Kajkavski humor, nekad i sad

1.

Neki znanstvenici drže da je čovjek jedina životinja koja se smije. Oni zločestji i cinici reći će da je on i jedina smiješna životinja. Možda to, međutim, nije glavna značajka koja nas odvaja od četveronožaca, jer i majmuni se također ponekad smiju. Upućeniji nam podastiru teoriju da nije rad stvorio čovjeka, kako to neki tvrde, nego je čovjek postao čovjekom tek onda kad se naučio smijati. Osim toga neka su istraživanja pokazala da nije civilizacija počela tako da je jedan majmun sišao s drveta nego da su istodobno sišla dva. I dok je ovaj prvi odmah uzeo motiku i počeo kopati misleći da će tako postati čovjekom, onaj drugi uzeo je štap i krenuo na špancir, smijući se pri tom onome koji radi. Tako je to ostalo sve do danas pa čovjek nije siguran je li veći majmun onaj koji radi ili onaj koji se smije.

Sama riječ humor dolazi od latinske riječi koja znači vlagu, sok prema poznatoj hipokratsko-galenskoj teoriji životnih sokova. Otuda se za humor zna kazati da je sočan. Riječ humor dospjela je na kontinent iz Engleske s novim osobitim značenjem, koja je prije jednostavno značila temperament ili također duh i oštroumnost, što je podrazumijevalo lijepa raspoloženja. U Italiji je već u 17. stoljeću u Rimu postojala akademija humorista. Voltaire koji je tu riječ uveo u Francusku, pisao je u pismu opatu de Olivetu 20. kolovoza 1761. kako Englezi posjeduju termin za oznaku te ugode tek istinski komičnog, te vedrine, tih šala koje čovjeku izmiču, a da i ne primijeti, a tu ideju predočuju riječju humor. Kod Nijemaca Lessing je 1767. razlikovao humor od dobrog raspoloženja, a pri toj je razlici ostao i Herder 1769. protiveći se Riedlu koji ih je pobrkao.

Humor označava ćud i raspoloženje pojedinaca, a u okviru psiholoških manifestacija znači raspoloženje uopće, što se francuski označava kao mauvaise humor, a talijanski cattivo umore. To se također može protumačiti kao loše raspoloženje, iako se s vremenom humor počeo konačno poistovjećivati s vedrim, ugodnim i veselim raspoloženjem, a danas označava i smisao za komično.

Kod nas Hrvata humor je žilav i korjenit. Iskazuje se kao integralna autohtona pojava i svjedok kontinuiteta trajanja naš prepoznatljiv, suptilan, senzibilan, emotivan i vedar. Hrvati se smiju od kad znaju za sebe iako im često nije do smijeha. Kao da se od svih Hrvata koji su došli u ove naše krajeve i Hrvatica Buge i Tuge kod nas najviše ukorijenila ova posljednja – Tuga. I Tomislav Šagi Bunić je rekao da su Čeh, Leh i Meh imali i četvrtog brata: I dok su prva trojica otišla u svijet kod nas je ostao onaj četvrti Peh.

Hrvoje Hitrec na jednom mjestu piše »da su zanemariva razdoblja u kojima hrvatski humor nije stajao uz bok najboljoj svjetskoj produkciji... tragedija je u tome što sami sebe podcjenjujemo«. Uopće se može reči da su humor i vis comica među Hrvatima razvijeniji kod ikavskih štokavaca u Bosni i Dalmaciji i kod kajkavaca u užoj Hrvatskoj, misli Josip Pasarić i dodaje: »čini se da tomu pogoduje jaka sugestija blizu tuđe kulture, bistrina i duhovitost naroda, pak vanredna gipkost i bogatstvo jezika koji ima na pretek izraza za sve nijanse komične dikcije«.

Ove Pasarićeve tvrdnje možda potvrđuje rječnik Gazophylacium pavlina Ivana Belostenca kajkavca koji uz riječ šala piše ovu kajkavsku poslovicu: »Šali šalum ne tiči ga se rukom«. Očito je da je za Hrvate kajkavce šala plod nastojanja da odnosi među ljudima budu što manje grubi, te da je za kajkavski humor vještina da se ne uvrijede ne reagira na isti ili još gori način. Humor je dakle znak plemenitosti duha. Belostenec poznaje ove vrste šala: šala bodljiva, šala vugodneh rečih, šala nesramna, šala šegava, šala poštena, šala žuhka i nevugodna.

Pisac Ignac Kristijanović još 1837. godine zaključuje: »Narav človečanska je ta osebujna lastovitost da človek ono nuternje veselje, koje vu sebi čuti, zvekšinum zvunjskim načinom očituvati želi, ali da i druge oko sebe na veselje potiče. Veselo srce človeka sê tuge i nevolje zaboravi, a život tužen i mučen oslađuje ter nas na društveni život pozivlje« i pita se: »Prez veselja kaj su bogatstva? Kaj časti? Kaj ostale izvišenosti?« Te odgovara: »Nikaj«. Humor je žudnja za veselošću, rekao je Ionesco.

Spomenimo na ovome mjestu i najvećega kajkavskog komediografa Tituša Brezovačkog. Rođen 1757. a umro 1805. u Zagrebu. Bivši pavlin, službovao je nakon 1786. kao dijecezanski svećenik u sjevernoj i zapadnoj Hrvatskoj, a od 1799. do smrti u Zagrebu. Većinu pjesničkih djela napisao je kajkavskim narječjem. Brezovački se u predgovoru svoje komedije Matijaš grabancijaš dijak (praizvedba 12.II.1804. u Zagrebu) izrijekom izjašnjava za onakve »igre« koje će pokazati »kulika je hasen napretka vu dobreh navukeh«, kao i za predstave koje »i krepostih cenu, i faling odurnost pred oči postaviju«, ističući pritom smiješno u propedeutičkoj funkciji kazališne umjetnosti. Komedija Diogeneš (? 1805., praizvedba u Zagrebu 1925., prvotisak izvornika 1940.) nesumnjivi je vrhunac kajkavskoga scenskog izraza, ostvarena slitinom kurijalne fraze i svakodnevnoga pučkoga govora.

Humor je u našim uvjetima i traženje i modus vivendi kroz toleranciju. Pod krovovima malih kuća duhom humora prožima se i crkva i vino i jelo i ponašanje. Na malom prostoru u tijesnim međusobnim odnosima živeći između činova i titula između provizora, špana, bilježnika i financa zajedno sa svojom kućicom i susjedom s poniznošću naučio je naš čovjek onomu finomom nijansiranom humoru. Suživot kroz trpeljivost i mekani odnos, U vicu susrećemo vino, crkvu, običaje, ponašanje, ženidbu, krstitke, trgovinu, sajmove... Rađaju se i žive poslovice, zagonetke, vic, smješne pjesme ili pak šarf politizirani humor. Poznata je i teza da se u humoru ponavlja sve ono što postoji u životu, a šala je zrcalo intime s čovjekom u središtu.

U humoru ovih sjevernohrvatskih krajeva uvijek se osjećao odjek Europe: leksičke bravure, psihološka i filozofska pučka negacija zla i nesreće ispričane su na lucidan i promišljen način. Vode nas kroz događaje grabancijaš, huncut, prevejanec i potepuh. Likovi su najčešće inkarnacija čovjeka iz naroda, nositelja narodne mudrosti i narodnog duha, koji zaštićen plaštom humora traga za istinom. Ako istina svakoga boli, uz blagi smijeh bit će manje bolna.

Zagreb je oduvijek imao svoje pjevače, glumce i pjesnike. Pisalo se i pjevalo ozbiljno s ljubavlju i žarom. Zagreb je imao i svoje humoriste pa i pisce kupleta. Kuplet »Prilike i neprilike glavnoga grada« nastao je 1907. godine, a objavljen je u zbirci Jurja Devića Salonski humorista u Zagrebu 1913. godine: »U Hrvatskoj Zagreb glavni nam grad. O njegovim prilikama reći ću sad. U Zagrebu navek se kopa kanal. Na Jelačić placu još stoji špital. Kavana u Ilici srebro i pliš. U njem čuješ svega al hrvatski niš«, itd. U Zagrebu smijeh počinje uz prvu jutarnju kavicu pitanjem: Ej, jesi čul ovo? Jedna od najupornijih borbi Zagrepčana borba je za hrvatski i kajkavski jezik. I najveći su se književnici upuštali nerjetko u jezične rasprave neki od njih na vrlo efektan i efikasan način. Tako Antun Nemčić objašnjava što je paradokson: Paradokson je kada rođeni Horvat s drugim Horvatom u horvatskoj domovini danas mađarski korespondira a sutra iz sveg grla pjeva: Oj Hrvati, braćo mila, čujte našu riječ, neće nas razdružit sila baš nikakva već«. August Harambašić pak u Dnevniku gospođice Adele Dangubićeve navodi da dr. Dangubovec iznosi niz dobrih jezičnih primjera. Motto natpisa glasi: »Malo hrene za nekoje osobe tzv. krasnog spola: ‘Čitala sam vrlo puno, a razumila sam vrlo malo. Uto se digla i mama koja obično za objedom drži svoj Nachmittagschlefchen, pa smo onda iz Wiener Bazara birale novu haljinu za moju mamu. Bože al je moja mama više put sekantna! Svom silom hoće da joj bolje stoji lila oprava negoli eisengrau’.« Itd.

2.

Smijeh je proizašao onda – promišlja 1950. Cristopher Fry – kada je ljudska životinja osjećajući svoj duhovni rast prodrla u nepoznatu napetost života tamo gdje je smijeh postao neminovan. Ali kako? pita se Fry. Je li čovjek mogao u svom prvom stanju bez smijeha ostvariti komičko gledanje života i tada razviti čudnovati grohotni odgovor. Fry prihvaća inačicu: »Jer nije li vjerojatnije da je čovjek postavši sposoban pojmiti tragičnu prirodu vremena također stasao da osjeti i njegovu komičku prirodu da napornim iskustvom tragedije i intuicije komedije ostvari svoj mučni put?«. Kraljevstvo duha nije moguće bez blagostanja misli. Humor je društveni proces stvara ga mašta. Mašta je lična i usamljenička ali maštoviti ljudi stvaraju humor i potiču cijele grupe na razmišljanje.

Narodni stvaralac koji skuplja i oblikuje priče na materinjem kajkavskom jeziku, unosi u njega vlastite stilske značajke i daje mu osobni pečat. Koliko god svaki pripovjedač pristupa događaju na svoj način te ga manje ili više dopunjuje, ipak će se na kraju priča usustaviti. Osnovni je pak cilj postići odgovarajući efekt i u konačnoj mjeri vrijednu pouku. Knjige se rađaju i humor se rađa. Humor se može upitati o ljudskoj sudbini, jednako o životu kao i o smrti. Opisuju se strah, želja za životom, tuga, nostalgija, uspomene te napokon smrtne tjeskobe, agonije i rezignacije. Raj je zauvijek nedostižan, a obećanu zemlju nikad nije moguće dosegnuti.

Humor u svakoj duši svoje mjesto ima. Pitanje je samo kako ga primaju mudri i oni manje mudri, dobronamjerni ili zluradi, kako ga shvaćaju ljudi različitog nivoa obrazovanja. Narodni pak humor brusio se dugo, godinama, ispod malih slamnatih krovova u dugim zimskim noćima. Naši ljudi voljeli su šalu i usporedbe svjesni valjda, kako kaže Ivan Kušan, da smo u ovom životu samo u prolazu i da se u tom kratkom trenutku našeg boravka na ovoj zemlji ponašamo smiješno do apsurda.

No vratimo se onoj esenciji humora koju nalazimo u narodnim kajkavskim pričama. A narod se i te kako volio smijati. Ivan Belostenec navodi sljedeće vrste smijeha: smeh velik, smeh glasen z rogotanjem, smeh skazljiv ki iz srca ne shaja, smeh nezrel, smeh prokšen, vudriti na smeh, dati se na smeh, od smeha padam, nasmeh, smeha vredno dugovanje, smejanje skupno, smejem se na silu, nad svojum nesrečum smejati se, nigdar se ne smejati, nasmehavati se komu. Svaka teorija humora počinje konstatacijom da je pravljenje humora intelektualna operacija koja računa s emocijama slušatelja i bez njih ne djeluje. Svjestan je toga i bezimeni stvaralac narodnog humora. Ništa njemu nije važnije od reakcije publike. Onaj koji priča šaljivu zgodu sve će poduzeti da efekt bude potpun. To naravno ovisi o načinu pripovijedanja. Svaka riječ je pozorno odmjerena pa pogađa slušatelja točno u sredinu mete.

U Loboru u Hrvatskom zagorju zabilježeno je nekoliko smiješnih narodnih pripovjedaka. Evo jedne: »Išel dečko po svetu službe iskat i zestal se je z vragem, njega vrag pita: Kam ti dečke ideš? Idem službu iskat. Vrag veli – hedi dečke z menum; onda je rekel vrag dečku – ako ne buš delal koj i jaz onda ti bum glavu zel; onda veli vrag – edi ideme v goru, če ne buš tolke drv donesel kak i jaz onda ti bum glavu zel; ide dečke ž njim pak si celim potem gozve reže pak veže; vrag ga pita – kaj buš s temi gozvami; dečke veli – ti si bedak, jaz tak mali pošlek nesel kak ti ja bum viš oko gore te prepregel pak bum najenput potegnul se dimek; onda je vrag zbegel i rekel – edi dečke, ideme dime ti si jakši od mene...« I tako je dečko vraga nadmudrio još nekoliko puta i na kraju je vrag odustao i dao mu vreću novaca.

Šaljive priče Hrvata kajkavaca poučavaju nas da vraga pobjeđuje onaj koji ga se ne boji, jer vrag je u stvari strah. Ili kako Juraj Mulih kaže: »ni se treba vraga bojati ar je vrag kakti pes na lancu privezan ki ne more vgristi nego onoga ki se po grehu sam hotonce k njemu približava.«

Ortodoksni propovjednici i moralizatori Nikola Krajačević, Juraj Habdelić, Juraj Mulih i drugi propovijedali su i borili se protiv nepodobnih narodnih popevki, protiv »ljubavnih, bećarskeh, šaljivih i vinskih kajkavskih napitnic«. Mladi su pak razmišljali po pariški: »sijajmo po tem stezicam rožice vužitka«, preštimavali su madrigale, kancone, epigrame, satiru i karikaturu. Hrlili su na koncerte, na gozbe, na čajanke i proslave uz krilaticu »Jenput se živi«. Graciozna pikanterija događa se tu na rubu Europe. Bio je to često puta bujan društveni život po svim linijama ali uvijek pod jednim motom: »Višešima je navek bilo bolše.« No krah je uvijek nastao kad se socijalni položaj ljubavi približio politici: »Gda politika prevlada, ljubav zahiri«. Žena je na pijedestalu. Žena nudi gnijezdo i zatvor. Njezina je nježnost pritisak na sva ograničenja, negacija svake nade. Ona je kućanica – upravlja kućom i snovima, zato će Zagorec reći: »Samson ljubeč ženu na nikaj je došel, kojoj sve verujuč vu pekel je prošel. Koji denes žive zutra ga nestane, tak iz bana človek petlarom postane«.

I u Frankopanovu Gartlicu za čas kratiti također ima nedecentnih cvjetova. No kad se u zgankama nadaš sramoti, strahoti zapravo izađe nedužno rješenje: »Nekaj malo zavinuto deklici je porinuto, nju to boli, ali ona to voli«; to su naravno naušnice. Pa dalje pjeva: »Hop, ha, kamo ljuba tamo ja«. Ali odmah nakon toga sam Frankopan sklon je moralizirati: »Ki navaden v grihu živit, strašno mu je z dušom dilit«.

Hedonist i rezignator kajkavac spaja kult ljepote s kultom užitka pa će reći: »Gospoda najpresvetleši ak človek ne pije lehko smrtno zgreši, jer najvekši dar od Boga dan su žene vino i duhan i gdo z toga hoče ziti van taj osel je i lutoran. A gdo pintu more vu se vlejati, taj lehko bude mogel spati; gdo dobro spi brez greha projde, a takšni pak vu nebo dojde. Gdo hoče tak vu nebo iti mora navek pijan biti. Živeli!« Slijedi usrečica: »Jenput se živi«, a pozvat će se i na tradiciju: tak su naši stari delali pak su svega dosta imali, imali su kruha, vina, slanine i još k tome mlade snešice. Ozbiljne analize pokazuju da smijeh nije samo strast tijela nego je u prvom redu poruka razuma.

I tako se stalno javlja stara i jaka puntarska krv – za ljubav bi sve dali, ali ima i drugačijih mišljenja. Smije se Zagorec uskoći svijeta svedena na par simbola koji se jednolično ponavljaju te čine svijet monotonim, dosadnim, ograničenim, mehaničkim. Ali narodni mudrijaš sam uživa u svom malom svijetu u cvrčanju (čmrčanju) šmrčeka (zrikavaca), u zujanju (bručanju) čmela (pčela), u škripi vinske preše. On se kratkim stihovima smije uskom samozadovoljstvu svijeta ali je i sam oduševljen svojim malim svijetom, uživa u njemu, zaokupljen je njime, a iz tog paradoksa izvire i smijeh ljubavni. Zato se kod Gjalskog zaorila ona stara ilirska pjesma: »Naši djedi rujno vince pili, naši oci djevojke ljubili, Oj zašto ne, oj ne bi mi«.

O ženama, njihovim čarima, ljepoti, vjernosti i pouzdanosti izgovoreno je i napisano najviše svakakvih kontroverznih mišljenja. U broju Danice zagrebačke iz 1838. godine nalazimo šaljivu pjesmu o ženi: »Sud od žen je vsakojački, nekoji je staroj mački, a nekoji pak lesici prispodoblju, al torici jedni kratku pamet, drugi spotiču im jezik dugi, jesu takaj koji kažu da kad zinu onda lažu«, itd. Različitost pristupa potvrđuje i sljedeća pjesma: »Žena muža po strnišču pasla, doklam ga je sitoga napasla onda ga je kući doćerala, doćerala za plot privezala, privezala s krampom očesala«; ili: »Mnogo let študiram malo naštudiram, veliki sam študent bil dok se nisam oženil; do desete vure spi, do dvanajst se cifra, a popoldan simo tam da je doma ni«. Ili: »Oženil se sivi komar, komarice na police, na police v škatulice, muha mu je zaručnica stara osa posnešica, obadina, deverina, stršenina, starešina, vuši su mu jegeduši buve su mu sukačice«, itd.

3.

Narodno dramsko stvralaštvo na kajkavskom jeziku ne zaostaje za drugim književnim oblicima. Podudarnost i prirodna veza između usmenog pučkog pjevanja i književnog stvaranja uvijek je prisutna. Pisana književnost preuzima od naroda izražajne i formalne modele i estetske rezulate. Ljubavni humor i erotika prevladavaju u narodnim kajkavskim igrokazima koji su vezani uz svadbene običaje. Navodimo igrokaz Baba gljive bere objavljen u knjizi narodne drame, poslovice i zagonetke iz edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti. Scenografija je detaljno opisana: na stolu pred mladencima je torta, na njoj su vrganji ili gljivice od čokolade, a okolo asparados da je zeleno, tu su i dvije-tri crvene tvrde gljive.

Baba i muž dva su muzikanta: ona kao žensko ima staro crno kiklo, fortuf starinski, na glavi molnati rubec, lice malo z brašnom posuto, v rukami ima dete napravljeno od canjkov, u vanjkušu složeno kak siromahi; muž ima brkove od saja, na leđima puklu, u ruki ima šeflu i batinu vrezanu s kvakom; kad dođu u sobu zapopevaju: Baba gljive bere/ po bukovi prahi/ po bukovi prahi po jalšovim strnišču. Muž se ogleda i veli: E viš baba, tu buš ve po pravi istini povedala čije je to dete, tu ga je čuda Naroda, tu buš ve povedala i što ga je napraviv... Kad baba pokaže na kojega da je je napraviv dete, muž traži od njega da plati za mlijeko; i tako obiđu cijelu svadbu, a dijete završi kod mladenaca.

Hrvati kajkavci vole se veseliti. Belostenec nabraja vrste veselja: kruto vesel, vesel razgovor, veselje očih, ze vsega serca veseliti se, veseliti se drugomu, veselo vugodna mesta. O gošćenju još će zapisati: Goščenje, gozba, častenje, gostbina. Epulum li convivium epulae arum epulatio dapes um accubatio epularis amicorum. Blagovanje, goščenje pošteno i mertučljivo, goščenje prezredno, prekoredno, goščenje veliko i obilno obilata i gospodska gozba, itd.

U kajkavskoj kuriji nerijetko su se mogle čuti i vinske napitnice, kao na primjer »Kaj težaci prideluju naj ležaci nasladuju«. Tako je pjevalo hrvatsko plemstvo, ali unatoč takvim stihovima težaki su se naslađivali u trsovim suzama za koje su mnogo znoja prolili. Ali još je Wiesner rekao da »poezija kleti, goric i vina sigde jednako škodi kak i koristi«. Tome će Vjekoslav Majer pridodati: »Oko Zagreba su berbe, pjesma cvrčka leti. O kako je vino krasno dok je još u kleti«. Posebno ritualizirana vinskog humora šala je na vlastiti račun pa je kao čelnik veselog vinskog društva stoloravnatelj koji je bio najduhovitiji pajdaš znao i ovakvom prigodnicom pozdraviti okupljene pajdaše: »Štimam se kakti puran s najvekšom kukmom gda gledim vu vas i vidim drage i srčene preštimane i lublene pajdaše i pajdašice svoje s terimi daj mi Bog duge poživeti i navek vu pajdaštvu biti« (tekst iz knjige Zvonimira Pužara Križevački štatuti, Križevci 1910.). I u Koprivama često izlaze križevačke vinske šale; tako u broju 8 iz veljače 1913. čitamo slijedeću šalu: »Kada u Križevcima sjednu u krčmi za stol odmah zapjevaju jer da kasnije pjevaju rekao bi svijet da pjevaju od pijanstva«.

Humor je bio važan dio hrvatskih kalendara, od kojih je najstariji pod imenom »Novi kalendarium od Christussevoga poroda Rachunaussi na leto 1653.« Naši su stari znali uvijek za šalu i nije bilo godišnjaka Danice Hrvatskog kalendara u kojima nije bilo stranica posvećenih humoru. Sastavljači kalendara bili su svjesni da je ljudima smijeh nasušna potreba. Humor poetski preobražava stvarnost, ali je on i izoštreni pogled u stvarnost. Smijeh kao odgovor tijela na događaje oko sebe na situacije iz svakodnevnog života, ali viđene iz neke druge perspektive. Cilj smijeha je u ovom slučaju licemjerje, bahatost, nemoralnost. Smijeh brani ljude od društvenih i drugih nepravdi.

U Hrvatskom kalendaru za ljeto 1835. izdanom u Varaždinu nalazimo tako Događaje smešne. Među njima je jedan koji govori kako je muž svoju ženu navodno haril, a ona mu odgovori da ju ne tuče, jer ako jednog vraga istjera van deset drugih ući će u nju. No kako ju je muž počeo sve jače i jače tući, žena stane zapomagati neka ju prestane tući, jer da već ni jednog vraga u njoj nema... A kada je majka upitala sina notara što je zaključeno na današnjoj sjednici Poglavarstva, ovaj joj odgovori da je zaključeno kako se tajne spravišća ženama ne smiju otkriti.

Pisac predgovora u »Danici zagrebečkoj« iz 1837. godine Ignac Kristijanović zaključuje da »Pesme jesu vustno predavanje i zrcalo vu kojem se vidi kak daleko narod koj vu rasvečenosti i kreposti je napreduval«, ali se i pita: »(...) kaj nemaju Horvati, ov vre negda glasoviti narod, nikakveh pesmih, pokehdob se takoveh skupzebraneh ter na općinsku svetlost van daneh jošće nigdi ne nahadja?« Imaju, kaže: »(...) ali lestor vu tom se krivnja zadržava da se do sada jošće nigdo ni našel, koji bi ov trud za nje skupzebrati, na vse bil zel«. Zato vzel si je pisac pravo da kao istinski drage domovine ljubitelj vu nazočnoj »Danici zagrebečkoj« pod imenom Lado horvatski »vsako leto po malom i to prez razlike na svetlost opštinsku pesme budu van davati«.

Vedrina i radost, koje se najčešće izražavaju osmijehom, jesu bitna obilježja zadovoljnog čovjeka. »Ako činiš pravo lice ti vedrinom odsijava« – govorio je Bog zlovoljnom Kainu. Smijeh mogu izazvati izrazi ironije, naivnosti, koketerije, prijezira, simpatije, zbunjnenosti, osjećaja nadmoći pa čak bespomoćne patnje. On ukazuje na slobodu od agresije i borbu, koju trka za materijalnim probicima potrošačkog društva sve više uništava ostavljajući sve manje vremena za smijeh.

Suvremeni humor često je apstraktan i uglavnom nerazumljiv. »Smiješni su novo vrijeme s novim nazorima«, reče Matoš i nastavlja: »Smiješna je cijela prošlost, od naivne Ilijade pa do neotesanog Luthera, Od Juvenalovih Rimljana pa do gospodina Pickwicka i nepravednog Bouvarda i Picucheta«. No ipak, svako novo vrijeme donosi novi humor. Često mladi s podrugljivošću gledaju na humor svojih djedova i očeva. Još Meandar drži staru komediju grubom i vulgarnom, a njezin humor teškim i nedostatkom dobrog ukusa. Matoš dalje kaže: »Razumjeti je teže nego smijati se, a smijeh nije uvijek dokaz superiornosti jer postoji i smijeh glupana. Neznalicama je smiješno sve što ne razumiju«.

Humorom su se više nego što mislimo bavili najveći umovi čovječanstva. Pisac komedije Aristofan ravnopravni je član tadašnje atenske elite, uz Sokrata, Platona, Eriksimaha, Agatona. Prevelikim ozbiljnjacima najvjerojatnije nije drago kad čuju da je i August Šenoa volio kavansku atmosferu gotovo kabaretsku, pače i sam je sudjelovao u veselim pjesmama.

Zagreb je uvijek imao sluha za humor. Dokaz su tome i brojni zagrebački kabareti, niknuli posebno u prvoj polovici 20. stoljeća. U subotu 6. travnja 1907. u devet sati na večer rođen je prvi zagrebački kabaret »Cabaret imperijal«. Slijedili su idućih desetljeća »Cabaret Canders« »Pick-bar kabaret«, »Klub kabaret«, »Kabaret Dverce« i brojni drugi. O kabaretu je Igor Mrduljaš zapisao: »Glumačko umijeće nužno obuhvaća vještinu improvizacije, vrsne pjevačke, plesačke i pantomimske sposobnosti, a nezamisliv je bez duhovitosti i šarma«. Umjetnost kabareta dakle zahtjevna je i nimalo laka, kao i život.

4.

U Hrvatskoj je u 19. i 20. stoljeću izlazilo na desetke humorističkih listova. Neki od njih i imenom su smiješni: Zvekan je iz 1867. a Rešeto iz 1871. Slijedili su Stršen i Muha, Satir, Vušivec, Pauk, Peckalo, Pilule. Tu su i ostali humoristični listovi također neobičnih imena: Rampa, Ričet, Rovaš, Satyricus, Vedrina, Vrabec, Zagorski zajec, Smola, Varaždinski šaljivi list, Klafra, Tončovo hoblinje, Ricinus, Svraka te Kerempuh i Paradoks. »Na žalost danas humorističkih listova gotovo da i nema«, konstatira Mirko Ivanjek i pri tom se pita: »Jesu li vremena preozbiljna ili su mediji ubili smisao za kreativnost? Humor je sveden u rezervat prigodnih fašnjičkih i martinjskih događanja«.

Stari pisci hrvatski kroz svoje zapise i poslovice uvode nas u filozofski način mišljenja svojeg vremena, a poslovice, zagonetke i drugi tekstovi često u sebi nose šaljive sadržaje i poruke. Tako će i Belostenec zapisati: »Kaj težaci prideluju, naj ležaci nasladuju«. Vicevi o sudu i pravdašenju rezervirani su za Zagorce, »a med vseh sucov vekšega ni največi je krapinski«, i to pod motom: »Malo šala vu komaru, malo hvale v malom daru«. A Krsto Hegedušić je ispod jedne karikature napisao: »Jena je čurka premalen dar, kad bi nam dali bar jeden par«.

Pripovijedanje viceva posebna je vještina. U živom pripovijedanju ukoliko je vic dobro ispričan i u pravo vrijeme i slabiji izaziva osmijeh, a u čitanju često neće biti bolji, misli Stjepan Babić. Noviji teoretičari vica – Kotthoff, Schutle, Norrida, Christmann, Mulkay podijelili su viceve na one koji se odnose na zadirkivanje, provokaciju priče o prošlim događajima, o značajkama ljudi iz pojedinih nacija, o cijenama, ljubavne viceve itd. Teoretičari se također trude protumačiti humor, iako je jedan Francuz rekao da objašnjena šala više nije šala.

Posebno mjesto zauzimaju politički vicevi. Oni djeluju kao oštra oporba režimu. Služe za rasterećenje zbog nemoći da se na drukčiji način izbori otpor. »Smijeh je drug slobode i sredstvo kritike kojoj malo što može izbjeći«, kazao je Branimir Donat. A Cristopher Fry 1950. ustvrđuje da je smijeh proizišao onda kada je ljudska životinja – osjećajući svoj duhovni rast – prodrla u nepoznatu napetost života tamo gdje je smijeh postao neminovan. Ali kako, pita se Fry, je li čovjek mogao u svom prvom stanju bez smijeha ostvariti komičko gledanje života i tada razviti čudnovati grohotni odgovor? Fry prihvaća inačicu: »Nije li vjerojatnije da je čovjek postavši sposoban pojmiti tragičnu prirodu vremena, također stasao da osjeti i njegovu komičku prirodu da napornim iskustvom tragedije i intuicije komedije ostvari svoj mučni put...«

Svijet smijeha, dosjetke, šale. satire, svijet humora, ironije, taj preokrenuti svijet blizak našemu, a ipak ne i uvijek prepoznatljiv kao naš, čedo je humorističke intervencije u predjele konvencionalne uzročnosti i logike. Smijeh nije grijeh, dapače, smijeh je lijek kažu i ozbiljne liječničke raščlambe. Čovjek nesklon šali lišen je mnogih blagodati. U ovoj dolini suza smijeh je često bio jedini lijek. Humorist, reći će Matoš, drži smiješnim sve pa čak i sebe. On svoju smiješnost vidi u drugima i tuđu u sebi. To pak stvara neku solidarnost osjećaja i toplinu ljudske simpatije koja poput neke topline iza leda kao božanska reakcija djeluje iza konstatiranja žalosne činjenice. To je čuveni proces suza iza smijeha.

Napokon, smijeh je povremeno opuštanje trajno zaplašenog ljudskog bića. On smanjuje napetost razgolićenjem samodopadnosti. Time je čovjek pogođen u najdublje izvore svoje agresije kojom se održava. Spoznaja činjenice pada iz nadnaravanog samostvorenog svijeta u stvarnost i prirodno stanje daje smijeh. Smijeh je posljednja i najveća akvizicija na dugom razvoju psihičkog. Smijeh pokazuje da je čovjek u prirodnom stanju, da je izvan svakog apstraktnog svijeta i da nije agresivan. Međutim, čovjek već nedugo nakon rođenja gubi onaj prvobitni anđeoski smiješak, kada gotovo svakodnevno ulazi u borbu za opstanak.