Mrakovi

KUĆA

tri su četiri su pet
uhvatile buru za šiju i izgovorile kuću
a ona se valjala kamen po kamen
iz plodna trbuha
istiskivale smo ovo mjesto
šaputale su jedna drugoj
trajalo je
sat po sat
godina po godina
svjetlo po svjetlo
da kuća prodiše
ovdje je moje srce raščetvoreno
pa posađeno
na sve strane svijeta
za putokaz
ovdje je naša tišina
i usred svega
nijemo pristajanje svijeta
da postanemo majke
sebi same

tri su četiri su pet
uhvatile maslinu u bijegu
i šaputale joj dugo dok se nije smirila
pod dodirma
gledaj
maslino
ovdje je kuća
iz naše topline
izmišljena
budi nam stablo, maslino,
budi nam djevojčica
budi nam sestra
budi nam učiteljica
i maslina je okrenula korijen
u njihova lica
i rekla
moja zemlja
vaša tijela

MRAKOVI

onda su mrakovi nadirali i dugo je
planina hukala iz daljine
i dugo je more tražilo način
da ga netko zagrli

prvi je mrak ušao pod prste
tiho kao gušterica
i žene su sasjekle naoštrenim sjekirama
jedan mrak na mnoštvo mrakova
i bacile ga u visoki plamen

drugi je mrak došao do vode
kao žedna životinja i ušao
u njihove postelje
i žene su ga povile na prsa
za njega izvadivši tople grudi
i rekle naš mrak naše dijete
budi tiho i sanjaj

i treći je mrak došao
i već na vratima
žene su rekla ovdje je kuća
bez vrata i prozora
i za tebe spremna postelja
u proljeće
posadit ćemo te
bit ćeš naš mrak i od tebe
niknut će bob i blitva
od tebe rodit će se
zeleno svjetlo

HLADNOĆA

za dugih noći zemlja se privije
na njihova bedra i traži da joj
čitaju priče
tri su četriri su pet i
govore zemlji bajku o ženama
koje donese na svojim leđima
pitku vodu i svjetlo

ne brini zemljo
zima je samo
mjesto na kojem tišina želi trajati dulje
a tvoj mir raznijet će se
u našim rukama svim uvalama

ne brini, zemljo
spavat ćeš
ovdje s nama
i bit ćeš nam sestra

i zaspu tri četiti pet
i njihov se zimski san
savije pod leđa
kamene kuće

POLJE

tri su četiri su pet sišle niz obronke kao vučice
i okružile tri zida srušene kuće
prva će nam noć biti pod zvijezdama
ali onda ćemo ukrotiti nebo
prva će nam glad biti za ljudima
ali onda ćemo vidjeti jedna drugu
tri su četiri su pet raspodijelile snage
i navukle hektare tvrdoglave zemlje
pod svoje prste

onda su skinule
svoje prethodne kože
i pustile da ih prašina povije

SMIJEH

tri su četiri su pet sadile smijeh
sadile smijeh podno kreveta
u tegle na prozorima
a prozore su izmislile
kad su napokon zid premjestile
s jedne strane juga na drugu
i rekle jedna drugoj
naš smijeh i sve što u njemu
nikne
ponijet ćemo
raznijet ćemo
vjetrom u brodove u galebove
u borove
i smijat će se otok
i smijet će se more
i šire
naš smijeh
bit će svijet

BURA

Kad nam je kuća prvi puta progovorila
imale smo već ruke pune žuljeva
i tepale smo joj usred hladnog mraka
da ćemo svoju maternicu presaditi
u njeno kameno tijelo
Tako smo i napravile, iz sebe smo iščupale
jezgre jasnije od zvjezdanih
i gorjele dok je kuća pričala
dugu povijest odlazaka

Kad nam je kuća prvi puta zaplakala,
imale smo već umorena stopala
i htjele smo da nas mrak stisne tako čvrsto
da izmislimo razloge odlaska

Onda nas je bura
podignula visoko iznad ognjišta
i vidjele smo po prvi puta
zidovi su otvorili ruke i rekli nam
sada spavajte,
mi smo vaša kuća

KAMEN

Sunce namata jezik
oko naših tijela
i riječ pod kamen
pada kao voda
i takva tišina opravdava putovanje:
ovdje je moguće
izmisliti sebe

GUŠTERICA

Gušterice šapuću u naše trbuhe i tamo najednom
cijeli srpanj uzavreo rastvara tijelo
i tamo najednom
prsti se ukopavaju pod prašinu
izgovaraju vodu
Već danima beremo bob,
a on nam se smije srpanjskom sušom
Niz leđa se cijedi ljeto,
prepuštamo mu kožu
tvrdu i suhu
Saginjemo se dok prsti razgovaraju
s vriježama,
sitne bobe iz mahuna
sitne bobe iz mahuna
zovu naše jagodice
Zemlji govorimo svoja imena
kako bi ih odmah zaboravila
Tlo će uzeti i pamtiti
Tlo će nas rasprostraniti
Tlo će nas uzgojiti
u obitelj od zemlje
i smijeha
govori gušterica
i smijeha

LIJEK

Već su nam ruke postale
posjekotine
kad ušle su u gospine trave
i nečujno ispustile
godine usred popodnevne žege
Godina na travku,
godina na travku
svaka godina lomljiva
svaka godina
usred bure
nebitna sitnica postojanja
Prvo smo vikale
da smo bitne
Poslije smo učile
od gospine trave
da su najveće
ljekovite tišine

Visoke, neslomljene
dugo su cvjetale
pa nam učile već tvrde dlanove
kako da se prilagode
kako od cvijeta
da postave
cijelu nisku zdravih godina
brale smo cvjetove
mekšale dane pred nama
i iza nas godine
spasile ruke
odmorile korake