Ćao, luzeri!

Poštovani čitatelji, sve što ću vam sada ispripovijedati dokaz je moje nevesele ljubavne kobi koja me je godinama pratila u Americi, a zbog koje sam se vratila u svoju balkansku djedovinu, kako bih se konačno vratila k sebi, ako uopće sebe još imam. No, ima u mome pokajničkom povratku i nešto dobro, jer ćete vidjeti u ovoj ispovijesti kako ljudi s Balkana nisu uvijek čeljad koja pjeva o »žabokrečini« i piše knjige pune melankolije i jala, što se rasteže u dušama i knjigama poput beskonačne žvakaće gume. Pokazat ću vam na osobnom iskustvu kako su mnogi naši ljudi, koji su pokunjenih njuški pobjegli od nevesele balkanske povijesti na američki kontinent, izrasli u otkačene ljude sa živopisnim balkanskim duhom, kakve ne vidjeh nikada među drugim narodima i narodnostima u SAD-u, a ni na drugoj karti svijeta.

Kao što znate, ti snalažljivci s Balkana doploviše masovno u »Amerike«, kako su govorili naši stari, još početkom prošloga stoljeća, a i kasnije, što zbog gladi, što zbog nemile im politike, pa su mnogi uzeli azile i na sigurnom sagradili nove živote. Dosta njih doletjeli su kao ptice i ranije, još krajem 19. stoljeća, zbog kalifornijske »zlatne groznice«, a neki su osnovali i dioničarske korporacije i postali bogatuni s kućama koje streme do nebesa, da vide američki susjedi kako balkanska loza u Americi kao zmija milji! Mnogi su se kroz stoljeća iz »uske varoši« dobro snašli u »širokoj varoši«, ali ja kao studentica, jadna li mi majka, u Americi nabasah baš na najgore balkanske slučajeve, kronične luzere koji su se zarana trebali vratiti u balkansku djedovinu, naročito u seoske birtije, gdje se priča, živi, ženi i kupuje na vjeresiju sve što se kupiti i može i ne može.

Upoznah te jadnike u Phoenixu, gdje sam živjela, u klubu »Balcanica« što ga je prije trideset godina osnovao moj daljnji rođak Harry Brnaza, iz čiste nostalgije prema pretcima, koja mu je iskrila u staklastim, pijanim očima, osobito uz narodnu glazbu zaših zemljaka. Zemljama na Balkanu dala sam imena Drinkland, Happyland i Joinland, jer ti tipovi balkanskoga podrijetla, koje sam upoznala osamdesetih u rečenom klubu, bili su vucibatine, žicaroši i pijančine svake vrsti koji u »Amerikama« nisu zaradili ni dolara, pa su stali zavijati za mnom i mojim stipendijama kao šakali za ranjenim jelenom.

Red je da se ukratko predstavim – zovem se Julija Foster Đipalo, rođena sam i živim u Phoenixu, a zbog svojih kvrgavih balkanskih korijena ponekad ne prepoznajem samu sebe pred ogledalom. Isijava li iz mojih tamnih, pomalo uvučenih očiju balkanski temperament ili melankolija, tipična za došljake koji uvijek u sebi vide Strangera, odnosno stranca? Je li moje punašno, pomalo djetinje lice s tamnom, blago kovrčavom kosom, pokazuje iskre neke balkanske radosti ili je samo odraz američkog fast-fooda koji me deblja? Ne znam, ali znam da mi se Phoenix uvijek sviđao – moderan, industrijaliziran grad u ravnici, okružen planinama i s egzotičnom pustinjom koja je urasla i u sam grad, punoj živopisnih kaktusa. Sve je to simboliziralo i moje žudnje i strahove – ravnica je predstavljala moju želju da se uravnotežim, centriram, možda u naručju kakva osiguranog Amera, planine su bile moj strah od luzera i krvopija na koje sam nailazila, a pustinja je bila moja samoća, introvertnost, pustopoljina bez koordinata, na kojoj sam se, na žalost mojih pokojnih roditelja i poredaka, posve pogubila.

Majku i oca izgubila sam tužne godine 1975., baš kada su padale kiše, tako rijetke za ovaj pustinjski kraj gdje vrućine dosežu i do 38 stupnjeva. Bili su ugledni kemičari u Arizona Science Centreu i jako dobri, brižni roditelji. Nastavila sam živjeti u stanu s bakom, koja je stalno štrikala, čitala narodne poslovice svojih zemljaka i govorila mi da se čuvam Amera, jer oni vape za kesom, a ne za dušom. Baka je u stanu dala izraditi ručni namještaj od domaće hrastovine koja se brodom dovozila iz njezinog rodnog Happylanda i čiji je miris uvijek osjećala, čak i kada je cijeli stan smrdio od dima moje cigarete. Baka je bila sijeda, pogrbljena, ali silno vješta u kuhanju i spravljanju kolača prema starim receptima njezine prabake koja je doživjela čak 99 godina. Silno se moja dobra baka Milica htjela vratiti kući, s one strane bare, ali je kuća u njezinu selu bila odavno prazna, napuštena, oronula, pa sam se bojala poslati je na zgarište uspomena.

Karcinom je svladao moju majku svega šest mjeseci nakon očeve smrti, pa sam u dubokoj tuzi poslije pogreba u Happylandu i snažnih jecaja u avionima, odlučila zauvijek ih zadržati uza se. Uzela sam i majčino djevojačko i naše zajedničko američko prezime Foster koje su roditelji nadjenuli kako bi se lakše kao došljaci uklopili u Ameriku. S dvama prezimenima, mislila sam, korijeni će me štititi kada se pogubim u svojim američkim pustolovinama koje su pune suhih krošnji, graba, koprive i korova. Čuvala me je i moja dobra baka koja je dvije godine nakon smrti mojih roditelja umrla od srca u snu. Plakala sam danima i noćima, a onda sam i nju sahranila u roditeljskoj grobnici, ponovo preletjevši ocean tamo i natrag, duboko razapeta između svojih živahnih korijena koje nisam ni upoznala i pustopoljine Amerike, gdje su došljaci prihvaćeni samo ako ostvare visok društveni status, za kojim ja nikada stremila nisam.

Iako čitav život živim u Americi, uzalud ganjam svoj ljubavni američki san, u kojem, da ne budem preskromna, žudim jednu solidnu kuću, solidnog muškarca, solidne prihode, solidnu djecu i solidnu sebe. Ali, moja balkanska krv i dalje teče mojim venama – ja sam, i usred Amerike, ljepilo za poremećene pjesnike bez publike, za očajne pijančine bez flaše, za urbane rokere s jednom pjesmom, za buduće biznismene bez početnog kapitala, za profinjene zavodnike bez ijednog centa, za kauboje bez ulova i ostalu parazitsku gamad na bespućima svijeta. Nemam ni braće i sestara, tek neku daljnju rodbinu po vrlome svijetu. Može se reći da sam postala pomalo autistična osoba, a pomalo i egoistična, jer me, poslije svih jalovih udvarača bez ikakvih dobara, sada zanima samo moj život koji sam ogradila ne samo fizičkim zidovima, nego i unutarnjim. Poslije one vrckave Julije koja je prekidala američke studije zbog egzotičnih ljubavi što su se ubrzo pretvorile u suho cvijeće, postala sam razočarani introvert. Mislim da je moja ograđena samoća toliko protežna da ću vjerojatno doživjeti duboku starost. Ponekad mislim da ću živjeti i predugo, ali u balkanskoj zemlji, kojoj sam se vratila, mirovinski fond je na izdisaju, pa će me, zbog uštede, možda jednoga dana dati ustrijeliti.

Od roditelja i bake naslijedila sam stan u centru Phoenixa – uz bakin hrastov namještaj stavila sam minimalističke bijele komode, promijenila sam tamne podne pločice u bijele, izbrusila parket i lakirala ga visokim sjajem, da mi prostor izgleda veći, prostraniji. Tu samujem, čitam, pripremam ispite iz filozofije i biologije, no nemušti zavodnici redovito su mi prekidali nit vodilju, pa sam uvijek sve počinjala ispočetka.

Kada sam bila tužna, otišla bih šetati uz rijeku Salt River, uživajući u lijepom rekreacijskom centru i gledajući inkarnacije bivših udvarača – ćelave orlove, mrke čaplje i divlje konje. Kada bi me okovao kompleks manje vrijednosti, otišla bih planinariti – penjala sam se do vrha planine Camellback, duž staze Echo Echo Canyon Trail, veoma teška uspona s čeličnim tračnicama usađenim u stijene. Zamišljala sam kako su moji bivši od umora popadali u duboki kanjon i utopili se u rijeci i time sam dobivala snagu da se uspnem na vrh, s predivnom panoramom Phoenixa, da udahnem svježi zrak i dubokim izdahom izbacim iz sebe zamišljene posmrtne ostatke svojih bivših potopljenih ljubavi.

* * *

Moji otac i majka bijahu, dakle, po podrijetlu Happylanđani, a to je mala europska zemlja veselih, otkačenih ljudi koji se snalaze u svim vremenima i prostorima, koji preskaču sve prepreke na putu s bocunima vina u rukama, te pjevuše »Bit će bolje«, pa makar bilo i najgore. Tako su mi barem pričali daljnji rođaci, premda su moji roditelji bili suptilni, dostojanstveni ljudi, sasvim drugačiji od tih »veselih brđana«, kako su ih neki moji rođaci zvali. Moja dobra, brižna mati, ugledna znanstvenica i marna domaćica, znala bi za nepodnošljivih arizonskih vrućina zapjevati pjesmu moje bake: Nema kiše bez crnog oblaka, ni ljubavi bez starih momaka!

S obzirom na tihi »huk« mojih balkanskih korijena, rado sam zalazila u klub »Balcanica« u Phoenixu i upoznavala ljude čiji su se preci iz Happylanda, Joinlanda i drugih balkanskih zemalja davno preselili u Ameriku, pa su se u drugom ili trećem koljenu formirale obitelji s pomiješanim podrijetlima, prezimenima i jezicima, što mi bijaše veoma simpatično i izazovno.

A onda sam jedne noći u klubu upoznala svoju prvu gorštačku balkansku ljubav – Williama Harisa Šušnjaru-Mulaosmanovića, plećata mužjaka mnogovrsnih korijena, koji je svoje balkansko podrijetlo ponosno nosio kao pancir-košulju, pa bio konobar u Joinlandu, vozač šlepera u Deutschlandu ili kamatar na bespućima Bronxa, bez trunke rasizma, jer taj je podjednako ganjao i crne i bijele kada je trebalo utjerati dug. Zbog njega, a i drugih luzera balkanske krvi, izgubila sam svoje »ja« i prvim avionom poletjela za Drinkland te se smjestila u ovoj kućici svoga djeda, u kojoj sada dovršavam svoju knjigu. Djed je bio propao na burzi u Americi, pa je došao ovdje i sagradio ovaj kućerak, da ga štiti barem od klimatskih nepogoda.

Spomenula sam tog Harisa Šušnjaru-Mulaosmanovića koji me je najviše koštao glave, pa dopustite da ga ukratko predstavim. Taj idiot, po majci poluamerikanac i polubalkanac, a po ocu čistokrvni Balkanac, zadržao je majčino i očevo prezime te rođeno i krsno ime, na diku ovoga i onoga roda. Majka mu, rođena Amerikanka, bijaše podrijetlom iz Dalmatinske zagore, a pradjed mu po ocu bijaše davni došljak iz Bosne, koji je u Americi zarađivao za kruh nasušni, tako što je tajno pekao kotlove rakije u vrijeme prohibicije, da uveseli narod u teškim vremenima. Pjevao je: Nije kriva sirotinja raja, koja globe plaćati ne može. Pjevao je njegov pradjed još jednu pjesmu iz miloga mu kraja: Oj, kazane, moj bakreni sude, kraj tebe me svako jutro bude! No, pradjed je pekao rakiju na 25 gradi, odnosno flaše su imale čak 70 posto alkohola te su mnoge sunarodnjake nalazili u ležećem položaju u pustinjama uz kaktuse ili izvrnute na planinskim stijenama, s glavama nabodenima na šiljke. Tako je pradjed Harisa-Mulaosmanovića, ne htijući, prorijedio svoju lozu na američkom kontinentu.

Bilo bi pristojno da još nešto kažem o sebi. Naizgled sam jako povučena i nesigurna osoba, no moja vas narav može iznenaditi. Katkada u meni zaigraju neke hedonističke žice, čiju glazbu samo ja čujem, pa iznenada poskočim kao da se u meni bude neki poludjeli sitni patuljci sa šarenim kapicama i podlim zelenim očima, koji hoće da sve izokrenem opako i naopako. Kada začujem u sebi tu disonantnu glazbu, divljački zov života, odjednom počnem vaditi knjige s polica i bacati ih po parketu, glatko rukom bacim sve stvari s radnoga stola, mahnito uzmem plahte i hitam ih na pod, u kuhinji istresem u zdjelu sve umake i dodajem začine napamet, uživajući u nedefiniranoj kaši. Tako zapravo prkosim sebi i lošem životu što sam ga zatrpala u podsvijest – život se na mene ljuti, kao i ja na njega. Onda par dana gledam nered, pušim jednu na drugu, uživajući u nedefiniranoj svaštariji, a pepeljaru danima ne tresem, da kaos dobije i miris moje ovisnosti, moga ludila. Mislim da se moj psihički poremećaj zove Amerika d.o.o. To u prijevodu znači: Došla, obišla, otišla. OTIŠLA OD NJIH! Svojih američkih luzera. Zauvijek, mamicu im lopovsku!

Nakon nedefiniranog uživanja u neredu, u navali samokontrole počnem lagano pospremati stan. Iz krajnosti u krajnost! Svaku knjigu brišem oprezno, kao da je od stakla, slažem je na policu, svaki zgužvani papir poravnavam, posteljinu perem, peglam i slažem u ormar sa savršeno poravnatim rubovima, usisavam, klečim i laštim parkete, perem prozore, slažem čak i olovke po veličini na radnom stolu. Tada uživam gledati svoj stan u najljepšem izdanju: mala kuhinja sivih tonova, stol pored prozora sa žutim zavjesama; zatim dnevni boravak sa starim masivnim hrastovim ormarom, moderan radni stol i šarene police za knjige. U boravku stakleni stolić u sredini, sive zavjese navučene preko širokih prozora i zidovi ofarbani u boji breskve. Potom mala spavaća soba, također s jednim manjim starim ormarom od domaće bukovine, stolić s noćnom lampom za čitanje i udoban krevet s »perušinom«, odnosno pravim perjem iz Happylanda, jedinim na kojem je moja baka mogla zaspati.

Baka nije htjela ni čuti za moderan namještaj – govorila je da je cijeli današnji svijet napravljen od iverice koja se lako sklapa i lako ruši. A doista je tako – u današnjem brzom svijetu sve se lako rađa i sve lako nestaje. Na moju nesreću, moje američke ljubavi, satkane od tvrdog balkanskog materijala, i dalje stoje na nogama, premda u njima nema ničeg od starih majstora – ni učenosti, ni discipline, ni odanosti obiteljskom okruženju.

Bože moj, pa kako je statistički moguće da među tim brojnim Balkancima u Americi nisam naišla ni na jedno pristojno biće, nego samo na čovjekolike kreature nedefinirana identiteta? Pa gdje ja živim? Gdje sam ovog trenutka, pobogu?

Mislim da bi bilo dobro da moja knjiga o nesretnim ljubavima ima ovakvu naslovnicu: pustinja Saguaro, na njoj nanizani lijesovi (moji preminuli bivši), okolo veliki kaktusi, i moja figura u crnini. Visoko prži sunce. Čisti pustinjski blues – tuga, čemer u otužnu krajoliku i umišljeni prigušeni krik iz daljine.

A sada, krenimo otpočetka, od mog faksa, odnosno od Arizona State University u Tempeu kod Phoenixa. Upisala sam filozofiju, na vlastitu odgovornost i žalost. Stoga pođimo od luzera koji naizgled nisu bili ni Amerikanci, ni Balkanci, ni ovi ni ovi, nego naprosto bijahu filozofi što mudruju u svim prostorima i vremenima i traže bit i bitak, a da nikada ne nađu ništa pod kapom nebeskom. Tu je započela moja nesretna ljubavna priča, koja će se kasnije nastaviti u rečenom klubu »Balcanica«, sa živopisnim slikama našijenaca, njihove povijesti i prizorima arizonskog zemljopisa.

* * *

Kada sam prvi put zakoračila u predavaonicu na katedri filozofije, zatekla sam grobljansku atmosferu – neki mladići piljili su smrknutih lica u klupe, vjerojatno pokušavajući ući u bit bića, dok su drugi zaneseno zijali pogledom po stropu, trudeći se dohvatiti bitak, ono po čemu sve jest ili nije. Bili su to uglavnom goluždravi mladci, posve neiskusni za život, dakle bijahu svi zajedno čisti ne-bitak. Zato je muha koja je sumanuto letjela po zraku jako dolazila do izražaja. Profesor, visok, neočešljan i zamazanih bijelih kragni, pogleda uprta u nepostojeću točku, zborio je o metafizici, onom što je »iznad« fizike, dakle o onome što je iznad svega vidljivog, iako mu je na ofucanom džemperu visio špaget s kečapom, pa se vrlo dobro vidjelo što je toga dana ručao.

Uzela sam notes i kemijsku, ali je profesor govorio toliko nejasno da nisam znala što bih zapisala, pa sam počela šarati valove i krugove, što je bilo posve u skladu s kaosom u njegovoj glavi. Kad je profesor počeo pričati o bitku koji je »vazda nespoznatljiv i neizreciv«, počela sam pratiti onu muhu koja mi je u predavaonici bila najzanimljivija. Slušala sam uživljena profesora koji nije razumio ni samoga sebe i pogledavala prema kolegama, te zapazila jednog krhkog, plavokosog dečka kako mu se glava lagano spušta na poprsje sve dok se nije ukočio – izgledao je kao zaleđeni spomenik spoznaji, dakle mrtvo i besprizorno. Upitala sam se hoće li se taj sirotan ikada biti u stanju oženiti, zasnovati obitelj i izgraditi kuću i okućnicu.

Moj prvi uspuhani udvarač pojavio se iznebuha na hodniku Fakulteta poslije predavanja, nepozvan je sjeo na klupu pored mene i počeo mi govoriti kako sam najviše tajanstvena studentica koju je ikada vidio bez naočala i kako bi volio upoznati tako skrovitu curu sugestivna pogleda kao što sam ja. Očito mu je bez naočala vid bio toliko pomućen da su mu se ukazivale siluete bitka i kojekakve inkarnacije slojevitih spoznajnih procesa. Bio je golem kao hrast, imao je na sebi hlače s tregerima koje je stalno podizao, a trbušinu je bez kompleksa izbacio van, pa mi je nalikovao na Jaroslava Hašeka u starijim danima. Predstavio se kao Silvestar Kay Balota, na što sam odmah kliknula i rekla da i ja imam balkansko podrijetlo, te sam mu pružila ruku i izrekla svoje ime. On je stao piljiti u mene kao buljooka žaba koju bi svatko mogao upecati udicom. Jer, unatoč njegovoj težini, izgledao je kao laka lovina u nekom čudnom, bestežinskom stanju.

Bilo je očito da je bio oduševljen što su nam slične djedovine, pa se od ushićenosti nije znao izraziti. Kada je malo došao k sebi, rekao je kako je njegov predak još početkom prošloga stoljeća došao u gradić Farrell u Pennsylvaniji i kako je tamo niknuo prvi radnički pokret protiv trulog kapitalizma. Odjednom je dignuo ruku u zrak i počeo se pjeniti kako povijest marksizma zapravo počinje u Farrellu i kako će on o tome prvi napisati studiju i objaviti ju vrlo brzo, za oko pet godina. Onda je, sav crven u licu, prešao na temu arizonskih indijanskih rezervata koji nas stalno podsjećaju na ponižene i potlačene tijekom američke povijesti, pa je prešao na kauboje, na Waynea i Coopera, a potom je, ničim izazvan, prešao na Sokrata. Počeo je laprdati o njegovu žaru za spoznajom među ljudima ograničena uma i na njegovu kobnu sudbinu koja uvijek gnječi one koji su ispred njezina vremena. Onda mu je naglo zastao dah, uhvatio se za vrat i spustio je ruku na koljeno, koja se tresla kao da je nosila rudaču, pa mi je odmah bilo jasno kako taj Silvestar neće imati snage dovršiti studiju o Marxu, odnosno, kako će ga burne misli na revoluciju vjerojatno koštati glave.

Ostala sam sjediti s njime iz čista milosrđa – odbijem li ga, nabit ću mu još veće komplekse i onda ću noću u sobi razmišljati je li mu moja drskost ostavila neizbrisiv crni trag u duši, pa ću se tako vrtjeti u krugu svoga neiscrpnoga preispitivanja i postat ću nalik onom profesoru koji je, u pokušaju dosezanja nevidljivih emanacija, ostao bez samoga sebe.

»Moram ti reći«, nastavi Silvestar zajapuren, »da mi se činiš idealna kao Sokratov sugovornik. Zamišljam te na atenskom trgu kako čučiš pored Sokrata i kako ga pobjeđuješ u ironiji i majeutici.«

Pogledala sam ga i jedva suzbila smijeh. Silvestar je nastavio:

»Sokrat je volio inteligentne ljude, a iz tvojih tamnih očiju isijava posebna semantika, u kontekstu filozofske ljubavi spram mudrosti.«

Svašta je on još lupetao, nadobudni student filozofije, a ja sam glumila da ga slušam, sve dok nam nije prišao neki žgoljavi patuljak s dugom riđom bradicom i sjeo lijevo od mene.

»Ti si sa mnom na seminaru«, reče mršavi, »šteta što nisi ostala do kraja i poslušala moju konstataciju o logosu. Uzmemo li u obzir logocentrički sustav svijeta...«

»Nemoj, molim te, umorna sam«, prekinula sam ga.

Predstavio se kao Jimmy, pa je opet prešao na svoju teoriju logosa, no nisam ga slušala – žudjela sam muhu ili nekog drugog kukca da počne militi po meni i da mi zaokupi pažnju.

Bijah opkoljena dvama antiatraktivnim mudracima – jedan sitan, drugi glomazan, jedan s bradom, drugi golobradi, obojica intelektualno hiperproduktivni, a tjelesno, ruku na srce, otužni. Nije mi bilo druge nego ostati među njima, iz čiste pristojnosti, dok ne izverglaju svoje komplimente, začinjene slojevitom, postojećom i nepostojećom filozofskom terminologijom. A onda lijepo otići svojoj kući i, izmorena njihovim traktatima, zaspati deset sati u komadu.

Potom su me obojica pozvali na piće, što sam prihvatila, jer sam imala posebno suosjećanje prema njihovom muškom trudu, obrnuto proporcionalnom njihovoj jalovoj vanjštini i smiješnim sposobnostima zavođenja. Na izlazu iz faksa debeli Silvestar je lupio glavom o staklo, izgubio načas ravnotežu te se svalio na mršavog kojeg bi skoro zgnječio kao buhu da nisu uskočili drugi i postavili debeloga i žgoljavog na noge.

U kafiću su naručivali viski za viskijem i sve se više trsili i prsili svojim filozofskim umijećem udvaranja dok sam ja buljila čas u pune, čas u prazne čaše – ne mogu reći da mi nije imponiralo njihovo udvaračko nadmetanje, ma koliko bili kao muškarci bezlični i posve neprilagođeni i stoljeću, a kamoli danom trenutku. Pleli su oko mene vijenac kojekakvih pojmova i atributa, omatali me bršljanom kojekakvih misli, koristili su uglavnom aorist i imperfekt i dok su se oni opijali konkretnim pićima, ja sam se počela opijati od riječi.

Bijah stiješnjena između dvaju filozofa što su utonuli u metafiziku i pelinkovac, pa da prekinem alkoholiziranu monotoniju, odlučno upitam:

»Dečki, što je zapravo za vas eros?«

Debeli Silvestar stisne usne, zagleda se u neku točku kao pravo misleće biće, pa odvali:

»Ljubav je sjedinjenje jastva s Drugim, to je interakcija dviju bićevitosti u vječnoj čežnji za bitkom.«

»Ne bih se složio«, upadne žgoljavi, »ljubav je panteistička emanacija bitka, ljubav je supostojanje svekolikosti u onom metafizičkom smislu...«

Dalje nisam slušala. I budali je bilo jasno da ova dvojica nisu okusila ni ženske duše ni tijela, trebalo se samo pomoliti Bogu da nabasaju na neku razuzdanu kuharicu, pa da promijene pojmovni pristup tako snažnoj sili što se zove ljubav. U jednom trenutku mršavi izvadi iz džepa plastičnog miša, navije ga i stavi na stol.

»Eros je, kao i sve postojeće, vječno vraćanje istog«, reče već u polu-deliriju, misleći da je duhovit.

Gledala sam plastičnoga miša koji je kružio oko čaša, dok se njegovom gazdi sve više njihala glava od pijanstva, sve dok mu, usred patetičnog monologa o Nietzscheu, nije pala glava na stol i direktno poklopila miša koji je prestao cijukati. Na to je debeli Silvestar rekao:

»Evo, ova glava na stolu produkt je svih filozofskih teorija koje ničemu ne vode. Ja sam čisti pobornik Marxove misli kako su filozofi samo tumačili svijet, a stvar je u tome da se on promijeni.«

Iako se i njemu glava polagano spuštala od pijanstva, silom ju je podizao piljio u mene pijanim očima, da ponosno održi teoriju o napretku, a onda je ispružio kažiprst i rekao:

»Ne slažem se s ovom budalom. Povijest nije cikličko ponavljanje istog, nego progres. U praksi uvijek treba ići samo naprijed... treba imati kolektivni cilj sa svim razinama integracije...«

Potom je u revolucionarnom zanosu izgubio ravnotežu, pa mu je glavurda pala na bistu, na ramena.

Prvo sam pokušavala probuditi onog jadnika nasuprot sebi, koji je glavom usmrtio miša, tresla sam ga, ali nije išlo. Dugo je tako ležao izmoren od alkoholiziranog pojmovlja, a i ovaj drugi, pristalica progresivne povijesti, izgledao je s iskrivljenom glavom na stolu kao nadrealistički kip. Potom je došao gazda i počeo ih snažno drmati, no kako su obojica bili u anesteziranom stanju, pozvao je Hitnu. Kola su došla, liječnik je konstatirao detoksikaciju, pa su ih nekako stavili na ležajeve i odvezli ih na buđenje, da pogledaju stvarnosti u oči.

Miš je ponovno oživio i počeo se okretati i cijukati oko flaša, progresivno, čak u pravilnom krugu. Konobar je na stol stavio račun od 126 dolara. Osjećala sam kako suhe latice otpadaju s mene, kako ostaje samo krhka stabljika koja će se učas polomiti. Sručila sam se s nebesa na čvrsto tlo i zavjetovala se sebi da ću od sada izbjegavati bilo kakve udvarače s Filozofskog fakulteta i okrenuti se drvosječama, kobasičarima, postolarima i ostalim zanatlijama koji nemaju mnogo u glavi, ali imaju u novčaniku, barem toliko da djevu ne ostave na cjedilu kao ovi sokratovci, aristotelovci, hegelovci, marksisti i sva ostala intelektualna gamad suvremene civilizacije.

Dugo sam se oporavljala od ove prijevare; bijah bijesna, ponižena, sa žarom za osvetom, no što učiniti nemuštim djevcima s vrećom nerazumljivih riječi, a bez kinte u džepu, osim pokazati im ironični osmijeh koji opet ne bi razumjeli, jer oni svijet doživljavaju mrtvački zbiljno i ironija im u sveukupnosti svega postojećeg ne znači ništa. Kao da bacam iglu u plast sijena! Silila sam se da to doživim kao njihov poraz, a ne kao svoj, iako su me poprilično opelješili, a možda nisu bili ni svjesni da su u punini bitka ispraznili moj novčanik koji je zjapio prazan sve dok mi nije sjela stipendija za sljedeći mjesec.

Tada sam upoznala prvi tip udvarača: nadobudni filozofi koji ne znaju puta ni do sebe, a kamoli do žene. Takvi nikada nisu uspjeli položiti vozački ispit, a kao pješaci potpuno se izgube na raskrižjima, jer im otvaraju mnogoznačne životne mogućnosti i perspektive te nikada ne znaju kojim će smjerom. Prepoznat ćete ih kako dugo stoje pred semaforima, gledaju čas u nebo, čas u pod, pokušavajući stati u vertikalu vlastita postojanja i konačno zakoračiti na kolnik.