Nesvakidašnji talent Vesne Parun

Zbirkom Zore i vihori Vesna Parun afirmirala se kao nesvakidašnji talent i velika nada naše poslijeratne poezije.1) U njezinu se opusu produžavaju tečevine postsimbolističkog pjesništva, pod snažnim utjecajem Ujevića i nekih drugih međuratnih hrvatskih pjesnika (Alfirević). Makar i polazeći od drugih, Vesna Parun bila je dovoljno »samorodna da govori drukčije od svih« (Nikola Milićević), ali i tako samosvojna, ona ipak nije bila avangardist, zbog odviše ukorijenjena romantičkog shvaćanja pjesničke funkcije i neobuzdane emotivnosti s preosjetljivom ćutilnošću. Sve nabrojene značajke ovu su pjesnikinju najpouzdanije vodile prema već iskušanim tradicionalnim postupcima i stilemima, a ne u pustolovinu avangardističkih inovacija i eksperimenatȃ.

U suvremenoj hrvatskoj poeziji nitko nije izvrcao takvo obilje stihova što zanose prije svega svojim izražajnim vrednotama, očitovanim prvenstveno skladnim prelijevanjem jasnih zvučanja u neodređena parcijalna značenja putem kojih se obično ne objavljuju ideje, nego se evociraju i sugeriraju dojmovi. Vizualne su slike u Vesne Parun često u funkciji akustičkih efekata, a orkestracija je njezinih stihova obično neusporedivo bogatija od njihove semantičke partiture. Vesna Parun svečulno uživa u riječima i ona ih uistinu umije do kraja prosanjati, ostvarujući pretežan dio svoga opusa prema načelima poetike sanjarenja. Tako je valja i čitati, prepuštajući se valovima njezinih stihova u izmaglici izazvanoj neodoljivo sanjotvornim sintagmama.

U skladu s tim i rječnik je Vesne Parun najbogatiji u našoj novijoj lirici; u pjesme je pjesnikinja unosila brojne nazive bilja i životinja računajući više s konotativnom zvučnom aurom nego s njihovom označiteljskom denotativnom usmjerenošću na predmet. Služila se majstorski tehnikom nagovještajnih analogija, metaforičkih evokacija, bujnim prepletima vizualnih i prelijevanjem akustičkih slika radi postizanja dojmljiva fluida, radi verbalnog začaravanja čitatelja i dočaravanja nejasnih snoviđenja, ugođaja i osjetilnih zanosa. Plodonosna imaginacija Vesne Parun neprestano je proizvodila slike i metafore, crpeći građu isključivo iz prirode. Zbog toga u brojnim njezinim zbirkama nalazimo mnogo više sjajnih stihova nego u svakom pogledu uspjelih i cjelovitih pjesama, a i u najboljima ponekad biva odviše uporno održavana stanovita monotonija laude ili lamentacije. Melankolijom i čežnjom prožete su brojne njezine ljubavne pjesme, nerijetko uobličene kao psalmi ili tužaljke, koje inače čine glavni, najvredniji dio njezina djela.

U zbirci Crna maslina koju su neki kritičari nazvali najboljim ljubavnim kanconijerom novije hrvatske lirike – u tom je smjeru potaknula pjesnikinju i lektira Biblije, pa mnoge od vrsnih pjesama spomenute zbirke imaju jak emotivni napon, ali nemaju jače razvijenu unutrašnju napetost, djelomično i zbog toga što kontrastrirani muški (pliskavica, mač, frula, rijeka) i ženski (pećina, grlo, krčag, vrata, more) simboli nisu dovoljno tenziogeni. Vesni Parun je tuđa moderna disonanca; ona pretežan dio svojih pjesama izgrađuje prema tradicionalnom načelu harmonije, težeći za suglasjima između slike i zvuka, te riječi i osjećaja (a ne predmeta!), uspijevajući uspostaviti savršen dikcijski sklad i u velikom broju eufoničnih, a nerimovanih i slobodnih stihova.

Osnovna preokupacija Vesne Parun je osjećanje ljubavi, koje je temelj ne samo njene ljubavne poezije, već i patriotske himničke retorike, kao i odnosa prema prirodi i društvu uopće. Emocionalno naglašeni njezini se stihovi bujno rascvjetavaju i rasprskavaju kao sjajne verbalne iluminacije, u čijem svjetlu ne sagledamo uvijek ni konture predmeta, ali doživljavamo često preobražaj kakav se događa jedino posredovanjem istinske umjetnosti. Isprva pod snažnim i plodonosnim utjecajem Tina Ujevića i Frana Alfirevića (nešto manje Daviča), Vesna Parun se ubrzo dovinula do originalnog izraza kojim se prije nje nitko nije iskazao (Mati čovjekova, Balada prevarenog cvijeća, Ti koja imaš nevinije ruke). Smiona u otkrivanju istinȃ, Vesna Parun nesputano izražava emocije, ne zastajući pred tajnom privlačenja tijela. Žudnja je prirodni movens njezinih akcija i hrana kontemplaciji, u kojoj su se iskristalizirale ključne riječi realnoga značenja, ali simboličnog domašaja (konj, konjanik, zvijezde, sunce).

Vesna Parun shvaća poeziju kao posebnu moć verbalnog dočaravanja i očaravanja. Ona zbiljskim odnosima redovito pridaje mitske dimenzije, pa stoga svoje pjesme, nerijetko, započinje bajkovitim formulama oživljavanja prošlog kao potencijalno i višeznačno svevremenog. Uzdižući se do patetičkih visina, Vesna Parun nužno pribjegava i retoričkim efektima, pojačavajući tako sugestivnost izvanjskog sloja, tzv. teksture pjesama, na račun njihove strukturne tenzije. U pjesništvu Vesne Parun nedvojbeno traje zdrava struja romantičke zanesenosti zbiljskim koje je samo hrana imaginacije, ali istovremeno buja samonikla flora sasvim moderne metaforike. Njezina tehnika spajanja slika uvijek je tematski logično i predvidivo motivirana, pa su te slike impresionistički naznačene i poentilistički difuzne, a ne remboovski disparatne i nadrealistički iracionalne. To je, dakako, uvjetovano i njihovom osebujnom evokativnom funkcijom prilagođenom osnovnom melankoličnom tonu.

Vesna Parun ne gleda na svijet ni optimistički ni tragično, nego sjetno. Žali za onim izgubljenim, žudi za odsutnim, čezne za dalekim i nepoznatim, zanosi se nepostojećim. Ona je neusporedivo autentičnija kada piše suptilne uspavanke i sumorne balade nego estradno nametljive budnice. U tijesnoj su vezi s tim dominante (samoća, snovi, žalost), i bezbrojne invenciozne aliteracijsko-asonantne sintagme s primarnim učinkom snovitosti i bajanja. Prema mišljenju Vesne Parun, pjesnik nije stvaralac verbalnih struktura i »jezički konstituiranih književnih predmeta«, nego medij putem kojeg se oglašavaju sile nevidljive i snage nespozajne: »Ova pjesma je starija od smreka / i sada šumi u nama. / Slušam: pjevamo li je to mi sami / ili je umjesto nas pjeva voda?«

Tematska središta poezije Vesne Parun određena su osobnim temperamentom i svečulnim doživljavanjem života, ali također njezinim djetinjskim i ratnim traumama. Njene su pjesme zato preplavljene najprije ratnim, pa rodoljubnim, no ipak najviše ljubavnim motivima, dok je djetinjstvo (kao arsenal uspomena i kao pogled na stvari) produktivno u svim fazama razvitka pjesnikinje, pa čak djelomično i u posljednjoj, misaono najzrelijoj, kada u stiješnjeni oblik soneta utiskuje vlastita iskustva i domišljanja, a u obliku basne nalazi najpogodniju transmisiju za svoj dugo susprezani kriticizam usmjeren na aktualne društvene i političke pojave. Nepresahla djetinjska sastavnica navela je Vesnu Parun da u bajkovitosti potraži najprimjereniju strukturu nekih svojih stihova i pjesama (Trinaest tuga niz vodu Koranu), a to je u potpunom skladu s njezinom sklonošću da zbiljskim predmetima i odnosima pridaje mitske dimenzije.

Dakako, nimalo ne iznenađuju ni pjesnikinjini uspjesi s tekstovima za djecu. Dovoljno je pročitati pjesme u ciklusu Sve je tako kako govore djeca (Ukleti dažd), pa da zaključimo kako Vesna Parun ne gleda na svijet ni optimistički ni tragično, nego djetinjski radoznalo i sjetno, a kako pak doživljuje i proživljuje sudbinu žene koja se neće pomiriti s još aktualnim položajem žene u društvu, nego traži partnerstvo i punu slobodu »osovljene žene« u očitovanju duhovnih potreba i tjelesnih prohtjeva.

O tome iskreno svjedoči najveći dio njezina pjesništva iz koga sonorno progovara bujno, ali nesmireno, nezadovoljeno i nedorečeno ženstvo (Crna maslina u cjelini, zatim zbirka Ropstvo, pa Psalmi nerotkinje i dr.). U svezi je s tim, jamačno, u mnoge pjesme upleten dominantan motiv neprestanih seoba, putovanja, odlazaka, rastanaka. Pjesnikinja je sama izjavila da joj je otac bijeg, a mati nemoguće. A što joj je pak ljubav, otkriva dovoljno jasno stihovima: »Ako je život rijeka što teče, / ljubav je zlato nataloženo«.2)

____________________
1) Ovaj je instruktivni esej akademika i književnog teoretičara Vlatka Pavletića (1930.-2007.) o Vesni Parun prvotno objavljen u njegovoj knjizi Kritički medaljoni (Panorama hrvatskih pisaca i djela), u nakladi Nakladnog zavoda Matice hrvatske u Zagrebu 1996. (urednica Jadranka Pintarić), str. 443-446.

2) Kao i za ostale hrvatske pisce koje je uvrstio u svoju knjigu Kritički medaljoni (1996.), tako je i svoj pregnantni kritički prikaz o pjesništvu Vesne Parun zaključio Vlatko Pavletić naznakama njena života i do tada objavljenih djela. Citiramo:

ŽIVOT: Vesna Parun je rođena na Zlarinu, gdje je završila osnovnu školu. Gimnaziju je polazila u Splitu, a filozofiju je studirala u Zagrebu, gdje i sada živi kao profesionalna književnica.

DJELA: Zore i vihori (1947.), Pjesme (1948.), Crna maslina (1955.), Vidrama vjerna (1957.), Ropstvo (1957.), Pusti da otpočinem (1958.), Ti i nikad (1959.), Koralj vraćen moru (1959.), Bila sam dječak (1963.), Vjetar Trakije (1964.), Gong (1966.), Ukleti dažd (1969.), Tragom Magde Isanos (1971.), Sto soneta (1972.), I prolazim životom (1972.), Stid me je umrijeti (1974.), Olovni golub (1975.), Apokaliptičke basne (1976.), Ljubav bijela kost (1978.), Čitač snova (1978.), Izabrane pjesme (1979.), Mapa Magdica (1979.), Šum krila, šum vode (1981.), Salto mortale (1981.).

Vrijedi, međutim, naglasiti kako je samo pjesnički opus Vesne Parun upravo dvostruko opsežniji, jer joj je za života objavljeno tiskom šezdesetak pjesničkih zbirki, od kojih 22 namijenjene djeci odnosno najmlađim čitateljima. Pogledajmo najprije takav popis pjesničkih zbirki namijenjenih odraslim čitateljima u razdoblju nakon 1981. godine: Izabrana djela (1982.), Grad na Durmitoru (1988.), Kasfalpirova zemlja (1989.), Indigo grad (1990.), Sonetni vijenci (1991.), Tronožac koji hoda (1993.), Začarana čarobnica (1993.), Izbor iz djela (1995.), Ptica vremena (1996.), Smijeh od smrti jači (1997.), Pelin basne (1998.), Spužvica i spužva (1999.), Političko Valentinovo (2000.), Grijeh smrti (2000.), Đoko i Đokonda: poetsko-satirični kontrapunkt (2002.), Suze putuju /bolnički soneti/ (2002.), Bubnjevi umjesto srca (2003.).

Vrlo rano počela je Vesna Parun pisati i pjesme za djecu, pa je i zahvaljujući tom svom stvaralačkom daru ubrzo postala autorica zastupljena u školskim čitankama i lektiri. Evo i naslova njenih tiskom objavljenih pjesničkih zbirki za djecu, kronološkim redom: Tuga i radost šume (1958.), Zec mudronja (1958.), Kornjačin oklop (1958.), Patka Zlatka (1959.), Mačak Džingiskan i Miki Trasi (1968.), Mačak na mjesecu (1969.), Miki Trasi i Pim Bako (1969.), Miki – slavni kapetan (1970.), Karneval u Kukljici (1974.), Poznanstvo s danima malog Maksima (1974.), Igre pred oluju (1979.), Dvanaest slikovnica o psima (1983.), Hoću ljutić, neću mak (1983.), Roda u školi (1988.), Pokraj Kupe kad se vrapci skupe (1989.), Moj prijatelj šišmiš (1990.), Uspavanka za poljubac (1995.), Kroz prozorčić zime (1995.), Uspavanka za poljubac (1997.), Pčela, duga i mlin (1997.), Tri morske pustolovine (2000.) i Morska kočijica (2001.).

Ovoj respektabilnoj pjesničkoj bibliografiji Vesne Parun valja ubrojiti šest objavljenih proznih djela: Pod muškim kišobranom (1987.), Krv svjedoka (1988.), Hrvatska kraljica (1999.), Nedovršeni mozaik (1999.), Grijeh smrtni: satira (2000.) i Noć za pakost – moj život u 40 vreća (2001.). I napokon, Vesni Parun uprizorena su i četiri dramska teksta: Marija i mornar (1960.); Apsirt; Magareći otok, oliti homo homini asinus (1979.); Škola za skitnice. (Op. ur.)