Erudit i kritičar visokih kriterija

Čitajući Zbornik o Ljubomiru Marakoviću (nakladnik Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, uz više sunakladnika, urednik Tihomil Maštrović), opsežno (607 paginiranih stranica) izdanje nastalo kao rezultat znanstvenog skupa održanog u travnju 2019. u Zagrebu (mjestu Marakovićeva najduljeg profesionalnog i svakog drugog djelovanja) i Topuskom (u kojem je rođen), teško se oteti dojmu kako je životna sudbina književnog, kazališnog i filmskog (u čemu je bio jedan od prvih na prostoru Hrvatske) kritičara, profesora i teoretičara, intelektualca javno izraženih i jasnih katoličkih stavova i orijentacije duboko prožeta tragikom političkih zbivanja turbulentnog dvadesetog stoljeća u kojem je živio i djelovao, iako se osobno nikada aktivno nije bavio politikom.

Maraković je, naime, bio – razvidno je to iz brojnih priloga u zborniku, koji su tematski vrlo raznoliki, od povijesno-biografskih prinosa, preko analiza Marakovićevih razgranatih područja djelovanja, do njegovih kulturnih i društvenih veza s drugim osobama njegova vremena – onaj tip građanskoga, katoličkog intelektualca kakav u hrvatskim uvjetima onoga vremena teško da je mogao biti potpuno i cjelovito shvaćen, a pitanje je kako bi bilo i da, kojim slučajem, stvara i radi danas. U vremenu kada ideologije metu cijelim društvima (srednjo)europskoga kulturnog i geografskog prostora, Maraković je intelektualac koji, iako jasno izražene kršćanske orijentacije, akribično i marljivo piše o vrlo raznolikim fenomenima umjetnosti svoga vremena, primjenjujući, u pravilu, imanentno umjetničke kriterije kritike. Ideologije su tražile jednostavne recepte i priklanjanje ili odbijanje, a Maraković tome nije odgovarao kao kritičar koji primjenjuje isključivo estetske kriterije i drži do osobnog integriteta.

Tako, možda pomalo neočekivano za nekoga tko bi Ljubomira Marakovića želio smjestiti u njegovu izraženu i katoličkom orijentacijom definiranu kritičarsku »ladicu«, on piše vrlo informirano i s iskrenim pozitivnim odobravanjem o nekim pojavama ekspresionizma, ali i o dramskom opusu Miroslava Krleže (na Balade je, doduše, Maraković imao više primjedbi). Dakako, Marakovićeva kritika povezana s njegovim izrazitim angažmanom kao katoličkog intelektualca (bio je, između brojnih drugih prominentnih uloga, dugogodišnji urednik Hrvatske prosvjete, katoličkog književnog lista te član, neko vrijeme i predsjednik Katoličkog seniorata) te se u njoj može očitati, s jedne strane, naglašena pedagoška komponenta poučavanja i autora (kako bi njegovo djelo bilo bolje) i publike, dok se s druge mogu vidjeti i opredjeljenje zagovaranja djela kršćanske orijentacije, no ne bez ili ispod kriterija. I upravo to, dosljedno održavanje kritičkih kriterija, podržano erudicijom i velikim teorijskim znanjem, odlike su Marakovićeva rada sve do kraja njegova života. O tom radu zorno svjedoči Zbornik svojom širinom znanstvenih i stručnih uvida.

Zbornik donosi ukupno dvadeset i sedam autorskih radova, uz više zanimljivih i korisnih priloga. Riječ je o više znanstvenih i stručnih tekstova koji tematiziraju Marakovićeve prinose kao književnog teoretičara i kritičara, preko uvida u njegov filmsko-kritičarski rad, praćenje kazališta, nizu osobnih veza koje je održavao (Ivan Merz, Ante Cettineo, Vladimir Nazor i drugi), zatim Marakovićeva javnog djelovanja (u katoličkom pokretu), metodičkog rada (udžbenici Žetva) te više osobnih, biografskih priloga koji osvjetljuju neke momente iz Marakovićeva bogata životnog puta. Od više priloga, izrazito je korisno za moguća buduća istraživanja da zbornik donosi bibliografiju Ljubomira Marakovića koju je sastavio Vladimir Lončarević, najbolji poznavatelj totaliteta autorova opusa, o kojem je objavio i do sada najopsežnije monografsko djelo, Luči Ljubomira Marakovića, iz 2003. godine. Uistinu raznolika tema radova sabranih u zborniku odraz je, prvenstveno, širokih znanstvenih interesa sudionika skupa, ali i profesionalnih područja kojima se Maraković u životu dospio baviti.

Nakon Drugog svjetskog rata Ljubomir Maraković je 1947. godine osuđen na zatvorsku kaznu. Zbog toga ga dulje vrijeme nije bilo u javnom životu, a nakon izlaska iz zatvora predavao je na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Međutim, objavljivati uglavnom nije mogao, a recepcije njegova predratnog opsežnog djela također nije bilo, što se tek sporadično mijenjalo (najznakovitije uvrštavanjem u niz Pet stoljeća hrvatske književnosti, u svesku objavljenom 1971.). Prava recepcija počinje nakon raspada Jugoslavije i nastanka Republike Hrvatske, od kada se o Marakoviću piše i govori u više izdanja i znanstvenih skupova. Ovaj zbornik, inače sedamnaesto tiskano djelo iz niza Hrvatski književni povjesničari, iznimno je važan prinos zaokruživanju znanja o tom vrijednom i značajnom djelatniku na brojnim područjima hrvatske kulture, umjetnosti i znanosti 20. stoljeća.