Javni snovi mrava i putnika

nestrpljiva osluškuješ/ pjev krtica u staklenim krletkama/
let mehaničkih ptica padalica/ vodu što izvire iz gležnjeva kamenih cvijetova/
dok jutro odvozi ljubav starim brodom u rezalište

Ugledni književnik Tomislav Ribić (rođ. 1959. u Varaždinu) objavio je u lipnju 2021. godine zbirku Sirene / Otoci u Nakladničkoj kući »Tonimir« u Varaždinskim Toplicama. Zbog velepošasti korone knjiga još nije predstavljena široj javnosti, no Ribić je, kao i kod šest ranijih zbirki, pomno promislio njezin koncept. U novoj knjizi, podijeljenoj na četiri cjeline »Prolog«, naslovnu »Sirene / Otoci«, »Atlas izgubljenih otoka« i »Kula od mahovine«, uvrštene su i nagrađene pjesme s pjesničkih natječaja »Senje i meteori« u Varaždinu, »Susret riječi« u Bedekovčini, dok su pjesme iz ciklusa »Kule od mahovine« objavljene ranije upravo u časopisu »Kolo«.

»Prolog« ovoj zbirci otvaraju tri pjesme koje su svojevrsni hommage Davidu Bowieju i njegovom Majoru Tomu: »elektronski poštari/ odnose glasove noći iz umornih kiborga«. Nagovještaj je to pjesničkoga vapaja za odlaskom na mjesto gdje »dijete-astronaut uključuje čitača snova«, negdje gdje postoje samo sjećanja, između dvije meteorske kiše. Pjesnička odiseja Tomislava Ribića od početka je pusti otok, samo za dvoje, za odabrane, čvrsta cjelina kojoj ne trebaju međuprostori, tek prirodno stanište posuto injem i ostalim neminovnim zakonitostima. Najbolje je biti tamo s izostankom mobilnoga signala, pa i aparata uopće.

Drugi ciklus, nazvan kao i cjelokupna zbirka, sadrži devetnaest pjesama (sve su u knjizi označene rimskim brojem) koje se iščitavaju kao sažetak života, metafora buđenja uz morske lavove do grobljanske lirike tuge odstranjene skalpelom. (»Vrijeme je tumor na koži sjećanja – zapisuješ u mali notes i pretvaraš se u dim cigarete.«) Pjesnik vješto plete slike neizvjesnosti ljubavi, jedinstvene, plutajuće, čak i kada se čini da je starim brodom odvedena u rezalište, ona nekim čudom preživljava, pretvara se u nova svitanja i magle »probavljenih otoka«. Postoji čudnovata usamljenost u svakom Ribićevom stihu, čak i kada se čini da je sve na svojemu mjestu, ponovno vuče dalje.

Tako autor secira »dušu izmrvljenu osmijehom« za buduća putovanja, sve i ako novi dan rodi iste poglede uz dimnjake ciglana. Vjerojatno je to najbolje sažeto u nagrađenoj 18. pjesmi s natječaja »Senje i meteorji« (2006.) koja započinje: »Sirene se pare s lavovima u mojim snovima/ dok ti zaboravljaš razmazati sjenilo licem noći...« Pitanje »kako sanjaju mravi?« ostaje retoričkim, kralježnicom svih pjesničkih lutanja, poimajući nebitnost u širokoj svemirskoj raspojasanosti koja snovima ostavlja tek mrvice mogućega pripovjedačevoga sjećanja. Slika »mramornoga mjeseca« jedna je od onih kojima je natopljena Ribićeva poezija, ona zahtijeva i čitateljsko predznanje, i slična lutajuća iskustva barovima bez konobara, kao da je posuđena iz nesnimljene pjesme Toma Waitsa ili nerežirane scene Jima Jarmuscha, možda baš i s istim pjevačem. Iako je riječ o posebnom lirskom subjektu, svaka sirena i svaki otok mogu biti (i jesu) kratka priča za sebe, jezgrovita, pročišćena, nestvarna javom, stvarna samo u snu.

»Atlas izgubljenih otoka« ciklus je od 21 pjesme razasutih pjesničkih atola, kao biseri prilagođenih ribićevskih haikua, opjevanih na tragovima izgubljenih i pronađenih ljubavi. Pjesnik je namjerno preskočio dvadesetu pjesmu, točnije utkao je u početni citat, nalik evanđeoskom: pred zoru anđeli odvajaju tugu od korova/ vade sreću lomeći joj nježno korijenje. Poput džepne karte, samo autoru poznate, protkane su sve administrativne začkoljice neprijavljenoga mjesta prebivališta (slučajem i dnevnopolitički aktualne), gastronomske delicije u pauzama sladostrasnih jecaja mornara i sirena u nekom istom, a drugačijem moru. Posveta nepročitanim knjigama, poslanim razglednicama prohujalih ljeta, i opet ono retoričko, drugačije – čuvaju li vilenjaci snove putnika u tvojim pričama?

Posljednji, već objavljeni ciklus »Kule od mahovine« mogao je nositi i naslov »Melem za samoću« jer je ispisan recept svih onih neprobavljivih jutara nikotinske samoće (»kada u nama započinje pustinja/ za nama ostaju brda i psi«), potraga u povratničkim gradovima, gdje tehnološka dostignuća ponovno tjeraju čovjeka na whitmanovski bijeg u šumu, točnije u iskon. Zaključno, Tomislav Ribić je ispisao četverodijelnu zbirku u kojoj sve pripadajuće »strane albuma« imaju svoje mjesto dodirujući, a ne smetajući jedna drugoj. U zbirci Sirene / Otoci svaki će čitatelj nalaziti izgubljene komadiće sebe, slažući mozaik istovrsnih jutara nakon noćnih šutnji, sa slatko-gorkim okusom prve kave, siguran u autentično, svemirsko iskustvo – tako blisko i poznato.

Diplomirani ekonomist Tomislav Ribić ranije je objavio zbirke poezije Aztlan, Zapisci anđela, Američki sen, Osjećam melankoliju (zajedno s Lanom Derkač i Radom Jarkom), Ribočuvareva djeca i Odhajanja (nagrada »Katarina Patačić« 2018.) te zbirku kratkih priča Madona na prozoru. Napisao je i dramu Titani i noveletu Otok od mačaka (objavljenu u elektroničkom obliku). Uvršten je u antologije hrvatske poezije 20. stoljeća te preglede suvremene kajkavske poezije. Sudjelovao je u Projektu Babilon u Rimu 2002. i 2003., a pjesme su mu prevedene na engleski, talijanski, njemački i makedonski jezik. U pripremi je i Ribićeva zbirka na kajkavskom jeziku Psihodelični džuboks, posvećena odrastanju u istoj varaždinskoj Optujskoj ulici kao i baka Miroslava Krleže. Dobitnik je četrdesetak nagrada za poeziju i prozu.