tielom dugovjek mi rad jačim glasom izticao.

Javnošću neizticana ali zanosom dostojna slava dovršena je predajom Vašega pisma u ruke predsjedniku akademije.

Uz naklon i pozdrav moj i kćerin dragoj obitelji zahvalan sam

Vaš prijatelj i štovatelj
Ivan Trnski

__________________

1) Dubravko Jelčić, Početak ljetopisa Društva hrvatskih književnika. U: Spomenica Društva hrvatskih književnika 1900.–2000.–2010., ur. Božidar Petrač, DHK, Zagreb 2010., str. 14–17.

2) Novine koje su izlazile na njemačkom jeziku uZagrebu.

3) Riječ je o pjevačkom društvu »Kolo« u Zagrebu.

4) Trnski ne navodi o kome je riječ. Josip Mihalović imenovan je 7. kolovoza 1870. zagrebačkim nadbiskupom. Tu je dužnost obnašao do svoje smrti 19. veljače 1891. godine. Nakon toga je nastalo vrijeme u kojemu su za zagrebačku nadbiskupsku stolicu pretendirala tri kandidata. Tek je Juraj Posilović (1834.–1914.) izabran za zagrebačkoga nadbiskupa 1894. godine. Valja reći da je Ivan Trnski, u prigodi ustoličenja Jurja Posilovića za nadbiskupa Zagrebačke crkve, ispjevao pjesmu koja je tiskana u časopisu Vienac, br. 27., Zagreb 1894., str. 421–422. (Vidi: Agneza Szabo, Juraj Posilović 1894.–1914. U: Zagrebački biskupi i nadbiskupi, ŠK, Zagreb 1995., str. 481–486.

5) Pisma koja je Ivanu Trnskom uputio Vatroslav Jagić objavljena su u Građi za povijest književnosti hrvatske, knj. 18, JAZU, Zagreb 1959., str. 111–124; ukupno 18 pisama, od kojih su dvije rezglednice. U pismima je Jagić Trnskoga oslovljavao: Velemožni gospodine! Visokocienjeni prijatelju! (1865.), Velemožni Gospodine! Mnogocijenjeni prijatelju! (1865./66.), Mnogocijenjeni gospodine i prijatelju! Velemožni Gospodine (1867.), Presvietli Gospodine, mnogocijenjeni prijatelju (1887.), Presvijetli Gospodine (1892.), Presvijetli Gospodine, mnogopoštovani prijatelju! (1903.), Presvijetli Gospodine! Mnogopoštovani punougledni prijatelju! (1909.).

6) Trnski se osvrće na Jagićevo pismo od 26. prosinca 1894. godine u kojemu govori da bi želio imati hrvatski prijevod iz ruske poezije i proze, jer je Matici hrvatskoj ponudio za tisak knjigu, tj. prerađen jedan dio iz svojih predavanja o ruskoj književnosti iz 18. stoljeća. Nadalje pita Jagić Trnskoga: »Znam, da je netko preveo Deržavinovu odu ‘Bog’. Niste li to Vi bili? Kao djak spominjem se, da je prijevod (mislim u ‘Nevenu’) bio u mojoj ruci; ali sada ne mogu toga konstatirati«. Doista, Jagić je u izdanju MH 1895. objavio knjigu pod naslovom: Ruska književnost u osamnaestom stoljeću. Slike iz svjetske književnosti. Podatak prema: Marin Somborac, Bibliografija izdanja Matice hrvatske od 1842. do 1962., u knjizi: Jakša Ravlić, Matica hrvatska 1842–1962, Zagreb 1963., str. 295. Indikativno je da se u naslovu knjige godina 1842. uzima kao godina osnutaka Matice hrvatske, a te je godine bila osnovana samo Matica ilirska. Oko tiskanja Jagićeve knjige u MH vidi pisma Ivana Kostrenčića Jagiću. (Alojz Jembrih, Pisma Ivana Kostrenčića Vatroslavu Jagiću. U: Zbornik Odsjeka za povijest znanosti HAZU, vol. 33, Zagreb 2015., str. 267–279, odnosno str. 276–277.)

7) Deržávin, Gavril Románovič (1743.–1816.), ruski pjesnik.

8) Časopis Neven koji je u Zagrebu izlazio od 1852. do 1858. godine kao jedini hrvatski književni časopis za Bachova apsolutizma. O njemu više u: Hrvatska književna enciklopedija, 3, Zagreb 2011., str. 201.

9) Puškin, Aleksándr Sergejevič (1799.–1837.), ruski pjesnik.

10) Lérmontov, Mahail Jurjevič (1814.–1841.), ruski pjesnik.

11) Nekrásov, Nikoláj Alekséjevič (1821.–1878.), ruski pjesnik.

12) Jambrišak, Marija (1847.–1937.), hrvatska pedagoginja i spisateljica. O njoj vidi u: Hrvatski biografski leksikon, 6, Zagreb 2005., str. 292–293.

13) Jovanović, Jovan-Zmaj (1833.–1904.), srpski pjesnik. O njemu vidi: EJ, 4 Zagreb 1960., str. 538–540.

14) Turgénev, Ivan Sergéjevič (1818.–1883.), ruski pisac.

15) Tolstój, Aleksej Nikolájevič, grof (1828.–1910.), ruski pisac.

16) Krestóvskij, VsévolodVladimirovič (1840.–1895.), ruski pisac.

17) Dostojévskij, Fjódor Mihájlovič (1821.–1881.), ruski pisac.

18) Gončaróv, Iván Aleksandrovič (1812.–1891.), ruski pisac. (Transkripcija navedenih ruskih pisaca i pjesnika prema knjizi: Adolf Stender-Petersen, GeschichtederrussischenLiteratur, II., C. H. Beck’sche Verlagsbuchhandlung, München 1957.)

19) Trnski aludira na časopis Vienac pokrenut 1869. godine od Matice ilirske i Zagrebu. Jagić je tada bio tajnikom i urednik u »pozadini«. Trnski je u tom časopisu mnogo surađivao svojim proznim prijevodima i pjesmama. Tada su mu neki zavidjeli što se često javlja svojim prilozima u časopisu Viencu. Vrlo je indikativno da je i sam Jagić u pismu Petru Preradoviću, uz ostalo, napisao: »(...) Šta mislite, može biti ni to nije u redu, da odviše I. T. (Ivan Trnski) dolazi u Viencu?« Pismo je Jagić pisao bez datuma, no svakako je pisano 1869. godine za vrijeme izlaženja prvog godišta Vienca. Preradović je Jagiću odgovorio u pismu od 27. veljače 1869., uz ostalo, i ovo: »(...) Prijatelj I. T. preveć se u njemu šepiri«. Dakle, u Viencu. Vidi objavljena Preradovićeva pisma u časopisu Kroatologija, VII., br. 2, (2016.), Zagreb 2018., str. 178–213.

20) 20 Šrepel, Milivoj (1862.–1905.), klasični filolog i književni kritičar. Uz ostala djela, autor je knjige: Ruski pripovjedači (1894.). O njemu vidi u: Hrvatska književna enciklopedija, 4, Zagreb 2012., str. 248.

21) Izim znači osim.

22) Vidi pismo od 8. siječnja 1895.

23) Valjavec Matija (1831.–1897.), jezikoslovac, folklorist. Dugogodišnji gimnazijski profesor u Varaždinu. Bio je član JAZU. O njemu vidi u knjizi: Alojz Jembrih, Hrvatski filološki aspekti: »Matija Valjavec u svjetlu svoje leksikografske ostavštine«, Izdavački centar »Revija«, Osijek, Čakovec 1990., str. 101–127.

24) Obavak znači završen posao, rad.

25) Književni časopis Starčevićeve Hrvatske stranke prava u Zagrebu; izlazio je od listopada 1861. do prosinca 1865. Urednikom je bio Karlovčan Abel Lukšić. Podatci prema: Hrvatska književna enciklopedija, 1, Zagreb 2010., str. 600.

26) Janko Jurković (1827.–1889.), hrvatski pisac; o njemu vidi u: Hrvatska književna enciklopedija.

27) To je pismo odgovor na Jagićevo pismo Trnskom od 2. listopada 1899. Vidi u Građa..., knj. 18., 1959., str. 117–118. Usp. pismo od 8. siječnja 1895. Trnskoga Jagiću ovdje. Vidi: Puškin, Aleksander S.: Evgenij Onjegin. Roman u stihovih. Preveo i vjekopisom popratio Ivan Trnski, MH, Zagreb 1881.

28) Riječ je o prvoj knjizi akademijine edicije: Stari hrvatski pisci: Marko Marulić – Pjesme Marka Marulića. Skupio Ivan Kukuljević Sakcinski. Tekst za štampu priredio V. Jagić, Zagreb 1869.

29) Vladimir.

30) Franjo Marković (1845. – 1914.), pjesnik, dramski pisac, prevoditelj, filozof i političar. Prvi profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1874., član JAZU. Više o njemu vidi u: Hrvatska književna enciklopedija, 3, Zagreb 2011., 7–8.

31) Milivoj Šrepel (1862. – 1905.). Književni povjesničar i kritičar. O njemu vidi u: Hrvatska književnaenciklopedija, 4, Zagreb 2012., 248. U Jagićevoj ostavštini pisama, u NSK u Zagrebu nalazi se 111 pisama koje je Šrepel uputio Jagiću.

32) Vatroslav Jagić, unatoč višekratnim zamolbama Ivana Trnskoga, ipak nije htio stupiti u Društvo hrvatskih književnika. Razlog tome naveo je Jagić u pismu Trnskom od 16. rujna 1900. (Vidi: Građa..., 18, 1959., str. 118–119.) Možda je važno još spomenuti, da je DHK na svojoj osnivačkoj skupštini 22. travnja 1900., za predsjednika aklamacijom, od 100 prisutnih, izabrao Ivana viteza Trnskoga (1819.–1910.). Vidi: Spomenica Društva hrvatskih književnika 1900.–2000.–2010., Zagreb 2010., str. 14–16. Tijekom predsjednikovanja IvanaTrnskog, zanimljivo je spomenuti da je on 28. siječna 1903. godine molio Vatroslava Jagića da pristupi »u kolo pravih naših članova, pošto ionako spada te medju hrvatske književnike prvake (...)«. Isto je u pismu 25. rujna 1903. godine još jednom Trnski molio Jagića: »A ako je ikako moguće, da starcu predsjedniku za volju usrećite Družtvo hrvatskih književnika svojim odličnim pristupom, što bi nam uvelike služilo ugledu i koristi«.

Koliko mi je poznato, Vatroslav Jagić ipak nije bio član DHK. Zbog čega Jagić nije želio biti članom DHK, objasnio je Ivanu Trnskom u pismu 16. svibnja 1900. godine. Objašnjava Jagić: »(...) Ali ne mogu da Vas već sada umolim, da me prijavite društvu za člana. Nisam rad da Vam zadam neprilika. Pominjanjem moga imena mogli biste izazvati kritiku. Vama su dobro poznati napadaji na moje ime, na pravac mojega mišljenja, na vrednoću moje radnje, i to upravo u organu (čak organima) one stranke, u kojoj sam nekoć i sam radio ili je pomagao stvarati. Ako se ne varam, u odboru Vašega društva opet sjede članovi, koji su i pisali i odobravali, što se pisalo protiv mene u Obzoru i Viencu. Niti bi onoj gospodi, kojima inače čast i poštenje, milo bilo, da slušaju spominjanje moga imena, niti se meni htjelo da dolazi moj izbor na njihovu kocku. Ja podnosim svaku realnu kritiku, ja izlažem svoju radnju na sud javnosti, ali tražim od protivnika mojega mišljenja da rade pristojno, da ne diraju u ličnost, da ne podvaljuju nepoštenih ciljeva.(...) Vidite dakle, Presvijetli Gospodine, da će bolje ne biti, da za sada ne slušam glasa srca«. (Vidi: Građa..., knj. 18, str. 118– 119. Članovi Upravnoga odbora DHK tada su bili: Vladimir Mažuranić, Ljubo Babić Gjalski, Đuro Arnold, Stjepan pl. Miletić, August Harambašić, Jovan Hranilović, Milivoj Dežman, Milan Šenoa i Ante Tresić Pavičić. Podatci prema: Jelčić, nav. dj., str. 16.)

33) Trnski je također ispjevao pjesmu prigodom njegova odlaska iz Zagreb; vidi u Građi..., knj. 18, 1950., str. 115.

34) Jagić aludira na zbirku pjesama pod tim naslovom tiskanu 1863. i 1865.

35) Pismo je objavljeno u Građi za povijest književnosti hrvatske, JAZU, knj. 18, Zagreb 1950, str. 123–124. (Sva predočena pisma iz izvornika prepisao i bilješkama popratio Alojz Jembrih.)

36) Tadej Smičiklas (1843.–1914.), hrvatski povjesničar; 1889. izabran je za tajnika JAZU. Bio je predsjednik Matice hrvatske od 1889. do 1901. godine. Pripadao je Nezavisnoj narodnoj stranci. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru 1884.–1887., 1897.–1902. Uz ostalo, autor je knjige: Poviest hrvatske, u dva dijela (1879., 1882.) koju je napisao kritički, prikazujući politički i društveni razvoj Hrvatske sve do 1848. Pokrenuo je i do svoje smrti uređivao Diplomatički zbornik kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije od 1904., djelo koje još i danas ima svoju neprocjenjivu historiografsku vrijednost. (Podatci iz JE, 7, Zagreb 1968., str. 412.) Smičiklas je napisao Spomen-knjigu Matica hrvatska od godine 1842. do godine 1892. U ediciji Posebna izdanja Matice hrvatske 2018. Stjepan Damjanović je priredio knjigu: Matica hrvatska od 1842. do 2017. Kalendar rada i djelovanja.

37) Franjo Marković je svoj govor objavio u Ljetopisu JAZU, knj. 23, Zagreb 1090., str. 264–287. Vidi još: August Musić, O zaslugama Ivana Trnskoga za jezik i metriku hrvatsku. U: Ljetopis, JAZU, knj. 23, Zagreb 1909., str. 256–264. Treba reći da se rukopis Markovićeva govora (predavanja) pod naslovom: O pjesničkom radu Ivana viteza Trnskoga što ga je Marković održao na svečanoj akademiji 30. travnja 1909. u svečanoj dvorani JAZU u Zagrebu, nalazi u NSK u Odjelu starih rukopisa i rijetkih knjiga, s oznakom R 5389, pod Marković Franjo. Predavanje obuhvaća 33 listova vel. 32 x 24 cm.

38) Ksaver Šandor Gjalski (1854.–1935.), hrvatski romanopisac i novelist. O njemu vidi u: Hrvatska književna enciklopedija, 1, Zagreb 2010., str. 593–594.