Oživljena kajkavska književna baština

Rukopisne pjesmarice na kajkavskom prostoru važna su, književno-povijesno nezaobilazna činjenica. One bijahu svjedokinje tadašnjeg vremena, još tamo od 16. stoljeća, memorije događaja, pojava, osoba i čuvarice, pronositeljice jezika kojim su napisane. Stvarali su ih obrazovani pojedinci u narodu, najčešće školnici, no mnoge su se od njih – baš zato što su ostajale u rukopisu – netragom izgubile, što je svakako gubitak i hrvatskokajkavskog kulturnog i književnog identiteta. Upravo zato pojavu svake takve rukopisne građe koja je otisnuta i time javnosti podastrta valja od srca pozdraviti. Jedna od takvih pojava, književnih događaja svakako je Drnjanska pjesmarica Jurja Ščerbašića, što ju je transkribirao i za tisak priredio mr. sc. Ivan Zvonar, uvaženi znalac starije kajkavske usmene i pisane književnosti. (Puni naslov izdanja glasi: Cantiones Georgÿ Scherbachich, 1687./ Pjesmarica Jurja Ščerbačića, 1687., Drnjanska pjesmarica (1687.), priredio Ivan Zvonar, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Općina Drnje, Zagreb – Drnje, 2021.)

Naziv pjesmarice je po mjestu gdje je pronađena. Mjesto Drnje, smješteno uz Dravu blizu Koprivnice, na vrlo prikladnoj lokaciji među »meandrima rijeke i velikih močvara« (što je bilo prikladno za vojnu utvrdu, kako napominje Dragutin Feletar u Proslovu), živjelo je tih stoljeća intenzivno: osim objekata vojne i gospodarske naravi u Drnju je tada, polovicom 17. stoljeća, počela djelovati trivijalna (župna) škola, u nju su za poučavatelje – upravo zbog granične pozicije mjesta – dolazili najbolji učitelji/školnici. Tako je u Drnje došao i Juraj Ščerbačić te je za svoje potrebe orguljaša sastavio zbirku, a tekstovima je njegov nastavljač dodao i neke notne zapise. Autor je većine tekstova, njih 61 (od čega pet svjetovnih), a ostale su upisivali u pjesmaricu njegovi nastavljači: Juraj Cvetković osam zapisa i Mihael Kozarić jedan.

Motivsko-tematski tekstovi se mogu usustaviti ovako: a) nabožni, b) povijesni, c) usmenonarodni i d) razni (gospodarski, savjetodavni i sl.). Jasno, najviše je prvih i to osobito o Djevici Mariji. Nije to samo zato što tema bijaše česta i u prijašnjim pjesmaricama, Martijanskoj, Pavlinskoj, nego i što je drnjanska župa posvećena upravo Rođenju Blažene Djevice Marije pa je motivska čestota razumljiva. Premda će prije ti tekstovi biti »ritmizirane molitve negoli pjesme« (Zvonar), važne su ponajprije zbog jezika jer je napjeve kantor zapisivao onako kako su se u ono vrijeme pjevali. Motivsko nasljedovanje i preuzimanje, dakako uz pojedine intervencije preuzimatelja, najbolje se vidi u poznatoj božićnoj Narodil se je Kralj Nebeski od Marie čiste Device..., nastaloj koncem 12./početkom 13. stoljeća, koja se eto, čak do danas održala u božićnom slavlju u našim crkvama! Ščerbačić međutim, kako s pravom ukazuje Zvonar, dodaje (između ostalog): Zdrav nam budi naš Gospon Gospodar/ komu je Bog dobre goste dal. (...) Na tom mladom letu veselemo se/ Mladoga kralja mi molimo, što je već koleda, dakle pokaz da je narod stoljećima navedenu pjesmu pjevao i prilagođavao je svojem »upotrebno-običajnom« godišnjem ritmu!

I inače, kad god piše o kojem nabožnom motivu Ščerbačić se drži, to jest parafrazira biblijski zapis što je očito uvjetovano primjenom u bogoslužju. Primjerice:

Popeljaše Gospodina na raspetje Božja sina,
Na Kalvariju kak dođoše svite z njega izlekoše
Kocke zverhu njih vergoše halje njegve razdiliše. (Itd.)

Povijesni blok nije posebno izdvojen nego je uvršten u cjelinu nabožnih tekstova, a odnosi se i na obitelj Zrinskih. Prva je o Zrinskoj vojni i junaštvu Nikole Zrinskog VII. pod naslovom Alia Cantio Comite Nicolau Zrinio (Pjesma o banu Nikoli Zrinskom), stihovi o junaštvu sigetskog Leonide; Zvonar ne pripisuje autorstvo drnjanskom školniku, štoviše, napominje da je »velika šteta što Ščerbašić nije označio gdje je našao ili od koga je dobio taj tekst«. Vrijedan je i – Zvonar je naziva reportažom – ostihovan opis zrinsko-frankopanske pobune, gdje je, što je vrlo zanimljivo i intrigantno, Katarina Zrinski predstavljena u naglašeno negativnom svjetlu.

Jednako je zanimljiva pjesma »Bez naslova«, u kojoj je opjevana smrt Nikole Zrinskog Čakovečkog; cjelovit tekst naći ćemo tek 1712. u pjesmarici Ignaca (Ignjata) Bedekovića. U njoj, ali već i u Ščerbačićevom necjelovitom tekstu, nalazimo vrlo znakovit detalj, vezan uz smrt hrvatskoga bana – međimurski šereg vmerl nam je otec... ali kako? Nigdje ni traga vepru! Očito je u narodu i među autorima pjesmarica vladalo uvjerenje da nikakva zvijer nije usmrtila Nikolu Zrinskog nego spletkari, naručitelji iz Bečkoga dvora koji su podlo, iz zasjede uklonili jednoga od vođe pobune. Ali to se nikako nije smjelo pretočiti u stih, autocenzura je bila jača...

A isto je tako, u prilog kultu Zrinskih, zanimljiv tekst pod naslovom Alia Ejusdem Comitis Petri Zrinÿ. Tekst nema vezu sa Zrinskima, riječ je o ljubavnoj popijevci koju je, kako s pravom pretpostavlja Zvonar, ispjevao Petrov časnik, želeći upravo naslovom priskrbiti vrijednost popijevci, ovjeroviti je! Još pak je zanimljiviji zapis usmenonarodne Jur turobna i žalosna zima prohodi..., u ovo naše vrijeme poznatije pod naslovom Protuletno drago vreme pak nam dohodi. Zapis je važan, svaki takav zapis, jer »konzervira« usmenu izvedbu, ona tada postaje zapisana narodna popijevka. Ali pritom pokazuje život i mijene usmene popijevke kao upravo spomenuta: između Ščerbačićevoga zapisa i, recimo, Žgančeve zbirke narodnih međimurskih popijevaka iz 1916. (u kojoj nalazimo Protuletno drago vreme...) proteklo je preko četiri stoljeća, u tom razdoblju bilo je više zapisa rečene popijevke (Delišimunović, Bedeković), ali je osnovna njezina struktura očuvana! Ne bismo to mogli ustvrditi kad ne bismo imali otisnutu Drnjansku pjesmicu.

Napokon, četvrta tematska cjelina, opsegom najmanja, svjedoči o polivalentnoj namjeni pjesmarice, kad i nije baš bilo papira pa je na prazne stranice, bez obzira što na prijašnjim bijahu nabožni tekstovi, nastavljač Mihael Kozarić (koji je zapisao i notne zapise) uvrstio »veterinarske savjete« pod naslovom »Konjska vrčtva«.

Da je samo transkribirao ovo vrijedno štivo, Ivan Zvonar bi zadužio hrvatskokajkavsku književnost, jer je aktualizirao, oživio rukopisnu baštinu koja, kao i mnoga druga djela, u zakutcima čeka svoje »uskrisitelje«. No nakon toga mukotrpnoga posla potrudio se te je izdanju pridružio studiju pod naslovom »Mjesto i značaj Pjesmarice Jurja Ščerbačića iliti Drnjanske«. Osim detaljnoga predstavljanja i kontekstualiziranja, pozabavio se i jezikom pjesmarice, segmentom koji mi se čini isto tako značajan. Naime, uvidom u jezik ustvrdio je da Ščerbačić nije bio rođen ni u Drnju niti u okolici nego da je najvjerojatnije podrijetlom iz ozaljskoga kraja, jer je unosio elemente govora rodnoga mu kraja (otac>otec, riči>reči, štokavizme, tvorbe tipa takajše ču razdeliti > takajše bum razdelil, »Kad je sunce k goram više i kada je k noči bliže...«). Drnanjska pjesmarica prema tome može, bar jezikom, biti pridružena tekstovima ozaljskoga kruga.

Grafički dopadljiva, pedantno uređena, znanstveno uvjerljiva, ova objavljena Drnjanska pjesmarica velik je dobitak za predstavljanje i proučavanje hrvatskokajkavske književnosti, i usmene i pisane, poglavito pak za pjesmaričku literaturu. Priređivaču, Ivanu Zvonaru, valja stoga uputiti iskreno priznanje, uz želju da se ovo vrijedno štivo nađe barem u svim župnim knjižnicama (barem) sjeverozapadne Hrvatske.