Baltes

I.

Ja sam Marko Baltes, drugo ime za umor. Tako je često o sebi, unatrag, evo već nekoliko godina, ali samo suočen sam sa sobom, razmišljao je iscrpljen od posla koji ga je doslovce proždirao, čovjek, premlad da bi bio starac a prestar da bi bio mlad.

Nekako je sve do sada uspijevao izdržati atake, uspješno braneći svoju respektabilnu reputaciju, kontinuirano i nesmiljeno gazeći ta gotovo uvijek opoganjena tijela, koja su mu još donedavna radila o glavi a u ovom trenutku očekuju potpuno nemoćni, bez daha, zlu kob.

Ponekad je ponešto, zbunjen pojavom vlastite slabosti, vrlo rijetko nakratko pomišljao – što se događa s obiteljima onih pojedinaca koje je on efikasno i bez ikakva sustezanja uklonio? Što oni sada rade, o čemu sve misle i napokon, koliku opasnost oni mogu doista predstavljati? Tada bi vrlo ozbiljno analizirao pojedine slučajeve-predmete i relativno lako i brzo slagao dijelove zaključka: neopasni su, previše su okupirani batrganjem u svojim osobnim dramama da bi uopće imali vremena kovati bilo kakvu zavjereničku misao, a koja bi nam mogla naštetiti.

Baltes je na svoj specifični način sazdan većinom od ironije, upokojio niz imena, bez ikakve mogućnosti povratka, oduzimajući im pravo na rehabilitaciju. Uostalom, zato su ga i postavili, on samo čisti, pročišćuje.

Njegova se bezuvjetna odanost obilno nagrađivala, no on nije niti stizao uživati u plodovima uspjeha niti je to želio, živeći u skromnom, jednostavno namještenom stanu od tek dvije nevelike sobe, kuhinjom i kupaonicom. Jednu je sobu zauzela biblioteka s radnim stolom i kožnim, dubokim naslonjačem, koji je po svemu vrijedio tržišno najviše. U drugoj manjoj sobi provodio je ponekad noć, vrlo se kratko odmarajući.

Uistinu, ni njegovi susjedi nisu baš puno o njemu znali. Za njih je on, Marko Baltes, bio samo, po svemu sudeći, visoko pozicionirani službenik nekog važnog odjela u Ministarstvu; čovjek tih, sasvim neupadljiv, vrlo prosječnog izgleda, koji je sa svima njima izmjenjivao samo pozdrave pri susretima, na trenutak ih samo pogledavši, uvijek žurnog koraka. Istodobno, svi bi oni mogli posvjedočiti, kako nikada, nitko nije pozvonio na njegova vrata, osim poštara ili službenog kurira iz Ministarstva.

Ma kakve žene, taj soj mu je nepoznat, govorili bi oni i dalje da ih je netko pitao.

No, Baltes je dok su ga žene zanimale, svoju strast umirivao brojnim kontaktima službene naravi, obavljajući, rekao bi on, na sreću i svoju temeljnu zadaću ali i ponešto se opuštajući, utišavajući vragove u tijelu koji su znali neugodno bučiti, buneći se opravdano, kako ih može samo tako zanemarivati.

Danas, nakon niza desetljeća apsolutne vjernosti mukotrpnog uzdizanja na hijerarhijskoj, skliskoj ljestvici i sada kada je praktično dosegao vrh, toliko je iscijeđen, ispražnjen od tijela, tek koža drži na okupu nekoliko kostiju i par preostalih organa. On više ne može ništa. Ne može čak ni mrziti one koje bi valjalo pomaknuti u stranu, ukloniti ih sa staze po kojoj on polako i još uvijek neumoljivo hoda; jer on, Marko Baltes, nema više snage ni za obične mrziteljske misli, koje su ga nekada tako energično poticale na akciju.

Baltes je bio potpuno svjestan budućeg sasvim jednostavnog razvoja događaja. U onom trenutku kada mu ruka prvi put zataji i ne uzmogne potpisati akt o nestajanju i on će biti vrlo brzo pometan u stranu, u zaborav, u nepomak, u crnilo, u mrak, jednom laganom gestom. Naravno, njegove su ruke uvijek bile i ostale čiste. Njegovo nalivpero, najubojitije oružje Ministarstva, napunjeno crnom tintom, uvijek na istom mjestu u unutarnjem džepu sakoa, spremno je čekalo stisak njegovih prstiju ostavljajući ožiljkasti trag na papiru.

Baltes je svejedno s tugom očekivao svoju neopozivu nakanu, ponekad se bolno dvoumeći, o odlasku iz Ministarstva.

U posljednjim je mjesecima opazio, najprije suzdržanu i teško primjetljivu kolebljivost pri suočavanju s mjestom za potpis. U svega par tjedana ta je neodlučnost i dilema prerasla u izraziti otpor, u jasno izraženo negiranje, u kristalno čistu profiliranu želju da se ne potpiše sudbonosnim imenom na dokument za brisanje. Na sastancima je tek u par riječi, objašnjavao kako su iskrsnuli stanoviti novi elementi koji opravdavaju izostanak njegovog potpisa.

Toga je lijepog i po ničemu posebnog petka, u dubokoj jeseni, predao svoju ostavku pomoćniku ministra, koji ju je hladno primio, no u njemu je sve provrilo, jer jednostavno nije znao što bi učinio s tim prokletim papirom. Naime, ostavka nije bila zabilježena kao redovni pojam u Poslovniku Ministarstva.

No, ipak je nekako uspio, zahvaljujući brojnim privatnim kontaktima, za desetak minuta došapnuti samome ministru.

– Baltes je dao ostavku...

Ministar je podigao ruku, nije ga ni pogledao. Pomoćnik je s neskrivenim olakšanjem prepustio svoj mučni teret prvome, ipak sa strahom razmišljajući koliko Baltesova ostavka može uzdrmati i njegov položaj pomoćnika ministra. Ministar je već sutradan vratio s njegovim smrljanim potpisom Baltesovu ostavku u moćni Središnji ured Ministarstva.

Ministrov potpis je na svakome dokumentu označavao isto, ministar je upoznat.

Šef Središenjeg ureda, Leo Meroni, čovjek iznimno krupnog tijela i uvijek oznojenog čela, proslijedio je dokument nižoj instanci, kao što je i propisano, a koja je morala odabrati na zakonu utemeljeno rješenje za nastalu situaciju. Niža instanca je uredno odložila zaprimljeni dokument u ladicu B-2, u kojoj su već ležali snopovi slučajeva u iščekivanju službenog razrješenja.

Dakle, sada u formalnoj ostavci, Marko Baltes, iznenada i posve neočekivano vidno boljeg raspoloženja, posve budan, započeo je iznova potpisivati donesene dokumente velikom brzinom, ali sada niti ih i ne pogledavši, nije ga zanimalo o čijoj se glavi radi, tako da je ubrzo njegov ekspeditivni odjel morao uzeti provjerene kadrove iz drugih krila Ministarstva, kako bi ovako ekipirani mogli sustizati učinkovitost Marka Baltesa.

Baltesove norme postajale su iz dana u dan sve nedostižnije sve dok ga u utorak ujutro nije odvela trojka iz onog drugog Ministarstva, kome je bolje i ime ne spominjati i kako se kasnije čulo, internirala.

Poslije će interna istraga pokazati vođena kadrom iz drugog Ministarstva, kako su svi dokumenti bili pravovaljani, pravno potkrijepljeni potrebnim dokazima i potpisima i od ministra i od Baltesa, samoga; no tko je stavio Baltesovo ime na dokument nije se saznalo. Kada je trojka zaustavila Baltesa na rubu proplanka, on je samo uzdahnuo i pomislio.

– Doista smo izgradili snažan sustav...

Tri metka s leđa oborila su Baltesovo tijelo na mokru travu. Pao je bez glasa, samo se presavio.

Druga interna istraga otvorila je posve nove horizonte, tako da su trojke imali svaki dan gusto popunjeni program na rubu proplanka. Vrlo je brzo tamo ispraćen drugi pomoćnik ministra, a već idući dan i glavni tajnik ministra.

Ono drugo Ministarstvo pružilo je svoje ljepljive pipke prema prvom, kontrolirajući, revidirajući, dok se struktura ne stabilizira.

Danas popodne, u sedamnaest sati, svečano će biti otkriveno brončano poprsje Marka Baltesa, s natpisom: »Nikada umrli junak«. Javnost je toplo pozdravila postavljanje poprsja u prostorima Ministarstva gdje je Baltes dao svoj najveći, osobni doprinos zajedničkoj borbi.

II.

Trojka bi poslije tri pucnja ležerno napuštala rub proplanka i vraćala se automobilom u grad, u ono drugo Ministarstvo, kome je bolje i ime ne znati, očekujući nove naredbe. Srećom po njih, proplanak je bio relativno blizu, sat vožnje do velike šume i mogli su, ako sve ispadne dobro, nekoliko puta dnevno pohoditi temeljno mjesto izvršenja.

Netom bi oni otišli, dolazila je druga trojka i uklanjala sve s proplanka što bi moglo upućivati na prvu trojku. Vrlo brzo, proplanak je bio očišćen, bolje je reći, iznova je bio posve čist i spreman za novi posjet. Važno je reći, kako niti prva a kamoli druga trojka nije imala nikakve spoznaje o osobama koje su dovođene na proplanak. Svaka je grupa odrađivala svoje bez trunke radoznalosti.

Nakon što je Baltes pao licem na vlažnu travu, trojka se po ustaljenom običaju mirno, gotovo lijeno vratila u grad, bez ikakva razgovora za vrijeme vožnje, kao što je i predviđeno.

Baltes je otvorio oči, sve mu se zelenilo i pomislio: – Kud baš zeleno – i zaklopio oči iznova. Tada je osjetio žestoku bol na leđima. Uspio je rukom dodirnuti okrvavljena mjesta i kao iskusni profesionalac zaključio kako trojka nije obavila posao kako valja.

– Da mogu, prijavio bi ih – hroptao je Baltes dok se s mukom pridizao. Teturao je hodajući, zapravo, učinio bi dva, tri koraka, pao bi i grčevito odmah nastavljao puzati prema šumi.

Druga trojka nije zateklo tijelo, vidjeli su samo tragove krvi koji vode prema šumi. Pokupili su tri čahure, stajali pognutih glava desetak sekundi i vratili se žurno u vozilo.

Teški, debeli grašci znoja na licu vozača nisu ga omeli da po prvi puta progovori u automobilu.

– Tragovi uklonjeni – zaružio je njegov glas u kabini.

– Uklonjeni – kaza još jednom.

– Uklonjeni – potvrde šaptom druga dvojica.

Zapravo, druga se trojka zatekla u vrlo delikatnoj situaciji. Ovakav slučaj nije bio predviđen ni u Pravilima za izvanredne situacije. Bili su itekako svjesni svoje bespomoćnosti, knjiga uputstava nije pružala baš nikakvo uporište. Ne mogu ništa učiniti, panično su razmišljali. Ali, što je bilo s tijelom?

Nadali su se kako će ta žilava individua krepati negdje u dubokoj šumi, još pritom ako padne u neku rupu, kojih je ta šuma bila prepuna, biti će gotovo savršeno.

Unatoč godinama i umoru, Baltesovo tijelo je bilo dovoljno snažno da se odupre ranama i smrti. Dva je dana i jednu noć ležao u gustišu šume, ipak očekujući da netko podigne grane s kojima se pokrio, da ga trojka pronađe i konačno definira njegov status, no, nitko ga nije tražio, bar ne za sada.

Nabasao je na blatnjavi potočić i osvježio se. Blato i voda su mu pomogli preživjeti. Krvarenje je prestalo, ali bol je i dalje bila neizdrživa. Hranio se bobicama, pa ni lišće nije bilo loše, većinom ležeći na trbuhu, pokriven s gustim prepletom grana borova.

Nakon nekoliko dana, iscrpljen groznicom, Baltes je ustao, tegobno i bez mnogo očekivanja od svoga prvog koraka, no, učinio ga je, s mukom i boli. Hodao je kroz šumu, saplićući se, padajući, bojeći se iznenada razjapljenih bezdana i već ga je mrak zatekao.

Da, prošao je cijelu šumu, a ono mjesto na proplanku, daleko je ostalo iza njega. Ispred njega ukazala su se brda, u daljini je vidio Sivu planinu, a iza nje je bio onaj drugi svijet. Znao je iz službenih podataka kako je ovo gorovito područje rijetko naseljeno, uglavnom slabo pogodno i za poljoprivredu, tek nešto stočarstva. Ovdje bi se mogao sakriti, tu ispred njihova nosa, tu me neće tražiti, preblizu je, prikrit ću svoj bijedni ostatak života i biti zaboravljen.

Probijao se kroz visoku travu s mukom se uspinjući, stalno gledajući prema vrhu Sive planine. – Samo što dalje od proplanka, što dalje – mumljao je.

Ipak, noću se teško kretati. Zastao je ispod prve krošnje drveta, naslonio se nj i zaspao. Odjednom, učini mu se odmah kako je zaklopio oči, osjeti nešto oštro na svojim prsima.

Trgne se, s mukom otvori oči, zabljesne ga svjetlost, osjećajući jasno kako sjedi na vlažnom. Za trenutak stisne kapke i jedva ih otvori, ne obazirući se na oštricu i uoči krv.

Rane su se otvorile. Nije ni čudo od tolikog napora. Podigne glavu i stavi dlanove na oštricu. Klizne mu pogled cijelom dužinom sječiva. Dugački štap s metalnim vrhom u njegova je prsa uperio čovjek pokriven kabanicom i gleda ga krajnje neprijateljski.

– Tko si ti? – zareža čovjek u kabanici.

– Ja, ja sam čovjek iz šume – odgovori mu jedva čujno Baltes.

– Ne govori gluposti, pogledaj kako je vrh oštar, probit ću ti pluća za tren.

– Bio sam u šumi, ne znam, nekoliko dana...

– A prije? – razgnjevi se kabaničar.

– A prije, prije ove krvi? Bio sam na proplanku.

– Na proplanku s trojicom – nešto tiše će kopljonosac.

– Da, da... – glava mu klone i Baltes padne u nesvijest. Crnilo ga obuhvati cijeloga.

Vidio je samo odsjaj vatre i nije mu bilo hladno. Osjećao je bolna leđa, a u glavi mu je kovitlao košmar. Stavi ruku na prsa no ne opazi oštricu. Otvori širom oči i ugleda nisku tavanicu za koju se prilijepio tanki sloj dima. Privuče mu pozornost sjena na otvorenim vratima. Jedan, ne, dva čovjeka.

– Budan si, dobro je.

Baltes je prepoznao glas čovjeka s kabanicom. Ovaj se nadvio nad njim pomno ga promatrajući.

– Imao si sreće, nepoznati. Mršavi je uspio izvaditi sva tri metka. Iskrvario bi da nas nije bilo. Zahvali se Mršavom.

Baltes tada ugleda drugo lice koje je s radoznalošću piljilo u njega.

– Je li da sam dobar? Nema što, vješt sam – govorio je cerekajući se Mršavi.

Uskoro je Baltes saznao da se Crni, nositelj dugog štapa s oštricom i uvijek pokriven kabanicom, i Mršavi, koji posjeduje različite sposobnosti, brinu o ovome dijelu zabačenog imanja mjesnog bogatuna, koga vide jednom mjesečno, kada im on osobno donosi zarađenu plaću i potrepštine za svakodnevni život.

Bogatun ih nikada nije pitao, kako su se oni nedavno našli ovdje, jer zna dobro, svako je pitanje suvišno za ovo mjesto između moćnog visa Sive planine i neprohodne šume. Plaća ih mizerno, hrani oskudno, znajući i to da Crni i Mršavi ponekad i nešto ulove u svoje opake zamke, koje je lako zamijetio.

– A tko si ti? – upita ga tada Mršavi.

– Došao sam s proplanka, prije šume...

– Što si radio tamo?

– Dovezli su me, a ostalo se vidi i ne moram o tome govoriti. Da, a ti Mršavi? Kako si ti dospio ovdje?

– Znaš, primakne se Mršavi, nema straha da ćeš me odati pa ti mogu reći.

– Slušam.

– Ja sam nekada bio član one druge trojke, trojke za uklanjanje tragova.

– I?

– Odjednom više nisam mogao. Nisam mogao.

– I onda?

– I onda, jednom sam pobjegao. Ostavio drugu dvojicu zabezeknutu i nestao u šumi.

– Srećom te nisu našli...

– Da, zapravo, našao me je, kao i tebe, Crni. Uperio mi je oštricu u prsa, ostalo znaš.

– A on Crni?

Mršavi zašuti. – Neka ti on kaže.

– Čujem, čujem – oglasi Crni. – Što te zanima?

– Tko si ti, Crni?

– Vidiš, ja znam tko si ti, tko si bio. Za mene si bio pojam, iako se kao ništa nije znalo. Ti si bio moj ideal, no unatoč svemu, niti ja nisam više izdržao.

– Hm – Baltes će malodušno. – Znam, tvoj pogled sve govori. Znam, znam, ti si bio član prve trojke i tebe je šuma jednog dana spasila.

– Da, šuma me je spasila...

III.

Baltes se oporavljao, sporo i neujednačeno, često ga je mučila groznica dok su ga noću razdirali košmarni snovi, lomeći ga. Crni i Mršavi vješto su ga skrili, prije nego je naišao gazda u svom mjesečnom pohodu, noseći im zarađeno i nešto hrane.

Seljak je zvjerao očima lijevo, desno, pregledao pomno, kao sasvim slučajno njihovu nastambu i kada se uvjerio da je sve kao što je i bilo prošli put, vratio se kući zadovoljan što ima takve dvije budale koje gotovo besplatno rade za njega a koliko zna nitko ih ne traži, što mu je potvrdio i nadstražar S, kada mu ih je opisao.

– Takvi mi kriminalci nisu poznati. Čim takav opis stigne u moj ured, odmah ću ih pokupiti. Ovako, ostavi ih na miru ali pazi na njih i javi mi ako primijetiš išta sumnjivo.

Baltes se napokon oporavio, pomagao je Mršavom i Crnom u svakodnevnim obavezama. Utrnuo je profesionalni oprez jer nema razloga ne vjerovati dvojici.

– Može li se preko Sive planine? – jednom je upitao poluglasno Crnoga.

– Može, može.

Baltes se pomalo začudio svome opažanju, Crni se nije iznenadio kada je spomenuta Siva planina.

– Može, može – nastavio je Crni.

– Možemo li mi prijeko, Crni?

– Kada budemo spremni – tiho će kabaničar.

I doista, od toga dana ta čudna, neobična trojka započela je pripreme za prelazak Sive planine.

– Moramo biti u kondiciji, valja pripremiti dovoljno hrane, pravu obuću i odjeću i sve tako činiti da ne bude sumnjivo gazdi. Ljeto nije daleko, i tada kada snijeg posve nestane, idemo prijeko.

Danima su pretrčavali brojne kilometre, hodali opterećeni, uspinjali se na obližnje visove, mučili se, često padajući. Umjesto dvije plaće bogatun im je nabavio cipele. Na pitanje što će im tri para, Crni je brzo odgovorio.

– Neka se zna tko je ovdje šef.

Seljak se samo nasmijao i dodao: – Ta ti valja. Naravno, ti si ovdje glavni, ali tek poslije mene.

– Svakako gospodine, svakako – ponizno će Crni.

Jednako su postupili i s odjećom, ulagujući se gazdi.

Napokon je nastupilo i ljeto. Nervoza je činila svoje, začula se i svađa, nestrpljenje je sijevnulo punom silinom. Tek što ih je seljak napustio i ovaj puta vidno zadovoljan viđenim, trojka je krenula prema Sivoj planini.

Koliko su vremena proveli na negostoljubivoj planini, Baltes nije mogao ni približno odrediti, Na planini noć je izgledala kao dan i obrnuto. Znao je, na Sivoj je planini čitavu vječnost, sve ga boli i nikako da prijeđu na drugu stranu. Često su lutali izgubljeni u teško prohodnim klancima, jedva se iz njih na čudesan način izvlačeći.

Naposljetku je i taj spasonosni trenutak došao. Spustili su se sa obronaka Sive planine i koračali hitro prema zelenkastoj dolini koja se rasvijetljena podnevnim suncem prostirala ispred njihovih čeznutljivih pogleda.

– Oh, evo, evo konačno – zavapio je Mršavi. U tom je trenutku tišinu proparalo nekoliko hitaca i Baltes je zapanjeno promatrao kako se Mršavi ruši na tlo, a u sekundu iza, pada i Crni na leđa, s vidljivim crvenim mrljama na prsima.

No, njega ništa nije pogodilo. Osjetio je samo užasnu slabost, tonuo je u mrak, nakon udarca u glavu.

Baltes je gledao u daleki, visoki bijeli strop. Tišina, mukla, podmukla tišina.

– Budni ste?

Baltes okreće glavu i gleda u nepoznatog, mlađeg muškarca.

– Budni ste, gospodine Baltes?

– Da – prokrklja mu iz grla.

– Kako se osjećate? – nastavi ugodnim glasom čovjek.

– Dobro, valjda dobro – šapće Baltes.

– Ah, probudio se! – izdaleka začuje osoran glas.

– Da gospodine – hitro odgovori muškarac pored Baltesova kreveta.

– Dobar dan, gospodine Baltes. Vidim da ste dobro pa se možemo odmah primiti posla.

Baltes samo odmahne rukom.

– No, no, ne budimo tako malodušni. Dopustite, ja sam I. G. Operativni tajnik Centralne službe Ministarstva.

Baltes je naravno znao kako je u posebno osjetljivim pitanjima bilo najvažnije mišljenje Tajništva Centralne službe, jer oni su bili iznad svih.

– Vidite gospodine Baltes, vi ste nama postali jako zanimljivi u onom trenutku kada ste ipak predali vašu ostavku. Mi razumijemo vašu iscrpljenost, opazili smo je na vrijeme i registrirali, ali vi ste pripadali službi koja po svom temeljnom principu ne može biti umorna, ona ne može patiti od ljudskih slabosti, ona ne može iskazivati ljudske nedostatke. Nadalje nas je osobito zanimalo što su vaši sljedeći planovi, jasno, to se moglo učiniti vidljivim, ako vaše ime stavimo na liste za uklanjanje, koju vi uopće u zadnje vrijeme niste ni pogledali, reklo bi se, čovjek bez milosti, ne, bili ste nemarni, važno je znati ime neprijatelja. Trojka koja vas je odvela na proplanak ništa nije znala o zamijenjenom oružju i streljivu, koje vas nije moglo ozbiljnije ozlijediti. Nanesene rane nisu vas onemogućile u bijegu kroz šumu. U šumi vas nadziremo cijelo vrijeme, dok vas s druge strane čekaju naši agenti Mršavi i Crni. Da ne bude zabune, Mršavi je bio pravi liječnik, a Crni pravi trojkaš.

– Bio?

– S obzirom na značaj slučaja, naše vanjske trojke nisu mogle dopustiti da Crni i Mršavi prežive. Njihova je žrtva posve opravdana, odradili su svoje i hvala im. Njihova je misija tamo bila završena. Nas sada zanimate samo vi. Tko su vaši kontakti? S kim ste se željeli naći? Zašto niste ostvarili predviđene kontakte na Sivoj planini? Dajte nam odgovore a poslije ćemo vidjeti. Vi ste važan član ove zajednice i vaše se zasluge ne mogu ignorirati. Da, imate lijepo poprsje u Ministarstvu, baš vas je dobro pogodio onaj mutavi kipar. Muca, ali je dobar s metalom, ha, ha, ha, ha. Idemo. Vidimo se sutra.

Mjesecima je trajalo ispitivanje, mada je Baltes slutio kako oni već znaju sve o njemu pa i ono što još nije pomislio a mogao bi. Nisu bili osobito zadovoljni njegovom kooperativnošću, jer i oni su znali da takva zvjerka kao Baltes uvijek može još nešto interesantno izvući iz svoga sjećanja, uvijek može iskrsnuti novo ime.

Naposljetku je istraga okončana. Odluka vrha je bila – Baltes ostaje živ ali u potpunoj anonimnosti jer njegove su zasluge iznimne, a uostalom što bi generacije koje dolaze mislile o ovoj vlasti kada jednom budu češljale raznoliku dokumentaciju prošlih vremena. Istini za volju, Baltes im nije otkrio ništa a što već oni nisu prije otkrili, jer Baltes je doista bio samo provoditelj odlučenoga, nesmiljeni izvršitelj, nikako organizator.

Odnedavna na Osmom odjelu Opće bolnice broj šest, a to je odjel za posebno teške slučajeve, nalazi se novi pacijent, Marko Baltes. Sjedi po cijeli dan u kolicima, nemoćan da napravi bilo kakav pokret, ne osjeća svoje udove, tijelo mu je mrtvo ali nije hladno, širom otvorenih očiju iza kojih se krije umrtvljeni mozak.

Sjedi i netremice gleda po cijeli dan. Onda ga pred noć smjeste u krevet i tada, kažu, ponekad zaklopi oči.