TI KOJA NOSIŠ DUŠU NA DLANU

                                                    Vesni Parun, u spomen

Bajkovitost riječi nametala ti se cijeli strastan život,
a nimalo bajkovit, upravo trnovit, kad zla se objave:
umjesto nježnosti doticala te samoća, ili opaki hihot
goniča stoke na sajmovima, uz sjene sudbine surove

Ti koja nosiš dušu na dlanu i nad posteljama ljubavi
nećeš voditi za ruku svoju djecu, nego puku odanost
svome snu: ništa neće bit nalik na tihi cvijetak ubavi
u gomilanju godina, samo tvoja beskrajna strpljivost

Ti nisi dočekala najljepše doba zaljubljene muškosti,
u razgovoru sa zvijezdama, u čekanju trošila si nadu,
a trajna čežnja bila ti je suputnik: ostale su gole kosti
neostvarenih želja, trublje ljubavi, sklone tihom padu

U tebi sada odzvanja metalna ruka svijeta, i crna zima
usred proljeća, kad nož se sa čovjekom brati: počinak,
kao mati čovjekova, nećeš dočekati; njedra ti zauzima
tek zaborav nerodnih godina – nimalo bajkovit učinak

(Veljača, 2022.)