Kozmološka cjelovitost – od potankosti do onkrajnih dimenzija

Doktorica filologije Đurđica Garvanović Porobija, autorica važnih i kvalitetnih teoretskih knjiga (Veliki meštar svih biblizama, Svijet u amfori), u svojoj je prvoj zbirci pjesama pod naslovom Koncert za voćnjak vrlo jasno i dosljedno ponudila svoju osebujnu pjesničku poetiku. Riječ je o knjizi koja je, gotovo monotematski, posve prožeta prirodom (konkretnije voćnjakom i njegovim fenomenima) kao najkonkretnijim okvirom čovjekova života koji je stvorio Bog i dao mu ga kao najprisniju pozornicu cjelokupne njegove osjećajnosti. Tu predanost prirodi pjesnikinja kontekstualizira i kulturalno pa zbirku strukturira u određenom paralelizmu sa čuvenim Vivaldijevim djelom Četiri godišnja doba, donoseći četiri ciklusa s po deset pjesama, nazvanih, dakako, Proljeće, Ljeto, Jesen, Zima. Ako na taj paralelizam upućuje riječ »koncert« iz naslova, kao ujedno glazbeno strukturalno načelo građenja pjesama i cijele zbirke, naslovna riječ »voćnjak« upućuje pak na iznimno bogatu i starodrevnu tradiciju – još starozavjetnu – metafore vrta kao zemaljskoga raja, odnosno anticipacije onoga nebeskog. Voćnjak je, ukratko, za Đurđicu Garvanović Porobija mjesto najzgusnutijega egzistencijalnog smisla i najvećeg mogućeg zemaljskog vitaliteta koji čak omogućuje i nebeske naslutaje. Zato je njezina poezija u spomenutoj knjizi iznimno bujna, slijedeći u bogatoj stilskoj fakturi osjećanje životne intenzivnosti u prepletu čovjeka s prirodom. Zapravo, većinu stvari koje pjesnikinja ima potrebu izraziti (bilo opservacije okolnoga svijeta bilo unutarnjih stanja) ona izražava preko konkretnih prirodnih fenomena – najčešće vrsta drveća i njihovih plodova – u uskome prostoru voćnjaka i kućanstva u kojemu se ti plodovi pripremaju za jelo ili služe za neku drugu svrhu.

Takva međuovisnost između subjektice i njezinih idealnih objektivnih korelata, pronađenih u onom najkonkretnijem i najljepšem što je okružuje, osnovno je obilježje knjige Koncert za voćnjak. No ta međuovisnost ima svoj razvoj u različitim ciklusima. U Proljeću posve prevladava takozvani subjekt iskaza (koji iskaz izriče, ali se sam ne pojavljuje u tekstu). Njegova je prisutnost vidljiva u emotivnoj obojenosti iskaza u kojemu neprestano navire oduševljenost prirodom koja – kako se ističe na više mjesta – pleše, koja se manifestira kao »tisuću pupoljaka – bezgranično poljubaca«. Kako je i primjereno proljeću, tu se intenzivno otvara tema prirode, njezine punine i vitalnosti, i tu je ona posve u prvome planu, dok sama subjektica još ostaje izvan teksta i na neki način tek promatra što se sve zbiva u voćnjaku, a sama još ne biva dio svega toga (»U suhim grančicama/ Što kao strašila strše/ Šikljaju sokovi proljeća/ Zelena nadire struja/ Zakrečenim krvnim žilama stabla/ I ruši sve/ Zidove i stijenke/ Nepropusnu opnu«). Naglasak je, dakle, na primanju osjetilnih senzacija i njihovom fantazijskom, stilski intenzivnom preobražavanju (»List jagode u zelenu se pomalja ružu/ List breskve u oblik male sablje/ Smokvin list u pokrivalo grijeha/ Listovi izlaze iz svojih skrovišta/ Zaokružuju krošnju«).

Ljetu je pak svojstven vrhunac vitaliteta pa u istoimenom ciklusu pjesnikinja uvodi subjekt u iskazu, subjekt koji se, dakle, izričito spominje u tekstu. Njegova se sva stanja isprepliću s voćkama i njihovim plodovima te on s prirodom, odnosno voćnjakom postaje jedno. Subjekt tako na prirodu prenosi sjećanja na sve dijelove svojeg života i na zapamćene slike još od najranijega djetinjstva (»Vjerovala sam/ Da sam (u)rodila na njoj/ Da je ona urodila mnome/ I zatim ostala besplodna/ Zar rodivši mene/ nije već puno učinila za ovaj svijet«). Također, pjesnikinja u to objedinjavanje s prirodom unosi sva svoja kulturološka znanja pa se u ovom ciklusu javljaju i aluzije na klasičnu mitologiju, Bibliju i suvremene poznate osobe (»To su himberne!/ Onima koji priđu prijateljski/ Podarit će božanski plod/ Mirisan, blagotvoran/ Gozbu za pupoljke na jeziku/ Dat će vam ustreba li i zaštitu/ Skrit će Vas/ Kao jadnoga Zeusa/ Kad ga je otac Kron kanio ubiti«). Ona u ovome ciklusu uvodi i svoju širu obitelj (djed i baka), plodovi voćki još više oživljuju, a u intenziviranje dojma uključuju se i intertekstualno uplitanje Nazorova prototeksta (»Cvrčak«).

U ciklusu Jesen intenzitet života počinje opadati, pozornost se s općeg jedinstva i prožimanja usredotočuje na detalje, odnosno na plodove pojedinih voćki, njihov završetak na obiteljskome stolu i primicanje završetku prirodnoga, a isto tako i životnoga ciklusa. U plodovima dozrelima u jesen priroda dostiže još jedan apogej, no jasno je da se njihovom zrelošću bliži i kraj jednoga ciklusa i naglašava prolaznost. Stoga su pjesme u ovome ciklusu ipak nešto niže intonacije nego u prethodnom ciklusu, a uz entuzijastička raspoloženja, tu se javljaju i ona turobnija, koja registriraju razne prirodne neravnoteže i ugroze, ponekad čak i u ekspresionističkome stilskom registru (»Pjevaju pjesmu dugu žutu/ Pjevaju tugu/ Crvenu/ U krošnjama/ I ponad krošanja/ Jesen urliče od boli žute/ Presavija se od očaja crvenoga/ S vrha višanja vidi patnju/ Žutu blatnu/ Crvene suze/ Rastanaka/ Jesenska kiša lije/ Pjesmu jesenju«).

Kao što je vidljivo iz prethodnog citata, pjesnikinjina stilska faktura i dalje je zasićena personifikacijama, metaforama, simbolima, epiforama, asonancama, aliteracijama, gradacijama, inverzijama, hiperbatonima, a obilježje stila je i izrazita slikovitost, konkretnost, obilje pridjeva i intenzivno korištenje boja, između ostalog i u simboličkoj funkciji. Subjekt je u svojem iskazu u jesenskom ciklusu svjestan je prolaznosti koju sugerira jesen, više nije u toliko intenzivnom zajedništvu s cjelinom postojanja, već pojedine plodove povezuje s dijelovima vlastitoga života ili čak osjeća osamljenost kao posljedicu doživljavanja sebe kao bića koje nije posve povezano s totalitetom.

A u ciklusu Zima prolaznost koja je već istaknuta u Jeseni nastoji se izdići transcendentnim naslutajima. U tom ciklusu naravna i konkretna bjelina, koju podastiru zimski fenomeni kao što su snijeg, inje i led te nadnaravni fenomeni kao što su anđeli, postaju pozornica suptilnih dodira zemaljskoga i nebeskog svijeta (»Voćnjak se zamrsio/ U inje i mraz/ Koncima bijelim/ Paučinastim/ U/ Snježnu čipku/ Pjenom studenih vrutaka/ Ključa/ Između neba i zemlje/ Stvara/ Nježan sraz«). Pjesnikinja pokazuje veliku maštovitost u raznolikim i brojnim zimskim slikama kojima njezina poezija zadobiva drugačiju scenografiju u odnosu na dotadašnji tijek knjige. Ona se povremeno promeće u božićne prizore u kojima se najjasnije očituje povezanost nebeske i zemaljske ljepote – anđele koji pjevaju Slava! i voćnjak koji svojom ljepotom i zgusnutim smislom uranja u »osvijetljenu Ženevu«, »nebeski Jeruzalem«, »metaforička nebesa«.

Pjesnikinja tako radi puni krug, ispunja cijeli ciklus od djetinjstva do starosti, od najkonkretnijih prirodnih fenomena, njihove prolaznosti do uranjanja u vječnost, u eshatološki prostor (»izvanzemaljski svjetovi«) u kojemu se preobražava i karakter same poezije jer »Tamo pjesma/ Nema vike ni jauka/ Nema straha/ Ni bauka/ Postaje voćnjak – radost/ Ili voćnjak – svijet/ Po mjeri sanjara«. Takvim hipostaziranjem voćnjaka i autoprogramatskim »sanjarom« subjekt iskaza legitimira se kao svjetotvorna instanca koja uspijeva izmaštati idealni poetski prostor ljepote i transcendencije. Poezija Đurđice Garvanović Porobija time zadobiva kozmološku cjelovitost u kojoj se predmetnotematsko područje prostire od najsitnijih potankosti do svemirskih i onkrajnih dimenzija. Sve je to uvezano u viđenje ljudskoga postojanja (kako općenitoga tako i onog pojedinačnog, osobnog) kao posve isprepletenog s cijelim vidljivim i nevidljivim svijetom koji je proizišao iz Božje dobrote i ljepote. Subjekt iskaza tako na kraju ponovno zadobiva jedinstvo s objektom koji je sada, međutim, s intimnog okruženja voćnjaka proširen na cijeli svemir.

U svojoj svjetotvornoj ambicioznosti ova se poezija često koristi tradicionalnim stilskim sredstvima, i to s velikim intenzitetom. Mjestimice koristi fantazijski, infantilizirajući i kolokvijalni stil, no ponekad donosi i modernističke montaže i srazove različitih značenjskih područja te postmodernističku intertekstualnost i citatnost. Zbog poetskog bogatstva i osebujnosti knjige koja je čvrsto konceptualizirana u četiri ciklusa kao razvoj prirodne godine, ljudskog života i kozmičkoga smisla, možemo zaključiti da se je Đurđica Garvanović Porobija uspješno i osebujno predstavila svojom prvom zbirkom pjesama. Nadamo se da će njezina snažna poetska osobnost i gestualnost i ubuduće zasnivati tako čvrsto konceptualizirane zbirke pjesama i stilski vješte izvedbe.