O mehanici pripadanja

O zavođenju pjesme

Pjesmu treba zaskočiti s leđa, pod sasvim neočekivanim kutom, prije nego se sabere i dovrši. Pustiti da svom snagom luduje po šumi, gazi šikarjem, gricka koru šimšira i divlje bobice. Mogla bi od toga postati vidovita, luckasta i dovoljno hrabra da prizna svoju grešnost, krive prste, ravne grudi, pokojeg vuka pod krevetom i još ponešto.

Treba postojati bez stida od neravnih linija koje razotkriju našu nedovršenost. Kad odluči biti mudra, ljupka i zbrojiva, sasvim sam ravnodušna i tu bi me mogla izgubiti.

Još ništa nije sigurno. U trenu izmisli sto glupih razloga da me navuče na svoju ranjivost ili nešto slično. Koliko god da se držim izvan dosega, ima snage i neodoljivosti u njenom zanovijetanju: od njeg sam ljepša i prostornija, kao kuća. Ako me ipak ne slomi kakvim kapricom, dobri su izgledi da sve to između nas završi prije nego se zakorijeni.

Ovisi o njoj i prilično je izgledno da bi mogla uspjeti.

O kiši

S kišom, svaki put kad se dogodi, treba računati sasvim ozbiljno. To što dolazi kap po kap, ne čini je nimalo banalnom. U svakom vidu uspijeva opstati drska i hirovita ne gubeći ništa od svoje ljepote.

S nešto njene gipkosti mogla bih otopiti glinenost zglobova i riječi koje me slijede... inače nikad neću narasti dovoljno odvažna, žustra i protočna da se sunovratim vremenu niz brid – najprije do podnožja (tako to treba!), tu ponrijeti bez straha, u svakoj kapi svoja i potpuna, pa onda istom snagom dalje. Strastveno želim svoj dio sebe i svoj dio nje.

Koja će prva?

O glagolima

Od svih riječi, najprisnija sam s glagolima. Uzimam ih ozbiljno, i oni mene. To je zato što smo od riječi, snažnih uvjerenja i postojanih odluka. Sasvim je jasno što se može očekivati od njih, i od mene.

Malo se prave važni, u nekom trenu taštine, pa ostanem bez daha. Propnu se preda mnom u punoj svojoj snazi, s očekivanjem da ću reći nešto o iznimnoj njihovoj ljepoti i požudi. Mogla bih svakako i ne bi to bila laž. Posustanem ponekad pred sapima, bedrima, torzom punim mišićja, no ne dopustim da mi divljaju kako im padne na um, ni slučajno! Mnogo znam o stvarima koje su im važne – o vremenu, vidu, broju, licu, naličju... i sve ću to u djelo, kad zatreba. Strpljivo čekam na prikladnim mjestima: čim stignu, spregnut ću ih žvalama, oglavinom, uzdom i stremenom,1 da konačno prestane ta priča o samodostatnom trajanju.

Jogunice mogu računati tek na koji tren slobode više, ne mnogo.

Ne dovodim u pitanje da su moćni i da su glagoli, ali i ja moram disati, biti izvan vremena, na neki svoj način. Ništa drugo.

O strahu

Kad dođe, smanjim se koliko mogu: postanem patuljčica, palčica, suha šljiva, zrno graška, prosa, maka: možda me ne zamijeti pa ode. Ponekad zaista ode. Ako ne ode, borim se. Lukav kakav jest, otprve shvati što smjeram tako da stalno smišljam nove načine.

Ne pomaže ponašam li se kao da ga nema: on bezuvjetno računa sa mnom.

Kad ga zatvorim u kakvu tamnu prostoriju, naraste još strašniji. Prošli smo priče s podrumom, tavanom, smočnicom, loncima, s vrećama, kutijama, guranjem ispod kreveta, u bačvu, pod krovne grede... i ništa: svaki mu je prostor i svaki način upotrebljiv i dobrodošao. Ništa ne izlazi kako želim, trebam i nadam se. Izlazi uvijek on – jači, jedriji, junačniji, kršniji, strašniji. Nema nego stati preda nj, narasti, reći – dobro, gdje si dosad, ja čekam!

Ponekad pobijedim ja, ponekad on. Drugi put isto tako.

I on se boji mene, bar ponekad. Da se ne boji, bio bi vuk, a ne strah i bojala bih se još više. Računam na njegovu predvidljivost. Premda raspolaže s mnogo načina, drži se onih uhodanih: prilazi s leđa, prosrhne me dodirom duž kičme, naroguši se, gricne ispod koljena, naježuri, smanji, izbezumi, proštipka, zaljulja tlo pod nogama, zaledi, zapali, skameni, zagluši, zatiša, zaruži, zatopće nogama u mraku, napući usne i kaže bu!

Ponekad i ja kažem bu odvažno, bez trunke straha, pa ode... na tren. To je taj kojem, za koji valja, treba, mora se... i sve to.

O dolasku

Kad dođu pastiri i kraljevi, pitaju – jesam li ja ta daleka šuma u kojoj se križaju jeleni, lunje i maglice. Kažem da, ali dođite sutra. Ponekad nisam sigurna, što god da žele.

Ovaj put ne radi se o zvijezdi među nama (to smo već probali i nije ispalo kako treba). Rekla bih da samo prolaze i tek tako pitaju za me. To je sasvim u redu, premda – pomalo uznemiruje: nisu oni velikodušni.

Zasad se ne bojim da će ostati: imaju svoja stada i svoje izvore – najbolje da im se vrate. Ako ipak, kojim slučajem, naume drugačije, izbit ću im zube, skočiti za vrat kao lasica pa iz svega glasa vikati (tih par riječi kojima vjerujem), čim prije (do sutra svakako) roditi vučiće da mi budu braća i sinovi, da trče za me kao vojska, kad zatrebam.

Ozbiljno razmišljam o još pokojem stablu: svakako bi dobro došlo kao sklonište i mjesto za izvide, no u mojoj šumi nema dovoljno mjesta. Postajem manjina.

Razmišljam da se raselim, i ja da dođem nekome: kao pastir, kraljica, kao ja... kako me (ako me) tko zatreba – pitat ću.

O zmajevima, mojim

U mojoj priči žive zmajevi. To što sam dobila najbolje, nije do mene nego do priče. Da se, naime, u punoj snazi i cjelovito održi protočnost naročite okruglosti vremena u kakvoj postojimo, važno je dobro se sjećati. Moji su zmajevi u tome najbolji pa s punom predanošću pustim da čine što žele i kako umiju. Uz njih nijedna mi sjećalica nije ravna, niti će biti.

Ponekad zadrže se dugo negdje na putu pa pomislim kako se neće ni vratiti. Dok ih nema, život obilno traje na sve strane u neprekidnom proklizavanju iz jednog vremena u drugo, kako već zna, može ili kako mu se prohtije. Nije do mene: takav je, svojeglav i sav od trajanja. Svojima držim samo dijelove koje pamtim, a i to je nepouzdano: rado se odmetnu čim ugrabe priliku. Treba domišljatosti, spretnosti i snage da se sve to do čega mi je stalo održi na okupu, bar u nekom obliku prisutnosti.

Kad je sve započelo, ja sam bila stablo pod prozorom kuće koje se ne sjećaš; kad se zmajevi vrate, niti ću ja biti stablo, niti će oni biti zmajevi, a ipak – mogu računati na me.

O tebi ne mogu reći ništa – nije te bilo dovoljno, ni blizu...

O sjeni

Stanem li sasvim uza zid i nagnem se malo unatrag, moja sjena i ja sasvim smo sukladne jedna drugoj: mogu njome, s njome obrubiti sebe tako da je sasvim jasno dokle sam.

Onda se odmaknem koji korak. Ona se izduži, iskrivi, raskrošnja, izvije iz korijena (gdje je dodirujem) – kako kad. Kad joj okrenem leđa, plaši me, topće nogama, šušti, psiče i sve to sasvim ozbiljno.

Dobro da ne traje predugo.

To je uvijek nešto izvan nas, između nas. Što god da se dogodi, neka joj malo mahnitanja: ona je moja sjena i znam kako je s njom. Što ne znam, oprostim. Što ne oprostim, bacim psima. Kroz prozor. Spalim, zanemarim... skrijem pod jastuk. U ormar...

Sjene su nježna bića pa treba biti strpljiv i domišljat u načinima. Uglavnom, uvijek nađem nešto da ostanu, barem jedna od njih.

O mehanici pripadanja i još ponečem

Kad se oslonim o kakav potporanj u prostoru, sve postane lakše. Imam konačno neko težište u sebi i izvan sebe i, na neki način, pripadam. To je važno.

Ne opirem se, nema smisla: sasvim mirno dišem i nastojim naći mjesto za koje ću reći – ne diraj, moje. Dobro je punim glasom i s nešto drskosti izgovoriti imena svih koji se zateknu u doglednom prostoru i ne pustiti da presijeku dah. Viknuti ponekad, ako baš treba. Kad znam tko su i jasno im kažem da ih znam, sasvim su pitomi. Moji.

Postoje mjesta gdje se skutrim u sȇ, ozmijim, preživim. Dok misle da sam opasna, saberem se i mogu dalje. Ne traje to dugo, no i tih par sekundi sasvim je prihvatljivo. Dišem.

Nema u tome ništa posebno, samo da se postavi neki dobar udio mene, njih i sretnih okolnosti: bit će to sasvim dobra priča, za sjećanje.

O čuvarima kamenja

Kamenje raste i množi se u grozdovima, lancima ili svako za se i svako na svoj sasvim poseban način: kao piramida, planina, hrpa, gomila, mogila, mocira. Karesansui.2

Gromača. Brig. Nasip. Sprud.

Nije ga lako ukrotiti. Zato postoje čuvari: oni o kamenju znaju sve.

Kamen ima kristalno srce i potkove na svim dodirištima. Što ih je više, to je vjerojatnije da će se, kao mnogonogi konj, odmetnuti u bijeg, galopom. Dobar čuvar baci na njega uzde, ular, povodac, žvale i čeoni remen prije nego se stvari razviju. U težim prilikama u obzir dolaze i čini: treba smisliti nešto netrošenih, moćnih – da uspije.

Monoliti su tašti i svojeglavi: puste korijenje, pritaje se u neki beton, naizgled dovršen oblik dok duboko u jezgri bujaju i lome se. Sanjaju suzdržano i strpljivo, poliedrično. Broj ploha njihovih snova neutvrdiv je i nestalan, kao i broj potkova. Dodirišta.

Prije ili kasnije, sigurno će krenuti u bijeg. Ako su elementarni, stvari su jednostavnije, no takvi se rijetko dogode.

S onim ulančanim sve je sporije i predvidljivo: treba vremena za prelamanje od padine do padine, nabiranje vrhova grebenastih, glavičastih, višestrukih, šatorastih, igličastih... Čuvari cijene takvu postojanost, premda je treba uzeti s rezervom: čim se dogode kakvi bolji uvjeti, bez kolebanja uskovitlaju osujećene svoje hirove pa krenu. Samozatajnost nije njihova vrlina.

Da nema čuvara, sve bi te stvari s kamenjem bile prilično nezgodne za život.

O tome kako mašem, nekim riječima

Nekim riječima priznam da su bolje od mene. Na njih uvijek mogu računati: vrlo su uporne i sigurne u se. Ne propuste priliku da me podsjete na ponešto od onog do čega mi je stalo.

Mahnem im s prozora (one su moje ptice), popijem s njima kavu, pošaljem poruku da ću uskoro, zaista... odmah, već jesam. Kad znam da postoje negdje u blizini i misle na me, prilično sam spokojna. Nije to dostatno za život, ali – od nečega treba početi.

Onim drugima kažem – žao mi je, vi ste moji vukovi.

Mnogo toga o njima ne znam pouzdano, a ipak – kako god bilo, ne treba od njih strepiti. I tako opasno drskih namjera, bolje su od mene. U svakom trenutku usude se jasno reći da su mi nužne i da ću, na neki način, prije ili poslije, morati tražiti njihov pristanak, za sve. Dobro je čim prije početi.

I njima mašem, sasvim iskreno: to su moja velika strašila. Pazim da se dobro hrane, navuku rukavice i uzmu kišobran kad izlaze.

Nije do ljubavi ni do vremena između nas: tako se to jednostavno dogodi.

O vukovima

Navrate kojiput u prolazu, osmotre tvoju šumu i prilaze. Prolaze. Njuškaju ljude, stabla na putu, tragove. Nađe se ponešto za svakog pa misliš – neka ih na dan, dva, onda da odu. I uglavnom zaista odu. Malo se bojiš onih koji traže kakvu jazbinu da se zakorijene, a ipak ih ostaviš – nek’ se snađu, prežive ili već nešto. Ne smetate jedni drugima, jedino što sanjaš slike koje nemaju veze s tobom i pitaš se što znam o tome.

Daj im vode i mjesto za odmor. Pokušaj s jastukom, s malo Mozarta ili tako nešto – možda se zapredu ližući šape i paroške pa te, ganuti nekim kamenom ili mahovinom, izgube iz vida. Mene moji jesu. S vremenom prigrlimo zadatost kao nužnost pa živimo sasvim skladno, svatko u svojem oboru. Sretni.

Zaigraj se, posadi trešnju pod prozorom, jarebiku, uzori njivu... bit će dobro.

Uostalom, što ti uopće znaš o vukovima, naročito o mojim.

O rubovima

Rubovi su mjesta gdje stvari postaju ozbiljne. Slabo su naseljeni pa me njihova blizina uvijek uznemiri. Nikad se ne zna tko će od tih tužnih bića od riječi i privida krenuti za mnom, sa mnom ili na me, kad će i hoće li.

Zažmirim, dišem duboko, iz trbuha... možda ipak neće.

Bilo bi dobro da me prije njih prigrli kakva imaginarna šuma, usput, bez namjere. U stablima žive najljepši ljudi i mogu se prestati bojati. Dok im pripadam, moj rub je i njihov rub i više ništa nije samo do mene.

Dodirnem koju lisku, plojku, palistak: ako zapijuču i zaiskre, dobro je, mogu ostati. Ako ne, isto tako.

___________________
1) Dijelovi konjaničke opreme. (Op. a.)

2) Japanski vrt od aranžiranoga kamenja. (Op. a.)