Španjolske zgode i nezgode Adama Gordona

Tek sat ili dva kasnije, kad smo izlazili iz stana radi večere, počela me smetati činjenica da zapravo nisam znao ostajem li u Madridu, a činjenica da je toliko trebalo da me to počne smetati također me počela smetati. Što bi Teresa odgovorila kad bih joj rekao da sam se predomislio, da sam odlučio, poslije svega, vratiti se u SAD? Dok smo šetali nazad na Chuecu, užurbanu sada u kasno proljeće, i čekali u redu za stol u restoranu Bazaar, odlučio sam da me nije briga što bi ona mislila; sve ovo, sve sa Španjolskom, prestalo bi biti stvarno ako bih se vratio natrag doma; bila bi to moja godina u inozemstvu, godina izbačena iz niza godina, posljednja ili gotovo posljednja proslava nezrelosti, ali ne bi, u bilo kakvom ozbiljnom smislu, činila dio mog života. Ne bih ostao u kontaktu s Teresom ili Arturom, da ne spominjem Isabel; sastavio bih sažetak od rečenicu ili dvije o mom boravku u Španjolskoj za one koji bi me ispitivali o iskustvu življenja vani, ali inače bih se samo zamagljeno prisjećao hašiša i sunca i možda onog djeteta kojemu se krv slijevala niz lice; sve ostalo bilo bi odstranjeno.

Ako mi se ovo nije činilo kao nemilosrdan ili glup način razmišljanja, to je bilo zato što nisam vjerovao da bi Teresa u konačnici marila; imali bismo našu knjižicu kao uspomenu, a ona bi započela svoj sljedeći projekt, ne misleći više o meni, i vjerojatno misleći lošije nego o Carlosu, Abelu i onom tipu na Rafinom rođendanu, tko god on bio. Naposljetku smo dobili mjesto, pojeli stvari premazane raznim uljima, popili dvije ili tri boce španjolskog pjenušca, i raspravljali o Gaudíju, Topeki, Lorci, New Yorku, Córdobi, Orsonu Wellesu. Vjerovao sam da sam inteligentno pridonio raspravi, govoreći i razumijevajući stvari s lakoćom. Bili smo pijani kad smo završili s večerom i dok smo vrludali prema njezinom stanu pomislio sam – ovo je divno, život koji vodim ovdje, bez obzira što je moj.

Međutim, definitivno svojstveno meni, dva dana prije tribine nisu bila divna; obuzela me niskointenzivna, ali konstantna panika; nisam mogao prestati škrgutati zubima. Možda bih samo mogao šutjeti, ne izustiti ni riječ, ali koristiti se licem da reguliram svoju tišinu i tako dam svoj doprinos; sigurno bi ugledniji izlagači govorili duže, zadržali pozornost na sebi. Nisam odgovarao na zvono i nisam napuštao stan. Uz pomoć rječnika napisao sam nekoliko široko primjenjivih rečenica i pokušao ih zapamtiti: »Nijedan se pisac ne smije odreći svoje političnosti, ali književnost politiku više promišlja nego što utječe na nju, što je važna distinkcija«. Pretraživao sam internet radi kratkih citata Ortege y Gasseta, za kojeg sam ranije mislio da se radi o dvije osobe, poput Deleuzea i Guattarija, Calvina i Hobbesa. Skužio sam kako reći: »Oklijevam govoriti o španjolskom iskustvu kao da sam stručnjak; učiniti tako značilo bi ispuniti stereotipe o američkoj drkosti«. Svaki put kad sam iskrivio citat, postajao sam nervozniji. Manje sam bio zabrinut zbog otkrivanja svog nepoznavanja španjolske poezije nego što sam bio zbog otkrivanja nepoznavanja španjolskog uopće. Možda bih spontano mogao sastaviti nekoliko gramatički savršenih rečenica, no možda i ne bih; bolje oponašati spontane ako i nejasne izreke nego se osloniti na fluentnost u realnom trenutku.

Na dan izlaganja izašao sam iz stana gotovo dva sata ranije. Odšetao sam do zakladine zgrade, što je bilo nedaleko od Teresine, potom sam kružio po četvrti uvježbavajući naučene odlomke, podsjećajući se da dišem. U džepu traperica imao sam tri tablete za smirenje. Stavio sam ruku u džep da se uvjerim u njihovu prisutnost, a osjetivši traper pod prstima uzviknuo sam u sebi: Zašto, pobogu, nosim jeans? I još gore: majicu kratkih rukava. U dva dana paničnog iščekivanja nije mi palo napamet da razmislim o svom izgledu. Osjetio sam mučninu dok sam zamišljao muškarce u odijelima, Maríu José i profesoricu u kombinezonima; Teresa bi izgledala elegantno što god nosila. Pitao sam čovjeka na kiosku za vrijeme; imao sam malo više od sat vremena; ako bih požurio, gotovo trčao, mogao bih uspjeti. Govorio sam si da je užasna ideja uznojiti se i riskirati kašnjenje, ali govorio sam si to dok sam žurio natrag u stan, trčao uz stepenice i tražio svoje odijelo. Srećom, nekarakteristično meni, objesio sam ga na vješalicu poslije jedinog puta kad sam ga nosio, pa iako nije bilo izglačano, moglo je proći. Presvukao sam se najbrže što sam mogao, pogledao se u zrcalo, i poletio niz stepenice. Usporio sam ulicu prije zakladine zgrade, obrisao znoj s čela i pokušao uhvatiti dah.

Ušao sam u zgradu i uputio se prema gledalištu; na moje zaprepaštenje, bilo je znatno veće nego što sam očekivao, s kapacitetom od nekih dvjesto mjesta, i bilo je puno; očekivao sam eventualno malo veću konferencijsku sobu. Vidio sam nekoga kako namješta videokameru na tronožac. Tu je bila i mala pozornica, na njoj stol sa stolicama, plakatima, vrč s vodom u obliku labuda, čaše, i pojedinačni mikrofoni; pozornica je bila intenzivno osvijetljena. Četiri od šest sudionika, uključujući Teresu, već su sjedili međusobno razgovarajući. Oklijevao sam pored vrata, pomalo ošamućen; uočivši me, prišla mi je María José, i rekla, možda sarkastično, da izgledam veoma elegantno, zamolivši me potom da zauzmem svoje mjesto. Drugi stipendist, rekla je vodeći me prema pozornici, nije nam se mogao pridružiti. To je ona namjestila, rekao sam u sebi, bijesan; kao jedini Amerikanac, morat ću govoriti i sudionici ili ljudi iz gledališta će, makar iz pristojnosti, pitati za moju »perspektivu«. Zauzeo sam svoje mjesto za stolom, dobivši osmijeh od Terese: na pozornici nije izgledala ništa manje komforno nego u svom dnevnom boravku, iako je nosila nekakav kostim boje ugljena zbog kojeg mi je bilo drago što sam promijenio odjeću. Pokušao sam uzvratiti osmijeh i vidio sam da su drugi sudionici imali kemijske olovke i papir, vjerojatno radi vođenja bilješki, dok ja nisam ponio ništa: znak drskosti.

Ubrzo je María José preuzela pozornicu. Publika se stišala dok je hodala prema stajaćem mikrofonu kojeg nisam vidio. Zahvalila je svima na dolasku na večerašnju raspravu. Nastavila je zatim s predstavljanjem sudionika, napominjući, kad je došao red na mene, da će uskoro biti dostupan dvojezični izbor mojih pjesama, i rekla je da ćemo započeti večer tako da svaki od izlagača govori neformalno minutu ili dvije o temi »Književnost sada«. Počet ćemo s Javierom Torresom, koji je sjedio na kraju stola najbliže njoj, a zatim nastaviti prema kraju; ja sam bio predzadnji.

Ponovno me obuzimala ljutnja; María José ostalim je izlagačima sigurno rekla da pripreme nekoliko minuta opaski, ali nekako je zanemarila da to isto kaže meni. Ali kad je Javier Torres počeo govoriti svojim glasom političara, glasom koji je savršeno odgovarao njegovu izgledu, glasom koji je zvučao kao da ne dolazi iz tijela nego iz ekrana, moja ljutnja bila je ništa u usporedbi s mojom anksioznošću; nisam imao pojma što reći. Posegnuo sam u džep za tabletom za smirenje i shvatio, bez sumnje problijedivši iste sekunde, da sam ih zaboravio prebaciti iz traperica u hlače odijela. Osjetio sam nalet užasa toliko intenzivan da mi se zavrtjelo; bilo je kao da sam gledao dolje u prostor između zavojitih stepenica bazilike Sagrada Familia, prizor koji zapravo nikad nisam vidio.

Teresa, sljedeća poslije Javiera, već je govorila; ubrzo će biti moj red. Publika je zbog svjetala bila nevidljiva gore s pozornice, ali mogao sam osjetiti njezinu prisutnost, njezinu pozornost; Teresa se našalila i smijali su se, njihov prodoran smijeh doimao mi se užasnim. Sad je govorila Elena López Portillo; obrisao sam znoj s obrva. Da sam ponio papir, pomislio sam, mogao sam sastaviti nešto koherentno. Iskoristi naučene rečenice, rekao sam si, ali nisam ih se mogao sjetiti. Mislio sam da ću pobjeći, povratiti ili izgubiti svijest.

Ali rečenica se materijalizirala. Elena López Portillo prestala je govoriti i mogao sam osjetiti promjenu pritiska na licu, učinak publike čije su oči bile usmjerene na mene. Čuo sam se kako govorim, a glas mi je zvučao kao da stiže iz zadnjih redova gledališta, iz dubine same publike; »Ortega y Gasset napisao je: ‘Govorenjem, razmišljanjem, pokušavamo razjasniti stvari, i to nas prisiljava da ih pogoršavamo, dislociramo, shematiziramo. Svaki je koncept sam po sebi pretjerivanje’«. Zastao sam, i mogao sam osjetiti kako se tišina zgušnjava dok je publika pokušavala probaviti citat. Bio sam dovoljno ohrabren vlastitom prefabriciranom fluentnošću i činjenicom da nisam zvučao nervozno ili ludo, pridodavši potom: »Moj strah u vezi ovog panela je da smo u žurbi da definiramo razdoblje, da govorimo o književnosti sada; svako razdoblje, kao svaki koncept, samo je po sebi pretjerivanje. Nadam se da ću od ostalih čuti što se to promijenilo 11. ožujka, a da mi dopušta da govorimo«; gramatika me iznevjeravala, ali imao sam spreman kraj rečenice »o novom sada, o novom razdoblju, bez dislokacije«. Tu sam se zaustavio, upisavši tako kratkoći svojeg izlaganja konciznost i hrabrost, hrabrost da osporim koncept panela, no zapravo nisam htio iskoristiti još koji od pripremljenih citata.

Žamor zanimanja prošao je gomilom; nalet adrenalina prostrujao mi je tijelom. Pogledao sam Teresu kad je Frances Balda počeo govoriti i pomislio da njezin osmijeh odaje ponos. Sada bih mogao poslušati druge izlagače. Frances Balda započeo je naglasivši važnost moje poante; dijelio je moju zdravu sumnju u jasne razlike između prije-ovoga i poslije-ovoga; uistinu, možda je uloga književnosti u tom da nam pomogne da zadržimo perspektivu, da gledamo dugoročno, da nam omogući da povežemo naše »sada« s različitim prošlim »sada« kako bi formirali bistriji pogled na situaciju. Nastavio je zatim opisivati nešto u vezi katalonske književnosti i njezina odnosa s političkim nasiljem, što nisam uspio ispratiti.

Nakon naših opaski, María José se zahvalila i rekla da ćemo sad saslušati pitanja iz publike, da su mikrofoni u prolazu, ako će trebati. Osvjetljenje u dvorani malo je pojačano. Prva su pitanja bila za pojedine izlagače, ali ne za mene, i sve sam više bio uvjeren da ću do kraja panela govoriti još jako malo. Netko je upitao Teresu što misli kako se njezin pogled na odnos između politike i umjetnosti razlikuje od primjerice Elenine, zato što ona sama nikad nije iskusila Francov režim, budući da se rodila tako blizu njegove smrti, i u nekom trenutku tijekom odgovora, rekla je nešto o promišljanju svakoga pojedinca o njegovu ili njezinom povijesnom trenutku. U naletu hrabrosti nagnuo sam se prema mikrofonu i dodao: »Slažem se. Nijedan se pisac ne smije odreći svoje političnosti, ali književnost politiku više promišlja nego što utječe na nju, što je važna distinkcija«. Ponovno žamor, slaganja ili neslaganja, nisam mogao reći, ali sigurno me nitko nije smatrao jednojezičnim prevarantom; bila je to respektabilna, dobro izrečena poanta.

Ali bilo je glupo progovoriti; Elena, ugledna profesorica, sad mi je uputila pitanje: »Zašto onda uopće pisati?« Nije to rekla zlonamjerno, ali nedvojbeno je bilo upućeno meni i bio sam dužan odgovoriti, a u odnosu na napamet naučenu dosjetku od ranije, moj govor bi ostavio dojam još većeg zastajkivanja i zbunjenosti. Bilo kakav odgovor bio bi u redu, zagonetan ili duhovit, ali nisam mogao locirati svoj španjolski; vrijeme je prolazilo i odvojio sam usne, ali nisam mogao formulirati ikakav odgovor. Konačno, rekao sam: »Ne znam.« Srećom, Javier je ovo prihvatio kao ozbiljan odgovor, ponudivši klišej o tom kako umjetnost bira umjetnika u jednakoj mjeri koliko umjetnik bira umjetnost. Obećao sam si da ne bih ponovio grešku da govorim dokle god nisam prisiljen.

Panel je nastavljen i s Francescom se povela dugačka rasprava o katalonskom piscu za kojeg nikad nisam čuo, a s Javierom je nastala prepirka oko načina na koji je El Pais obradio neku političku aferu. Bilo je više pitanja za Teresu oko njezina sudjelovanja u protestima, mogućnosti književnosti kao protesta, i tako dalje, ali imao sam poteškoća s razumijevanjem njezinih odgovora. Kad god bi se moj strah ublažio, slomio bi me duboki umor, umor koji je onemogućavao koncentraciju u jednakoj mjeri kao i sam strah. Baš u trenutku nadolaženja od takve epizode umora shvatio sam da mi je bilo upućeno pitanje.

»Možete li ponoviti pitanje, molim vas?« pitao sam.

»Koji su španjolski pjesnici imali najveći utjecaj na vaše pisanje i koji je vaš stav o odnosu poezije i političkih događaja?« bilo je više manje ono što sam mislio da je rekao.

Da izbjegnem duži period šutnje koji bi rezultiralo još jednim »ne znam«, uzvratio sam mu citatom koji je jedva imao veze s pitanjem, ako uopće jest: »Oklijevam govoriti«, rekao sam, »o španjolskoj književnosti kao da sam stručnjak; učiniti tako značilo bi ispuniti stereotipe o američkoj drskosti«. Zašto je bilo drsko navesti španjolske pjesnike kojima sam se divio – nitko nije znao.

»Ali koji su pjesnici utjecali na vas osobno?« čovjek je ponovio. Ovo pitanje, postavljeno možda iz sažaljenja zbog malog broja upita upućenih meni, nije moglo biti jednostavnije za odgovoriti. Samo navedi nekoliko imena. »Lorca«, slagao sam. »Miguel Hernández.« Ali onda, na moj užas i čuđenje, nisam se mogao sjetiti nijednog drugog pjesnika; glava mi je bila ispražnjena od svakog španjolskog imena; nisam se mogao dosjetiti ni uobičajenih španjolskih imena koje bi naveo kao da su slabo poznati autori. Zaboravi dodatne komentare popisa, objašnjenja kako je nečiji osjećaj za stih ili društvo utjecao na moju vlastitu poetsku praksu, zaboravi kako se ovi pjesnici nadovezuju na moje ranije komentare: samo navedi nekoliko jebenih imena...

Konačno sam se sjetio imena dvojice slavnih pjesnika koje jedva da sam čitao: Juan Ramón Jiménez i Antonio Machado, ali u mojoj su se glavi imena sudarila i ispremiješala, i čuo sam se kako izgovaram: Ramón Machado Jiménez, što je bilo jednako besmisleno kao da sam rekao »Whitman Dickinson Walt« i nekoliko se ljudi podsmjehnulo. Ispravio sam se, ali ponovno je izašlo krivo: »Antonio Ramon Jimenez«, a sada su oni ranije zbunjeni razumjeli moju neoprostivu pogrešku, toliko ekstremnu da su isprva mogli pomisliti da se radi o ironičnoj gesti; nekolicina se ljudi smijala. Poznati američki stipendist ne može zapamtiti imena četvorice ponajvećih španjolskih pjesnika dvadesetog stoljeća. »Jiménez i Machado«, rekao sam konačno, barem odvojivši pjesnike, no bilo je prekasno; osramotio sam sebe, zakladu, i upropastio sam sve s Teresom. María José rekla je da ćemo zbog vremena prihvatiti još samo jedno pitanje, ali sigurno je mislila zbog sramote, zbog velikog zakladinog srama zbog toga što je sponzorirala američkog foliranta, iako je María José osobno bez sumnje bila oduševljena scenom.

Kad sam se uvjerio da posljednje pitanje nije za mene, prestao sam slušati; samo sam brojao sekunde dok nam se María José nije zahvalila i zamolila publiku za pljesak, iznijela neka priopćenja o drugoj tribini, ponovno zamolila za pljesak, a onda su svjetla bila pojačana do kraja i publika je polako počela napuštati sjedala. Prije nego sam mogao pobjeći, Teresa me dohvatila, smiješeći se kao da se ništa nije dogodilo, uvjeravajući me da sam bio sjajan, čavrljajući potom s ostalim sudionicima. Sjedio sam tamo rekavši samom sebi: otići ćeš za šest tjedana. Nikad više nećeš vidjeti ikoga od ovih ljudi. María José ne može ponišiti tvoju stipendiju zato što si pobrkao imena. Ništa od ovoga nije važno. Ni Teresa ni tribina ni Španjolska ili španjolska književnost ili književnost općenito.

Kad je María José redom zahvaljivala sudionicima došla je do mene i rekla da su moji prilozi raspravi bili briljantni. Reagirao sam beživotnim osmijehom koji je odavao beskonačan prezir i zahvalio joj. Govorio sam si: ne voliš Teresu i ona ne voli tebe. Ništa od ovoga nije stvarno. Ne voliš Madrid, s njegovim turistima i prašinom i vrućinom i bezbrojnim pietáma i užasnom hranom. Jebeni fašisti!+ Spreman si prestati pušiti, riješiti se narkotika, vratiti prijateljima i obitelji. Prerastao si poeziju. Bit ćeš ozbiljan učenjak ili odvjetnik, ali si završio s Teresom i hašišom i alkoholom i laganjem i lirskim i njihovim dodirnim točkama. Nikad nisam bio ovdje, rekao sam si. Nikad me niste vidjeli...1)

Izbor i prijevod s engleskog jezika:
Dino Staničić

_____________________
1) Ben Lerner: Leaving the Atocha Station (str. 170-178), izdavač: Granta, 2011.