Obogaćenje i osvježenje hrvatske dječje književnosti

U sve plodnijoj suvremenoj hrvatskoj dječjoj književnosti pojavilo se u posljednje vrijeme nekoliko zapaženijih ostvarenja među koje svakako možemo ubrojiti prvu zbirku dječjih pjesama Mladena Kušeca, novu knjigu Vesne Parun o simpatičnom Mikiju, ovaj put u ulozi slavnoga kapetana i nagrađenu knjigu Ivice Ivanca o kazalištu. Različite po svojim temama i izrazu, sve tri ove knjige obogaćuju našu suvremenu dječju književnost potvrđujući u njoj jedno već afirmirano pjesničko ime (Vesna Parun) i uvodeći dva nova. Od njih je Mladen Kušec već donekle poznat najmlađim čitaocima, jer su njegove stihove susretali u dječjim časopisima, dok se Ivica Ivanac, poznati dramski autor vrlo uspješno pojavljuje prvi put pred najbrojnijim svojim, ovaj put čitalačkim auditorijem.

Nova zbirka Vesne Parun, zapravo svojevrstan lirski roman o mačku Mikiju, nastavak je već upoznatih pustolovina ovoga junaka iz knjiga »Mačak Džingis kan i Miki Trasi« i »Miki Trasi i baba Pimbako«, s time što je ovaj put autorica doživjela puniji stvaralački trenutak i ostvarila knjigu razigranu maštom, bogatu iznenađenjima, svježu i spontanu po lirskome izrazu. Bez obzira na prisutan manirizam u nizanju stihova, s pojedinim dijelovima, zapravo pjesmama, Vesna Parun se tu uzdiže do najboljih stranica svoje dječje lirike s kojom je već zauzela vidnije mjesto u poslijeratnoj hrvatskoj dječjoj poeziji.

Jer svoju raspjevanost, emocionalnu razigranost i sugestivnost pjesničkog jezika prenijela je Vesna Parun i u dječju liriku prihvaćajući je kao radost i igru djetinjstva, kao spontanost i iznenađenje, kao iskreno suživljavanje sa svijetom prirode. U toj dječjoj lirici pjesnikinja je suzila široki spektar svojih tematskih preokupacija, izražajnu i formalnu raznolikost svojeg bogato raspjevanog stiha. Ograničila se pretežno na svijet šume i njezinih stanovnika, s ponekim zaletom u ostali svijet prirode, dok se u izrazu priklonila kratkom stihu i discipliniranoj strofi.

S ovakvom izražajnom manirom pjesnikinja je ostvarila tečan i lepršav ritam kazivanja i slikovitosti govora, jer njezine riječi sugestivno romore poput blage proljetne kiše, u stišanoj muzici stiha, stvarajući ugodne i prisne atmosfere i minijaturne slike. Jer i pored raspjevanosti, zapravo težnje za što duljim lirskim tkanjem i raspredanjem motiva, izvjesne epske duljine zasnovane na spontanom nizanju slika i situacija, Vesna Parun donosi nam pretežno pjesnički svijet minijature. Naime, sve dimenzije svog svijeta prirode i likova životinja i ptica koje u njemu egzistiraju, pjesnikinja je svela u deminutivne okvire.

Koliko god tematski taj svijet asocira tradicionalne okvire pjesništva, on je ujedno osuvremenjen odnosom pjesnika koji ga ne prihvaća kao motiv deskripcije i fabule već u njemu promatra i otkriva njegovu radost i igru. Jer sve je u tom svijetu vedro i razigrano, ispunjeno radovanjem životu, opijeno njegovom muzikom, a povremeni oblici tuge ne ostavljaju dubljega traga. Kao nekim nevidljivim čarobnim štapićem pjesnikinja nam toplinom svoje jednostavne riječi dočarava i približuje standardne, ali uvijek privlačne i simpatične likove životinja i ptica proširujući ponekad svoj izbor i do manje uobičajenih predstavnika jednog i drugog svijeta. Poseban čar privlačnosti, svježine i originalnosti daju nam situacije u kojima te likove zatječemo, jer u njihovim odnosima, susretima i zapletima Vesna Parun izbjegava konvencionalna rješenja i standardne psihološke karakterizacije.

Ponesena zvukom riječi, ritma i lakoćom kazivanja, svojom bogatom imaginacijom Vesna Parun se prepušta svom lirsko-epskom instinktu, svojoj asocijativnosti s kojom niže strofu za strofom. Sklonost prema toj širini dovela ju je i do uspjelog pokušaja da stvori lirski roman o simpatičnom mačku Mikiju dajući tom univerzalnom dječjem liku ujedno i lokalno, mediteransko obilježje. Najveća vrijednost njenog pokušaja kao da je upravo u toj zavičajnoj komponenti, jer Miki baš preko svoje vezanosti uz zavičajne ambijente Ugljana, Kukljice, Zlarina i drugih mjesta djeluje toliko neposredno. Između njegove pustolovnosti i emocionalne vezanosti za rodno tlo i najuži krug, u kojemu ljupka Smiljčica igra i te kako značajnu ulogu, postoji stalno prisutna ravnoteža s time da se kazaljke na kraju ipak približuju ovome drugome polu. U tom stihovanom romanu u nastavcima, koji očito ima mogućnosti da bude nastavljen novim Mikijevim pustolovinama, spretno se spaja akcija i imaginacija, ali u njemu su ipak najuspjeliji lirski, dakle sažeti fragmenti.

Takvima sigurno pripada i samostalna lirska cjelina, pjesma »Miki i budilica«, koja je stvorena na Župančičev motiv Cicibanove radoznalosti pred zlatnom igračkom. No, dok je za Cicibana (i Župančiča!) ta igračka prvenstveno podsjetnik na protjecanje vremena, za Mikija (i Vesnu Parun) ona je u doslovnom značenju riječi tajanstvena sprava pred kojom zastaje dječja znatiželja koja ne može odoljeti iskušenju da sama ne prodre do dna magične tajne:

Miki je razbio budilicu
da vidi tko u njoj sjedi i lupa
dlanom o dlan i žlicom o žlicu:
tika – taka... i: topa – tupa.

Naš’o je hrpu suvišnih stvari,
kotačića i spiralnih žica.
Raznih šarafa trideset pari,
sijaset kučina i trica.

I tri rubina, i pet bunara,
i sićušno sunce što se klati.
Al’ nije našao starog urara
koji nam šapuće koliko je sati.

I sad se Miki tuče po glavi:
Zašto sam razbio budilicu,
kad nisam našao zamak plavi,
ni starog urara ni njegovu pticu!1

____________________
1) Za prikaz pjesništva za djecu u književnom opusu Vesne Parun odabrali smo za »Kolo« i zapažen kritički osvrt profesora emeritusa dr. Jože Skoka o autoričinom svojevrsnom »lirskom romanu« pod naslovom Miki – slavni kapetan, objavljen u Biblioteci »Modra lasta« (Mladost, Zagreb, 1971.).