Autobiografije Vesne Parun

Znatiželja da odgonetnem svoj život uvijek me je
poticala na buđenje, pa tako i sada:
Još ne znam gdje sam ni kuda ću. Ali znam tko sam...
(V. Parun, srpanj 1947.)

1.

Sredinom veljače 1995. našao sam se u društvu Vesne Parun i njezine prijateljice, poljske pjesnikinje i prevoditeljice Łucje Danielewske u zagrebačkom restoranu Pula, u Teslinoj ulici gdje je pjesnikinja neko vrijeme zakazivala svoja druženja. Bila je to Łucjina inicijativa, koja je nakon izbora hrvatske lirike za moje Zrcalo, čiji je prvi broj izišao za Božić ratne 1991., radila na prijevodu Vesninih pjesama.1 Obje su bile stare prijateljice, dok je moje poznanstvo s Łucjom datiralo od ljetnih seminara Zagrebačke slavističke škole, a onda i prijateljstvo od pada Vukovara kada sam kao gost Društva poljskih književnika u Poznanju (Poznań) bio jedini Hrvat na tamošnjoj međunarodnoj pjesničkoj manifestaciji Listopad Poetycki. Łucja je od mene napravila ne samo pjesnika, nego i zvijezdu, a Vukovar i sva tadašnja patnja o kojoj su vijesti jedva dopirale do ove velikopoljske oblasti i to najviše njezinom zaslugom, učinila su me u tih nekoliko dana jednim od poznatijih, u isto vrijeme najtužnijih i najponosnijih Hrvata. No, to je neka moja neispričana priča.2

A Vesnu Parun dotad nisam nikada osobno – rekla bi ona: tête-à-tête – susreo ne računam li slučajna viđenja po javnim mjestima, pa tako i jedno njezino gostovanje na matičnome Fakultetu ranih osamdesetih – svakako prije njezinoga novosadskog »rašomona« na Kongresu pisaca – uz neku pjesničku manifestaciju tada još, čini mi se, saveznog karaktera. Dobro pamtim pjesnikinjin živopisni lik oslonjen na desni zid naše D-4 i gušu koja se već nazirala gutajući polako ali sigurno jednu nekoć, govorilo se, »rasnu ljepoticu«. Bilo je nešto tugaljivo u toj slici, pa i dugo potom znao bi me obuzeti onaj isti osjećaj dok bih se spuštao tom stranom dvorane u kojoj sam godinama predavao utorkom od jedanaest do jedan, a naročito kad bih govori njoj i o njezinoj generaciji.

No, u zagrebačkoj Puli ova Vesna Parun bila je neka druga Vesna Parun. Pa iako se ona smanjila, a guša povećala skupa sa svilenom maramom kojom ju je sve neuspješnije skrivala, zračila je čudesnom mješavinom snage i gorčine, kojoj nisam znao izvor, ali i planovima koji su se na trenutak bili preklopili s jednim mojim tada već zgotovljenim poslom. Naime, već sam godinama u pripremi imao rukopis Autobiografija hrvatskih pisaca, ali ne i izdavača, a među stotinu pisaca bila je i Vesna Parun. Rekavši joj to, začudi se što sam uopće uspio naći njezine autobiografije, posebice što sam »iskopao« onu u 10 rečenica. Łucja nas je gledala i cvala od veselja što ovaj naš razgovor postaje sve življi i zanimljiviji. Vrhunac je bio kad sam joj spomenuto Tadiju i članak u Večernjaku Tko je Pave Versa? iz ljeta 1994. Čini se da je se sve to dojmilo, a onda mi otkri kako ona zapravo piše »pravu pravcatu autobiografiju« pod naslovom Moj život u 40 vreća. Kad smo se rastajali, napisala je posvetu na svoju Vazu sunca i darivala mi je: Vinku, srdačno od Vesne – Zagreb, »PULA«, 16. II. 1995.

Prolazile su godine, smjenjivale se Vesnine knjige i vijesti o njoj, prorijedili Łucjini dolasci u Zagreb, da bi zauvijek nestala prvo Łucja, a potom i Vesna. U međuvremenu, dakako, pročitao sam Noć za pakost, pa knjigu negdje zagubio, nabavio novi primjerak i još je jednom pročitao sada već s iskustvom drugoga izdanja i njezine testamentarne antologije Ja koja imam ruke nevinije... I kada mi je Ivica Matičević najavio da će u sklopu Šoljanovih dana 2016. tema biti Vesna Parun, odmah sam rekao da ću govoriti o autobiografijama Vesne Parun. Nisam govorio, ali sam ponešto zapisao.

2.

Hrvatsku sam autobiografiju počeo istraživati još za svojega prvog boravka na Sveučilištu Ruhr u Bochumu potaknut tamošnjom trendovima u ovoj literaturi koji su dopirali iz Amerike, prvo zahvatili Francusku, a onda Njemačku i tako redom. Rezultat je bila zbirka od 147 autobiografija hrvatskih pisaca 19. i 20. stoljeća, koju međutim nitko u Zagrebu nije htio objaviti. Tek mi je jedan urednik sugerirao da to »malo preradim«, i od svega da napravim leksikon pisaca – vjerojatno potaknut Frangešovim leksikonom u prilogu njegove Povijesti 1987. (Tako su toga trenutka stvari stajale ne samo s autobiografijom, nego i s književnom historiografijom!) Tek će pred kraj rata pravo zanimanje pokazati dvojica Boža, Čović i Rudež, u gradskome AGM-u, pa je moja knjižurina napokon izišla poslije punih deset godina čekanja.

Na njezinim stranicama od 1259. do 1262. prostor je zauzimala Vesna Parun: crno-bijela fotografija – dobro poznati pjesnikinjin portret pun samosvijesti i zavodljivosti, Vesna Parun o Vesni Parun, pa biografija s bibliografijom i ovaj komentar:

– Autobiografiju u trećem licu »Vesna Parun o Vesni Parun« autorica je objavila u pogovoru svojoj knjizi Začarana čarobnica (1993). Autobiografskoga je značaja i njezina knjiga Krv svjedoka (1988). Uz kratku anketu pod naslovom 10 indiskretnih pitanja u zagrebačkome tjedniku Globus 1958. objavljena je i Paruničina prva autobiografija pod naslovom »Autobiografija u deset rečenica«.

Nakon teksta ove desetorečenične autobiografije na koju sam, kao i još neke, pronašao u zagrebačkome Globusu iz pedesetih, nastavljam kako je »zagrebačkome Večernjem listu pjesnikinja otkrila podatak da je u Hrvatskom narodu 1944. objavila tri pjesme (Sjećanje na zimu, Pohod mora, Selu za Badnje veče) pod pseudonimom Pave Versa. Uslijedio je dotični članak s anegdotom u čijem je središtu sveznajući Lem Kamen iliti Margan Tadeon, tj. Dragutin Tadijanović, koji je – dakako – toga proljeća 1947. znao tko je Pave Versa, ali je ostao pod diskrecijom gotovo pola stoljeća kad je napokon sama pjesnikinja odlučila otkriti tajnu »triju endehazijskih pjesmica«. Vesnin je prilog objavljen kao Ulomak iz mini-autobiografije: »Moj život u 40 vreća« (Večernji list, Zagreb 3. VII. 1994.).

Sedam godina poslije kao posebno izdanje Matice hrvatske izlazi i cijela knjiga: Noć za pakost. Moj život u 40 vreća (Matica hrvatska, Zagreb, 2001.). Na njezinu početku kao moto stajale su ove dvije izreke: Honni soit qui mal y pense! Sram ga bilo tko zle primisli ima (starofrancuska); Ključ, ključ katanac – ko me takne magarac... (narodna, dalmatinska). A na 349 stranica dva glavna priloga: Poljubac života (Poljubac života, Do zalaska sunca hodajući za kamilicom, Pod muškim kišobranom) te naslovni Noć za pakost, s naznakom vremena i mjesta nastanka (Srpanj 1999 – siječanj 2001. / Zagreb – Stubičke Toplice). U napomeni na kraju knjige urednica Jelena Hekman navodi, između ostaloga, i to kako je »ova knjiga zamišljena prije mnogo godina, možda čak i dvadesetak, te najavljivana u raznim prigodnim tekstovima (pa čak i u dosad objavljenim knjigama) i u mnogim razgovorima kao Moj život u četrdeset vreća«. Urednica žali što »još nisu ukoričeni i široj javnosti, uz ovu knjigu, dostupni i razgovori što ih je Vlatko Pavletić u dugome nizu vodio s Vesnom Parun« (341).

Napokon, devet godina poslije ove izlazi i prvo izdanje Vesnine knjige Ja koja imam nevinije ruke. Asinkroni odabir (Zagreb, 2009. str. 517), a 2011. i drugo, dopunjeno izdanje (Zagreb, 2011., str. 543), dakle, posthumno. Na objema napomena: Odabrala i za tisak priredila Vesna Parun. O čemu se zapravo radi, razabire se iz nakladnikove popratne riječi:

»Moji suradnici i ja svjedoci smo nastajanja ove knjige kroz period od gotovo dvije godine. Iz početka je bilo zamišljeno da odabrani i imenovani urednik knjige odabere i kronološki postroji dijelove iz svih do sada objavljenih djela Vesne Parun. Tako smo počeli, ali tako nismo i završili. S vremenom, Vesna Parun je sve više bivala ta koja je u cijelosti preuzimala ulogu i autora i urednika. Na koncu, kada se u nekim odabranim ulomcima pojavila i potreba za fusnotama, ohrabrili smo autoricu ne da ih se kloni, nego da ih obilato rabi. I tako je nastala ova knjiga – svojevrstan hibrid više književnih žanrova...«

Više je stvari koje ovu Vesninu posljednju knjigu čine jedinstvenom. Ne samo naslov koji je varijacija njezine slavne pjesme niti činjenica da ju je sama sastavila i priredila napravivši auto-antologiju po kojoj je uistinu naš »prvi hrvatski Ali-baba, koji je od sveg blaga u svojoj špilji probrao ono što smatra ponajboljim«. Ona je ovu posljednju knjigu komentirala i svaki taj komentar ulazi u okvir koji je najbolje nazvati autobiografskim. U taj okvir iliti »Ali-babinu špilju« uvrstila je autorica i nekoliko svojih autobiografskih djela, pa tako i neke naslove koji su dosad spomenuti, tj. nekoliko ulomaka iz proza Pod muškim kišobranom (1987.) i Noć za pakost (2001.).3

Što za sve njih u najkraćem reći?

3.

Prva Vesnina autobiografija Vesna Parun o Vesni Parun pisana je u trećem licu, ali je već u naslovu autoričino ime izjednačeno s imenom lika. Time je odmak od autobiografskoga poprimio novu, bitno veću distancu nego li je gramatički sugerirana. Njome kao da se htjelo istaknuti ionako očitu objektivnost koja proistječe iz perspektive trećega lica, pa se doima kao da piše o nekome tko nije ona, iako se kao ona zove. Riječ je, dakako, o fingiranoj neutralnosti i zato o tipu autobiografije koju bi se i samu moglo tako nazvati – fingiranom. U njoj pripovjedni subjekt posve objektivira svoj predmet priznajući mu tako onu važnost kakva se daje npr. važnim osobama po raznim leksikonima i enciklopedijama a čija je relevantnost javno ovjerena na onoj razini koju se običava nazvati normom ili kanonom. Baš ovime kao da se tekstualni i osobni subjekt ne doživljavaju kao puni, jedinstveni identitet, nego eventualno kao žuđen i priželjkivan, a hinjen i subverzivan – to svakako! Dotične 1993. autorica je, naime, bez obzira na brojne kontroverze koje su je u javnosti pratile, ipak priznata literarna veličina, pa se ovaj tekst dade čitati i u ključu ironije, odnosno autoironijskog obrata koji svojoj autorici pribavlja, ako ne stvarnu, a ono barem diskurzivnu moć.

Druga Vesnina autobiografija pripada tipu ankete-autobiografije kao svojevrsne inačice intervjua, tj. one u kojoj subjekt oblikuje vlastiti identitet na temelju pitanja predstavnika javnosti. Takav tip autobiografije i polazi od pretpostavke da anketirana osoba već raspolaže javno zadobivenim i zato provjerljivim identitetom – u ovome slučaju Vesne Parun kao pjesnikinje, a ne recimo slikarice ili prevoditeljice. Riječ je o rubrici u tadašnjoj zagrebačkoj reviji u kojoj su na ista ili slična pitanja odgovarali i drugi pisci, npr. Gustav Krklec i Boro Pavlović. Osim trećeg lica, koje nimalo ne smeta da se jedan vrlo kratki tekst čita kao autobiografski, raspoznaje se kronološka matrica njegove organizacije, potom lapidaran i dinamičan stil. Usprkos cinizmu koji iz njega probija, svojim završetkom ova Vesnina autobiografija otvara pozitivnu perspektivu svojoj samosvjesnoj protagonistici: »Trideset šestu upravo navršila, i to je, za sada, sve: očekujem, s pravom, i happy-end«.

Treće lice susrećemo i u trećoj Vesninoj autobiografiji, u članku Tko je Pave Versa? iz Večernjaka 1994. Prepoznaje se sličan stil i sklonost depersonaliziranju i sažetosti, ali i enigmatičnosti i anegdotalnosti koja kao da najavljuje sklonost literarizaciji životnoga sadržaja unutar istoga žanrovskog okvira, istina, zasad još uvijek pod kontrolom trećeg lica. Ovo izbjegavanje »prvog lica jednine« kao da odaje autoricu i njezin zazor prema tipičnome autobiografskom pripovijedanju, a to onda znači i onome što će jednoga dana i sama nazvati »pravom pravcatom autobiografijom«.

Naime, autobiografija pod naslovom Noć za pakost – Moj život u 40 vreća iz 2001. ispripovijedana je upravo u tome prvome, tj. žanrovski »pravom« licu!

Ona je također i opsegom prava pravcata knjiga, a ne tek puka bilješka ili člančić bez lika i radnje. U isto vrijeme ona je izrazito faktografska i fikcionalna, dokumentarna i literarna – do granice najmanje dvaju romana. Prvi bi se mirne duše mogao nazvati ljubićem, jer počiva na relativno razvijenoj i neobičnoj ljubavnoj priči o pripovjedačici i sirijskome studentu Adnanu. Drugi bi se mogao podvesti pod naziv trilera, čak s elementima krimića i horora kojim je obavijeno kazivanje npr. o pokušaju osnivanja vlastitoga »Teatra Pimbako« (179).4 Istini za volju, ima tu materijala za još nekoliko priča s »vjerodostojnim protagonistima« kakvi su prema ovome tekstu bili npr. Vesna Krmpotić i Vlatko Pavletić, a ima i društveno provjerljivih i još uvijek intrigantnih događaja poput spomenutoga 9. kongresa književnika u Novom Sadu 17. – 19. travnja 1985. za koji je »jedina iz hrvatske delegacije« napisala izlaganje »bez partijskog blagoslova« (Ja koja imam..., 277) i sl.5 Sve je to komprimirano u jednu autobiografsku knjigu koju bi bez prevelike formalne uskogrudnosti mogao pristajati naziv romana kao one žanrovske spužve koja je jedina kadra upiti sve te brojne (auto)reference.

Ostavljajući to zasad po strani, radije bih se osvrnuo na one dijelove Vesnina teksta koji pokazuju kako ona opće poima pisanje o sebi, tj. na nešto što u dotičnim tekstovima funkcionira kao njihova »savjest«, tj. metatekst.

4.

Naime, Vesnini su spomenuti tekstovi prepuni komentara, tj. autoreferencijalnih fragmenata u kojima se iznose motivi i smisao pisanja. Jedan takav stoji kao moto ovoga članka (Znatiželja da odgonetnem svoj život uvijek me je poticala na buđenje, pa tako i sada: Još ne znam gdje sam ni kuda ću. Ali znam tko sam...), a uzet je iz knjige Noć za pakost (Poljubac života, str. 9.). Iz trećega priloga Pod muškim kišobranom izdvajam ono što sama autorica naziva »ekspres-autobiografijom«:

»...Rodih se 10. travnja 1922. godine u usamljenoj kući na rtu otoka Zlarina, pri uzburkanom plamsaju petrolejke. Otac neraspoložen da se po oštru kamenju, u mraku, uzvere čak do u selo po babicu Voku, naredio je majci neka se strpi – za miloga Boga – bar do svanuća. Majka, strpljiva i predana kakva je bila, zacijelo bi mu bila ispunila i taj nemogući supružnički prohtjev. Ali ja sam bila bezobzirna. I to je bio moj prvi nijemi sukob sa onim koji mi je još u majčinskoj utrobi namijenio ime SUVIŠNA.«

Trebalo je to biti »najkraće poglavlje« Ženskog kišobrana, knjige koja je kao pendant planirana da bude objavljena »odmah nakon ovoga muškog«, i to kao potvrda teze da čovjek »nije ono što o sebi (...) poezijom kazuje«:

»Meni je, međutim, upravo taj moj vrtoglavo-sunovratno prijeđeni put značajniji od bilo čega na svijetu, te da ga rasvijetlim i prikažem onakvim kakav je on bio i kakav jest, žrtvovala bih sve što ikad izrazih jezikom stiha, lepršavom simbolikom metafore. U toj mojoj tvrdnji sadržan je, očito, apsurd – jer kome bi bilo uopće stalo do pjesnikove intimne sudbe, ma kakva bila, od golih podatka, da se ona već nije poput clowna na vašaru bud zašto izrazdavala poezijom... Ali u tome i jest suština nesporazuma. U nepodudarnosti modela i slike... (38-39).«

Čini se da baš tu – u »nepodudarnosti modela i slike« – naša autorica nalazi razloge za »tradicionalni bijeg od samoispovijedi, zazor od pripovijedanja u prvom licu...« (41). Otkriva da nikada nije vodila dnevnik, ali se zato »pisao godinama negdje unutra u meni... (43) po načelu: »piši to što živiš« (45).

Za »zbunjenu vilu dalmatinsku« ožujak je »oduvijek žudnja za obnovom identiteta« (63). I za nju je normalno u mlađim danima ne pisati autobiografiju – »jer je zapravo još i nemaš« (69). Stan u Studentskom gradu u Dubravi naziva svojom tvrđavom, a čekanje svojim »drugim ja« (79). Svjesna je da je zovu »škandaldžijom« (97), ali i toga da bi u Parizu, već zbog naslova, njezina autobiografija Moj život u 40 vreća odmah našao izdavača (112). Poziva se na svoje bosansko porijeklo (»Moji su prvički preci Šušnići, srce Bosne«, 142); jednoj novinarki na svoj rođendan 1988., odgovarajući na pitanje: Tko sam ja?, u dahu je izgovorila »klovnovski samoironični monolog« davši »oduška svemu i svačem« (148-151):

»Tko sam ja?

Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja. Žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Ona za koju je njezin ‘dečko’ bio uvijek jedini muškarac na svijetu. Nezamjenjiv, dok god je tu, pa makar bio tek puki narcisoidni muški simbol, privlačan do bola i dalje od toga ništa.

Ja, žena otpor i žena prijekor; žena morska medvjedica i morska meduza; žena koralj i žena spužva; žena lupar prilijepljen o hrid, i žena hrid o koju je prilijepljen lupar muškarac... (149).«

»Najsigurniji lijek za prošlost je da je zapišeš (259), životopis je pisano čudo: oživjeti što je umrlo, vratiti što je nestalo, obmanuti se da si živio dvaput (294). Ipak, možda će početi ovog ljeta pisati autobiografiju: »Potrebno je da pokupim sve, što je ma gdje na vrpcama ostalo za mnom. Ugurala bih nešto od toga – makar i u zadnji tren – u Sabrana djela. ‘Mladost’ me požuruje...« (319).6

Negdje pred kraj ovoga teksta otkriva autorica intimni detalj koji je bio fatalan za nju kao ženu i kao pjesnikinju, trauma i za tijelo i za dušu. Evo o čemu je riječ:

»...U kobnoj – i po svijet i po mene – noći između 21-og i 22-og lipnja 1941. na trećem katu kuće u Ilici broj 100, u Zagrebu, u ordinaciji liječnika R. H., Židova, uz dim lomača Inkvizicije endehazijske, ja se oprostih zauvijek s materinstvom. Boljanin P. B., čijom robinjom bijah od svoje šesnaeste pa do trideset i treće godine, bio je otac. Pjesma Ti koja imaš nevinije ruke najtragičnija je istina mog života, s naslovom što neoprostiva je samooptužba. Starokršćanska somnambulna žrtva...(339).«7

Predgovor vlastitoj testamentarnoj knjizi nazvala je Od kroatozapadnjačke reakcionarke do jugobalkanske nostalgičarke (Ja koja imam nevinije ruke. Asinkroni odabir. Zagreb, 2011.), a datiran je travnja 2009., dakle, nepunu godinu prije smrti. Osim što se naziva prvom našom Ali-babom, »koji je od sveg blaga u svojoj špilji probrao ono što smatra ponajboljim, pa strpao sve to u jednu vreću i podbovši konjića odjezdio na sajam knjiga« (11), ona ponovo ističe da zapravo i nije Mediteranka, nego Bosanka »iz sela Šušnjići u okrilju Travnika«, pa se mogla zvati Vesna Šušnjić (17) itd. Shvaća da je ova knjiga »samo školski iscrtan, djelomičan životopis« njezinih objavljenih knjiga, ili točnije: »koktel« iz književnog opusa, koji »traži svoj kontrapunkt« – »jednu drugu knjigu blizanku koliko i tuđinku« (19).

Iz ovih se komentara razabire da je trajnu opsesiju svojim jastvom, korijenima, prošlošću, izgubljenim majčinstvom i društvenim statusom Vesna Parun namirivala ustrajnim pisanjem u prvome redu lirike čija je »prirodna« perspektiva upravo subjektivna (lirsko ja).8 Sa životnim je iskustvom sazrijevala i potreba pripovjednoga fiksiranja istih preokupacija, odnosno njihovoga kontekstualiziranja čega je lirika inače oslobođena. Sve to bilo je poticano, dakako, i od same javnosti koja je s vremenom pokazivala sve manje zanimanje za njezino djelo, a sve više i za njezinu »tešku narav«, kako se govorilo, pa je autorica nakon početnih odbijanja na kraju pribjegla autobiografiji kao vrsti diskurzivne »osvete«. Dok je lirika neposredna reakcija, proza se podvrgava nekim drugim zakonima i, bez obzira na formu, traži odmak i drukčiju disciplinu. U oba slučaja, međutim, radi se o činu pisanju u čijoj je ingerenciji, da se tako izrazimo, proizvođenje identiteta – lirskoga ili pripovjednoga, svejedno, u oba slučaja tekstualnoga, time ujedno i fikcionalnoga.

Naime, uvijek se radi o konstrukciji, i toga je i autorica bila svjesna nazvavši taj čin »nepodudaranjem modela i slike«. Na to upućuju primjeri iz onoga što smo nazvali metatekstom. Oni osvješćuju Vesninu potragu za vlastitim ja i istodobno otkrivaju da je ta potraga ne samo iluzorna, nego da u njoj podjednako sudjeluje i sredina kojoj je pripadala. Preko te konstrukcije zato se naziru konture društva i vremena koje ju je ne samo oblikovalo i ovjeravalo, nego mu se ona neprestano i obraćala mijenjajući samo moduse toga obraćanja – od zanosa i samooptužbe do prezira i odbacivanja, od lirskih pjesama do aforizama, epigrama, basni i satira. U tome smislu može se reći kako autobiografija i na primjeru tekstova Vesne Parun računa na čitatelja koji ovjerava ne samo tekstualni identitet, nego i žanrovski mu okvir te da – bez obzira na varijacije – pisanje o sebi uvijek se svodi i na pisanje o drugima.

Dakako, i obrnuto.

____________________

1) Usp. Wiersze. Pjesme suvremenih hrvatskih pjesnika u poljskom prepjevu Łucje Danielewske (Izbor), Zrcalo, br. 1, Zagreb 1991., str. 77-90!

2) U toj priči središnju ulogu ima, dakako, Łucja, koja je među sedam gostujućih pjesnika Poetskog listopada (tj. studenoga!) prevela i jednu moju pjesmu u tamošnjem Narodnom tjedniku (Tygodnik Ludovy), potom varšavski glumac Wojciech Siemion koji je pred prepunim liceumom recitirao moju Predbožićnu Europu A. D. 1991., dakako, u Łucjnu prijevodu, Voltaire, novinar poznanjskoga Glasa Velikopoljskog (Głos Wielkopolski) Włodzimierz Braniecki koji je sa mnom napravio intervju uz Łucjin simultani prijevod, pa učenici ekonomske škole u Gožovu Velikopoljskom (Gorzów Wielkopolski), pjesnik Wilim Przeczeka iz slovačke Bystrice, kolega Bogusław Zieliński sa Sveučilišta Adama Mickiewicza u Poznanju itd. – sve do četiri božićne kuglice, Łucjin dar, koje su zbog trojice pijanih Poljaka ostale na kolodvoru Potsdama.

3) Zanimljivo da je od svih foto-portreta za naslovnicu ove svoje auto-antologije izabrala onaj isti portret koji sam izabrao i ja za svoju zbirku autobiografija, tj. – kako rekoh – »pun samosvijesti i zavodljivosti«!

4) U ovome krimiću ključnu ulogu imala je jedna novinarka beogradske Politike, a kako se žanrovski poigrava, vidi se po tome što cijeli slučaj zaključuje hipotetičkim rješenjima »u duhu Maigreta, Poirota, Holmesa« (Usp. Noć za pakost..., str. 302. i 308.)

5) Na jednome mjesto kaže da bi o Krmpotićki mogla napisati roman, a čini se da je okidač bio u jednome »sablažnjivu ispadu« Vesne Parun na predstavljanju Brda iznad oblaka u kojemu ju je autorica nazvala »iz čista mira maltene otpisanom, ludom osobom« (Noć za pakost..., str. 153-154.). Fiksaciju na Juru Franičevića i Vlatka Pavletića lapidarno je »poentirala« rečenicom: »Jer Franičević i Pavletić dva su jednojajčana blizančića...« (Ja koja imam..., str. 21.)

6) Sabrana djela koje autorica spominje, zapravo nikada nisu izišla za što je okrivljavala V. Pavletića (usp. Ja koja imam..., str. 394, bilj. 126.).

7) Usp. Andrea Zlatar: Tekst, tijelo, trauma, Zagreb, 2004.

8) U tome je Vesna Parun najsličnija Tinu Ujeviću. Usp. moj esej Ujevićev autobiografizam (Republika, 11-12/2005., str. 151-162). A o autobiografizmu u lirici Vesne Parun valja vidjeti u sjajnoj knjizi mladoga Tina Lemca Autorsko, povijesno, mitsko: pjesnički diskurz Vesne Parun (Zagreb, 2015.), posebno str. 18-19.