Kreativno mistificiranje problema

Za kratke priče običavaju književni teoretičari reći da ne bi trebale imati uvod, nego se čitatelj izravno ubacuje u već započeti događaj, te da takovrsne priče valja lišiti pozadinskih radnji jer im je dostatna samo jedna glavna, a uza sve je poželjno da završe efektnom poentom, čime se prenosi snažna poruka i postiže izrazit dojam. Edgar Allan Poe u glasovitom eseju Filozofija kompozicije (1846.) sugerira da bi se »kratka priča trebala moći pročitati odjednom« i da u čitateljima ima ostaviti dojam dovršene teme i lapidarno iznesene cjelovite ideje.

Pozoran čitatelj može zamijetiti da autor zbirke kratkih priča objedinjenih naslovom Kako sam postao noć od tih naputaka samosvjesno ali odmjereno odstupa. Njegove kratke prozne forme ostavljaju više ili manje otvorene završetke. Riječ je o osobitoj literarnoj interaktivnosti između proznoga djela i čitatelja od kojega se očekuje da priču dovrši jer mu je ponuđena ne samo participacija nego i stimulacija u nadopunjavanju i interpretaciji pročitanih sadržaja.

Ovoj zbirci kratkih priča autor je Miro Škugor, magistar filozofije i religiologije, koji je bio dugogodišnji profesionalni diplomat u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske. Pjesnik je i pisac kratkih priča, autor scenarijâ za kratke igrane filmove, tv-serije i glazbene spotove. Gost je i prezentant na književnim manifestacijama Noć knjige i Mjesec hrvatske knjige. Okušao se kao voditelj, novinar i urednik unutarnje politike u hrvatskim tiskanim medijima.

Valja istaknuti da je Miro Škugor svoje kratke prozne forme objavljivao na internetskome portalu Književnost uživo, u Večernjemu listu (u pisanom i u mrežnom izdanju), u ukrajinskome časopisu Metaphora gdje je na ukrajinski jezik prevedena njegova pjesma Ptica slobode, a priča Podne prevedena je na engleski te objelodanjena u američkome časopisu Underpass, otvorenom za suvremene europske autore.

U Škugorovim se kratkim pričama fantastični elementi sudaraju i stapaju s kroničarskim zapisima i autobiografskim reminiscencijama. Pri tome se važnim iskazuje motiv misterija. Potrebno je uvidjeti da autor ne problematizira misterij, nego se utječe upravo obrnutomu pristupu – mistificira problem. Ne će biti naodmet kraće razjašnjenje. Naime, premda se to obično tako ne razumijeva, pojmu misterij u posve je određenome smislu suprotstavljen pojam problem. Etimologija nam govori da riječ problem, u značenju ‘smetnja’, ‘poteškoća’, dospijeva od grčkoga glagola probállein što doslovno znači ‘bacati naprijed, postavljati ispred sebe’. Problem je nešto pred nama ispriječeno, što nam se zapliće o noge i otežava kretanje. A za razliku od toga, riječ misterij, od grčkoga mystḗrion, doslovno znači ‘tajna’, ‘zagonetka’, ‘otajstvo’, nešto nedokučivo, neshvatljivo, što izmiče našim osjetilima i razumu, što je daleko od nas i ne zapliće nam se o noge, nego nas nedokučivo obavija i nadilazi.

Naš autor čini misterioznima probleme: osobne, egzistencijalne, interpersonalne, poslovne, ljubavne i druge. To je ne samo znatno više nego je u kvalitativnome smislu i nesumjerljivo drukčije od onebičavanja običnosti i očuđavanja nazočne zbiljnosti. U snohvatičnom i izmaštanom, fantastičnom i misterioznom nalazi se snažnija povezanost sa svijetom, sa supstancijalnošću svega što jest, pri čemu se rasprostoreni ambijent i obezvremenjeno vrijeme najbolje izriču Aristotelovim ontološkim izrazom tò tí en eĩnai koji se na hrvatski vjerno prevodi imperfektom i infinitivom – »ono što bijaše biti«. Iz toga proizlazi da se sve ravna prema vlastitoj svrsi, uciljnosti, gibanju prema cilju koji nerijetko biva misteriozno nadmašen a time i promašen.

No zbirka Kako sam postao noć doista pogađa zbiljnost u njezinim brojnim dimenzijama, aspektima i registrima motivsko-tematske zaokupljenosti. Ne zaboravimo da snovi i mašta također pripadaju zbiljnosti; sjetimo se da mnoge su maštarije postale velikim izumima, a prema beziznimno valjanomu načelu metafizičke kauzalnosti nije moguće da nezbiljski uzrok proizvede zbiljski učinak, nemoguće je krenuti od nezbiljskoga i dospjeti do zbiljskoga. Stoga nije slučajno da na početku Škugorove knjige kao motto stoji misao Alberta Einsteina: »Logika će vas odvesti od A do B. Mašta će vas odvesti gdje god poželite.«

Recimo i to da knjiga obaseže oko 110 stranica i sadržava 30 priča, mnoge s neobičnim naslovima: Jamal, Kodlak, Neidentificirani leteći objekt 22, Zmajeve brazde, Kradljivice Sunca, Ljubav i žižule, Jedino što je napisao moj otac, Transsibirska željeznica, Čudnovati kaputaš... Mistificiranjem problemâ i esencijaliziranjem fenomenâ bivaju dohvaćene različite teme na pozornici suvremene društvene drame: poput medijske manipulacije, labirinata administracije, otuđenosti i prisvajanja tuđega, usamljenosti i nemoći da se pojedinac otrgne iz zagrljaja svjetine, transgeneracijski prenošenog bola, pučkih objašnjenja nepojmljivih kolektivnih iskustava u mediteranskoj sredini te brojnih drugih tema.

Osobiti fantastični realizam zrcali se u priči Kodlak, koja počinje ovako: »Policija više ne traži vukodlaka iz Meteriza, pred očima mu se namah pojavio jutrošnji naslov iz Jutarnjeg lista.« A nakon nekoliko odlomaka čitamo:

»... policija je povećala broj patrola, mjesni mađioničar tvrdio je da je riječ o refleksiji neobičnog svjetla koje se već neko vrijeme moglo vidjeti na brdu, u blizini mjesta viđenja zvijeri, a gradski kroničari su se prisjetili kako se slična viđenja ponavljaju u intervalima od dvadeset godina, baš kako je bilo 1966. i 1986. godine. Tada se nije govorilo o vukodlaku. Za Šibenčane je to bio kodlak.«

U priči Leticija pronalazi Jakov Mihovilović fotografiju mlade djevojke zametnutu unutar knjige posuđene u Gradskoj knjižnicu na Starčevićevu trgu u Zagrebu: »Naišao je na nju točno između Penelopina sna i Martovskih ida, uloženu po sredini, između 58. i 59. stranice Borgesove Knjige od snova.« Zato što na fotografiji izgleda »radosno, veselo, dražesno, milo...« prozvao ju je Leticija. Znajući da od knjižničarâ, dužnih čuvati osobne podatke članova, ne će dobiti popis korisnika koji su u posljednje vrijeme posudili dotičnu Borgesovu knjigu, dao se u razmišljanje kako pronaći Leticiju. On, za kojega je sve imalo razlog i uzrok, krenuo je niotkud i stigao nikamo. Literarna vrijednost ove priče ponajprije se razaznaje u narativnoj vještini grananja i ispreplitanja izmaštanih scenarija, nalik Borgesovu vrtu razgranatih staza, gdje vrijeme pokazuje nelinearni tijek, a java se očituje kao iluzija svijesti. »‘Oprostite, gospodine! Zaboravio sam. Evo, vaš računčić!’ ponovo ga prene glas za koji je sada bio posve siguran kako pripada duhu odjevenom u konobara«, rečenice su kojima završava Leticija.

Pričama u knjizi Kako sam postao noć uvlači nas Miro Škugor u bujne vrtove i opustošena polja koja bivaju susretištima i poprištima međusobne borbe i volje za prevlašću između Erosa, Tanatosa i Hipnosa, gdje su destruktivno i ujedno kreativno antagonizirani svi sa svima. Zamjetno je autorovo umijeće mistificiranja problema te narativnoga ispreplitanja realnog i nadrealnog, triju dimenzija vremena gdje su prošlost i budućnost prisutnije u svojoj prezentnosti nego sadašnjost, a osobita se minucioznost razabire u pripovjednim gradacijama koje u začudnoj napetosti titraju između zgusnuća i rasplinuća. Pohvala Škugorovim kratkim pričama te poziv čitateljima na njihovu interaktivnu interpretaciju i kreativno dovršenje.