Biografija jednog iznimnog intelektualca

Ogranak Matice hrvatske u Đurđevcu objavio je 2021. godine opsegom malu, ali po značaju veliku knjigu o jednom intelektualcu koji je obilježio povijest grada Đurđevca u 20. stoljeću. Bio je to dr. Ivan Kranjčev (1900.-1957.) čije ime danas nose gimnazija i jedna ulica u Đurđevcu. Ovom knjigom ispravljena je nepravda koja traje više od šest desetljeća koliko je bilo potrebno da lokalna zajednica i šira javnost dobiju biografiju ovog vrijednog intelektualca. Biografija je nastala zahvaljujući trudu jednog od Kranjčevih sinova, pedagoga i muzeologa mr. sc. Branka Kranjčeva.

Autor je na predstavljanju knjige održanom u đurđevečkoj gimnaziji koja nosi ime Ivana Kranjčeva progovorio otvoreno o odnosu lokalne sredine i društva općenito prema njegovom ocu, a onda i o svrsi ove knjige. Naime, autor je utvrdio da je đurđevečka sredina najprije iznjedrila i oblikovala Ivana Kranjčeva, zatim ga je odbacila i brutalno kaznila, a na posljetku ga je rehabilitirala, doduše posmrtno. Ovo posljednje ostvareno je imenovanjem gimnazije i ulice u kojoj se ona nalazi imenom dr. Ivana Kranjčeva, a sada i objavljivanjem njegove biografije u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Đurđevcu.

Ivan Kranjčev poznat je izvan lokalne sredine kao autor prve doktorske disertacije iz područja etnologije koju je napisao 1926., a obranio na tadašnjem Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1928. godine. Bilo je to u vrijeme kada je na čelu Odsjeka za etnologiju bio poznati hrvatski etnolog Milovan Gavazzi. Ova Kranjčeva disertacija koja nosi naslov Ekonomski razvitak Đurđevca i đurđevačkih konaka bila je predmet bavljenja nekoliko istraživača (Tihana Petrović Leš, Tea Krnjak, Nikola Cik), a 2015. godine u prijepisu je objavljena u 28. broju časopisa za multidisciplinarna istraživanja Podravina. Dakako, potrebno bi bilo prionuti pripremi komentiranog izdanja ove disertacije, kako je zaključio i recenzent Kranjčeve biografije prof. dr. sc. Velimir Piškorec. S jedne strane, to je potrebno zbog gore spomenutog značaja disertacije za razvoj hrvatske etnologije, a s druge strane, zbog značaja koji ima za razumijevanje povijesti kraja o kojem govori.

Sadržaj knjige podijeljen je u tri cjeline: 1) Školovanje i studij; 2) Službovanje i 3) Obiteljski život i društveni rad. Svaka od ove tri cjeline sastoji se od niza manjih poglavlja u kojima je kronološkim redoslijedom opisan životni put i djelovanje Ivana Kranjčeva. Potekao je iz seljačke starosjedilačke obitelji iz Đurđevca gdje je njegovu osobnost oblikovao lokalni identitet jedne relativno male i zatvorene sredine. Nastavak školovanja u klasičnoj gimnaziji u Požegi Kranjčevim je roditeljima predložio mjesni vjeroučitelj koji ga je zapazio u pučkoj školi u Đurđevcu. Nadbiskupski licej i Bogoslovni fakultet polazio je u Zagrebu, a možemo zaključiti da njegovo školovanje, pogotovo studij, nisu išli pravocrtno s obzirom na to da je studij nastavio na Mudroslovnom fakultetu gdje je diplomirao i doktorirao.

Radni status Ivana Kranjčeva bio je promjenjiv s obzirom na političke prilike u različitim državnim uređenjima u kojima je živio i radio. Stoga je cjelina u kojem je opisano službovanje Ivana Kranjčeva kao nastavnika vrlo razvedena. Njegova radna mjesta bila su: Pomorska akademija u Bakru, Građanska škola u Đurđevcu, Gimnazija u Vukovaru, Gimnazija u Bjelovaru i Narodna osnovna škola u Đurđevcu. Prerana smrt 1957. godine zatekla ga je na mjestu nastavnika u rodnom Đurđevcu, ali u nemilosti komunističkih vlasti. Unatoč svim nedaćama koje su ga snašle u profesionalnoj karijeri, Ivan Kranjčev bio je izuzetno posvećen obitelji i društveno aktivan. Upravo je to dvoje opisano u posebnoj cjelini koja je opremljena mnoštvom fotografija iz obiteljskog albuma, među kojima su i mnoge koje svjedoče o društvenom životu Đurđevca pogotovo u međuratnom razdoblju. Predgovor knjizi napisao je predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Đurđevcu Vladimir Miholek, a tu je i prigodna riječ autora kojom uvodi čitatelje u temu knjige. Na kraju je poseban prilog čija je tema rodoslovlje obitelji Kranjčev iz Đurđevca, a koji pridonosi razumijevanju biografije Ivana Kranjčeva.

Unatoč činjenici da je autor u bliskoj rodbinskoj vezi s osobom čiju je biografiju pisao mogli bismo očekivati memoarski prikaz, ali tome doista nije tako. Naime, u ovome slučaju sin se kao autor uspio distancirati od oca i pristupio je vrlo objektivnom, kako je utvrdio i recenzent Velimir Piškorec. Time je Branko Kranjčev još jednom dokazao svoju profesionalnost. Autor je diplomirani sociolog i pedagog te magistar muzeologije. U mnogome je sličan svojem ocu jer je radni vijek proveo u prosvjeti. Do sada je objavio stotinjak znanstvenih, stručnih i publicističkih članaka te nekoliko desetaka knjiga iz područja pedagogije te lokalne povijesti i kulture našičkoga kraja. Ovom knjigom vratio se svojem zavičaju te je na temelju arhivskog gradiva, objavljenih radova i vlastitog sjećanja izradio biografiju svojeg oca kao zaslužnog Đurđevčanina koji je ni po čemu nije bio tipični nastavnik, već svestrani, angažirani i utjecajni društveni djelatnik. Brojni pažljivo odabrani ilustrativni prilozi također nose važne informacije te o djelu Branka Kranjčeva doista možemo govoriti samo pohvalno.