Autobiografske Prolazne postaje Ante Stamaća

Kojim riječima početi osvrt na knjigu autobiografskih zapisa Prolazne postaje Ante Stamaća? Kako napisati nekoliko relevantnih rečenica o tekstu prijatelja i čovjeka koji je cijeli svoj život proveo u njihovom okrilju? Možda je najbolje da se poslužim jednim autorovim citatom koji sadrži neobično ali iskreno priznanje: Ali puno je tu nedoumice i dilema. Vičan sam doduše znanstvenom i pjesničkom slogu, no nipošto pripovjedačkom ili pripovjednom. Jednostavno, ne znam na prirodan način ispripovijedati zgodu. Odnosno činim to uz nekakve skokovite domišljaje, nerijetko i brahilogije. Često sam znao boraviti u društvu vrsnih pripovjedača i divio se spontanosti i sadržaju njihova pripovijedanja, njihovu diskursu i ispripovijedanoj priči u kojoj bi se kao nekakva posebna instancija (tako nam zna reći, tobože znanstvenički solipsizam) znalo uplesti i štošta nerečeno.

Izvukao sam upravo to iz Antine dnevničke cjeline objavljene u Vijencu, s nadnevkom 11. rujna 2008. godine, u kojoj je kronološki bilježio mjesec dana ljetnog boravka na rodnom otoku Molatu. Čuvam taj broj i s pažnjom sam ga još jednom pročitao. Jer kad hrvatski pjesnik, esejist, prevoditelj, teoretičar književnosti, akademik, redoviti profesor Odsjeka za hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, predsjednik Društva hrvatskih književnika u dva mandata (od 1995. do 1999.) kada je bio i glavni urednik časopisa Republika, tajnik Razreda za književnost HAZU (od 2011. do 2014.), što je Ante Stamać sve bio, dakle, kad takva osobnost prizna javno da jednu dimenziju literarne kreativnosti smatra svojim nedostatkom, onda možete zaključiti kako je bilo sjajno imati takva čovjeka za prijatelja. A ja sam ga takvim kroz gotovo 40 godina poznanstva i držao, s iskrenim uvjerenjem da su razgovori s njim bili privilegij, zadovoljstvo i stalni nauk. Stoga će i moj osvrt na njegovu posthumnu knjigu neminovno biti obilježen i s određenim sentimentom.

No, sad je pred nama knjiga autobiografskih zapisa, u kojoj je Ante Stamać smatrao nužnim da ih na samom početku pojasni prolegomenom za autobiografiju. Tumačeći taj pojam kao vlastiti životopis, tj. proznu vrstu u kojoj se svi aspekti sadržaja odnose na autorovu osobnost, daljnja pojašnjenja tog uvoda odlaze u stanovitu filozofsko-esejističku eksplikaciju. Autor nam pojašnjava da autobiografija nastoji ispuniti dva suprotstavljena pojma: subjektivni i objektivni. Prvi emanira unutarnji psihički razvoj od polazišne točke do krajnjeg stadija, dok drugi prikazuje razvoj osobnosti kao fenotip u povijesnim, odnosno društvenim okolnostima. Prvi oblik više je pod okriljem književnosti, drugi pripada pojmu općeg spisateljstva, premda niti jedan ne posjeduje pravo na povijesnu istinu o samom autobiografu. Navode se pri tom i primjeri jednog i drugog oblika. Confessiones ili Ispovijesti svetog Augustina (tih se 13 knjiga s konca 4. stoljeća danas drže prvim autobiografskim djelom zapadne civilizacije), te istoimena knjiga Jean-Jacquesa Rousseaua, iz 18. stoljeća kao jedna od najvećih autobiografskih knjiga u povijesti književnosti. Pod drugim tipom autobiografije navode se Vita Benvenuta Celinija i Dichtung und Wahrheit Johanna Wolfganga von Goethea.

Možda je najbolje zaokružiti to teoretsko tumačenje autobiografija – čija se sadržajna struktura očituje u brojnim vrstama poput romana, zapisa, dnevnika i memoara – zaključkom kako je to zapravo tek zbir sjećanja. Artikulirani govor uspomena. A kako su te autorove uspomene bile određene i povijesnim vremenom koje je u određenom trenutku gušilo figurativno i stvarno njegov osjećaj slobode, na jednome mjestu postavio je retoričko pitanje: Pa kako da takav ugušenik piše još i vlastiti životopis? Ironično je odgovorio da unatoč dvjema crvenim šakama za vratom, koje na svaki znak jasnih samoglasnika stežu vrat do krvi, tu je povijest proživio manje-više sretno, s ožiljcima na duši i hematomima na pameti. Nakon ovog živopisnog citata, prizovemo li napokon onu krasnu Ciceronovu maksimu »Imago animi sermo est«, kako je govor slika duše, valja nam posvjedočiti koliko je Antine duše uneseno u ovu malu autobiografsku zbirku zapisa.

Što su prolazne postaje autobiografskih zapisa? To su zapravo toponimi, imena mjesta i gradova kroz kojih je teklo djetinjstvo i mladost Ante Stamaća. Taksativno navedeni u kazalu počinju s Dubrovnikom, a završavaju tekstom o Kalelargi i cijelim nizom bilješki koje su, nažalost, ostale samo kao naznake za nova poglavlja. Dubrovnik je kratak uvod obilježen sivim dojmom jedne vožnje starim autom, u kojem je tadašnji četverogodišnjak 1943. godine već svjedočio padu Italije. Sve se seli na otok Molat, gdje Antina životna priča počinje 9. listopada 1939. u rodnoj kući pristanišne lučice cakavicom zvane – Lucina.

Marljivošću posvećena biografa navodi se podrijetlo obitelji koje seže sve do 1674. kada se na Molat doselio brodolomnik Grk, po imenu Stamatis. Zanimljivim nizanjem događaja prate se sve prilagodbe i transformacije, daleka putovanja, dolasci i odlasci iz bijela svijeta u kojima se posebno ističe raskošna biografija djeda Ivana. Od Australije do rudnika dijamanata u Južnoafričkoj Uniji, taj je ponosni, pobožni i radišni čovjek, vještih ruku za stotinu zanata, izgradio prelijepi obiteljski dom, da bi svoj život završio na tragičan način. Zalutali torpedo s njemačke podmornice pri kraju rata udario je u izgrađenu obalu pred kućom, a na tog se hrabrog čovjeka srušilo kamenje s dovratka zdanja koje je sam podigao. Arhetipska mitska smrt, zaključuje Ante storiju o svom djedu. Profesori francuskog i njemačkog, otac Viktor i majka Mira, doista su bili skrbnici velike obitelji. Osmero braće i sestara. Unatoč tome bili su u vječnim selidbama. Nakon juga Hrvatske i Dubrovnika, na redu je bio sjever domovine i gradić Križevci.

Pred očima malog Ante nije izronio samo novi pejsaž, već i novi govor, ljudi i običaji. Našao se okružen likovima kakve nalazimo u rečenicama Krleže, Kozarčanina i Ksavera Šandora Gjalskog. No ono što je posebno obilježilo to križevačko razdoblje, osim kupanja u nabujalom potoku Vrtlinu, valjanju u mirisnoj prašini nepopločenih ulica, ludovanju po prostranim livadama i slavljenju polnoćke u starodrevnoj crkvi sv. Križa, bila je kuća u kojoj su živjeli. Znamenita zgrada gornjega grada, u Ulici Račkog 28. Mještani su je zvali Šhugina kuća, koja samo akustički podsjeća na Šenoinu epsku pjesmu. Ovu su obilježili ljudi koji su u njoj stanovali. Odmah do nje bila je kuća znamenitog pjesnika i filozofa Franje Markovića, čija je majka pripadala uglednoj obitelji Šugh. U istoj toj kući, ali mnogo ranije, rođen je i prvak ilirske glazbe, glasoviti operni tenor, Albert Ognjan Štriga. U sobi pak koju je Ante dijelio sa svojom braćom, u razdoblju od 1909. do 1912., stanovao je poznati pisac i kritik Milutin Cihlar Nehajev. Ako se svemu tome doda i Milena Šugh Štefanac, slavna hrvatska primadona i wagnerijanka, koju je Ante kao dječarac, nažalost, doživio kao čangrizavu staru gospođu koja je na njih stalno vikala, onda se za Šughinu kuću može slobodno reći da su njeni zidovi svjedoci slavne prošlosti.

Međutim, Šughina kuća svjedočila je i datumima bližim atmosferi iz naslova Šenoine povjestice. Tako je 9. svibnja 1945. počeo pucnjavom, vikom i urlanjem, u kojoj su djevojke i mladići iz šume zmazanih lasi, kako je narod govorio, slavili svoju pobjedu. Sve češće su se vidjele zaplakane udovice, počeli su pretresi po kućama, hrpe razbacanih knjiga, odjeće, pokućstva i naravno – ubijeni ljudi. Malog Antu naročito je dirnulo i prvo suočenje s mrtvim čovjekom. Bio je to biskup Janko Šimrak, pisac i publicist čije knjige revolucionarne osloboditelje očito nisu zanimale. Za brojnu obitej Stamać slijedile su nove nevolje. Nova putovanja. Otac Viktor dobio je najprije Gospić, zatim Okučane, te napokon Daruvar, gdje se cijela obitelj nakon dvije godine preselila. Tri su se prolazne postaje ciklički u kratkom vremenu brzo izmijenile: Daruvar-Molat, pa ponovno Daruvar.

U sjećanju dječaka Ante, Daruvar je bio gradić kojeg su odredile jake zime i opskrbne kartice. S dječacima iz susjedstva lovio je hrušteve i igrao s krpenjačom nogomet, no postupno ga je zaintrigirala filatelija i šah. Prebiranja po sakupljenim markama bila su na neki način maštovita putovanja svjetskim prostranstvima, primijenjeni satovi zemljopisa, tako da je dojam o Daruvaru ostao ispunjen svjetlom i prozračnošću. No na putovanju za Molat tata Viktor ponovno je u Zagrebu pozvan u Petrinjsku 18, poznatu zatvorsku adresu, gdje su se trebale pojasniti još neke nejasnoće. Ili kako bi rekao moj omiljeni pisac Raymond Chandler: Još nitko nije izumio način kako bi se čovjek mogao zauvijek oprostiti od policajaca.

Ta je epizoda produžila boravak cijele obitelji, pa su produženi i dani kod tatine sestre Pavice u Zagrebu; za djecu je to bilo dodatno zadovoljstvo ispunjeno šetnjama Jelenovcem i praćenjem vlakova na Zapadnom kolodvoru. Zbog te je situacije dječak Ante morao promijeniti već pomalo omiljeni Daruvar s Molatom i boravkom kod druge tete, koja se zvala Ida. Ona je nadomjestila majčinu brigu, kao što mu je ambijent šumovitog rodnog otoka, lijepih uvala i plaža, te obiteljska kuća u Lucini, zamijenila gradić iz kojeg je ponio uspomenu na klasicistički dvorac plemićke obitelji Janković.

Slijede molatsko polje, mirisi, plodna crvenica i novi govor na cakavici. Odlazak na ribarenje, svakodnevni poslovi pomaganja rodbini, molitve na nedjeljnim misama, berba ili targanje crnog i bijelog grožđa, predano učenje u maloj školi s dvadesetak učenika, ispunilo je godinu dana tog otočkog života. Preseljenjem roditelja u veći daruvarski stan i on se mogao vratiti. Bio je u četvrtom razredu i malog otočanina zaokupili su novi interesi. Knjige Karla Maya, Zanea Greya, Julesa Vernea, početne vježbe s violinom kod gospodina Rajka Ećimovića, te prvi nastupi u komornom orkestru koji se odvažio svirati polagani stavak koračnice u a-molu iz Beethovenove Sedme simfonije.

Nevjerojatna je preciznost i čistoća tih sjećanja. Slike, predmeti, rečenice, fizionomije, pejsaži, imena gradskih ulica, zvuci ugaslih razgovora – sve izvire u minucioznom opisu kao da teče iz nekog dubokog rezervoara eidetskog sjećanja. Bogatstvo tog rečeničnog niza ponekad zna biti prekinuto reminiscencijama ili aluzijama na političke događaje koji su ih pratili. I tad pero najednom postaje nemilosrdni skalpel. Ante Stamać majstor je literarne vivisekcije. Na površinu izbija njegov fini smisao za humor, ponekad prevučen i crnim namazom, ono što bi mogli nazvati sofisticiranim duhom engleske ironije i sarkazma koji je obilježio tolike stranice jednog Somerseta Maughama i George Bernarda Shawa.

U prosincu 1950. obitelj Stamać skrasila se u Zadru. Bio je to novi, tzv. nastavnički premještaj. Put do tamo vodio je vlakom do razrušenog Šibenika, a zatim brodom »Pelješac« do još razrušenijeg Zadra. A to je doista bio ratom razoreni grad. Novo obiteljsko prebivalište bilo je u Ulici Maksima Gorkog 38, na prostoru gdje se danas nalazi zdanje hotela Kolovare. Valjalo je urediti novi dom, premda je sirotinjski ugođaj i dalje ostajao nepromijenjen. Sve su se Antine dječačke aktivnosti odvijale u prostoru tih razvaljenih ulica kao da svaki dan korača kroz tmurne hodnike od greze kamenja i šute. U zadarskoj luci, kao turobni relikt ratnog uništavanja, ležala je trupina broda Mir Bianco, nalik lešini nasukanog kita. Pa ipak radost školarca 5. i 6. razreda bila je ispunjena igranjem nogometa na poljanama, vožnjom na sklepanim daskama s dva kotača – balinjere, vozilu zvanom karić, nošenjem violine do glazbene škole i šahovskih partija u klubu na Kalelargi. Porodični odmor, odnosno ljetovanja, provodila su se na Molatu, gdje je unutrašnjost kuće bila nalik stanju zadarskih ulica.

Kad se već ionako brojnoj obitelji Stamać ujesen 1951. rodila najmlađa kćer Maja, došlo je do nove selidbe. U proljeće 1952. na Brodarici, zadarskom predgrađu znanom još kao Barkanja, život je poprimio više vedrine i radosti. Prolazna postaja zvana Brodarica djeluje poput istrgnute stranice nekog sjetnog bildungsromana. U njoj je izložen dječački itinerer svakodnevnog kretanja gradom, do škole, vožnja morem od Lančanih vrata do druge obale gdje je vodio put do Maraske, barkama nekog od starih barkarjola. Iz još uvijek prisutnih ruševina k nebu su se uzdizali zvonici sv. Marije, sv. Stošije i sv. Donata. Kupalo se na opasnim mjestima, na kamenoj bitvi sličnoj karanfilu, koju su svi zvali Galeb, no još su opasnije bile igre s neeksplodiranim protuavionskim granatama iz kojih su se vadili barutni štapići nalik špagetima za improvizirani dječji vatromet. Srećom, bez posljedica.

A onda se na radiju 5. ožujka 1953. čula vijest da je umro Staljin. Nove parole ondašnjem školarcu nisu puno značile niti ih je razumio. Još uvijek se dobivalo bljutavo mlijeko u prahu i gnjecavi žuti masni sir. Možda ipak najbolje te dane djetinjstva na Brodarici, odslikava istoimena pjesma koju je Ante Stamać uvrstio u zbirku Odronske poredbe, tiskanu 1982. godine. Navest ću samo neke dijelove, u uvjerenju da ne narušavam cjeloviti dojam te lijepe pjesničke cjeline:

Svakodnevna žurba Brodaricom, u rasparanim
hlačicama crvenog križa
razlomci u teki, zapisani
pitagorejskom okrutnošću s Tribunala
najnježnija hipotenuza, lomna,
miris gnjile maraske
ili crvenosmeđe željezne gomile
dovučene u pličinu
– i Marconijeva Electra – po kojima djeca
traže barut
Olupine rastaljene u dimu parobrodića
put Sali, put Lukorana, onaj tamno crn
pak žureći Lošinju, iskrcavajući
na (Me)Letinu žalu.

Prolazna postaja posvećena školovanju u zadarskoj Gimnaziji jedna je od najdomljivijih. Brušena poput minijaturnih zlatnih figurica Benvenuta Cellinija, ona povezuje sjećanja u kojima se nižu slike školaraca s kojima je dijelio razredne klupe, koji su dolazili s okolnih otoka i zadarskog zaleđa, opisuje zgrade i šetališta, kupanja, igre i neočekivani snijeg u zimskim mjesecima, te živopisne portrete profesora od kojih su stjecali znanje. Tako je apostrofiran mladi profesor hrvatskog, Stjepan Kaurloto, ozbiljan i rijetko nasmijan, koji ih je silio na čitanje i jednakom strogošću usađivao ljubav za Baščansku ploču, Marulića, dubrovačke petrarkiste, renesansne pjesnike i hrvatske realiste. Zatim profesor neobična, pomalo antičkog imena, Platon Sofić, neugledan i grbav, ali stručnjak u predmetima koje je predavao, matematiku i fiziku, dok je profesorica Karmela Dujnić usađivala znanje iz deklinacija i konjugacija latinskog jezika. Napokon, bio je tu i profesor neobičnog imena, Emil Magraiter, svijetle, začešljane kose, englesko striženih brkova, nalik tadašnjem britanskom premijeru, Haroldu Macmillanu, koji je naravno predavao engleski.

U toj rekonstrukciji gimnazijskih dana kroz sve razrede, kad je Antu već ozbiljnije počela obuzimati književnost, još je jedna nevolja zadesila obitelj. Njegov otac, profesor romanskih jezika, ili da se poslužim opisom iz knjige: koji je diplomirao na Zagrebačkom sveučilištu, otac osmero djece, revni katolik, Europejac, demokrat i gorljivi domoljub – ne ogriješivši se javno, temeljito je išao na živce Partiji, Udbi i manjinskim podmuklicama. Zbog jednog banalnog razloga ostao je bez posla na gimnaziji. No zahvaljujući nekim dobrim ljudima, prije svega ravnatelju ondašnje Naučne biblioteke, prof. Vjekoslavu Maštroviću, koji ga je zaposlio u svojoj ustanovi, osiguran mu je bio kakav-takav egzistencijalni zaklon. A svoje prve radove, Ante Stamać počeo je objavljivati i književnoj periodici.

Zadnjoj postaji, koja se odnosi na glazbenu školi, šahovski klub i Kalelargu, posvećeno je tek desetak stranica. Najviše sjećanja pripada glazbenoj školi, tj. vježbanju violine od Daruvara i češke škole kod gospodina Knitla, do zadarske obuke u zapadnom dijelu Kneževe palače. Tamo je glazbeni učitelj bio šjor Miće Kowalczik, uglađeni Talijan poljskog podrijetla, koji ga je upoznavao s ljepotom melodija talijanskih baroknih majstora: Vivaldija, Corellija, Albinonija. Osim glazbene škole, tamo je bila i gradska knjižnica i šahovski klub, tako da je Kneževa palača bila drugi Antin dom. Bio je to ujedno i prostor gdje je vježbala i nastupala Zadarska filharmonija, sastavljena uglavnom od entuzijasta iz redova obrtnika, đaka i starih učiteljica. U kontekstu glazbenog dijela sjećanja s posebnim se poštovanjem spominje i ime Šime Dešpalja, učitelja glazbe, čija su predavanja solfeggia i teorije glazbe, glazbeni sustavi ritma, melodije dinamike, agogike i skladanih oblika, ostali u autorovom sjećanju. Dapače, bili su mu sjajan i neophodan alat za kasnije teoretsko bavljenje književnošću.

I napokon, Kalelarga ili Široka ulica koja u zbilji i nije bila tako široka. Glavna gradska arterija, kilometar dugačka, protezala se od Sv. Šime i kako bi se narodski reklo, sve lipo tamo do Gospe od zdravlja. U tom je popločenom prostoru ostalo bezbroj koraka svakodnevnih prolaznika i šetača, među kojima su se utisnuli i koraci autora ove male, sjetne, ali i britke, faktografski vjerodostojne, no prije svega leksički i memoarski raskošne, nažalost, nedovršene biografije. I još samo kao konačni zaključak, vezan za početnu ispovjednu tvrdnju Ante Stamaća, kako nije vičan pripovjednom ili pripovjedačkom i kako ne zna na prirodan način ispripovijedati zgodu. Knjiga Prolaznih postaja u potpunosti je demantirala njegovu davnu sumnju.