Tango za kljaste plesače

PRVI DODIR

Tek sada vidim kako ništa nije
ostalo od nas, kolik svijet je bio
naš svijet, a nije postojao prije,
niti će ikad; doći nisam htio

ako ti nisi rekla nešto lijepo, drsko
također, ne znam kolik moj je dio
tebe u meni, znam da nije mrsko
bilo ti biti moja; tko bi smio

osporit prvi dodir: diraš boga,
a on tek sebe stvara! malo ima
i njega i nas sada, nije stoga

lako mu s nama, većega smo ranga
bili i jesmo, ne samo u snima
učio od nas korake je tanga.

LET

Najlakše te je bilo ukrast, teže
zadržati te, letiš i kad padaš
na mene kao zvijezda, uvijek bježe
ruke od svega čemu se još nadaš;

ukrao sam te, lupež, čekam kaznu
samo od tebe, onda kad letiš
ja padam, vidim samo malu praznu
kutiju tvojih igračaka, prijetiš
i dalje svojim koljenima meni
nespretnom brodolomcu, dugo tonem
u svako tvoje more, suhe usne

zapljusne tvoj mi val, u sijedoj pjeni
sakrivam svoju oštru bradu, zgusne
u grlu mi se samo jedan fonem.

PRAVI TREN

Gledam se, zar to stojim mlad i zelen
ovdje pod tugom zrelog voća, južnog,
majci sam sličan, ali otac jelen
bio mi je, uz pravog oca, nužnog

i važnog; njemu pjesme su parkéti
bili, a meni? imam samo riječi,
malo sam ti ih rekao, a leti
vrijeme i ždral i uvijek nešto spriječi

ruku da ruku baš u pravom trenu
dotakne; zar smo ovo? Tebe gledam
očima istim, ali pogled bježi

potajno ondje gdje ni sebi ne dam
pogledat; sebe gledam, vidim sjenu
i shvaćam zašto pogled mi se ježi.

TUĐA

Čuje se ptica, ali nije meni
to što se čuje namijenjeno; gdje si
ti koja slušaš taj pjev? zar te mijesi
još kipar, zar se skrivaš još u sjeni

koja je nekad meni bila točna,
a sad je tebi tijesna; pjeva ptica
bezumno nešto; dođi, budi sočna,
mudra na mojim usnama; s tvog lica
siđi na moje, proljeće će doći
svejedno, ako i tad budeš tuđa,
bit ćeš još više moja, nema noći

od moje noći tamnije; od sljeza
pravit ćeš čaj, usidjelice, jeza
sve slađa bit će tada, pamet luđa.

SUNCOKRET

U tebi raste suncokret a sunce
zalazi, k meni okreni se, gorim,
vidjet ćeš svjetlost važnu za bjegunce,
jer to smo; komad sunca možda stvorim

za tebe prije zore, kada svane
kasno će biti, tko će tada reći
čijim se sjajem suncokreti hrane
do ponoći, i dalje, nemoj preći

olako preko toga što ti nudim,
taj komad sunca noćnog, da ti grije
vrhove pluća i nos; nitko nije

sunce, ja barem neku nadu nudim
tom suncokretu u tebi, sav zora
postajem, k meni okrenut se mora.

SAMOĆA

Na kraju će nas spajati samoća,
znao sam, tijela oklope se bolom
i sigurna su, pokaže se zloća
svih stvari, papke dobiju pod stolom

noge i topću, ormari su puni
odjeće posve nepotrebne, zdjelȃ
previše ima a na svakoj krủni
gotovo rub se vidi; ne bi htjela
usta bez poljubaca ostati, ni prsti
bez neizbježnih dodira u noći;
koje smo voće jeli da nas kazna

takva sad čeka? hoćemo li čvrsti,
jedan na jedan ona vrata proći
ako se ono što smo bili sazna?

ŠUTNJA

Zaboravimo riječi, sad tišina
treba nam, šutnja kao pravi govor
stvári, na glavi trava a ne lovor
treba nam, u njoj mak je, u njoj sina

dobije cura seoska; već rekli
sve smo, i lijepo i ružno, nek pluća
sad samo dišu ovaj zrak, još stekli
proljeće nismo, dalèko je, kuća

sporo se grije, nek ostatke strasti
pojede tko je gladniji, jer krivac
pogled je, s tijela odjeća će pasti,

i ona kao posljednji naivac
pomislit će da već je prošla zima,
a nije, nije, sve je više ima.

DUŠE I KOLIBRIĆI

Trusi se cvijeće naranče po cesti,
sunce u more, hoće li se sresti

na nekoj gozbi, na nekom vjenčanju
tajnom, za koje samo duše znaju
i kolibrići? sve u svom neznanju
možemo biti, tek ćemo na kraju
vidjet što jesmo; naranča dok cvjeta
zna da će pasti pod stablo, a ptica
da će poletjet, a mi? nama smeta

jedno i drugo, svaku stranu lica
obasja druga svjetlost, dan ušprìca
u krv nam novu noć i šum planeta

dalekih, ali sunce, to nas budi
i čini nam se da smo opet ljudi.

KROTITELJI

Letjeli smo a nikad imali nismo krila,
bili smo samo perje i letenje, ja malo
šlepao sam se, ti si spretnija puno bila
u zraku i na zemlji, bio sam samo ralo,

orao sam oblake da sunce može sjeme
posijati za dane koji će zatim doći;
u oćelavljelo mi ne gledaj sada tjeme,
u tabane mi gledaj, tako ćeš vidjeti moći

na čemu sam kad nisam na tebi; nema juga
ni sjevera, a istok i zapad sada mjesto
nisu za neke nove zamahe, i bez perja

sjajni smo mi letači i krotitelji zvijerja
nebeskog; krilima se i ne treba baš često
služiti, svladali smo, zar ne, svoj dio kruga.

NOTE

Zapisujemo kišu, kap po kap, kao note
i tako bol će ostat zapisana u dane
kada se sprema novo proljeće, zore sláne
još su od nasrtaja mora na sunce, kote
prvi se leopardi, a mi smo stara rasa
ljubavnika na zemlji na kojoj više nitko
nikome nije spreman (ne zato što mu glasa
nedostaje) prošaptat bilo što; potraj, bitko,

govori srce, organ usamljen usred tijela,
između crijeva, pluća, bubrega i mjehura,
držeći čvrsto ritam zadani, kao mali

dobošar onaj; ne znam jesi li ikad htjela
postati moja, jesi, kotrljan* sam što gura
sunce do samog ruba, i još mu malo fali.

PITANJE

Gdje si ti koje nema niotkud, premda sa mnom
od samog početka jesi? i što to prsti
znaju da meni nije poznato? gdje su čvrsti
oslonci oblacima? ne mogu bojom tamnom

naslikati narcἱse, a moram; gdje si, pitam,
a jasno mi je gdje si, svejedno pitam jer si
neupitna, u mnogim knjigama koje čitam
nema te, a prisutna si u svakoj šumi, zvijer si

lavica u savani gdje katkad s neba padne
po koja boca coca-cole, tu noću ričem
razna imena tvoja, nastojim svojim bičem

natjerat te kroz obruč što gori, a sam skačem;
ne ljuti se što usne ponekad su mi hladne,
previše zimȃ, zbilja previše zimȃ žvačem.

OTISAK

Otisak tvog dlana jesam i ništa drugo,
uvjeren sam da jesam, time se čak i hvalim,
pokazujem ga, ali opažam da već dugo
nekako blijédi, ne znam da li da zà tim žalim;

ne žalim, ni za čime ne žalim nego pjevam
lažući kao dobar političar; u stvari
žalim čak i za noktom odrezanim i lijevam
previše kapi neba u oči, to mi kvari

pogled na sve, a tada gledati i ne želim
ni na što; ako išta pogledam odmah dijelim

istu vizuru, modu i stavove i posve isti
postupak ruku, evo, postajem samo zdjela
za gozbu koje nema, prljava, koju čisti
u meni netko žicom oštrom, da bude bijela.

KAZNA

Neprestano, bez glasa, sam se kroz sebe šuljam,
tražim te a znam gdje si, možda i ne znam nađem
na mjestima te neočekivanim, baùljam,
to mi je način hoda, ponekad tako zađem

između tvojih ruku i nogu, oh, tu pružam
otpor kolìko mogu, a tebe ipak nema,
nestaneš, zato oči sklopim, oh, razoružam
nekoga nalik nekom zastupniku iz Brehma,

neka životinja sam, zbog toga uvijek ričem,
čak i kad vrlo tiho govorim, kad te dotičem

moja je ruka pandža, ali sad grebem prazne
jastuke, zašto spavaš u nekom svome slaku?
ima sve više zvijezda u ovome mojem mraku
i sve su tu tek zato da me što više kazne.

ZNAK

Imao sam i nisam te, svejedno
vrijeme je teklo (tako voda teče
iz slavine), završit ćemo bijedno,
ja to znam, nije to što mene peče,

nego zbog čega onaj koji daje
znakove, nije dao znak da treba
učiniti što treba; mi smo jaje
a on je kvočka, ipak ima neba

u tvome oku dovoljno za mene,
i oblaka također, kiše, munja;
kad sunce žeže mene štite sjene

dubokih tvojih podočnjaka, dunja
tvoje je srce, ja sam kovčeg, leći
u nj ću u ovoj koži, svojoj vreći.

PUTNIK

Htio bih biti putnik kroz tvoje vrijeme, svoje
već proputòvao sam, uglavnom, ovaj dio
koji još ostaje mi do kraja (njega boje
samo se neznabošci) posvetiti bih htio

događajima tvoga života, onim dnevnim
i onim rijetkim, koji uspijevali su sreću
uloviti u bijegu prebrzom; svojim pjevnim
glasom zavodila je i nas, u istu vreću

i mjesec je i sunce trpala kao smjesu
da sasvim izludi nas, i uspjela je, više
ja nisam onaj neki svoj ja, ti nisi

ona od nekad, nisi, ako nas i odnèsu
na isto mjesto, to će bit’ pravo čudo, visi
nad nama nebo posve jednako, ali kiše

moje su ljubičaste, a tvojih nema; gdje su?

LAŽNO SUNCE

Ne postojimo više, nekada vrlo snažno
suprotno tvrdili smo, oslanjali na jednu
i na drugu se nogu, čija je, nije važno
bilo, ni koji sat je, ni koji dan u tjednu

i zašto pada kiša; postoji nešto vlažno
u samoj jezgri sunca odakle suze cure
i zato ne smije se gledat u sunce, lažno
ovo je naše sunce današnje, rijetki zure

u pravo sunce, rijetko; ne postojimo, ruke
imamo, ali sada netko ih drugi steže,
uši također, ali slušamo neke zvuke

drukčije nego prije, a čak i oni bježe;
ne postojimo više, a nekada smo nužni
bili jer savršeno znali smo bit tužni.

PLAČ

Istražujem u sebi tko sam i čujem mnoštvo
urla: razapnite ga, razapnite ga! sliježem
ramenima i kao na križ uz tebe liježem
predajući se posve, krotko, a nisam boštvo,

uskrsnut ne ću, on će, možda i hoću, tu je
pitanje; noću ležim i budan samo zurim
u strop i kao pijesak kroz tvoje prste curim
i jecam, tiho, nema smisla da to se čuje

bilo gdje izvan mene; zna li se tko to plače?
mene već dugo nema ni tu ni igdje, lutam
za samim sobom, tko sam pitam se i rujem,

a znam, i to je ono što pritom još me jače
poništava, po redu, jednog po jednog; gutam
dio po dio sebe i zatim svaki izbljujem.

OPASNO MJESTO

Ovakvog kakav jesam nitko me ne bi više
htio, a dar sam, jesam, nekome koga nema
i ne će ga ni biti, samo mi oblak riše
ime na nebu, ali nebo samo je teorema

za slijepce, oni nešto drugo u tome vide,
među njima sam negdje, a nisam takve sreće
i posve mi je jasno zbog čega me se stide,
divljenje prema njima postaje mi sve veće;

negdje sam u blizini, nekamo idem s njima
nevidljivim, nevidljiv diram ih, zar ih ima?
između ruku svojih ničiji sam, tu trošim

sebe i tebe, to je opasno mjesto, strašno,
predviđeno za susret i s najboljim i lošim;
može se i od kosti napravit dobro brašno.

____________________
* kotrljan – ili balegar (Scarabeus sacer); u starih Egipćana kultni kukac, simbol Sunca.