Autofikcijska proza Bena Lernera

Već neko vrijeme opseg svjetske književnosti i najupućenijeg poznavatelja ostavlja u nemogućnosti, dakako, ne samo čitanja, nego uopće i praćenja dobrog dijela relevantnih pojava književnog života. Možda je to posebno slučaj s tzv. velikim književnostima, osobito engleskog govornog područja, gdje se svake godine javlja niz novih značajnih imena. Ponekad ti autori lako pronađu put u druge književnosti (dobar je primjer mlada irska književnica Sally Rooney), a ponekad većini strane čitateljske publike ostanu nepoznati desetljećima. Upravo je to slučaj s recentnom američkom nobelovkom Louise Glück, za koju se ispostavilo da je uglavnom nepoznata hrvatskoj književnoj javnosti. Budući da u trenutku proglašenja pjesnikinja nije bila značajnije prevođena na hrvatski jezik, to i nije veliko iznenađenje. Brzo je reagirao prevoditelj Petar Opačić pa su u izdanju splitske Naklade Bošković objavljene njezine Izabrane pjesme (nažalost, kako stvari stoje, o svemu tom nije obaviještena autorica pa se pokrenulo neugodno pitanje autorskih prava). Iako još nije bio ni rođen kad je Glück iza sebe imala već nekoliko zbirki, njezin sunarodnjak, pjesnik i prozaist Ben Lerner (rođ. 1979.) u posljednjih se desetak godina afirmirao kao jedan od važnijih američkih literarnih glasova, dobivši niz uglednih nagrada i stipendija, uključujući i onu zaklade MacArthur, ponekad nazivanu »stipendijom za genijalce«. Treba li posebno naglašavati da u Hrvatskoj još uvijek nije preveden?

Rođen u gradu Topeka u američkoj saveznoj državi Kanzas, u intelektualno nastrojenoj židovskoj obitelji (roditelji ugledni psiholozi), Lerner je već u srednjoj školi stekao određenu reputaciju dokazavši se »umijećem« debate. Biografija ovdje nije tek zanimljivost; naime, obiteljsko i geografsko podrijetlo, kao i opsesija načinima manipulacije jezikom, važni su putokazi stvaralaštva Bena Lernera. Predstavivši se isprva kao pjesnik, Lerner objavljuje zapažene zbirke The Lichtenberg Figures (2004.), Angle of Yaw (2006.) i Mean Free Path (2010.), dok se u prozni diskurs ozbiljnije prebacuje autofikcijskim romanom Leaving the Atocha Station (2011.), a onda i kasnijim 10:04 (2014.) i The Topeka School (2019.).

Treba istaknuti, Lerner je autor primarno pjesničkog senzibiliteta okrenut poetskoj funkciji jezika i sustavnoj potrazi za originalnošću umjetničkog izraza. Sudeći po njegovu (možda ipak manje uspjelom) eseju The Hatred of Poetry (2016.), radi se o istinski ambivalentnom odnosu: pjesnik je uvijek osuđen na neuspjeh, tvrdi autor, a poriv za beskonačnim kao izvorna motivacija samog čina stvaranja vrlo brzo nailazi na granice determinirane nedostatnošću i konačnošću raspoloživih literarnih sredstava. U suštini, piše Lerner, prava, autentična poezija je nemoguća, sve ono što pišemo i čitamo samo je, platonski rečeno, odraz ideje Poezije. Kao takva, poezija kakvu stvaramo nezadovoljavajuća je i vrijedna prezira, sugerira tekst, iznova ukazujući kakvu ulogu u autorovu umjetničkom habitusu zauzimaju promišljanja o naravi i mogućnostima jezika.

U vrijeme izlaska Lernerova proznog prvijenca, Karl Ove Knausgård priveo je kraju Moju borbu, romaneskni heksalog od nekoliko tisuća stranica objavljen u razdoblju od 2009. do 2011. godine, postavivši tako temelje autofikcijskom boomu 2010-ih godina, dijelom kojeg je i Amerikanac. Doduše, Lerner na nekoliko načina krši pojedine »prakse« autofikcijskog pisma (osobito u posljednjem romanu), pa se postavlja pitanje možemo li u njegovu slučaju i govoriti o autofikciji u užem smislu; no ovdje ćemo ipak prednost pred književnoteorijskom raščlambom dati autoru i djelu u tradicionalnom smislu, prije svega zbog samog karaktera ovog prvenstveno pogovornog teksta, uz prijevod odabranog odlomka iz Lernerova autofikcijskog romana Leaving the Atocha Station (2011.)

Za razliku od Hrvatima poznatog Knausgårda kojemu gotovo sve može postati temom, Lerner je pisac užeg zahvata, sklon detalju, znatno usmjereniji i precizniji; dok se Norvežanin naizgled bez previše razmišljanja koristi početničkim i novinarskim klišejima, Amerikanac kao da osluškuje svaku rečenicu stremeći što višoj razini stilske perfekcije; Knausgård je mračan, ponekad mizantropski raspoložen i provokativan, Lerner je izvanredno duhovit, autoironičan i politički (previše) korektan; naposljetku, dok Knausgård propuštajući u tekst banalnosti svakodnevice poprilično potkopava romanesknu formu, Lerner je pažljivo njeguje duboko promišljajući opravdanost literarnih postupaka i strukturalnu logiku teksta.

Lernerova protagonista, nadarenog mladog pjesnika Adama Gordona, u romanu Leaving the Atocha Station isprva srećemo u njegovu madridskom stanu gdje se našao zahvaljujući Fullbrightovoj stipendiji (Lerner je istu stipendiju koristio 2004. godine). Nakon što popije kavu, zapali džoint i odšeta se u muzej Prado, Adam pred prizorom Van Der Weydenova Silaska s križa objašnjava da ne samo da nikad nije osjetio istinski doživljaj umjetnosti, nego i da svi oni koji tvrde da jesu – zavaravaju i sebe i druge. Time su uspostavljena neka od središnjih pitanja ovog romana: što znači (ne) biti autentičan, što nam zapravo predstavlja umjetnost?

Adamov boravak u Španjolskoj trebao bi rezultirati tekstom o odnosu Španjolskog građanskog rata i književnosti; no kao i o mnogočemu drugom, Adam o španjolskoj povijesti i književnosti ne zna dovoljno, stoga veći dio romana simulira i mistificira »projekt« kojim se bavi, izbjegavajući rijetke obaveze na koje se obvezao stipendijom. U dobroj mjeri »projekt« se svodi na čitanje europskih klasika (Tolstoja, Lorce, Cervantesa) i američkog pjesnika Johna Ashberyja (čija je pjesma romanu dala ime), lutanje ulicama Madrida, intoksiciranje antidepresivima i marihuanom te zavođenje djevojaka. Jednako tako, pretvaranje je sastavni dio njegove svakodnevne interakcije s ljudima: vlastite komplekse i nesigurnosti prikriva lažima i zauzimanjem određene vrste »poze« kako bi se doimao zanimljivim i dubokoumnim; ovaj opis Adama možda čini nesimpatičnim, no svemu tomu kakvoću i čitateljski užitak daje Lernerovo izvanserijsko baratanje humorom i komikom.

Razmjeri (i uspjesi) Adamove »poze« ukazuju i na određenu razinu poznavanja dinamike međuljudskih odnosa, a posebno su zanimljivi njegovi komentari kulturalnih razlika Amerikanaca i Španjolaca gdje donosi niz sjajnih esejističkih minijatura, demonstrirajući tako, uz dosljedno inovativan i raskošan jezik, visok stupanj intelektualne prodornosti. Vjerojatno se to najbolje vidi u njegovim promišljanjima o naravi umjetnosti, napose poezije, čijim se »odgonetavanjem« bavi tijekom čitavog romana, raspet između naizgledne nemogućnosti doživljavanja umjetnosti i nezamislivosti života bez nje.

Tijekom njegove španjolske avanture madridski kolodvor Atocha postaje poprištem terorističkog napada (Al-qaeda, 2004. godina), što u radnju uvodi i određene rasprave o političkom angažmanu masa i mogućnostima revolucionarnog djelovanja; sam Adam u svemu tom ostaje poprilično isključen i okrenut vlastitim preokupacijama. Do kraja romana svjedočimo njegovim paničnim reakcijama, ispadima ljubomore i sramotnim situacijama popraćenim autoironijskim komentarima koji više nego zadovoljavajuće stimuliraju čitateljsku nasladu. Na koncu, ostaje dojam da se Adam u ovom procesu ipak približio odgovorima na pitanja koja su ga mučila čitavo vrijeme.

U romanu 10:04 Lerner se ponovno bavi ljubavlju, umjetnošću, pisanjem, suvremenim čovjekovim stanjem i ponajviše, dakako, samim sobom, odnosno neimenovanim protagonistom koji sada živi u New Yorku (iz dva »fabricirana« pisma moglo bi se zaključiti da mu je ime Ben); desetak je godina stariji, predaje na fakultetu, a iza sebe ima i uspješan prvi roman. Upravo radi na novom romanu za koji dobiva predujam od šest znamenki samo na temelju ranije objavljene priče u New Yorkeru (dakako, Lerner je u tom časopisu objavio priču The Golden Vanity koju donosi i u ovom romanu.) Osim toga, dijagnosticirana mu je srčana mana koja samo pojačava njegove strahove upravo dok se New York suočava s dvostrukom uraganskom opasnošću, a njegova prijateljica Alex iščekuje pozitivan odgovor na molbu da joj donira spermu.

Roman 10:04 donosi čitav repertoar postmodernističkih postupaka, kompleksniju strukturu i razrađenije strategije oneobičavanja teksta. Nova razina proznog umijeća, dakako, stiže sa zahtjevom za još pažljivijim i angažiranijim čitanjem, s većom ulogom u konkretizaciji značenja teksta. Lerner neprestano kombinira visoko i nisko: tako predaja iz hasidističke tradicije romanu daje njegov leitmotiv (»Sve će biti kao što je sad, samo malo drugačije«), a motiv iz filma Povratak u budućnost (osobito česta referenca) romanu daje ime; osim toga, autor se poigrava metafikcionalnošću i intertekstualnošću (u roman inkorporira vlastite ranije objavljene radove) ispreplićući pritom kronologiju i alterirajući dijelove priče, ponovno donesene (auto)ironijskim i sarkastičnim tonom pripovjedača čije ponašanje dosljedno varira između zrelosti i infantilnosti, ponekad i u istoj rečenici.

No, Ben ne štedi ni svijet oko sebe, pa kroz njegovo ironijsko-kritičko sito prolaze brojne teme iz suvremenog života američkog velegrada i šire. Njegovim metama postaju primjerice suvremena (likovna) umjetnost »sklona visokom vrednovanju gluposti« (poput djela Jeffa Koonsa), kolege pisci, elitizam i nerazumna rigidnost suviše zaštitnički nastrojenih roditelja, nehumani kapitalizam (kao i pojedini pokušaji njegova opstruiranja) – da navedemo samo dio. Treba napomenuti, opservacije Lernerova protagonista doista rijetko završe na razini truizama, pa i ako promaše bit problema uglavnom su poprilično zabavne.

Na tragu ranije autorove proze, protagonist se sustavno referira na književnost i vlastito pisanje, uključujući i proces nastajanja ovog romana. Posebno je poticajna narativna epizoda u kojoj uvjerljivo prikazuje kako ga je govor Ronalda Reagana iz 1986. na neki način »predodredio« za pjesnički poziv, iako nekoliko desetljeća kasnije bivšeg američkog predsjednika smatra masovnim ubojicom, a pjesmu Johna Gilespieja Mageeja (High Flight) čijim stihovima završava govor naziva užasnim poetskim djelom. U svakom slučaju, i drugi roman Bena Lernera, »ispisan na samom rubu fikcije« (kako čitatelju poručuje protagonist), izuzetno je originalno djelo pisane riječi.

The Topeka School protagonista (ponovno Adam) vraća u razdoblje srednje škole u njegovu rodnom gradu: radi se o kasnim 1990-ima, Adam je jedan od najuspješnih srednjoškolkih debatera u državi, a roditelji mu rade u poznatoj klinici koju lokalno, uglavnom konzervativno stanovništvo ne promatra suviše blagonaklono. Na formalnom planu Lerner ponovno pronalazi zanimljiva rješenja odlučivši se za višestruku fokalizaciju, pa se tako Adamova priča izlaže iz konvencionalnog trećeg (a na samom kraju i iz prvog) lica, što je nadopunjeno perspektivom njegovih roditelja koje pratimo u prvom licu, a koji se nerijetko obraćaju samom autoru teksta. Treba odmah reći, autor sjajno barata ovim postupcima i postiže visoku razinu uvjerljivosti, no tim istovremeno žrtvuje specifičan ton koji je tako snažno obilježio prva dva romana.

Ovo djelo neizbježno treba tumačiti kao refleksiju na neke od ključnih američkih društveno-političkih pitanja, osobito u nestabilnoj i opasnoj eri Donalda Trumpa koji, kako vidimo, i nakon izbornog poraza ostaje glavni arhitekt podjela američkog naroda. Nadalje, progovorivši iz perspektive Adamove majke, uspješne feminističke autorice Jane Gordon koja se tijekom romana sustavno suočava s izljevima bijesa nepoznatih joj muškaraca, autor ukazuje na razinu seksizma i mizoginije na prijelazu u treći milenij. Važan aspekt teksta je i priča o intelektualno potkapacitiranom adolescentu Darrenu, Adamovu susjedu i pacijentu njegova oca, čime se otvara poseban uvid u načine reprodukcije tinejdžerskog vršnjačkog nasilja koje se u ovom slučaju, činjenicom da zlostavljani uzvraća zlostavljačima, javlja kao nasilje koje generira novo nasilje.

Kao što to često jest kod Lernera, predmetu naracije prilazi se već na razini analize diskursa; primjerice, na apsurdnost ponašanja tih uglavnom privilegiranih bijelih dječaka iz predgrađa ukazuje se već njihovim prisvajanjem crnačke rap subkulture koja donosi iskustva s kojima oni nemaju nikakve dodirne točke; jednako tako Lerner pokazuje kako u njihovu okruženju borba riječima predstavlja (ne)prikriveno sredstvo demonstracije moći i dominacije, na koje se, između ostalih, oslanja i sam Adam. No, treba naglasiti, u ispisivanju svojevrsne prethistorije trumpističke filozofije isprazne retorike i neodgovornosti za izrečeno važnije mjesto u ovom romanu ima praksa natjecateljskog debatiranja u kojoj protagonist postiže vrhunske uspjehe. Kako sam svjedoči, Adam je brzo uočio snagu jezika kao sredstva manipulacije, ukazujući da pojedine forme debatiranja valoriziraju upravo sposobnost izricanja što većeg broja teško opovrgljivih argumenata (barem u tako kratkom vremenu) bez obzira na istinitost ili logičnost njihova sadržaja. Ne čudi stoga što je jedan od Adamovih mentora imao važnu ulogu u kasnijem usponu desničarskih snaga američke politike. Između ostaloga, ovaj roman demonstrira kako se oblik kvaziintelektualističkog lingvističkog nasilja može pretvoriti u političko oružje.

Prisutan i ranije, Lernerov interes za društveno-političku problematiku suvremene Amerike u romanu The Topeka School dolazi do posebnog izražaja. Iako je u svojim sugestijama nerijetko uvjerljiv i efikasan, s druge strane autor suviše često ponire u zamke diskursa političke korektnosti i uvažava neinspirativna tumačenja dobrog dijela javnih aktera, osobito američkog društva. Na primjer, prihvaćajući redukcionističku kritiku maskuliniteta kakvu predstavlja retorika o »bijelim agresivnim muškarcima«, Lerner donekle iznevjerava inventivnost svoje proze i propušta priliku ironijski se distancirati od intelektualnog konformizma navedenog tipa.

Iako po mnogočemu iskače iz okvira autofikcijske poetike uspostavljene Lernerovim prethodnim prozama, roman The Topeka School još uvijek možemo smatrati dijelom istog »projekta«, istovremeno genezom i (možda) završnim dijelom »trilogije« o Adamu Gordonu (ako smo voljni »zažmiriti« na činjenicu da u se u 10:04 protagonist ne spominje tim imenom). Označava li ovaj roman prekretnicu u autorovu opusu ili se radi tek o postupku testiranja granica autofikcijske proze, postat će jasnije tek sa sljedećim njegovim romanom (ako ga ikad bude). No, i da ostane na ovom, Lerner je, osobito u prva dva romana, ispisao neke od zanimljivijih stranica nove američke proze.