Čitam – udišem – čitam – izdišem

Pjesnikinja Sonja Delimar na književnoj se sceni pojavila 2016. godine zbirkom Zavođenje Zeusa koju je objavila pod pseudonimom Glorija Jagoda Magdalena, a 2021. izašle su dvije nove pjesničke zbirke s pjesnikinjinim pravim imenom na naslovnicama: Biti ili ne biti (svoja) i Uzica kojom smo se spetljali u čvor. Pažnju kritike posebno je zaokupila zbirka Biti ili ne biti (svoja) ponajprije zbog, kako ih sama u podnaslovu zbirke naziva, poetskih dijaloga s hrvatskim autorima, pri čemu treba istaknuti da su i pjesme iz zbirke Zavođenje Zeusa nastale zahvaljujući komunikaciji Glorije Jagode Magdalene i tajanstvenog pjesnika Svena Adama Ewina. Pjesme iz zbirke Uzica kojom smo se spetljali u čvor također odražavaju tu nerazmrsivu vezu između različitih književnih djela, u mnogome sličnu vezama među ljudima.

U dugom popisu književnika koji se u svojim pjesmama referiraju na kolege po peru, Sonja Delimar pripada onom polu sklonijem ludizmu na tragu Paljetka ili trija Mujčić-Senker-Škrabe. To je, možda, barem jednim dijelom određeno njezinom profesijom gimnazijske profesorice hrvatskog jezika i književnosti, koja se svakodnevno nalazi pred izazovom »prevođenja« djela starih par stotina godina na suvremeni jezik. Ne čudi stoga što Krešimir Bagić pjesme iz zbirke Biti ili ne biti (svoja) doživljava kao »inventivno razigravanje lektirnih djela«. Upravo je zbog svoje profesije Sonja Delimar ujedno u prilici uvijek iznova doživjeti kanonska djela, što zasigurno doprinosi, rekla bih, mladenačkom i iskrenom pristupu svijetu književnosti i likovima koji ga nastanjuju, a koji se pretače u autoričine vlastite pjesme.

Iako su po mnogočemu dvije zbirke pjesama objavljene 2021. godine slične, pa tako i ulomak teksta Davora Šalata o poeziji Sonje Delimar otisnut na poleđini Uzice, a napisan uz zbirku Biti ili ne biti (svoja), sasvim dobro funkcionira, među njima postoje i razlike. Prvenstveno, u Uzici pjesme nisu direktno adresirane na pojedinog pjesnika ili pjesnikinju kao u Biti ili ne biti (svoja), već književne i druge kulturne reference sporadično iskrsavaju u nekim pjesmama. Sporadično, ali ipak s iznimnom važnošću jer »Neka pjesma, kad je čitam, / to bude kao jezivi dejà vu. I umjesto / da pišem svoju, mogla bih samo tu / prepisati«. (...) S tim u vezi treba podcrtati da se u pjesmama iz zbirke Biti ili ne biti (svoja), kako je primijetio Šalat, dijaloški odnos ne uspostavlja samo s književnošću, već »doslovno sa svim što autorica uopće može čulno ili inteligibilno percipirati«. A upravo se u Uzici fokus s dijaloga s pjesmama i/ili njihovim autorima prebacuje na ono drugo, na sve.

Dominantne teme koje se provlače kroz sedam ciklusa zbirke Uzica kojom smo se spetljali u čvor najavljene su već naslovom zbirke s naslovnice za koju je zaslužna Iva Bolfek te uvodnim citiranjem riječi psihoanalitičara Jamesa Hollisa, a mogu se svesti na nazivnik promišljanja o kaotičnoj zapetljanosti međuljudskih odnosa. Primat tu dakako imaju ljubavne veze u svim svojim fazama i pojavnostima: od zavođenja i skrivanja, preko prijevara i udaljavanja, do razlaza i čežnje za povratkom, dok je uživanje u zajedničkoj ljubavi tek privremeno pristanište, kako govori naziv drugog ciklusa zbirke. Strah od gubitka voljene osobe (»Jer, kao i ja, ti znaš zašto zebem: / Strah me je samo – da izgubim tebe.«) izražen u Paranoji, trećem ciklusu zbirke, u četvrtom se ciklusu realizira kroz pjesme o preljubima: počinjenima, doživljenima, posvjedočenima, vlastitima i tuđima (npr. pjesme Prijateljici čiji je suprug odabrao ljubavnicu, a ljubavnik suprugu, Gdje će ti krik, Novčić za prijevaru). Posebno je upečatljivo kako protagonistkinja drugoj ženi poručuje: »Moja si sestra, a ne – suparnica« i time nagovještava stihove poput »Možda su krive bajke (tko ne zna Pepeljugu?) / Pa se djevojka nikad ne oslobodi brige / Hoće li jednog dana svršit potragu dugu / Našavši Onog Pravog, iz neke prve lige.« i zaključke kakav je onaj da »Svaki krotitelj žene od sveg jače i dublje / Najviše voli – svoju vlastitu kreaciju«.

Stoga Šalatova opaska u povodu zbirke Biti ili ne biti (svoja) – da je to »poezija uzvišenih ljubavnih ideala i njihovih svakodnevnih karikaturalnih tragikomedija« koja »svoju autentičnost zadobiva u srazu ‘visoke’ forme i ‘niskog’ sadržaja«, u kontekstu zbirke Uzica kojom smo se spetljali u čvor dobiva dodatnu potvrdu. U postmodernističkoj anything goes maniri i »s woodyallenovskim viškom meta-svijesti« Sonja Delimar može sebi dopustiti bavljenje, uz ostale, i temama inače bližima popularnoj kulturi te pokoju laku rimu, a da pritom ostane u domeni »njezinog božanstva poezije«. Tu poziciju potencira ženski subjekt koji se pokušava izboriti s nametnutim pravilima i autoritetima: »...a postala mi je iznimno draga / i perverzija pišanja po licemjernim autoritetima / ma gdje bili / u roditeljskim domovima / ili kanonizirani u cijenjenim knjigama«.

Ovakvo oslobađanje od nametnutih okova mogli bismo povezati i s prevlašću slobodnog stiha nad, primjerice, sonetima koje Sonja Delimar najčešće piše, ali i povremenim oslobađanjem od interpunkcijskih znakova i velikih početnih slova. Sloboda se očituje i u svojevrsnom pravu na ćudljivost: ironični i borbeni ton pjesama lako se prelijeva u zaigrani i erotski, da bi nas već u idućoj pjesmi dočekalo pisanje o ljubavi ozbiljnoj poput umiranja. No ima tu i vrlo pročišćenih i suptilnih stihova poput onih iz pjesme Nestajanje, koju donosimo u cijelosti:

Nestajanje
jednom smo se dogovorili
da nećeš
a evo jesi

jednom smo se dogovorili
da neću
a evo jesam

i sada mi više nisi
i ni ja tebi sada više nisam.

Posebno poticajne i bogate pjesničke slike dolaze kada autorica posegne za poredbama i metaforama iz svijeta prirode (»a uvijek je bilo i takvih kao usputnih dodira / od kojih bi i moji crvi na trenutak zamirali od gađenja / moje ribe zaustavljale dah puževi stezali kosti / ježevi se moji ježili«) ili znanosti (»smještena na istoj strani na kojoj i ti / pokretana magnetskom privlačnosti / u istome smjeru / a ipak / i zato / u svakome trenu / na najvećoj mogućoj udaljenosti / odijeljena plohom čvrste neprobojnosti // geometrija mogućega tumačenja«). Konačno, ciklus Kroz ključanicu jezika upozorava na moć koju imaju riječi: one mogu razarati: »i ni bomba ne bi / ni potres ni bujica / kad se sve razbije / i razlije / kao takva riječ / u duši / prekinula i razbila intimnost čarolije«, ali i spašavati: »bio je taj neki završni stih koji me i sad / mogao / i trebao spasiti«. I ta moć riječi ono je što pjesnikinju tjera da čita – udiše – čita – izdiše – i piše!