Pjesma me traži

STRUČAK JASMINA

Ostavljam bijeli stručak jasmina,
U rami koja se još jedva drži.
Crvotočna me stiže praznina:
Prst uništenja od čežnje brži.

Pa ipak, vjera je tvrda ko kremen:
Plamen se cvjetni vjetrom ne gasi:
Pegazu svome zatežem stremen -
Neka Poezija mrvice spasi!

Zbrajam i mjerim, trenutke važem,
Dok obaraju hrastove maljem.
Usred rasula, svoj stručak slažem,
Poruke cvjetne u eter šaljem!

I dat će Onaj, što milosti nađe,
Da dišem za tebe kroz svježi jasmin.
A kada siđem Haronu s lađe,
U Vječnosti da s tobom zaspim.

UZ KANAL S DIVLJIM PATKAMA

Mi ćemo biti ljudi bez krova i intime.
Hodat ćemo po svijetu, tragove skrivši.
Srušit će naše drvo, gradu promijeniti ime.
Sve će u prošlost prijeći. Mi ćemo biti bivši.

Što vrijedi kakvi smo bili i što smo znali?
Samo se mrtva ruka okova oslobodi.
Trava raste na mjestu gdje smo u trku stali.
Heraklit nešto zbori o odlazećoj vodi.

O, duša što voljela je samo teške zadatke!
Sad umoran se mozak igra stilskom figurom.
U ogrtaču starom, gledajuć divlje patke,
Stojimo kraj kanala, izrešetani burom.

Prstenje naše vještine vrijedit će sto karata.
Razvući će nam ime i uzduž i poprijeko.
Ali kad naše prođe, zatvorit ćemo vrata,
Mi ćemo zgasnuti tiho, od gomile daleko.

ZA LJUBAV CVIJEĆA

Pomislih prijatelje da ukorim, 
Što mašta im je umornih krila.
Što k jutru idu korakom sporim, 
A briga im se pod čelom svila.
A onda vidjeh da vrt im cvate,
Plodove zemne držeć’ ko pladanj.
Kad gestom raskošnom pozdrav mi vrate,
Umjesto prijekora, hvale im skladam!

PJESMA ME TRAŽI

Pjesma me traži, pruža ruku lomnu,
Po zgarištu i pustolini kruži.
Nudi mi neku poputbinu skromnu,
Na putu u noć da mi se pridruži.

Govori da je uvijek moja bila,
Da varala me nije s polusvijetom.
Iz zdjele jela, iz čaše mi pila,
Hvatajuć veću žlicu brzokretom.
Iz mene da je cijedila i crpla,
Snagu i radost do zadnjeg atoma.
Grbila leđa i čelo mi smrkla,
Zidajuć rupe nakon brakoloma.

Da štitila me od jezika zlobnih,
Te nakon bure na nestvarnom moru,
Opskurnih scena, priča nepodobnih,
Nudila miran proplanak u zoru.

Pjesma mi veli: »Predaj se i pusti!
U šal se zavij, dok na klupi drijemaš. 
Kraj kolosjeka prazan kofer spusti;
Ne vidiš li da NIKOG DRUGOG NEMAŠ?«

OKIŠENA, RAZLJUBLJENA...
(kontra Ahmatovoj)

Kiša nov džemper plete od fina vlakna,
Pokrajina je cijela čista i raspredena.
Već nestaju za uglom kabanica i jakna:
Sjene tih prijatelja, kojima ne znam imena.

Danas je rođendan Vesnin; možda i moj pomalo.
Izgovaram joj hvale za poetsku milinu.
A koliko je kiše na naše stope palo,
Da me se ne sjećaš više, niti pamtiš toplinu?

Crne ptice u granju; toranj sav mrk i mokar.
U šupljinu tvog dlana sve su se vode slile.
Možda si drveni lutak? Napravio te tokar,
Da pjesnikinje misle kako su nečije bile.

Ne brini, ne boliš više u glavi ni u tijelu.
Blagotvorna je kiša, to njeno tiho poslanje.
Sve stvari mogu naći u mutnom akvarelu,
Jedino samu sebe prepoznajem sve manje.

ZAGUBLJENI PREPJEV EMERSONA

Evo se vratih po visokoj travi,
Zgazivši tuđe cvijeće nehotice.
Neka se smjesta sporazum uglavi,
Da mogu nekad prhnut’ poput ptice!

Pa da različke štedim i trputac,
Mak koji raste kraj slomljena crijepa.
I da podignem bijeli kamen-šutac,
Što je šetaču ispao iz džepa.

Ja Prirodi se klanjam, njenom djelu,
Znajuć’ da ništa slučajno ne stvori.
Pa radije bih krilo na svom tijelu,
Nego da Pan me nemarnog ukori.

No, ako zemlju čizmom poštambiljam,
Misija moja može biti kratka.
Nek’ bude dano da pažljivo ciljam,
I ljudski korov zgazim bez ostatka.

(2021.)

SEDAM SEKUNDI (PREKOMORSKA)

Sedam sekundi cikaju cikade,
Zelena vojska gradinu prerasta.
Gramzljiva ruka našu sjenu krade,
U zaleđu je gora ljubičasta.

Sunčani žar se na otoku lije,
Puž na vrh brijega težak teret prti.
Onom, što pada na dno provalije,
Sedam se puta sav život provrti.

PRONALAZAK STARE BILJEŽNICE

Bilježnica prazna. Očekivah mnogo,
Kada se iz kuta ladice izvukla.
Kao da je žena spavaćicu svukla,
I na hladan beton stala bosom nogom.

Ali u njoj ništa nema od veselja;
Samo črknje, neki nacrti i skice.
Golemoj tišini stojiš sučelice,
A događaj zadnji, smrt je prijatelja.

Postoje trenuci kad slova presuše.
Metafore šušte kao prazne larve.
Sjena krhke ruke, prozor Villae Parve,
Pod kojim se grče stabla usred suše.

Tako život ide: oseka i plima.
Srce u sredini, misli izvan kruga.
Teret tuge pada na dno k’o beluga,
I već nema mjesta gdje nas zbilja ima.

BOLJI LJUDI

Doći će bolji ljudi; jednom moraju doći.
Mirisat će na cimet i na prah biblioteke.
Imat će zelene prste, olovke tanke i teke,
Oni će sanjati mnogo, oni će htjeti i moći.

Doći će kristalna djeca, starci srebrnokosi,
Žene jedre i brze, glatke ko pliskavice.
Ljudi ponosna roda, što nose čestito lice,
Mladost, što se visinom opija i zanosi.

Helenske nosit će toge i tibetanske dote,
Ili će nagost bez straha protegnuti na pijesku.
S pčelama brujat će skladno i misliti u bljesku;
Hranit će oči željne bujnosti i ljepote.
Svatko će od njih znati po jedan vrijedan zanat:
Prepoznat će vrlinu, namjesto šuplje priče.
I znat će da se dobro svih ljudi svakoga tiče:
Sadit će šume i voćke, zidati kuće na kanat.

Mijesit će kruh od brašna, namjesto stipse,
I vratit će se svojim navadama starinskim.
Cijelu će zemlju zvati imenom domovinskim.
Doći će bolji ljudi, nakon Apokalipse.

BALADA O KRUŠNOM STABLU

Skruši me u kruhu. Ne dopusti gladi
Da me sretne negdje na sredini puta.
Mi smo ljudi bivši, šutljivi nomadi,
Bez habita ljetna i zimskog kaputa.

Hodamo za zvijezdom, živimo od zraka.
Šamani smo, žreci, ludi pjesmotvorci.
Sitnoj luči vjerni, strepimo od mraka,
Tihi popu mrava, mi smo kruhoborci.

Oholost je zemlju opasala bolom.
Bez žuljeva ruke grabe nemilice.
I ne mari jezik, riban staniolom,
Okrajaka tvrdih, mrvica za ptice.

Skorjele su zdjele i ognjište zgaslo.
Brazda žitorodna u jari izgara.
Gdje je Krušno stablo usred svijeta raslo,
Sad krtica slijepa tunele otvara.

Ti, što stabla ruše, daj da se umore!
Mahovinom jecaj prašume priguši.
Zrako, koja bdiješ za oblakom gore,
Moćni prst ispruži. U kruhu me skruši.