Brižnik i skrbnik kršćanskih moralnih vrijednosti

Ep u deset pjevanja, a budući da nema naracije, epska pjesma ili poema Obrana Jeruzalema vrlo je neuobičajena forma, u našemu vremenu zapravo iščezla, no upravo se za nju odlučio Miro Gavran, najpoznatiji i u svijetu najprevođeniji hrvatski živući književnik. U prikazu Igora Žica u Vijencu (736,19/5/22) čitam: djela su mu prevedena na 41 jezik, Judita (roman) obnavljan je u nevjerojatnih 12 izdanja, na hrvatskom i u prijevodima, djela su mu tiskana u više od 250 izdanja u »gotovo milijun primjeraka«. Budući da je najpoznatiji kao dramski pisac, napisao je 55 drama/komedija, u svijetu su prikazane u više od 400 premijera, a gledatelja je bilo više od milijun. Svi mi ostali pisci, a registriranih nas je u malenoj Hrvatskoj i u hrvatskomu jeziku oko tisuću, od Marulića do danas, i skupa s Marulićem, kojemu je Gavran preoteo svjetsku slavu za života, nemamo svi zajedno ni upola toliko izdanja i prijevoda, čak ni približno! Da ne zaboravim pripomenuti da nekoliko kazališnih festivala u svijetu nosi Gavranovo ime.

Josip Kosor (1879.–1961.), kojega sam imao čast poznavati, bio je svojevremeno europski poznati dramatik, čitan i igran u više stranih jezika, no i njegov Požar strasti i on danas su zaboravljeni.

U napomenutom prikazu Igor Žic tvrdi da je to što smo pročitali zapravo »upozoravajuća poetska propovijed pod alegoričnim naslovom Obrana Jeruzalema«. Posve suglasan s tim da je riječ o propovijedi, naglašavam da su upravo propovjednici najzaslužniji tvorci književnosti; sva Biblija je puna propovijedi i propovjednika. Nadahnuta propovjednika ljudi i danas rado slušaju, a napisanu propovijed, kao što je ova, rado će čitati i usvajati. Osobito stoga što je napisana slično kao i sve ostale Gavranove poetske i prozne urađevine: jednostavno, krajnje jednostavno. S recepcijskog književno-kritičkog prosudbenog motrišta iznimno promišljeno pa domišljeno te doista prihvatljivo svakomu mogućem čitatelju, od jedva pismenog, čak i nepismenog, do visoko školovanog. Upravo u tomu je temelj ili ključ uspjeha svih Gavranovih djela.

Iz navedene rečenice Žicove izdvajam dvije riječi: »upozoravajuća« i »alegoričnim«. Slično u iscrpnom i odlično sročnom pogovoru piše i Mario Kolar: »Jeruzalem kao simbol humanističkih vrijednosti«. Nastojat ću pokazati čitatelju da je to doista tako: alegorijsko upozoravanje. Moralna propovijed i preuzeta uloga ne samo proroka, nego i spasitelja čovječanstva.

Iz svakoga ću pjevanja izdvojiti stih ili dva-tri koji će uputiti na (prema meni!) bitno u tomu pjevanju, bez mojega uplitanja ili tumačenja.

»Govorim vama (...) vi obnevdjeli od svojih slabosti (...) ne dopuštam vam/ tromost uma i tromost duha (...) vojske zla nasrću na Jeruzalem (...) svi ste pozvani na/ obranu Jeruzalema (...) Iskupiteljeve riječi/ bez kojih vam je/ Propast neminovna (Prvo pjevanje).

Izdaja vam je u krvi (...) prečuli ste deset Božjih poruka (...) stradavat će vaša djeca (...) hrana će vam biti zagađena (...) morate čuti moj glas (...) prije nego li se (...) prezrivo osmjehnete (Drugo pjevanje).

Jeruzalem nisu zidine (...) Jeruzalem je ljubav (...) Jeruzalem je misao (...) Jer vas je zapalo baš ono/ Od čega ste cijeloga života bježali (Treće pjevanje).

Dosta mi je djece/ Koja ne žele odrasti (...) vjere kojoj nitko nije vjeran (...) sastanaka moćnika u Davosu (...) i prepotentne Amerike (...) da će Jeruzalem sam sebe obraniti (...) moj krik nije moj krik/ To je vaš glas i vaš krik (Četvrto pjevanje).

Ili si se priklonio Jeruzalemu/ ili si se priklonio zlatnom teletu (...) nadilaziš svoju sebičnost (...) obraniš nešto više/ Od propadljiva tijela (Peto pjevanje).

Ne traži opravdanje u tome što je ovaj svijet/ Postao bezvrijedan (...) Postani čovjek/ Dostojan svoga Stvoritelja/ I njegove milosti (početak i svršetak Šestog pjevanja).

Ne traži sažaljenje (...) Nad plašljivim naraštajem/ Nitko neće zaplakati (...) Vaša su srca hladna/ Vaše su rečenice/ Tek puko brbljanje (...) Vi ste slijepci unatoč svojim očima (...) Vi ne znate zašto Sunce/ Podjednako obasjava i grije/ Rđavog i dobrog/ Jer ne razumijete/ Razloge nesebičnog darivanja (...) uznemiriti (...) upozoriti/ Kako se urušava Jeruzalem/ A s njime i vaši/ Jadni životi (Sedmo pjevanje).

Ja nisam na ovomu svijetu/ Da bih sebi ugađao (...) Sukob između znanja i vjerovanja/ Izmislili su oni/ Kojima nije ni do znanja ni do vjerovanja (...) Samo su ti dvije mogućnosti preostale/ Ili ćeš obraniti Jeruzalem/ Ili pristati na život/ Bez Jeruzalema (Osmo pjevanje).

Jeruzaleme/ Tužni grade/ Zaposjednut si i ponižen/ U tebi se prodaje bižuterija (...) Moj glas se razliježe/ Moj glas više nitko/ Ne može zaustaviti (...) znademo, Jeruzaleme neumrli/ Da je i najmanja iskra dovoljna/ Za upaliti plamen najveći (Deveto poglavlje).

Spašena dušo (...) Iz tame u svjetlost/ Kako si lijepa u svojoj slobodi (...) Ovo nije više moj glas/ Postao je tvoj glas (...) Mijenja žalost u radost/ Razgaljuje ožalošćene/ Ništa nije bilo uzalud (...) A uz koga je On/ Ni vrata paklena ne mogu mu ništa (Deseto poglavlje).

Radujte se vi koji živite život/ Po navici potrebe volje Božje/ Teško vama koji živite život/ Po navikama želja ovoga svijeta (Riječi brata Bogoljuba nakon čitanja poeme.)

Jasnije i jednostavnije ne može biti. Taj završni četverostih zgušnjava sve pročitano, kao stanoviti prilog učenju vjeronauka.

Moguće je da sam neke važne sastojnice preskočio, primjerice Gavranovu opsežno iznesenu zgroženost postojećim svijetom u Četvrtom pjevanju, ali ionako mogu očekivati prigovor da ne prikazujem, nego da promičem ovu knjigu. To njoj zapravo nije potrebno, pretpostavljam da će biti popularna kao i prethodne.

Estetski – kao što se iz navoda može i zamijetiti, to su stihovi slobodne forme i govornoga ritma. Teku logično i neusiljeno, ponekada su povišena propovjedničkoga tona. Autor je u ulozi onoga koji opominje one koji su zastranili i navodi na spas čovječanstvo.

Etički – poema je prije ostaloga ispjevana zbog moralnih pobuda i upućivanja na kršćanske vrijednosti, tako da u prvi plan izbija njezino sagledavanje s etičkoga kritičko-prosudbenog motrišta; ta sastojnica poeme je najistaknutija i prevladavajuća.

Gnoseološki gledano, novne neke nema, putokazi o vjeri u Boga kao putu spasa poznati su, pisac to zna i upravo na tomu ustraje. Međutim, novo je sagledavanje suvremenosti kao moralno posrnula svijeta kojemu je glas opomene i upućivanja na istinske životne vrijednosti u kršćanstvu i nuždan i hitan. (Moraš odgovoriti na pitanje/ Pristaješ li da netko drugi/ Zaposjedne Jeruzalem/ I svede ga na gomilu nevažna kamenja/ Ili ćeš čuti moj glas/ I odazvati se njegovu pozivu, str. 69.)

U promidžbenom sažetku na zadnjoj korici čitamo: Knjiga proročke snage (...) književno iznenađenje (...) nema baš nikakve sličnosti s djelima objavljenim kod nas proteklih godina (...) tekst snažna duhovnog predznaka (...) krik protiv materijalističke dehumanizacije civilizacije i čovjekova udaljavanja od Boga (...) izričajem koji će iznenaditi i najzahtjevnije književne sladokusce.

Lingvo-stilsko prosudbeno književnokritičko motrište ili jezično-načinski gledano, Gavranovo proročansko obraćanje čovjeku je iznimno jednostavno, izravno, snažno i nekompromisno, s povremenim imperativima (moraš i sl.).

Akribijski – sve upućuje na to kako je autor ovladao vještinom pisanja u toj mjeri da se i ne doima kao je to napisano, nego kao uvjerljiv svakidanji govor.

To pak je u izravnoj vezi recepcijskim motrištem. Ovakvo pisanje ili onako napisane komedije, jednostavno i svima razumljivo, svatko lako prima i shvaća. Stoga pretpostavljam da bi ova poema lako mogla doseći popularnost Judite, romana s biblijskom temom već u dvanaest izdanja. Ovo djelo znači pripada tom, Biblijom nadahnutom dijelu Gavranova opusa (uz Juditu, to su Krstitelj i Poncije Pilat).

Ono sedmo, posebno književnokritičko motrište moglo bi ovdje biti jedino vjersko, no tu se ne usudim ništa reći. Trgovci vjerom i najplemenitije i najiskrenije pobude preobrate »za vlastitu upotrebu«, tako da bi hvaleći Obranu Jeruzalema i pisca, moguće pomno motrili koja je njima korist od toga!?

Na naslovnici je izrezak poznate Dürerove grafike Četiri jahača apokalipse: kuga, rat, glad i smrt. (Prvo i drugo upravo proživljavamo, treće i četvrto, glad i smrt, čovječanstvo još čeka!) Likovna oprema (Hrvoje Marko Peruzović) atraktivna je, no za predočavanje Boga ne nalazi drugo do li poznatoga starca s bradom (Govorim vama/ koji mislite da je Bog/ Apstraktna ideja/ Ili dobroćudni starac/ Bijele brade (...) Progonit će vas moj glas...).

Bilo tako ili nekako inako, valja ipak ne smetnuti s uma da stvarni Jeruzalem nije samo simbolno i sudbinsko mjesto začetka kršćanstva, nego i judaizma i islama. (Autor u poemi ne zabravlja na to!) No, da još jednom podsjetim na dva Gavranova stiha: Jeruzalem je ljubav (...) Jeruzalem je misao.

Posve mimo mojega pokušaja prikaza ove knjige, sjetih se da je svojevremeno Miro Gavran odbio biti kandidat za predsjednika Društva hrvatskih književnika, gdje inače ne bi imao uvjerljiva takmaca, pravdajući se da mu je važnije posvetiti se svojemu djelu te da za društvene i upravljačke poslove nema vremena, vrlo opravdano. Jednako tako i s jednakim razlogom – da mu je vlastito stvaranje najvažnije (i jest!) – odbijao je kandidirati se i za predsjednika Matice hrvatske. No, u vremenu nastajanja Obrane Jeruzalema (?), u jednom trenutku je prelomio i danas je predsjednik Matice hrvatske. Tumačim to u vezi s jednom bitnom porukom iz ove poeme: nadilaziš svoju sebičnost (Peto pjevanje). Možda nisam u pravu, ali, eto, tako sam zaključio.