Časopis kao hambar književnosti i kulture

Početkom 1842. godine Stanko Vraz, Dragutin Rakovac i Ljudevit Vukotinović oglašavaju pokretanje novog književnog časopisa: prva knjiga Kola najavljena je posebnim Književnim oglasom koji je distribuiran uz Danicu ilirsku. Osim tog prvog poziva na pretplatu Kola Gajeve novine donose i izvještaj o osmom saboru Čitaonice zagrebačke koji je održan 10. i 11. veljače 1842. kada je odlučeno da se osnuje »jedna glavnica« za izdavanje »starih klasikah ilirskih« i drugih »koristnih knjigah« suvremenih autora, »koji za izdanje knjige troškovah neimadu« (Brešić, 2017.). Ta je glavnica, kako ističe Vinko Brešić (ibid.), nazvana Matica ilirska, »što je bio zametak ne samo prve nacionalne kulturne institucije nego s njome i početak nacionalnoga nakladništva«, pa su uskoro tiskani Gundulićev Osman i Teuta Dimitrija Demetra te novopokrenuto Kolo.

Tako su početak djelovanja Matice i izlazak časopisa Kolo nerazdvojno povezani od tog najranijeg vremena. Prva je knjiga časopisa, s podnaslovom Članci za literaturu, umětnost i narodni život i uvodnikom Dragutina Rakovca, objavljena krajem svibnja 1842., a sam Vraz je do svoje smrti 24. svibnja 1852. uredio prvih sedam knjiga. Urednički posao na osmoj knjizi nakon Vrazove smrti dovršio je Andrija Torkvat Brlić, a devetu knjigu ovog najstarijeg hrvatskog časopisa koji izlazi i danas uredio je Mirko Bogović.

Prva definicija novina i časopisa

Profil časopisa ocrtan je već u spomenutom oglasu objavljenom u Danici ilirskoj, a njegovu detaljniju razradu možemo čitati u nacrtima predgovora prvoj knjizi Kola (1842.) gdje Vraz kao urednički cilj postavlja stvaranje platforme koja će promovirati ozbiljnije kritičko bavljenje književnošću (Maixner, 1951.). Nakon Gajeve Danice koju pri tom opisuje kao »književni list glasonošu«, Kolo je trebalo ponuditi umjetničke i znanstvene činjenice do kojih će se doći tako da se proberu i objave vrijedni umjetnički prinosi.

U metaforičkom Vrazovu izrazu časopisi poput Kola predstavljaju svojevrsne hambare, drugu razinu rada na evaluaciji književnosti. Vrazovim riječima: »Literarni listi književni su glasonoše, bili oni tjednici ili dnevnici, a časopisi gospodari su knjiženstva, bili oni časopisi u obće kao np.: enciklopedički, ili časopisi pojedinih granah znanja kao što su np.: časopisi za pravoznanstvo, časopisi za lječiteljstvo, za mudroznanje ili bogoslovje, za dogodovštinu ili jezikoslovje itd. Svrha književnih listah jest donositi glasova i vijestih o književnih stvarih, a svrha časopisah jest zabavljati se sa stvarimi i trijeznim sudom vrhu ovih stvarih. Svrha književnih listovah jest otvarati i priuredjivati hambare, a svrha časopisah jest donosit u te hambare žita hljeba. Ili da još drugim riječim kažemo: Svrha književnih listovah jest buditi i rasprostranjivati koj duh, a svrha časopisah jest udomavljati i obnarodjivati taj duh, vezat krotkim i silnim izobraženja vezilom nauke, umjetnosti k ognjištem naših kućah, k pragom naših svetinjah« (ibid.: 5–46). Pri tom su književni listovi poput Danice ilirske – dakle, glasonoše, važni u prvoj fazi prikupljanja, dok su časopisi u tom simboličkom prikazu »gospodari književnosti« (ibid.), oni koji trijezno prosuđuju napisano određujući čemu je mjesto u hambaru, a što nije vrijedno da se spremi.

Tako postavivši razliku u profilima ovih publikacija, Danice u čijem je radu i sam sudjelovao i čija su ograničenja, prema njegovu svjedočanstvu i bila poticaj za pokretanje Kola, Vraz nudi ne samo afirmaciju kritike već i prvu definiciju novina i časopisa (Brešić 2005: 33). Time se programatski identificira kao urednik novopokrenutog časopisa te, istovremeno, time upućuje na ekonomiju simboličkih dobara zajednice u kojoj je kritički i urednički rad predstavljen kao skupljanje ljetine, odnosno najvrjednijeg žita. Ovdje valja primijetiti da etimološki taj naziv za žitnicu koji potječe od turske riječi anbar, ambar, prema perzijskom anbār, u značenju spremišta ili skladišta, u njegovu tekstu označava ne samo na mehaničko odlaganje već i na postupak odvajanja korisnog i dobrog od oštećenog, nedovršenog ili slabog, dakle na prvi krug prosuđivanja umjetnosti u kojem sudjeluju i urednici, nakladnici, kritičari i antologičari.1) Taj je krug prosuđivanja, kako sam pokazala drugdje (Protrka 2008: 174–177) odredio izdvajanje i autonomizaciju polja estetske proizvodnje koja je u domaćoj znanosti o književnosti, kad je riječ o 19. stoljeću, često stavljana u drugi plan te se, više u naknadnoj recepciji nego u onodobnoj produkciji, prilagođavala političkim i ideološkim idejama i tumačenjima.

Nasuprot tome, u književnim, teorijskim i kritičkim tekstovima onog doba, kad je riječ o Stanku Vrazu, Petru Preradoviću i Ivanu Mažuraniću, da istaknemo reprezentativne autore razdoblja sloboda stvaralaštva, estetski kriteriji i autonomija kritike i književnosti ostaju na prvome mjestu. Kao urednik, Vraz je poticao suvremene autore poput Dragojle Jarnević, Preradovića ili Ane Vidović na pisanje i objavljivanje estetski dorađenih književnih djela, istovremeno otvarajući prostor i produkciji i kritičkom i neovisnom vrednovanju književnosti. Nedostatak kritike u Danici tumačio je kao manjkavost u normiranju i vrednovanju što je negativno utjecalo na »napredovanje i zrelost« domaće književnosti u cjelini.

Zbog toga Vraz, zajedno s Ljudevitom Vukotinovićem i Dragutinom Rakovcem, u Kolu traži kritičko i neovisno vrednovanje književnih djela u skladu s estetskim načelima. Na tom tragu se njeguje književna kritika, ali i teorija i historiografija. Tim nastojanjima treba pribrojiti Vukotinovićev članak Tri stvari knjiženstva: ukus, sloga, kritika (II (1843): III: 129–136), Vrazov Sud o slogu (ibid: 136–138) i Bogovićev Kratki pregled naše književnosti. Od g. 1835. do najnovie doba (VI (1853): IX: 36–53) koji su redom objavljivani u Kolu.

Kritika kao ulog zrele književnosti

Organizacija rubrika koje su u Danici bile tek ovlaš naznačene pokazuje također veći stupanj uredničke samosvijesti. Kolo uvodi tročlanu podjelu rubrikȃ koje čine Ogledalo, Knjigopisni pregled i Pazar. Takvu strukturu u kojoj je vidljivo usmjerenje časopisa i hijerarhija priloga slijedit će u različitim varijacijama i kasniji časopisi: uključujući Vienac koji će obilježiti književno polje do kraja stoljeća. U prvom dijelu, u Ogledalu, objavljivani su književni tekstovi među kojima valja istaknuti Grobničko polje Dimitrija Demetra (prva knjiga), novele Dragojle Jarnević, Ivana Franje Jukića, Ljudevita Vukotinovića, Puškina itd., poezija Ivana Trnskog, Ane Vidović itd., ali i spomenuti članci i ogledi. Drugi dio, Pregled, omogućavao je praćenje suvremene slavenske produkcije, donoseći sumarne preglede zbivanja u najširem umjetničkom polju, dok je Pazar nudio raznolike žanrove – od kritičkih prikaza do teorijskih promišljanja o kritici, stihu, književnosti i angažmanu.

Učinci uredničkog i kritičkog angažmana na stranicama Kola vidljivi su već u njegovoj prvoj knjizi u kojoj Vraz, potpisan kao Jakob Rešetar iz Cerovca, pod naslovom Narodne pěsme u Slavonii, (Kolo, I (1842): I: 124–128) objavljuje svoj, kako ga je nazvao Antun Barac (1938: 4), »prvi ozbiljni kritičarski program u novijoj hrvatskoj književnosti«. U njemu ističe: »Teško je naime rasuđivati objektivno stvari ondje gdje još spisatelji nisu naučni gole slušati istine. Taj je bio običaj dosad i kod nas. Svaka se nova, ta bila i najgora knjiga, hvalila, i pisalac u zviezde kovao. Nu kad je naša književnost već u osmoj godini, to je istina već krajno vrijeme da se jedared pisaoci od slatke sise odbiju, dječinski im se bašmaci svuku i da se postavljaju na mladosne noge svoje... Treba da se osviestimo, da rieč zametnemo o stvarih našega knjiženstva i vrhu njih da se triezno razgovaramo ne gledeć na prijateljstvo, srodstvo i druge okolnosti« (istaknula M.P.Š.).

Iz toga se Vrazova teksta ponajprije uočava jasna perspektiva napretka (razvoja) nacionalne književnosti čije početke vidi u 1835. godini i koja je te 1842. godine, dakle, iz djetinjstva prešla u mladost, pa je sada valja prikladno vrednovati, postaviti na spomenute »mladosne noge«. U tom je postavljanju nezaobilazna adekvatna (objektivna) kritika kao znak duhovne zrelosti književnosti unutar koje se kritičar postavlja kao arbitar književne vrijednosti koji svoj sud (golu istinu) upućuje piscima koji moraju biti spremni čuti taj sud. Takva vrsta opisa kritike koja je usmjerena na instancu autora (stvaratelja) otkriva romantičarski imanentizam, odnosno tada vidljiv jaz između autora i čitatelja koji je istican i kao razlog razvoja književne kritike koja je postavljena kao posredujući faktor između njih (Protrka 2008: 184–186).

Zacrtani trag razvoja književne kritike priznat će uskoro i Danica (IX (1844): 17: 91–92), potvrđujući da je za napredovanje, pogotovo mlade književnosti važno njegovati kritiku koja je, zdrava i umjerena: »Kritika, prava kritika, opredělit će svàrsi shodni pravac duhovnomu, imenito pako književnomu životu; izbrojit će spisateljem njihove pogrěške i prednosti, čuvat ih od stramputicah i objavit im put, kojim će najsigurnije do svàrhe doprěti«. Pisanje kritike je, kako ističu, posao koji je u maloj sredini opterećen osobnim odnosima i često ga je nemoguće valjano izvesti, pa se stoga nitko ne treba čuditi »što smo dosad, želeć se ukloniti gori spomenutoj nevolji, u listu našem (Danici, op. M.P.Š.) samo malo prostora posvetili kritici« i što sada prenosimo sud iz češkog časopisa Kwěty o trećem svesku Kola. Upravo je taj tekst dr. Čejke uputio na spomenuti imanentizam u shvaćanju uloge književne kritike (Protrka 2008: 184).

Autonomna estetika i stvaranje moderne književnosti

Nasuprot i danas raširenim predodžbama o naravi književnopovijesnog procesa kroz 19. stoljeće, naročito u vrijeme romantizma, Vraz zagovara pisanje i prosuđivanje umjetnosti u skladu s estetskim načelima i oslobođeno izvanknjiževnih (nacionalnih, rodbinskih, prijateljskih ili nekih drugih) obzira ili kriterija. Kao urednik, kritičar i pisac Stanko Vraz time utemeljuje »objektivne« kriterije vrednovanja književnosti, »golu istinu« koja je, upravo kantovski, »triezna« – neovisna bilo kakvim izvanjskim interesima. »Autonomna estetika« koja se time oblikuje povezuje lijepo, dobro i istinito, pa godinu dana nakon ovog Vrazova programa, Ljudevit Vukotinović u Kolu (III(1843): 129–136) u svoja Tri stvari knjiženstva ističe: da bi se »čista i prava izobraženost« postigla »valja gledati strogo, da budu proizvodi naši krěpostni i puni dobrih dàržanjah. Vrědnost i čisti moral švigdě neka vlada«.

Vrazova nastojanja s Kolom išla su, kako navodi Antun Barac (1938: 4–5), u smjeru jasnog razdvajanja »umjetničke vrijednosti« od dominantnih nacionalnih. Dosljedno romantičarskoj perspektivi Vraz je smatrao da književnost (poezija) ne pripada ovom svijetu i da je nije moguće propisivati njegovim zakonima: »Tko god poznaje poeziju, zna da je čedo to nestašno – dijete rajsko, koje se ne rađa na zemlji, nego rođeno silazi s neba da kiti tužni život Čovječanski zracima duha svevječnoga, rajskoga, nebeskoga, kao iskra neumrlog božanstva. Poezija se ne oblači u svilu i kadivu, ne hrani se šećerom, ne poji se šampanjštinom, ne traži sjajnih dvorova i zlatnih palata, da tu hodi po svilenih stazih i spava na mehkih dušecih, već slobodna dolazi kad njoj drago (...) K uspijevanju poezije ne treba dakle ni zapovjedi carske ni Stjepanova blaga. Ona sama po sebi niče gdje je njoj drago, a gdje je nije volja niknuti i cvasti, tamo si je nećeš dozvati, ma potrošio svu silu i blago ove zemlje«.

Iako Barac (1938: 5) smatra da je Vrazov kritičarski rad bio sporadičan i bez posljedica koje bi se »mogle snažnije osjetiti u živoj književnosti«, ovi njegovi tekstovi, zajedno s njegovim vlastitim književnim radom koji je nastao na istom tragu, pokazuju jasnu percepciju književnog polja kao autonomne sfere, neovisne o »carskoj volji« ili »Stjepanovu blagu«. Za njega je prostor književnosti prostor genija – individualnog i narodnog koji je predočen, kako sam pokazala drugdje (ibid. 2008), kao prirodan i izvoran. U zajedničkom pothvatu s Rakovcem i Vukotinovićem, Vraz je kao urednik, kritičar i kao autor podupirao proces stvaranja književnog kanona i razvoja književnosti na narodnom jeziku. U pismima koje je izmjenjivao s Dragojlom Jarnević, Petrom Preradovićem i drugim suvremenicima vidljivo je kako je taj proces podržavao i u svakodnevnom radu i brojnim osobnim kontaktima. Ohrabrivao je Dragojlu Jarnević da piše, pozivao da objavi proze u Kolu; odgovarao Petru Preradoviću na molbu da vrednuje i »popravi« njegove stihove.

U raspravama i osvrtima (npr. Naš pravopis i Zora Dalmatinska, Kolo, III (1847: IV: 85–93) Vraz je poticao jedinstvo u radu na zajedničkom jeziku, grafiji i književnosti, jer je »duh sjedinjenja srodnih silah i težnjah« dio duha novog vijeka, a »ideja o književnom, pravopisnom i jezičnom sjedinjenju je već široko prihvaćena«. U tom je smislu pozivao Dalmatince na prihvaćanje zajedničkog projekta jer su »argumenti o regionalnoj povijesnoj slavi i moći Dalmacije« danas »klimavi: oni su tek lijepe i varave riječi, jer danas nemate ni moći, ni gospodstva, ni slave već siromaštvo kojemu treba lijeka«. Tako je čak i raspravu o jeziku vraćao na stav o važnosti razvoja književnog izraza jer je »stanje književnosti zemlje jedne, jedino je pravo měrilo stanja prosvěte puka one iste zemlje«.

Vrazov urednički, kritički i autorski angažman u Kolu stoga pokazuju širinu, obuhvatnost, temeljitost i uronjenost u intenzivan proces stvaranja književnosti koja će na narodnom jeziku odgovarati estetskim i društvenim potrebama svijeta nakon Francuske revolucije, izgrađujući ga kao nezamjenjiva sastavnica individualnog i kolektivnog napretka. Književna kritika kao afirmirani žanr novog medija pri tome pokazuje snagu, mogućnosti i perspektive razvoja moderne književnosti na narodnom jeziku koja je ovisna o njezinu objektivnom, »treiznom« i upućenom praćenju i vrednovanju.

Literatura:

1. Barac, Antun. 1938. Hrvatska književna kritika. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
2. Brešić, Vinko. 2005. Čitanje časopisa. Uvod u studij hrvatske književne periodike 19. st. Zagreb: Matica hrvatska.
3. Brešić, Vinko. 2017. Kolo od Vraza do Fišera. Uz 175 godina najstarijega hrvatskog književnog časopisa. Vijenac br. 615, 28. rujna.
4. Coha, Suzana. 2022. O značenju i recepciji Stanka Vraza u povijesti hrvatske književnosti. U: Marina Protrka Štimec, Suzana Coha (ur.). Književnost: motori i hambari. Zbornik u čast Vinku Brešiću. Zagreb: FF Press: 103–116.
5. Maixner, Rudolf. 1951. »Neobjelodanjeni Vrazovi članci i dokumenti«. U: Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. 20. Zagreb: JAZU.
6. Protrka, Marina. 2008. Stvaranje književne nacije. Zagreb: FF Press.
7. Protrka Štimec, Marina. 2022. Služavka gospodarica književnog polja. Studij periodike i transgresija književnosti. U: Marina Protrka Štimec, Suzana Coha (ur.). Književnost: motori i hambari. Zbornik u čast Vinku Brešiću. Zagreb: FF Press: 155–164.

___________________

1) U 19. stoljeću u tom su smislu popularne antologije starih pisaca poput Raznog cvětja objavljenog u Danici ilirskoj ili zasebnih izdanja: Slavjanske antologije Mede Pucića (1844), Tommaseove antologije narodnog pjesništva iz iste godine, Kaznačićevih antologija suvremenog pjesništva (Vienac, 1872. i 1882) te Šenoina Vienca izabranih pjesama hrvatskih i srbskih (1873) i Antologije pjesničtva hrvatskoga i srbskoga narodnoga i umjetnoga sa uvodom o poetici (1876) koja objedinjuje sve navedeno