Život ispunjen seobama i nedaćama

Ne zna se najpreciznije kada je Vesna Parun, rođena Zlarinjanka (10. travnja 1922.), koja je gimnaziju pohađala u Šibeniku i Splitu, prvi puta doputovala u Zagreb. Moguće je da je to bilo krajem rujna 1940. godine, kada joj je obitelj već neko vrijeme živjela u Zagrebu. Prva joj je adresa vjerojatno bila u Savskoj 5, gdje joj je obitelj Parun živjela u podstanarskom dvosobnom stanu koji se nalazio na drugom katu. Zanimljivo, kuća je bila priljubljena uz malenu gostionicu za koju je Vesna u svojim autobiografskim zapisima napisala da se zove »Kod Ševrdije«. U tu je gostionicu, tvrdi Vesna, znao zalaziti i Tin Ujević, s kojim je tu znao porazgovarati i njen nešto stariji brat Mirko koji je kasnije bio prebjeg iz domobranske vojske. On je iz Bosne prebjegao u partizansku Moslavinu, a nestao je pred sam kraj Drugog svjetskog rata i sudbina mu je nepoznata do danas. Stan u Savskoj Vesnina majka Antica iznajmljuje onima kojima je trebalo prenoćište bez puno komplikacija i formalnosti. Među njima su se tako našli i Židovi izbjegli iz Beča, bugarski povrtlari pa i jedan Srbin samac. U tom trenutku otac Ante nema stalni posao, a ostao je i bez prava na mirovinu, pa obitelj živi u prilično teškim uvjetima.

Vesna je u Savskoj 5 spavala u služinskoj sobi zajedno s mlađom sestrom Vjerom. Iz svoje je sobe imala pogled na vatrogasni toranj i na istok. Te je jeseni upisala romanistiku, da bi onda bila uhapšena 5. studenoga 1940. zajedno s oko tri stotine studenata na recitalu Vladimira Majakovskog, u velikoj dvorani Obrtničke komore u Ilici. Radilo se tu o kulturnom društvu studenata pacifista, koje je već bilo raspušteno, a njegov rad zabranjen. Žandarmerija je nakon hapšenja studente odvela u Petrinjsku ulicu gdje su ih držali do sutra u podne, kada su bili pušteni kućama. Noć su proveli na hladnoći.

S njom se u žandarskom uzništvu našao i Jure Kaštelan, tada također student filozofije s adresom u Mihanovićevoj ulici, za kojeg je Vesna nadopisala: »Znala sam ga iz splitske gimnazije u Nodilovoj, ali se u Zagrebu tada nismo sretali, pa ni te kobne večeri«. S crnom maricom je na saslušanje odveden i student filozofije Milivoj Cvetnić, rodom iz Hrvatske Kostajnice, autor malog ali vrijednog pjesničkog opusa koji je kao uvjereni antifašist poginuo u Drugom svjetskom ratu. Ali iza tog hapšenja, žandarmi su imali popis opasnih i sumnjivih studenata antifašista koji je došao u ruke ustaša kada su ovi u travnju 1941. godine bez puno muke osvojili vlast u Hrvatskoj. Mnogi su od studenata s popisa, na žalost, glavom platili dolazak na recital poezije Vladimira Majakovskog. Među njima je bio i Ante Fabijanić, student filozofije koji je strijeljan u Bukovačkoj šumi početkom ljeta 1941. godine. Njemu je Vesna posvetila pjesmu »Taoci« u knjizi Zore i vihori. Po Vesninom sjećanju, bio je među tim studentima i povjesničar Dušan Čalić, ali je uspio pobjeći žandarima...

Godine 1941. Vesna i dalje živi u Zagrebu. Tada već itekako ljubuje sa Bračaninom Pjerom Breškovićem, kojeg zna još iz Splita, a koji također studira u Zagrebu, ali pravo. Izdržava se i davanjem instrukcija, koje daje još od svoje trinaeste godine. Šverca se u tramvaju. Na svoj rođendan 10. travnja gleda njemačke trupe kako od Črnomerca nadiru prema središtu Zagreba. Dočekane su, sjeća se Vesna, srdačno, bilo je i cvijeća koje su građani Zagreba nesebično bacali na Nijemce. Negdje u ljeto te ratne godine Vesna Parun napušta Zagreb i odlazi vlakom u Split, koji je tada pripao Italiji i u kojem se, čini se, lakše disalo nego u Zagrebu.

U Zagreb se vraća 1942. godine i to vlakom preko Mostara i Bosne. Bio je to očito put pun neizvjesnosti i mogućih opasnosti. Tada već njena obitelj živi u Sesvetama, gdje joj je otac Ante Parun konačno dobio ozbiljniji posao na tamošnjoj općini, nakon što su majka Antica, ali i Vesna izmolile taj posao kod ustaškog velikodostojnika koji je bio oženjen za njihovu šoltansku rodicu. Ali, obitelj se gura u »potleušici najniže stambene kategorije«, kako tu skromnu kuću koja se nalazila u blizini središnjeg sesvetskog trga i kurije Zagrebačkog kaptola koja je danas pretvorena u Muzej Prigorja, naziva Vesna. Stoga svoju sobu nalazi u Grahorovoj ulici na broju 16, nedaleko Zapadnog kolodvora. Novac za najamninu zarađuje kod fotografa u Gundulićevoj ulici, a pod pseudonimom piše i neke novinske članke za list »Radnik« za što je slabo plaćena ili nosi mlijeko iz Sesveta u Zagreb. Kasnijih ratnih godina bavi se i švercom duhana, suhomesnatih proizvoda... Nekada po njih putuje čak i, kako sama piše, do Velikih Zdenaca. U Grahorovoj ulici ponekad se skriva i njen momak, Bračanin Pjer, koji je uspio izbjeći mobilizaciju, ali i povremene racije.

Godine 1945. godine, nakon pada ustaškog režima, Vesna se seli u novu podstanarsku sobu i to u Ivkančevoj ulici 14 koja je kasnije dobila ime po revolucionarki Anki Butorac. Tada upisuje i čistu filozofiju, jer tokom rata nije studirala, bojeći se da ustaše znaju za njeno ime s popisa studenata antifašista i pacifista koji su bili na recitalu Majakovskog. Hrani se po menzama, iako za njih nema bonove. Tada relativno često mijenja sobe pa živi naizmjenično i u Kraševoj 19 i u Bauerovoj ulici.

U to doba u svojim rukama Vesna Parun već ima bilježnicu s dovoljno pjesama za cjelovitu zbirku. Te su pjesme nastajale većinom u ratno vrijeme, a prvi ih je vidio njen znanac iz viških godina Ranko Marinković. A onda su ih u zgradi Grafičkog zavoda Hrvatske pogledali i Tadijanović, Cesarić, Krklec, Vlado Kovačić, Vučetić... I zaključili da knjigu treba što prije objaviti. Uredničko je mjesto u toj glasovitoj zbirci Zore i vihori dobio Gustav Krklec, koji je zbirci i dao doista vizionarski naslov. Naslovnu stranicu dizajnirao je slikar Edo Murtić. A ostalo je – povijest.

Jedno je razdoblje nakon Drugog svjetskog rata Vesna Parun živjela i na Trešnjevci, u Kraljevičkoj ulici, gdje je kao zaslužna književnica dobila pravo na korištenje sobe u stanu koji je koristio otac fatalnog Bračanina Pjera Breškovića, Josip. Povremeno je živjela kod prijateljica, primjerice i u Palmotićevoj ulici, a vraćala se i u onu sesvetsku potleušicu, kod vlastite obitelji.

Podstanarsku sobu imala je i u Preradovićevoj ulici 38 i to početkom pedesetih godina. Bila je to prizemna soba sa željeznim ležajem. Pipa za vodu bila je u hodniku, zajednička. I slavnu pjesmu »Ti koja imaš nevinije ruke« napisala je potkraj ljeta 1953. godine, nakon što je otpuštena sa psihijatrije na Rebru gdje je pet mjeseci liječena od pokušaja suicida. Tu je pjesmu pisala kao pismo izabranici svog fatalnog Bračanina, ali ju je od slanja pisma odvratila, kako Vesna Piše u fusnoti u knjizi Ja koja imam nevinije ruke, »razumna D. Mimica, švelja koja me je bezdomnu prihvatila u Zagrebu, Kvaternikov trg br. 3, na trećem katu, i sama podstanarka«.

Državni, tj. gradski stan izborila je nakon što je primljena u audijenciju kod popularnog zagrebačkog gradonačelnika i prvoborca Većeslava Holjevca. Do njega je otišla počekom ožujka 1953. godine (u veljači je prvi puta pošla gradonačelniku, ali red molitelja je bio predugačak), i to na Gornji grad, bez za takve prilike uobičajene preporuke Društva književnika Hrvatske. Holjevac se začudio što mu je na vrata zakucala poslije brojnih njenih kolega pisaca i umjetnika kojima je stambeno pitanje već bilo riješeno. U vrijeme kada je Vesna došla zamoliti za rješenje njenog stambenog problema, u ponudi je ostalo tek nekoliko nedovršenih zgrada u novom naselju Studentski grad u Gornoj Dubravi. Holjevac je Vesnu upisao među prve na listi čekanja, no do samog dobivanja stana ipak je trebalo proći nekoliko mjeseci.

Na kraju je dobila dvosobni stan u novogradnji u tadašnjoj Badelovoj ulici u Studentskom gradu, koja je bila bliže Sesvetama nego zagrebačkom središtu. Zgradu su započele graditi međunarodne omladinske radne brigade, a nalazila se gotovo na samom kraju Badelove ulice, uz kukuruzišta i okretište autobusa, te uz lokalni dućan. U tom je stanu Vesna ugošćavala i svoju obitelj (prema njenim riječima, njih petero živjelo je tu punih sedamnaest godina, ne uvijek u idiličnim odnosima), ali s tim stanom nikako nije bila zadovoljna.

»U moj općinski stan i kroz prozore zatvorene smog je ulazio, zidove mu mazio«, pisala je Vesna u pjesmi »Zimska idila od Badelove 15 do bolničke sobe«. Pa je zime provodila grijući se u tramvaju broj 11 koji je vozio na liniji od Dubrave do Črnomerca. »Cijelo zimsko popodne provela bih tako, a vratit se kući, zlo i naopako«. Od 1962. do 1967. Vesna Parun boravila je u Bugarskoj, gdje se udala, razvela i doživjela cijeli niz novih nedaća.

Zbog svih tih nedaća Vesna je Parun 1976. godine napisala pismo Upravnom odboru Društva književnika Hrvatske uoči godišnje skupštine društva održane 8. lipnja. U tom je pismu tražila zamjenu za neodgovarajući stan iz Badelove 15, a u pismu spominje i da je 1973. godine odbila ponudu Stanoinvesta da se preseli u Tomićevu ulicu (to je ulica gdje se nalazi uspinjača), jer joj je bio ponuđen nekomforni stambeni prostor koji bi trebalo adaptirati, s velikim brojem stepenica do ulaza.

Vesna je poslala pismo i gradovima Opatiji i Crikvenici, kako bi joj oni ponudili neki zamjenski prostor, ali bez rezultata. Preko tajništva Društva književnika Hrvatske tražila je i stan od grada Splita, ali ni to nije uspjelo. Krajem osamdesetih godina 20. stoljeća čak je razmišljala i zamjenu dubravskog stana za puno bolji, u Sarajevu, na Koševskom brijegu.

»Prilažem fotokopije medicinskih nalaza, otpusnica iz bolnice, kao i liječničkih preporuka samo od posljednjih nekoliko godina, napominjući da sam ranije ležala u bolnicama, po najrazličitijim našim gradovima i republikama, još sedamnaestak puta, a isto toliko bila liječena i ambulantno. Iz priloženih dokumenata i potvrda (struma, tumor štitnjače, početak angine pectoris – opterećenje lijeve strane srca, latentna mogućnost zapletaja crijeva kao posljedica dviju teških operacija u području abdomena te preboljenog trbušnog tifusa 1947. godine na omladinskoj pruzi Šamac-Sarajevo) očito se vidi da stanovanje pod dosadašnjim uvjetima iz dana u dan sve više dovodi u pitanje ne samo moj daljnji književni rad, koji je upravo sada na vrhuncu, nego i zdravlje, pa i sam život, budući da živim potpuno sama, a bez telefona i centralnog grijanja, na periferiji daleko od bolnica, autobusnog i željezničkog kolodvora, mliječnih restorana, a da se i ne govori o raznim kulturnim ustanovama koje za mene odavna već ne dolaze u obzir«, napisala je Vesna Parun u pismu kolegama književnicima.

No, ni to dramatično pismo puno osobnih podataka o njenu zdravstvenom stanju nije dalo nikakvog efekta među kolegama književnicima. Tako je u stanu u Badelovoj ulici koja, je uspostavljanjem hrvatske države 1991. godine preimenovana u Ulicu Vile Velebita, Vesna ostala sve do 2000. godine, kada je konačno prodala stan i preselila se u Stubičke Toplice, u kojima je svojedobno upoznala stogodišnju prosjakinju Magdicu.

Prvo se skrasila u hotelu »Matija Gubec«, pored kojeg prolazi potok gdje je starim kruhom hranila patke, a onda, nakon fatalnog pada na Opatovini, 3. siječnja 2000. godine, na stepenicama Studentskog kulturnog društva »Ivan Goran Kovačić« gdje je trebala promovirati knjigu Mozak u torbi, završila je u stubičkom lječilištu. Pri padu je slomila kuk, operacija nije uspjela i do kraja života ostala je nepokretna, vezana za invalidska kolica i tuđu pomoć. U Stubičkim Toplicama je ostala do smrti (25. listopada 2010.), s kratkim prekidima, kada je boravila u gradu Krku i u Topuskom.

Vesna Parun nije htjela da joj zadnje počivalište bude u Zagrebu. »Zagrebe, ne dam ti svoje kosti«, često je govorila. Pa je pokopana u Grohotama na otoku Šolti, nedaleko grohotske crkve, u blizini groba gdje joj je pokopan i djed. Šolta je otok koji je Vesnu uvijek asocirao na majku Anticu i njenu obitelj.

Posljednjih godina svoga života često je Zagreb nazivala i mrtvačnicom, iako je u njemu provela punih šezdesetak godina. Tako je u satiričnoj autobiografskoj pjesmi »Romanca mafioza« iz zbirke samizdata Taj divni divlji kapitalizam 2, objavljene 2010. godine, napisala i ove misli: »Više od pola minulog stoljeća metropola hrvatska bješe mi sudbina. Poprište moralnih krivotvorina. Uzgajalište velikih bijelih morskih psina«.

No, iako je ostala upamćena po ambivalentnim stavovima i osjećajima, Vesna Parun napisala je i esej-pjesmu »Zašto volim Zagreb«. Tu je i manje poznata pjesma »Sat na Dolcu« u kojoj su i ovi stihovi: »Poznam u zidu svaku rupu, i žutu dasku, mokru klupu. I gavrana i mrca. Tu provela sam vječnost gluhu, nalik Petrici Kerempuhu, pod galgama svog srca!«