Etnološke teme u prvom svesku Kola

Prvi broj/svezak časopisa Kolo podnaslovljen Članci za literaturu, umjetnost i narodni život, utemeljen radi uspostavljanja estetskog i kritičkog okvira u suglasju s onodobnom europskom periodikom te vrste, entuzijastički su i financijski neizvjesno 1842. pokrenuli mladi književni djelatnici Stanko Vraz, Ljudevit Vukotinović i Dragutin Rakovac. Posljedica je to ilirskog pokreta (1830.–1843.), hrvatskoga narodnog preporoda (1813.–1874.), s ciljem političkog jedinstva svih Slavena nastanjenih na teritoriju povijesnih Ilira – pretpostavljenih predaka Južnih Slavena, i buđenja hrvatske nacionalne svijesti u sveslavenskom ozračju suprotstavljenom tadašnjoj austro-ugarskoj prevlasti i srpskoj nacionalnoj ideologiji. U prilogu »Narodni i književni život Slovakah« u prvom broju autor Miloslav Hurban, vođa slovačkoga nacionalnoga pokreta, 19. stoljeće izjednačava s vijekom slavenskim:

»Nikad jošte, dokle dopire dogodovština, nije se svijet slavenski tako kretao i probudjivao i nikad još nisu Slaveni tako obćenito za jednom sverhom težili kao sad (...) Dapače i ono lijepo pojavljenje slavenstva u IX. vijeku nemože se uzporediti s prizori našega vremena, a to ponajviše s toga, što onda idea uzajimnoga sporazumljenja nije izniknula iz istoga naroda, nego bude kod njega silom izvanjskih okolnosti naglo rodjena, kao što je bio n. p. strah od sdruženih Nijemacah, i zulum gospode obarske (Avaren)« (str. 99).

Nastavivši objavljivanje od 1947. pod uredničkom palicom snalažljivoga Matičina tajnika Stanka Vraza u Matici ilirskoj, koja je na prijedlog hrvatskog političara grofa Janka Draškovića utemeljena pet godina ranije, Kolo je redovito dopiralo i do inozemne publike.1) Zahvaljujući ilirskim kulturno-političkim težnjama hrvatska tradicijska kultura se pod okriljem Habsburške Monarhije počinje sustavno istraživati od prve polovice 19. stoljeća, a pod utjecajem znanstvene knjige Slowanský národopis slovačkog slavista Pavela Josefa Šafaříka (objavljene iste godine kad i Kolo) te nadalje pod utjecajem slavenofilstva Jána Kollára, češkog književnika i polihistora slovačkoga podrijetla na tragu njemačkog filozofa i književnika Johanna Gottfrieda Herdera koji je u svoju veliku folklorističku zbirku Volkslieder I–II / Pučke pjesme I–II (1778.) uvrstio i nekoliko slavenskih narodnih pjesama (među kojima prvi put i Goetheov prijevod Hasanaginice), u toj se hrvatskoj periodici, dakle, već od prvog broja redovito predstavljaju hrvatske etnološke teme.

Tako je u prilogu »Ženitbeni običaji u hervatskom primorju okolo Bakra« G. Susandić Bakranin, između ostalog, istaknuo obilježja jednodnevnoga bakarskog svadbovanja koje su iz perspektive suvremenih hrvatskih etnografskih i mitoloških spoznaja osobito zanimljiva: javnu potvrdu udavačine naklonosti ženiku badnjačkim kolačem i vazmenom pogačom hljibom, odnosno ženikove naklonosti udavači novogodišnjom dobrom rukom (novčićima utaknutima u jabuku) i prvosvibanjskom hrastovom zelenom granom maj usađenom ispred vrata djevojčina doma; 6–12 zlatnih prstenova oženje od kojih zaručnja prije vjenčanja po jedan nosi svaku nedjelju i blagdan; mladoženjin otkup škrinje kasele i njezinih ključeva od mladenkina brata, pjevano taninajkanje/taninejka-
nje2) najmanje dviju pjevačica ili jedne pjevačice uz pratnju glazbenika sopaca; nadmetanje mladenkine i mladoženjine svadbice u potajnome prvom zasipavanju ošećerenim zrnjem mendulicami iz rupca; kumovo obuvanje prave nevjestice darovanim postolama s umetnutim novčićima; nošenje svadbenog debla bandere okićene kolačem, jabukom ili narančom i cvijetom koludarskim na čelu svadbene povorke; slanje pirunah (cvijeće, voće i kolači nataknuti na viljuške); mladenkino bacanje kolača preko mladoženjine kuće; formulaični dijalog glavnih svatovskih časnika u ulozi dviju mušica na pragu mladoženjine kuće; mladoženjina dvorba svatje u vlastitome domu. Također je zabilježen zanimljiv običaj otkupa vinom zaručnika udovca i djevojke za prekid namjernog tuljenja mještana u rogove i zvonjenja zvoncima deset dana uoči vjenčanja te tobožnjeg zazidavanja udovčevih ulaznih vrata nakon vjenčanja (str. 62–67, 70–71).

Pohvalivši u »Narodnim pjesmama u Slavonii« objavljivanje prvog sveska knjige Tamburaši ilirski, iliti perva kitica narodnih ilirskih pjesamah po livadah i dubravah slavonskih sabrana i svemu junačkomu ilirskom narodu prikazana ilirca Mata Topalovića, ipak kritizirajući Topalovićeva proizvoljna jezična ujednačavanja i proizvoljnu klasifikaciju narodnog pjesništva, Stanko Vraz alias Jakob Rešetar3) najavio je redovito objavljivanje ilirske narodne poezije. Osvrćući se na »Nove knjige o Slavenih« u prijevodu Miloša Popovića, Šafařík je, osim dvije prirodoznanstvene knjige, jednoga historiografsko-pravnog i jednoga plagijatorskoga historiografskog djela, prikazao i dva objavljena putopisa (o Crnog Gori i o Turskoj i Vlaškoj). U »Listu iz Koruške« slovenski svećenik i politički aktivist Matija Majer spomenuo je tradicijsku pjesmu Wulke zbožje iz publikacije Pjesnički Lužičkih Serbow, čiji napjev kao i duhovski napjev usporednog zapisa iz Ziljske Bistrice podsjeća na »napjeve Slavenah karpatskih« (str. 135). Majer je opisao i koruški običajni dijalog između jednog ukućanina koji u božićnoj noći čuva kuću i drugih ukućana po dolasku s božićne mise – na uzvik iz kuće »Riješite se novoga ljeta, riješite se novoga ljeta!« – pridošlice su pred vratima morale ispričati ono što su se prvo sjetili, nakon čega bi mogle ući u kuću. Jedna od takvih priča iz Rožja je o kralju Matjašu i njegovoj carnoj vojski iz »velike dubrave pod visokom gorom«, aktivnima kad »oslabi sveta stara vjera« (str. 136–137).

Ljudevit Vukotinović svoj je dodatni osvrt na pisanu kritiku koju je književnik i preporoditelj Pavao Štoos (na tragu ilirizma vođe hrvatskoga narodnog preporoda Ljudevita Gaja) javno uputio Vukotinoviću zbog njegova prethodno objavljenog teksta o narodnom balu održanom u Zagrebu4), iznio u članku »Još nešto o narodnom balu« potpisujući se pseudonimom Lubor Travnicki5):

»Meni se, kao i g. Vukotinoviću, čini, da ovomu balu neide ime narodni (...) Sasvim time, što smo tom prigodom u narodnoj odjeći navodno plesali, narodnim jezikom smo tamo govorili, dvoranu narodnimi bojami izkitili, sasvim time, rekoh, ne može se našemu balu nadjenuti ime narodnoga, pošto se sva ova nisu slobodno, neprisiljeno i kao sama po sebi, nego umjetno razvila (...) Nećemo li takvim načinom svetu ideu narodnosti poniziti do isprazne igračke, do posla razveselenja, toilette i koketerie, i od svetinje naroda načiniti taštu maškeradu? (...) Da mnogo je laglje u domorodnih se sanjariah ljuljati, i pri domorodnih gostbah vičuć: Bog živi narodnost! slavu i diku naroda zanovijetati, nego li se samomu posla prihvatiti, i činom pripomoći, da se berže velika sverha dokuči (...) nemojmo pored same narodnosti zaboraviti narod! (...) G. Stoos misli, da je već skrajnje vrijeme, da Europi pokažemo našu narodnost. Ja pako mislim, da će Europa verlo zlo suditi o našoj narodnosti, ako joj nju u balnoj sviti predočimo... Poslujmo dakle neumorno oko stanja naše narodnosti, pa će se onda i sama oči Europe na se povući...« (str. 139–140, 143, 144).

Srednjoeuropska kulturna orijentacija trojice urednika prvog sveska Kola bila je nadahnuta preporodnim idejama i ilirizmom te prožeta romantičarskim folklorizmom u nastojanjima oko tradicijske kulture. Prvi školski zakon, objavljen kada je Matica ilirska preimenovana u Maticu hrvatsku (1874.) i Drugi školski zakon izglasan četrnaest godina kasnije, ozakonili su uključivanje prikupljenoga izabranog i prilagođenoga gradiva u pojedine nastavne predmete i malobrojne školske udžbenike za tadašnje pučke, stručne, obrtne i učiteljske škole. Istodobno je pod okriljem Zagrebačkog sveučilišta utemeljen Mudroslovni fakultet Zagrebačkog sveučilišta, današnji Filozofski fakultet (1874.) Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je etnološka i folkloristička nastava bila organizirana na filološko-slavenskom, geografskom, povijesnoumjetničkom i umjetničkoarheološkom odjelu.

Nadahnut kršćanskim, klasičnim i humanističkim prožimanjima hrvatske kulture, kulturni djelatnik i saborski zastupnik Isidor Kršnjavi u Zagrebu je potaknuo osnivanje Društva umjetnosti (1878.), Muzeja za umjetnost i obrt (1880.) i Obrtne škole (1882.), zalažući se za obnovu kućne radinosti i narodnog obrta, reformiravši srednjoškolsku i visokoškolsku nastavu, potaknuvši obnovu i izgradnju brojnih školskih i kulturno-umjetničkih objekata te organiziravši predstavljanje hrvatskoga tradicijskoga i drugoga kulturnog nasljeđa na brojnim domaćim i inozemnim izložbama.6) A »dezintegracija dotad cjelovite seljačke kulture i pretvaranje seljaštva u važan politički čimbenik« potakli su od 19. stoljeća »potrebu za ukazivanjem na narodno, na ono što je naše«, na oblikovanje identiteta i na njegovo etnološko p(r)oučavanje7), »s ciljem revalorizacije njegova mjesta u hrvatskoj i europskoj folklorističkoj i etnografskoj produkciji (...) Tako je ova publikacija uz literarno i kritičko obilježje koje hrvatski povjesničari književnosti redovito povezuju s njenim imenom, dobila i obilježje stručnog, odnosno znanstvenog, etnografskog izdanja«8).

_____________________

1) Banov-Depope, Estela. 2014. »Recepcija slavenskih usmenih tradicija u časopisu Kolo«, 83–94. U: Riječki filološki dani 9 (zbornik radova), ur. Diana Stolac. Rijeka: Filozofski fakultet, str. 84.

2) Ta je primorska pjevana izvedba tako imenovana prema pripjevu tani, tani, taninena.

3) Jež, Andraž. 2016. Stanko Vraz in nacionalizem: Od narobe Katona do narobe Prešerna. Ljubljana: Ljubljana: Založba ZRC in ZRC SAZU, str. 250, bilj. 208.

4) Vidi: Danica Ilirska t. g. br. 6 i 8.

5) Ibid.

6) Kršnjavi, Isidor. U: Hrvatska enciklopedija (web).

7) Belaj, Vitomir. 2007. »Izložba, pogled unazad i pogled unaprijed«. U: Etnologija u nastavi (u povodu 80 godina studija etnologije i kulturne antropologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu). Zagreb: Filozofski fakultet i Hrvatski školski muzej, str. 5.

8) Banov-Depope, Estela. 2014. »Recepcija slavenskih usmenih tradicija u časopisu Kolo«, 83–94. U: Riječki filološki dani 9 (zbornik radova), ur. D. Stolac. Rijeka: Filozofski fakultet, str. 83, 84.