Dalmatinske teme u prvim godištima Kola

1.

Povijest časopisa Kolo, s pravom će reći Vinko Brešić, »zapravo je svojevrsna povijest ne samo nacionalne književnosti i kulture nego i povijest izgradnje i oblikovanja moderne hrvatske nacije i njezinih institucija«. Od 1842. godine, kada je nakon razmimoilaženja s Gajem Stanko Vraz ‘ilirskoj sestrici’ Dragojli Jarnević priopćio da pokreće novo glasilo, pa sve do naših dana, s različitim podnaslovima, uredništvima, uređivačkim politikama i izdavateljima, Kolo je bilo i ostalo široka tribina otvorena svim aspektima hrvatskoga društvenog života, umjetnosti i kulture. Na njegovim su stranicama objavljene najznačajnije hrvatske književne stranice, ustrajno se progovaralo o pitanjima jezika i društvenog života, a tijekom tečajeva bilo je otvoreno za izricanje različitih stavova i razmišljanja, uvijek od presudnog nacionalnog interesa.

S podnaslovom »Članci za literaturu, umjetnost i narodni život« časopis su 1842. godine pokrenuli Stanko Vraz, Dragutin Rakovac i Ljudevit Vukotinović. Tijekom povijesti Kolo je izlazilo kao godišnjak i kao zbornik, ali i kao tromjesečnik i mjesečnik, uza zabrane i prekide od kojih je onaj od 1853. do 1905. bio najdulji. Prvih nekoliko brojeva tiskano je troškom uredništva, a od broja četvrtoga izlazi troškom Matice ilirske (hrvatske). Uz već navedene, urednici su mu također bili i A. Torkvat Brlić i Mirko Bogović, a u novije vrijeme Marijan Matković, Joža Horvat, Slavko Kolar, Vjekoslav Kaleb, ali i Vlatko Pavletić, Saša Vereš, Mladen Čaldarević, Miroslav Vaupotić, Igor Zidić, Vlaho Bogišić, Ernest Fišer...

Na stranicama Kola svoje priloge, različite vrijednosti i žanrovskog predznaka, objavljivala su značajna imena hrvatskoga kulturnoga, društvenog i književnog života. Pisati za Kolo bilo je i znak prestiža, ali i potvrda spisateljske i društvene relevantnosti, unatoč činjenici da je suradnja u Kolu mnogima bila upisana u grijehe koje su dugo ispaštali.

Već u prvom broju Kola uredništvo naglašava »otvorenost svakom pisaocu« i nastojanje da bude na razini srodnih europskih i svjetskih glasila. Strukturirano trodijelno: Ogledalo, Pregled i Pazar, u prvom broju časopis donosi, a ta će se praksa nastaviti i dalje, mnoštvo zanimljivih sadržaja, od Kukuljevićevih Koraljki i Demetrova Grobničkog polja, do literarnih radova D. Jarnević, J. Brlić i L. Ilića Oriovčanina i dr. U Pregledu su donošeni prilozi o životu Slovaka, pregled češke literature i narodne pjesme iz Slavonije, dok stranice Pazara ispunjavaju vijesti o novim izdanjima i knjigama iz pera samoga Vraza. Svrha tih notica bila je upoznavanje javnosti s kulturnim i književnim životom u Europi, u čemu je Vraz predmnijevao način oslobađanja hrvatske kulture i književnosti od pogubne provincijalnosti i diletantizma kakav je često preplavljivao stranice Gajeve Danice.

Kada se govori o značenju Gajeve Danice i njemu ‘mrskoga konkurentskog’ Vrazova Kola, vrijedi svakako parafrazirati Frangešovu misao: »(...) ako je Danica bila početak i svjedok, zalog i poprište novije književnosti hrvatske, mjesto na kojem se preporodila, onda je Kolo bilo početak njezina europskog legitimiranja i nastojanja da se otrgne uskih provincijalnih okvira s diletantizmom kao predznakom«.

U istom rasporedu, i u idućim su brojevima donošeni pjesnički prilozi I. Trnskoga, G. Martića, L. Ilića Oriovčanina, Rakovčeve pjesme, Bogovićeve, Nemčićeve, Ivana Filipovića..., dok su u pregledu objavljivani instruktivni prilozi o ruskoj književnosti, poljskoj i češkoj... U navedenom vremenu na stranicama je Kola iskazivan osobit interes za narodnu književnost pa su objavljene narodne pjesme iz Primorja, Istre, Austro-Ugarske, Slavonije, Bugarske, potom pjesme čakavske, štokavske i kajkavske, pjesme što ih je skupio T. Brlić, urednik VIII. broja, te nekoliko priloga povijesnog karaktera... Donošene su i prijevodne stranice od kojih treba spomenuti one K. Libelta, A. Mickievicza, A. de Lamartinea, G. Byrona, J. Kollara, a zanimljiva su i tri nastavka Zapisa hrvatskog časnika.

Stranice Pregleda uglavnom je ispunjavao Stanko Vraz vijestima o stanju u slavenskim i europskoj književnosti. Svakako je, iz današnje perspektive, historiografiji zanimljiv Vukotinovićev članak o ukusu, slozi i kritici. U vremenu kada je pisan, njegove su misli imale snagu orijentira i mogu se smatrati početkom naše književne kritike, inače vezane za Vrazovo djelovanje. Po Vukotinoviću, »kritika treba da je zdrava. U literaturi, koja se razvija, ima biti krotka, prijateljska, svigdar učeća, a nikada zlobna, porugujuća. Lahko je ono, što čovjek velikim trudom stvori, smiešno načiniti bez da se itko iz kritike (ili rekuć) pasquilla štogod nauči. Nadalje, još je važnije za dobar napredak: da literatura blagostanju naroda podvaržena bude. Svi dakle literatori moraju poznati položaj svoga naroda, jer oni knjigami svojimi narod pobuniti, i na krivi put zavesti mogu. Literatorah dužnost jest, da duh naroda jača, i vode k jednoj svarsi, k procvetanju domorodne literature. Tu treba najvećma da bude sloga, jer ako nam se narod pokvari, šta će nam onda literatura?... Kud nam je onda sa svarhom... cvijetom njezinim?«

Vukotinović dalje naglašava: »Neka svaki spisatelj, kad piše, obće dobro pred očima imade, pa neće zahladiti. Neka ne misli na slavu te na slavu. Pa kako ju dugo uživati može? Je li je vrijedno, za ovak kratko vreme, koliko je život naš, dugotrajuću kritiku posle smarti proti sebi probuditi? Dogodovština na svakoga učitelja pučkog pazi; ona mu ništa ne oprašta. Slava od svakoga u slavi čitavog naroda stoji. Nikoga, koj’ za narod radi, ne treba prezirati, to bi bila gadna nezahvalnost. Svakoga treba ceniti, i podupirati, to je dužnost naša. Ako budemo ove dve gori navedene točke obdaržavali, radit ćemo za slavu literarnoga života i kroz to i za slavu celoga naroda. K tomu još osobito treba za slavu literature, da se spisatelji s dušom i telom naukam posvete. Znademo, da je naš život veoma kratak; nu koliko truda čovek ne potroši, dok se štogod ne nauči! Domorodni literator neka dakle ništa ne propusti: u narodu je sve važno, sve je motrenja vredno, najvećma kod nas, gdje su sva polja još neobradjena, a osobito polje historie, etnographie, geographie i. t. d.«

Članak sličnog sadržaja, također znakovit za razumijevanje razvoja naše kritičke i književne misli, objavio je i Mirko Bogović u IX. broju/svesku Kola, koji je sam i uredio:

»Vreme je, da se jednom ozbilnije počme raditi na polju raznoverstnog znanja, to uvidjamo i oseljamo živo svi, kojim je štogod stalo do prosvete naroda našega. – Bio sam indi gore više obširno razložio, kažem ovde opetovano u kratko: treba da se književnici naši svojski, ozbiljno late radnje na znanstvenom polju književnosti, nu to treba, kao što takodjer rekoh, primerno duhu naroda našega. Ukoliko književnici naši ne bi kadri bili da odmah šta izvornog pišu, morali bi se dakako malo obazreti u knjižoslovu srodnih plemenah slavenskih kao: Čehah, Poljakah i Rusah, pa zatim i u književstvu ostalih europejskih narodah; tim uzajmanjem znanostih i naukah – koje su i onako sveobće blago – pružit ćemo ujedno jednu ruku Europi od zapada pruživši već prije drugu srodnom istoku i Slavenstvu. Tu pače i – bez da tko zato krivo tumači moje reči – napomenuti moram, da mi – osobito što se znanstvenog izobraženja tiče – brižljivo čuvati moramo svezu, koja nas odnekad spaja s Europom zapadnom, niti je smemo prekidati ikako, ovu bo je svezu tajnom rukom osnovala sudbina sama, i s čelikom vekova okovala. A to valja da nam je tim više na umu, buduć da je književstvo zapadnih narodah po nekom smislu do sad i naša svojina bila, jerbo od onuda cerpismo svu skoro svjetlost uma i duhovnu hranu. Ako budu književnici naši revnivo oko toga nastojali da nam uz beletrističku literaturu, koja nam pruža mirisno svoje cvetje, gore razloženim načinom svo to više urodi polje raznoverstnih znanostih i naukah obilatim svojim voćem i zdravom za život svakdanji potrebitom hranom, tek onda će se moći reći: da su književnici naši razumjeli zadaću svoju u sadanje vreme.«

2.

U čitanju prvih godišta Kola posebno nas zanimaju prilozi iz Dalmacije (i južne Hrvatske) na njegovim stranicama, a oni su, recimo odmah, odveć skromni. Razloge tomu svakako treba potražiti u specifičnim prilikama koje su u Dalmaciji i južnoj Hrvatskoj vladale, a uvjetovane su posebnim društvenim i političkim okolnostima s vladavinom tuđih gospodara, odnarođenosti obrazovanijih građanskih slojeva te teškom životu širokih narodnih slojeva, najčešće prepuštenih samima sebi.

To nipošto ne znači da se na različitim razinama društvene stvarnosti nisu odvijali sadržaji koji u širokom smislu korespondiraju s ilirskim/preporodnim zbivanjima. Pri tome se ponajprije misli na sukob narodnjaka i autonomaša u Splitu, na borbu za jezik odnosno pravo na jezik i nastojanje da se hrvatskom jeziku prizna status nastavnog jezika u školama i institucijama te na otvorenje zgrade narodnoga kazališta u Splitu. Prave književnosti općenito u tom je vremenu u Dalmaciji jako malo, pa tako i na stranicama Kola i drugim almanasima.

U prvih devet tečajeva Kola, od 1842. do 1853. godine, samo je nekoliko autora i tema koje »dokumentiraju« prisutnost Dalmacije (i južne Hrvatske) na stranicama časopisa. Tako u knjizi II. iz 1842. Ana Vidović (iz Zadra) objavljuje ciklus pjesama Vidjenja. Ona se iskreno odazvala na poziv sjevernih hrvatskih prosvjetitelja i preporoditelja za sudjelovanjem u književnom životu, posebno na Vrazovo pismo u kojem navodi da »poćutih njekakvu žalost, što vi svoje stvari pošiljate u Zadar i Dubrovnik, da se tištu zamršenim načinom pisanja, te ostanu Vaši umotvori dobro poznati njekolicini štiocah kao i vaša slava ograničena na njekoliko varošah i gradovah dalmatinskih«. Vraz zacijelo aludira na Kuzmanićeva jezična nastojanja suprotna ilirskoj jezičnoj politici o kojoj je napisao, istina nepotpisani, polemički članak upućen Kuzmaniću i Š. Starčeviću. Na koji će, u godištu III. Kola, Kuzmanić poslati svoj odgovor.

U duhu narodne pjesničke tradicije, čije je motive, stil i retorički ornatus obilno koristila, pjesnikinja Ana Vidović priziva tamburicu-zaštitnicu upomoć kako bi mogla opjevati (‘nakititi’) Donju goru (Dalmaciju) prispodobljenoj lijepoj djevojci koju pohode dva junaka ‘dva brajena’ (»Iz Imoske nisu, nisu od Sinja, / Ni od Derniša, niti su od Knina, / Inostrani jesu to putnici, / Jeda barem budu slavni Ilirci!«). Oni joj otkrivaju tko su (»Ti si kao sele nam rodjena, / Er mi s tobom jesmo narodnici.«) i zbog čega ju pohode (»U Dalmacii ti si se rodila,/ A Horvatska nam je mati mila, / Mi Dalmaciju drugu seku našu / Došli jesmo, vidiš, pohoditi, / I prečudne njene umotvore / Skupiti i po svitu proglasiti.«), da bi se nakon razgovora s njome oprostili »ričim’ slavnoga Horvata« koje su joj srce »veselile i dušu zamilile«. Pišući na hrvatskom i talijanskom jeziku, Vidovićeva je, da podsjetimo, godinu prije u Zadru objavila i deseteračku, ‘po narodnu’ napisanu poemu Ana i Stanko ili Dubrava Mojanka blizu Splita s temom nesretne ljubavne sudbine dvoje mladih, koja je oduševila i mladoga Mažuranića, a 1844. godine objavljene su i Pjesme Ane Vidovićeve.

U istom broju, II/1842., prilog je i Jurja (Đura) Ferića Uzetje Očakova. Riječ je o pjesmi koja govori o povijesnom događaju iz ukrajinskog grada Učakova »u Kersonskoj guberniji na Crnom moru između Odese i Kersona, koji je knez Gergur Aleksandovih Potemkin, verhovni vojvoda ruske vojske, oteo Turcima 1768. Ova negda znamenita turska tvrdja, navodi se dalje u fusnoti, kako je u onom ratu razorena, tako više nije nikada od Rusah popravljena, i sada, kažu, da neima više od 150 kućah i 1000 stanovnika«.

Uredništvo Kola je imalo potrebu i predstaviti autora pjesme Jurja Ferića Dubrovčanina, navodeći da je više poznat kao latinski pjesnik, rođen 1744., a umro 1824. U ilirskom jeziku također je pisao, ali manje nego u latinskom. Osim toga, kažu da je ostvario u rukopisu nekoliko izvornih pjesama i mnogo prijevoda, i to od svojih latinskih pjesama. »Ovu pjesan«, kojom ga uredništvo predstavlja, »bivšu dosad u rukopisu, stavljamo ovdje štampati ne radi njezine izvrsnosti, nego samo neka gospoda čitatelji ovog rada vide da ilirsko pjesništvo u Dubrovniku, premda je po smerti Gjorgja (Jurjevira) sve više i više ginulo, nipošto još sasvim nije bilo izumerlo, neg’ je u svako doba svojih slavnih štovateljah imalo, kao i to su bili: Anica Bošković, Bruterović (Bruerović), Higja (Hidža)... Salatići i drugi koji su svi ne pred vele godištah preminuli. U ovo doba živi u Dubrovniku još samo jedan jedini ljubitelj poezije ilirske, nu već dan nasljednik starih slavnih pesnikah dubrovačkih, a to je g. Antun Kaznačić, advokat, s kojim sam imao priliku upoznati se, kadno bijah lani onde. Kaznačić je čovek veleučen, dobro viđen i mnogo je njemu onom gradu; ima osobitoga talenta za pjesništvo, a nadasve sašaljivo-pecave pjesme koje se u Dubrovniku imenom kolendah nazivaju«.

Od spomenutoga Kaznačića u godištu III. Kolo objavljuje i »umjetnu« pjesmu (»kitu vazda živućeg cvetja svojoj Ljubici«) pod naslovom Na prvi dan godišta. U rubrici Književno objavljenje najavljuje se da će Zora dalmatinska izlaziti od godine 1844. i po cijeni od 5. fr., a pretplata može biti i »za pola godine«. Također se najavljuje da će Ivan Katalinić, autor Storii de la Dalmazia, preraditi svoje djelo i na našem ga jeziku tiskati. Spominje se i Solitrova knjiga Documenti storici sugl’ Istria e la Dalmazia koja će biti tiskana u tri debele knjige.

Za razumijevanje izdavanja Kola zanimljiva je i notica kojom se navodi da od »kupacah i pretplatnikah ovisi hoće li i nadalje izlaziti«, kako će izlaziti i kakvoga će biti struka i lica. S time su zacijelo povezane i (Vrazove) tri prošnje u knjizi IV., u kojima se umoljavaju pisci da »ne uskrate svoju suradnju«, gospoda štioci da ih ne ostave bez velike nevolje, a »pretplatnici gospoda domorodci« da izvole prijaviti svoju pretplatu.

Od zanimljivijih sadržaja, svakako vrijedi istaknuti i polemiku (»prijateljski dopis«) između Vjekoslava Babukića i Vuka Stefanovića Karadžića »o pravopisu ćiriličnom i latinskom« odnosno o standardizaciji jezika i Gundulićevoj književnosti. Babukić naime ističe da je cilj hrvatskoga jezika približiti se zapadnoj kulturi i traženju potvrde u europskoj slovopisnoj praksi, ujedno odbacujući uvođenje ćiriličnih grafema u latinički grafički sustav kako to predmnijeva Vuk. U svojim jezičnim razmišljanjima Vuk govori o dubrovačkom južnom govoru kao svojini srpskoga jezika, a za Gundulića – za čije je Matičino izdanje Babukić napisao predgovor – da koristi nepravilne i hrapave stihove, dijelom preuzete iz talijanskog jezika.

U takvim svojim razmišljanjima Vuk novoštokavštinu prisvaja kao temelj srpskoga jezika, o čemu je pisao u brošuri Srbi svi i svuda, a sve štokavce proglašava Srbima! U Vukovu jezičnom prisvajanju Babukić je nema sumnje prozreo velikosrpsku ideologiju kojoj je jezično pitanje bilo jedan od načina širenja, čemu su uostalom dokaz i najnoviji pokušaji srpskih »naučenjaka«.

Pravopisnim pitanjima u odnosu na Zoru dalmatinsku bavi se Vraz u svojemu članku ističući da je »bolje se od pol puta povratiti nego hardjavim putem do kraja iti«, aludirajući na Kuzmanićevo jezično protivljenje protivno ilirskim jezičnim nastojanjima. Među vijestima spominje se izdavanje Antologije slavjanske (slovinske) grofa Meda Pocića (Pucića) s pjesmama dubrovačkih pjesnika, potom pojava prve knjige, Osmana, Ivana Gundulića i Menčetićeve Trublje slovinske. Vraz podsjeća i na izdanje Pjesama Ane Vidović iz 1844. godine te na Iskrice Nikole Tomasea, također tiskane iste godine, za koje se navodi da »nema ni jedan primjerak za prodaju«.

Na stranicama Kola pjesmom se oglasio i Petar Preradović, zacijelo jedno od najvećih preporodnih imena. Riječ je o pjesmi S Bogom, popraćenoj uredničkim komentarom da je »20. lipnja t.g. ostavila je Dalmaciu 33.c.kr. pešačka regimenta grofa Gjulaja, ukrcavši se za gornju Italiu. S njom je pošao i naš krasni prijatelj g. Pere Preradović, nadporučnik iste regimente, premestit se u Vidan (Udine). Po njemu je Dalmacia izgubila jednog od svojih glavnih duševnih stupovah, a vile dalmatinske parvog svog ljubimca s krila svoga«. U pjesmi, opraštajući se na polasku u »tuđe zemlje njedarce«, Preradović šalje pozdrav »zemlji dalmatinskoj« prepun ljubavi »čiste i bratinske«, uvjeravajući da će uvijek »ona biti u njegovu srcu i duši«. Na kraju apostrofira: »Ljubit valja uvik svog. / Nego želju moju skrajnju / Čujte, bratjo Dalmatinci! / Naši jeste već od davna, / Bud’te samo još našinci!«

U izdanju Kola iz 1850. godine nekoliko je vijesti također posvećenih dalmatinskim temama. Prva je vijest o izlasku Skladanja Hanibala Lucića u izdanju Starih ilirskih pjesnika, a druga obavijest o Ljubićevu izdanju Ribanja i ribarskog prigovaranja Petra Hektorovića u Zadru. Navodi se da »Hektorovića brojimo među najstarije pjesnike naše« te da nam je zato »dobro došlo novo izdanje njegovih delah. Nu, opet nam je najdraža ova knjiga zarad toga, što donosi stare najstarije pjesme (najstarije što ih do sad poznamo) među rižme Hektorovićeve upletene«.

Osmi broj Kola u 1851. uredio je Andrija Torkvat Brlić, a od dalmatinskih je tema prisutna tek informacija o drugom, popravljenom izdanju Tomaseovih Iskrica, s »ulomcima njekoliko listovah spisatelja na izdanju prvom, g. Ivana Kukuljevića«. U kraćem se komentaru navodi da za »ovo djelo zna svaki domorodac, da je najčuvstvenije do sada u našoj književnosti, i da nosi dobrih naukah i krasnog oduševljenja za slovinski narod naš«.

Na mjestu urednika Brlića je, samo nakon jednog broja, zamijenio Mirko Bogović, itekako svjestan teškoća vezanih uz tiskanje časopisa. Uza njegov zanimljiv prilog s pregledom naše književnosti od 1835. godine do njegovih dana, značajan je dio posvećen unuku velikog Ivana Gundulića, Ivanu Gunduliću Šiškovu, i njegovoj pjesmi u deset pjevanja Suze i tužbe Radmilove, koju mu je za časopis ustupio Ivan Kukuljević, a koji je popratio vrijednim »kritičkim« komentarom. I to bi bilo uglavnom sve!

3.

Na stranicama Kola sadržaji književnog života iz Dalmacije (i južne Hrvatske) odveć su rijetki. Nekoliko pjesama i informacija koje govore o književnom životu prihvaćani su na stranicama Kola, kao i na sjevernim stranama, sa zanimanjem, nerijetko i s oduševljenjem, što se dalo pročitati u uredničkim fusnotama/podrupcima. Nešto veća prisutnost u hrvatskom medijskom prostoru može se pratiti nakon sedamdesetih godina, poglavito nakon pobjede narodnjaka nad autonomašima, nakon uvođenja hrvatskog jezika u javni društveni život te povodom otvorenja zgrade narodnoga kazališta u Splitu. Uz Matičin Vijenac, koji je kao središnje kulturno glasilo pratio događaje u Dalmaciji (i južnoj Hrvatskoj), gotovo sva glasila (Narodni list, Pozor, Sloboda, Narodne novine, istarska Naša sloga i dr.) bilježila su odjeke navedenih zbivanja, s radošću ističući da je proces nacionalne integracije, započet s ilirskim/preporodnim htijenjima, završen, ili, riječima Koste Vojnovića: »Djelo narodnog preporoda s Vami započeto, danas je, ako Bog da, na vieke obezbieđeno!«

Bilježeći makar i skromne odjeke književnog života Dalmacije (i južne Hrvatske) na svojim stranicama, Kolo i njegovi urednici dobro su znali što Dalmacija predstavlja u slici hrvatskog zajedništva i nacionalnog ujedinjenja. Posebno se to odnosi na događanja u hrvatskoj Ateni, Dubrovniku, kolijevci hrvatske umjetničke kulture i književnosti te njegovu značenju u konstituiranju moderne hrvatske nacije kojoj je hrvatska književna/jezična nacija jedan od najčvršćih temelja. U njima je i prilog časopisa Kolo prepoznatljiv!