Vesna Parun – ime za pamćenje

1.

O književnosti Vesne Parun pisano je mnogo, i kritički i nekritički, utemeljeno i neutemeljeno, dobro i loše. Uz naglašavanje začudne pjesničke prilagodljivosti i lakoće stvaranja, koja uvijek i nije rađala primjerenim rezultatima, rijetki su međutim među književnim autoritetima koji su joj osporavali status »najuglednije pjesnikinje našega jezika« s opusom kakvome nema premca (i) ne samo u našoj književnosti. Pa ipak, teško se oteti dojmu da sve to kao da nije dovoljno da »crna maslina i kamenica ulja hrvatskoga jezika« (P. Gudelj) bude prihvaćena primjereno svojim kanonskim atribucijama i možda ponajboljom pjesnikinjom slavenskoga svijeta. Njezino ime i njezina poezija još uvijek izazivaju prijepore koji ju, istaknimo to, prate od samih književnih početaka do naših dana!

Za jedne, Vesna Parun je bila i ostala neprilagođena »gospa krivovirna pravca«, a za brojne poklonike i čitatelje zaštitni znak pjesništva sudbinom utjelovljena u raskošnoj gramatici hrvatskoga jezika. Kako bilo, jedno je sigurno: u svakoj kulturi Vesna Parun imala bi primjereniji status nego u hrvatskoj. U kulturi poput naše, koja već dugo tako uporno legitimira svoj provincijalni mentalitet i u kojoj je kategorija duhovnih autoriteta, umjetnika i intelektualaca ustupila mjesto kategoriji nove elite, bolju sudbinu, dodali bi cinici, i nije se moglo očekivati. Štoviše, svojim »otpadničkim« glasom od najranijih dana Parun je bila temom i metom na kojoj su komesari duha dokazivali svoju ideološku budnost. Za partijsku svijest poratnog vremena njezina je poezija bila nepoželjna i izvan očekivanja, a njezin raskošni individualizam, neprispodobiv dogmi vremena, kako se moglo pročitati, »nemoralno i neprirodno stanje«.

I dok su je jedni slavili, drugi vrijeđali, ponižavali, omalovažavali i marginalizirali, čuvari ideološkog pravovjerja još su i godinama kasnije na njezinu imenu ubirali kamate svojim partijom potvrđenim biografijama. Atribucije pripisane pjesništvu prenijele su se i na samu autoricu i izvrgle ju neviđenim pritiscima i objedama, pa ne čude prijezir i pakosti koji su popločali njezin književni hod. I dok je ‘povlaštenima’ čak i nemušta knjižica stihova bila dostatna za neprijeporno mjesto na književnom Parnasu, njoj nije bila dovoljna ni čitava biblioteka naslova, od kojih su neki doista ključni nadnevci u hrvatskoj književnoj povijesti.

U hrvatskom književnom pamćenju Vesni Parun pripada osobito mjesto. Osamdeset i šest pjesama zbirke Zore i vihori (1947.), primjerice, na samom početku književne karijere, za jedne su bili prvorazredna umjetnost i nadnevak u razvoju hrvatske poezije, a ideološkim arbitrima pak povod za ostracizam i diskreditiranje mlade pjesnikinje koja se tek spremala osvojiti pripadno mjesto u hrvatskom književnom podneblju. Nepotkupljivi Stanislav Šimić u njima će tako vidjeti izraz »strašne ženske snage«, a Zlatko Tomičić prepoznati »bistru vodu klasičnog Tadijanovića, vječnu melodiju toplog Cesarića, tromi ritam melankoličnog Kozarčanina, misaonost rapsodskog Ujevića, krutu zbilju ekstenzivnog Krleže, vizuelnost čulnog A. B. Šimića, slikovnost finog Vlaisavljevića, Krklečevu metaforičnost«, dok će moćniji i glasniji, uz potporu režimskog diktata, u njima vidjeti tek provalu knjiške inspiracije, nedopustivu parnasovštinu i (grešnu) ‘ujevićevštinu’. To će pjesnikinji priskrbiti mnoštvo objeda i ideoloških diskvalifikacija, s kojima se ranjivi ženski subjekt teško mogao nositi, i učiniti je metom nesmiljena svemoćnog partijskog obračuna koji će i njegove aktere, značajna kulturna i književna imena, kao sjena pratiti cijeloga životnoga vijeka i djelovanja.

U poratnoj društvenoj i književnoj atmosferi velikih riječi i ideologijom opterećena retoričkog patosa, navedene su pjesme predstavljale iskustvo razlike; duhu ‘herojskog vremena’ nevini i naivni ženski subjekt uzvraća obiljem ljepote djetinjstva i mladosti, iskrenosti, raspjevanosti, (erotske) čulnosti i tjelesnosti. U pojavama i slikama prirode, s kojima se tjelesno poistovjećuje, lirski subjekt nalazi vrelo inspiracija i povode za radost, a kada i progovara o netom završenim ratnim strahotama, čije posljedice otkriva u konkretnim slikama i događajima u svojoj blizini, uznemireni subjekt ne pristaje na mržnju i optužbu. Tek u stihovima antologijske pjesme Mati čovjekova (»Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene«), ženski lirski subjekt ogorčeno prosvjeduje protiv zvjerstva i okrutnosti rata oličena u metonimiji ‘očiju žalosnih’ i mladih grobova.

Unatoč hipoteci koji su joj onodobni svemoćni ideološki autoriteti stavili na nejaka ženska leđa, za što će se dijelom nastojati ‘iskupiti’ (nagrađenom!) zbirkom Pjesme (1948.), eruptivni glas rođene pjesnikinje svakom je novom knjigom tražio i nove mogućnosti izražavanja uznemirena književnog bića. Zbirka Crna maslina (1955.), za koju se ističe da je možda najzrelije autoričino djelo, bitno je proširila motivski repertoar i znakovito obogatila izražajne registre njezina ionako uvjerljiva pjesničkoga glasa. Za razliku od burnih i silovitih stihova i slika prve knjige, glas lirskog subjekta – koji se gotovo panteistički upisuje u sve što ga okružuje u raskošnom mediteranskom krajobrazu (Usnuli mladić) i u čemu otkriva lica/emanacije svojega pjesničkoga bića (pčele, školjke, šume, more, djeca...) – naoko suzdržaniji i smireniji, himnički i psalmički tonovi mjesto su ustupili elegijskoj spontanosti i meditaciji, a i bogatija formalna raznolikost svjedoči u prilog zrenja autoričine razapete pjesničke duše. Iako je temeljno raspoloženje pjesama ljubav, njezini su registri izdašno bogati, bilo da je riječ o proživljenim čulnim osjećanjima i doživljajima, bilo pak da je riječ o osjećajima straha, zaborava, gubitka ili smrti koje lirski subjekt pokušava prevladati uzletima kontemplacije i meditacije. U spomenutoj knjizi iskustvo ljubavi izdignuto do razine nosivog principa svijeta!

Crnu maslinu kritika je dočekala biranim riječima ali, s pravom, i upozorila da čulnu doživljajnost iz prve knjige zamjenjuju osjećaji gotovo materinskog žrtvovanja i u tome vidjeti elemente ‘kršćanskog marijanskog etosa’ i pomirenost s boli, gubitkom i razočarenjem kao najdubljim iskustvom pjesničkog subjekta. Knjige koje će potom uslijediti (Vidrama vjerna, 1957.; Koralj vraćen moru, 1959.; Vjetar Trakije, 1964.; Pjesme, 1964.; Ukleti dažd, 1969.), ta će iskustva proširiti novim slikama i intonacijama; brzina kojom su objavljivane očitovat će se u oscilacijama i neuvjerljivosti pjesničkog govora i tako dodatno potencirati autoričinu neprilagođenost i odbačenost, ali i odmak od svijeta i povlačenje u svoj unutarnji egzil iz kojega će sve glasnije odašiljati otrovne bodlje, satire, humoreske i polemičke geste spram društva, ali i pojedinaca koji su njezinu pjesničku i životnu sudbinu činili težom i okrutnijom.

U ovom nepretencioznom kratkom podsjećanju vrijedi spomenuti i prinos Vesne Parun sonetnoj struci. Riječ je o dvjema zbirkama: Sto soneta, 1972. i Salto mortale, 1981. U prvoj, koja započinje i završava Sonetom o glazbi, obuhvaćena su 62 soneta različite tematike te ciklusi: Deset jesenskih soneta, Soneti o mojim ljubavima i Deset soneta o sudbini ptica. Premda strogim sonetnim zahtjevima uvijek ne uspijeva ukrotiti svoju nesputanu imaginaciju, u najvećem broju žučnopojki Vesna Parun ostaje vjerna istinskim porivima karakterističnima za prve pjesničke knjige, sa slikama djetinjstva, mora i zavičaja, a jače su primjetni i tonovi rezignacije i klonuća. Unatoč objedi o ‘sto soneta, sto promašaja’, književna kronika posebno je upozorila na motiv ptice (Deset soneta o sudbini ptica) koji simbolizira pjesnikinjinu raspetost; s jedne strane težnju za slobodom, a s druge, sapetost zakonitih životnih normi i predrasuda. Za razumijevanje kasnijih autoričinih satiričkih i polemičkih stihova, ponajprije sadržaja njezinih proza, znakoviti su i Soneti o mojim ljubavima s rasponom osjećaja od Orfejevih riječi »ja vas molim« do završnih »drama, cirkuska predstava, opet drama/i opet cirkuska predstava«.

Sonetnoj struci pripada i knjiga Salto mortale (1981.) sastavljena od 77 soneta. Sam naslov zbirke rječito opisuje njezin sadržaj, a ogleda se u odmaku od dotadašnjeg načina pisanja i izbora posve drukčije pjesničke optike sugerirane i naslovom prvoga soneta Anti-pastorala; umjesto ljepote, pjesnikinja progovara o ružnoći života, gubitku iluzija i vjere u bolje, ali i u čovjeka prispodobljena plijesni. Do kraja razočarani pjesnikinjin glas više ne vjeruje ni u šta; nestale su mladenačke iluzije, ljudi su postali opasni i zli, a laž je najdublja istina svijeta. Jedino što pjesnikinji preostaje jest – »puštati stihove« i »slovom vidati rane«! Ili, kako će kasnije napisati: »Piši to što živiš (...) ; piši tako kao da ne živiš. Piši poeziju«. Otuda posvemašnje razočaranje, gorke i podmukle riječi, satirične i sarkastične naljepnice, razorne ironijske invektive bliske obračunu sa svima (»Melem na ranu nanesenu do tisuću Ždanova, Hruščova, Todora Pavlova, Zogovića, Dončevića, Franičevića...«) ispod kojih se sakrio poraženi i poniženi lirski subjekt (»To je bilo i jedino što mi je preostalo, jedino što sam mogla učiniti po svojem izboru. Jedina moja ljudska sloboda. Moj jedini izlazak na čistinu iz šipražja prašume«.).

2.

Ne i manje vrijedno lice književne biografije Vesne Parun svakako je njena dječja književnost. Premda se može pročitati da je ostala »u dubokoj sjeni« njezine ‘odrasle’ poezije, dio razloga takvim razmišljanjima treba pripisati i činjenici da dječja književnost još uvijek ne uživa primjeren književni status, poglavito poezija, za koju se, na žalost, konstatira da i nije bog zna više od rimarskog obrta, malo invencije i pokoje kapi sentimenta.

Parun je napisala više od četrdesetak dječjih knjiga, od pjesama, slikovnica do epigrama i mjuzikla i dramskih oblika. Spominjem se tek nekolicine misli što sam ih svojedobno izrekao o njezinoj dječjoj književnosti, onom sa životinjama u glavnim ulogama.

Životinje su od najranijih vremena naselile hrvatsku književnost, pa tako i onu Vesne Parun. Po frekventnosti slika, simbola i metafora animalističkoga podrijetla rijetka se imena mogu usporediti s njezinom poezijom, bez obzira u kakvim se pjesničkim formama, imaginacijama i kontekstima životinje pojavljuju. Susreću se tako: jelen, medvjed, srna, kuna, ptice, ševe, kos(ovi), čvorci, drozdovi, sokol, ždral, zmija, tuljan, zec (zečić), krtica, vjeverica, šišmiš (ugrađen i u naslov pjesničkog izbora), gušterica, divlje prase, zmija (zmijurina), medo (brundavi), ptica (kriještalica), patka, psić, ovca, pas, mačka/mačak, kondor, kanarinci, pčela, osa, mrav, strizibuba, krtica, klokan, bumbar, svitac, komarac, puž, stonoga, sjenica, trut, žaba (žabac), konj (konjić, morski konjic), foka, slavuj, školjka, vuga, žirafa, galeb, golub i golubica, muha (konjska), slon, nosorog, kit, sova, gavran, ribe, spužve, papagaj, vuk, (zlatna) ribica, (ognjen) zmaj, daždevnjak, strizibube, kornjača, šljuka, mrav, krijesnica, vjeverica, (u deminutivima) palčić, vrapčić, psić, ptić, zeko, pile, pače, mače, vrane, roda, žuna, djetlić/dijetao, kraguj, pijetao, čaplja, ždral, kukavica, šojka, paun, trčak, lasta, papiga, sova, kokoš, puran, žaba, vuk, lisica, puh, lasica, kos, gušter, jazavac, lav, kornjača, bumbar, janje, ovan, spužva, šturak, pliskavica, košuta, jež, buha i dr. I pojedinačno i u cijelim obiteljima! Možda izuzev Petra Gudelja, recimo usputno, teško je naći našeg književnika/cu kod koje(ga) je učestalost slika/toposa/simbola životinjskog svijeta takvih svojstava kao kod Parun.

Iskustvo životinja u poeziji za odrasle Vesne Parun ponajbolje opisuju Maroevićeve riječi da: »(...) životinjski svijet u svojoj velikoj raznovrsnosti pruža obilje mogućnosti usporedbe s ljudskim društvom i čovjekovim karakternim osobinama. Basne i bajke (...) zrcalo su našeg ponašanja; pruženo nam je da se u njemu ogledamo u svom sjaju vlastite oholosti i svoj ljepoti prepoznatljivosti, usporedivosti, predodžbama i prijenosima«. Dokumentiraju to brojne satiričke strofe, skečevi, basne i epigrami (Apokaliptične basne; Tronožac koji hoda; Pelin basna, Spužvice i spužva i dr.). Bez obzira je li riječ o njihovu ezopovsku govoru ili pak o satirama i polemikama, svoje bodlje autorica je neštedimice usmjerila na brojne aktere društvene stvarnosti braneći pripadno pravo na slobodu i na svijet koji neće imati mjeru njegovih vlastodržaca, svejedno kojih (ideoloških) boja i odora. Glasno tako izražavajući da je »Svaki (je) vlastodržac/krvnik potencijalni./Sjekiri treba držak,/a dršku – žig državni!«/, pjesnikinja glasno prosvjeduje protiv laži, politike, moćnika, ideologa, klimavaca, poltrona i slično, ali i mnogih koji su njezinu časovitu nadahnuću dali konkretne povode: i hadezeovaca i unproforaca, panegiričara i promotora, demokrata i diktatora, demokracije »praznog kreketanja« i »kukavičke šutnje«, puzavaca i plagijatora, lukavaca i rodoljuba, licemjera i svih koji zagađuju društveni okoliš... I dok je životinjama u poeziji za odrasle Vesne Parun imaju ulogu nositelja autoričina odnosa prema društvenoj zajednici, u dječjoj književnosti životinje su istinski stanovnici lijepog djetinjstva sa svim atributima životne vedrine i iskrenosti. Životinje su metafora dječjega svijeta, pa zato i može reći: »Drage životinje (...) ja vas nosim na rukama i premještam (...) u tihe dječje sobe«, ne osvrćući se na pojedine naslove koji odavno pripadaju povlaštenim stranicama dječje čitalačke geografije (Mačak Džingiskan i Miki Trasi; Miki Trasi i Pim Bako; Karneval u Kukljici; Moj prijatelj šišmiš...).

I u dječjoj književnosti Parun je pjesnikinja (pre)brzih reakcija; otuda u njezinim stihovima lakoće, verbalne igre i kombinatorike, privlačnih dijaloga, ali i praznoga hoda tako daleka mladome čitatelju. To nimalo ne umanjuje privlačnost uspjelih stihova koji djeci pružaju radost čitanja i uživanja. I otkrivaju bogatstvo svekolikog svijeta prirode u kojemu životinje nisu tek bića našega opstanka, nego i mjera autoričine ženske/zapravo muške (auto)biografičnosti i naše (čitalačke) ljudskosti. Svakako, njezina autorskog pjesničkog iskustva i nadahnuća.

3.

Neće se pogriješiti ako se kaže da je književnost Vesne Parun psihogram njezina života, ali je ne manje i dijagnoza društvene zbilje i njezinih svekolikih odnosa, prvorazredno svjedočenje... Ogleda se to u složenim registrima i začudnim omjerima pjesničke ekspresije u kojoj su/žive odjeci oporih životnih činjenica i lirskih meditacija, pisma i komentari, psalmički ushiti i gorka klonuća, ekstatične ljubavi i tjeskobni porazi, izravne aluzije i pamtljive asocijacije, neskrivena imenovanja, osobne pikanterije i ekscesi, obilje konotacija i refleksija, što je po snazi individualnog talenta čini velikom pjesnikinjom koja je umjetnost – sa snagom lijeka protiv životnih pakosti i bolesti – digla do razinȃ opsesije i religije i pretvorila je u utočište pred životnim nedaćama.

Ako je Vladi Gotovcu esej najprikladniji oblik za pisanje stihova, za Vesnu Parun bi se moglo reći da joj je proza najprikladniji medij za izražavanje pjesničkih stanja duše. Štoviše, u autobiografskom prtljagu knjige Noć za pakost pjesnikinja sama priznaje da njezino pisanje i nije do li pokušaj oslobađanja duše od tereta koji se nakupio u njezinu unutarnjem progonstvu, u njezinoj stvarnoj i simboličkoj periferiji, mučnom trajanju u posvemašnjoj bijedi i životnoj oskudici. S hipotekom prešućivanosti i proskribiranosti i s etiketom nepoćudnosti kao mjerom društvenog i književnog statusa, a sve zbog govora istine (...meni je bilo dosta klanova u djetinjstvu – obiteljskog, otočkog, crkvenog...), odbijanja autoriteta (Pismenost danas obavezuje, baš kao i plemićka titula nekoć...) te nepristajanja na laž kao društveno unosan posao (Moj način života, osamljivanje kao preduvjet svakog metiera, pa nepripadanje nikakvoj redakciji, grupi, klanu, partiji, te davnašnja iskorijenjenost sa zavičajnog tla, lišio me svake kontinuirane veze, prijateljstva, suradnje...), književno je stvaranje bilo i jedino što (joj) je preostalo, jedino što je mogla učiniti po svom izboru. Moja jedina ljudska sloboda. Moj jedini izlazak na čistinu iz šipražja prašume.

Od proznih naslova Vesne Parun književna povijest najčešće spominje Pod muškim kišobranom (1987.) te Noć za pakost (2001.). Prva, sastavljena uglavnom od proznih tekstova, podnaslovljena je Feljton-basna-aforizam-intervju-polemika- govor i izravno upućuje na otpor svakom čvrstom žanrovskom određenju njezina sadržaja. U središtu knjige je (opet) ženski pripovjedački subjekt koji se pokušava izboriti za pripadno mjesto u (književnom) svijetu muške prevlasti i – svevlasti. Svoje mjesto on predmnijeva u »krajoliku blagoslovljene i uklete (...) i još uvijek robovlasničke civilizacije«, koja je nespojiva sa svijetom muškog principa, u kojem je i prozni diskurs nadmoćan pjesništvu predmnijevanu manje vrijednim izrazom (»Odmahni rukom na stihove. Prezri poeziju. Dosta je bilo molitve za ljepotu.«). U navedenome nije teško prepoznati gorkom ironijom prožet odnos autorice i prema svojem pisanju, ali i polemičke bodlje usmjerene akterima (Kongres pelikana...) koji su joj zagorčavali umjetnički put! Autorici u takvim okolnostima nije preostalo do li da se skloni u svoje samoće i pisanjem odgovori na nepravde, što njezinu polemičkom i satiričkom glasu osigurava autentično, životno utemeljenje i opravdanje. Najbolje to izražavaju članci Kozerija o tri četvrtine izdavačke istine; Od dijalektičkog antibarbarusa do antidijalektičkog barbarstva... koji ni danas nisu izgubili na značenju.

Nema sumnje da su gore spomenute stranice korespondentne i raspoloženjima izrečenima u gustim stranicama autobiografski intonirane knjige Noć za pakost (Moj život u 40 vreća), 2001. Posrijedi je knjiga brojnih razloga, koja je izazvala nesvakidašnju znatiželju književne i društvene javnosti, dijelom potaknute voajerskom strašću da se zaviri u njezinih četrdeset vreća, stvarnih i simboličnih, u koje je stao sav njezin imetak, ali i sva dubina i težina ljudskog i pjesničkog svijeta, u kojemu su istina i ljubav orijentiri začudne avanture, koja se, nakon zora i vihora, nastavila na brojnim stranama te, na kraju i u svojevrsnom egzilu hotelske sobe zagorskih toplica. Javno predstavljanje knjige, koji su mnogi doživjeli kao ‘pomirenje’ pjesnikinje i hrvatske stvarnosti, bilo je znakovit događaj s velikim medijskim interesom. Uz kolege Tonka Maroevića i Velimira Viskovića, pozvan sam bio govoriti o knjizi, kojoj je i sama autorica svojim istupima i dala nove sadržaje, otkrivši iznova, pred iznenađenim auditorijem, u solilokviju prvorazredne književne arome, neka od imena skrivena u metaforama autobiografskim slikama premrežene knjige. Tom prigodom izrekao sam nekoliko rečenica, vrijednih da ih ponovim, a sve kako bih zaspaloj hrvatskoj književnoj kulturi poručio da se i izvan kriterija dogovorenosti, na kojoj počiva, događa prava i velika literatura. Evo nekoliko misli izrečenih tom prigodom, nažalost brzo zaboravljenih u prašini lokalnog glasila...

Kao istinski književni dobitak, Noć za pakost duboko urasta u aktualni autobiografski književni trend. Pisana je i prepisivana, kako veli autorica, nekoliko puta rukom (»bolesna, umorna, kašljući u krevetu...«), a potaknuta je krajem 1988. nakon dvaju pohoda Dalmaciji; zapravo nastajala je cijeloga života, koji je u njezin prilagodljivi žanrovski okvir »upisivao« bolne i mučne sadržaje. Kao takva izdašnija je od nostalgičnih evokacija i strogo (auto)biografskih ispovijedi, budući se nudi čitanju i kao psihogram života, kao dijagnoza društvene zbilje, kao ogledalo odnosa u književnosti i kulturi, ali i kao prvorazredno prozno štivo. Upravo je time moguće opravdati složene registre njezina književnog izraza u kojemu je i oporih životnih činjenica i zanosnih lirskih meditacija, fantastičnih sadržaja i uobrazilje, pisama i komentara, aluzija i asocijacija, izravnih imenovanja i priziva na ljude i događaje, osobnih pikanterija i ekscesa, konotacija i refleksija; poezije duše i proze života.

Noć za pakost, u suštini je pokušaj ‘oslobađanja’ duše od tereta koji se u njoj taložio cijeloga života. U njemu je upoznala i na vlastitoj koži iskušala svu bijedu hrvatskih književnih i društvenih prilika; od samih početaka njezini su stihovi dočekivani na nož, ideološki su joj komesari, čija imena ne krije, nalijepili etiketu dekadentne pjesnikinje, što je u vremenu orkestrirane heroike i kolektivističkih ushita bilo ravno izdaji. Umjesto nagrada i društvenih priznanja, koja su često dobivali oni koje danas ne pamte ni najveći književni pedanti i kroničari, osuđena je na unutarnje progonstvo, na stvarnu i simboličku periferiju, na mučno trajanje u posvemašnjoj bijedi i životnoj oskudici (»...jer navikla sam svih tih godina na svakakve uvrede, propuste, pa i klevete kojima su me i društvo a posebno njegovi kulturni forumi, i to baš na zavičajnom tlu nemilice obasipali. Moje su ime – jer ono formalno nije moglo biti zanijekano – znali upotrijebiti u bilo koje druge zakulisne a uglavnom koristoljubive svrhe«...). Prešućivana je (dijelom) i proskribirana, a etiketa nepoćudne postala je mjerom njezina društvenog i književnog statusa, a sve zbog govora istine (»...meni je bilo dosta klanova u djetinjstvu – obiteljskog, otočkog, crkvenog...«) ; odbijanja autoriteta (»Pismenost danas obavezuje, baš kao i plemićka titula nekoć...«) i nepristajanja na laž kao društveno unosni posao (»Moj način života, osamljivanje kao preduvjet svakog metiera, pa nepripadanje nikakvoj redakciji, grupi, klanu, partiji, te davnašnja iskorijenjenost sa zavičajnog tla, lišio me svake kontinuirane veze, prijateljstva, suradnje...«). Pod »muškim kišobranom« i diktatom ideologije književno je stvaranje »bilo i jedino što mi je preostalo, jedino što sam mogla učiniti po svom izboru. Moja jedina ljudska sloboda. Moj jedini izlazak na čistinu iz šipražja prašume«. Poeziju izdignuvši do opsesije i religije, učinila ju je utočištem pred nesrećama života, ali i lijekom protiv bolesti vremena, izrazivši njome sve poraze, ranjivosti i vjernosti čudesno osjetljiva bića.

4.

Raz/otkrivajući prostore slojevite životne ali i književne arheologije, iz koje se po nekom intimnom kronometru prozom razlijevaju i granaju bujice asocijacija i primisli, lako je uočiti kako su rijetki oni koji su s njome bili bliski, o kojima govori s razumijevanjem, kojima se otkrivala; izuzevši nekoliko sjetnih i nostalgičnih priziva na teško djetinjstvo i »ljubavi«, u njezinu su životu rijetki trenutci sreće ispunjeni prijateljstvom, razgovorom. I dok je sreće bilo malo, pakosti i zloće nije nedostajalo (»...godine su potom nizale sve nove i nove boli, rastajanja, ali taj je osjećaj ostao uvijek isti; nepromijenjen, za mene i za tisuće drugih napisan...«); one su determinirale njezin svijet i najdublji su nazivnik njezine avanture – ljudske i pjesničke, ako je to uopće moguće odvojiti!

I kada u priči govori o drugima, Parunova je uvijek u prvom licu jednine. A tko je ona, kakvom se vidi: »Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja. Žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Ona za koju je njezin ‘dečko’ bio uvijek jedini muškarac na svijetu. Nezamjenjiv, dok god je tu, pa makar bio tek puki narcisoidni muški simbol, privlačan do bola i dalje od toga ništa. Ja, žena otpor i žena prijekor; žena morska medvjedica i morska meduza; žena koralj i žena spužva; žena lupar prilijepljen o hrid, i žena hrid o koju je prilijepljen lupar muškarac... O, te bespolne i psiholabilne djevičanske hetere i animir-dame, priležnjaci i priležnice, ti gusci jadogusci, te guze stoguze i ti gumeni pretvrdo zašiti himeni, taj Lezbos bez Sapfo, i ta ne-Sapfo rođena na krivom mjestu i u krivo vrijeme... i koja na tome Galapagosu, Guljagu i arhipelagu kornatsko-goloostrvskom može biti sve, samo ne oznokrat, doušnik i kurva – za razliku od mnogih gospodičića, ‘besmrtnika’ u tisućljetnom hladu ove robovsko kmetovske politkulture, gdje slavu stječe trn ispod ruže skriven, dok serenada pod stranačkim odzvanja prozorom...« Bacivši tako odgovorom rukavicu u lice javnosti gladnoj senzacija, iskreno do bola, kritički, oštro i s cinizmom progovorit će o obmanama, licemjerju i nemoralu kulture čiju je laž cijeloga života živjela svojom kožom; ne prešutjevši ništa, toj istoj javnosti pružila je priliku da se makar zacrveni! Istovremeno, književnoj javnosti ponudila je obilje razloga da se neke stranice pjesničke geografije pročitaju drukčije. Dakako, i primjerenije!

U knjizi Noć za pakost bolji poznavatelji života i djela Vesne Parun vidjet će da su u njoj mnoge stvari »preskočene« ili tek naznačene. Sjetimo li se samo da je ubogi sebar vrgorački iza sebe ostavio trinaest slika mrskoga ja, lako se složiti da pisanje autobiografije nije jednom zasvagda dovršen posao. Osvijetljen iz različitih vremena i životnih perspektiva, autoričin se život u knjizi nudi prozom bez poze; što će reći iskrenom, oporom, gustom, kritičkom, ekscesnom, erotičnom; postojanom! Muškom! U njezinu se govoru izmjenjuju lirske dionice i prozni zapisi, nadahnute krhotine i škrti komentari preobraženi unutarnjom temperaturom prepoznatljiva proznog sloga. Život i priča u knjizi su uspostavili takav raspored da se nudi čitanju i kao roman sudbine, ali i kao ogledalo bitnih društvenih događanja u vremenu u kojemu je autorica živjela i pisala, ostavivši mu u trajnu baštinu neke od ponajboljih pjesama napisanih hrvatskim jezikom.

Ukoričena u više od osamdeset knjiga različita žanrovskog predznaka (pjesme, proza, satire, humoreske, groteske...), pjesničkih registara (satiričke, humorističke, lascivne...) i namjene (odrasli, mladež, djeca) te okrunjena pozamašnim brojem povelja, nagrada i priznanja (Matice hrvatske, 1948.; Grada Zagreba, 1955.; Vladimira Nazora, 1959.; Grigora Viteza, 1968.; Zmajeve nagrade, 1972.; Vladimira Nazora za životno djelo, 1982.; Maslinova vijenca, 1995.; Visoka žuta žita, 2002.; Tina Ujevića, 2003.; Dobrojutro more, 2003.; Europske književne nagrade, 2010. i dr.), stvaralačka biografija Vesne Parun, kažimo u zaključku, uistinu je impozantna. Preteška i otporna na prigodne impresije poput ove, u nacionalnoj književnoj memoriji predstavlja ulog koji nimalo ne blijedi niti gubi na svojoj osebujnoj književnoj kulturi. Štoviše, vrijeme je saveznik koji joj i dodatno pribraja nove dimenzije i umjetničke razloge!