Augustinov kršćanski eros u pogledima Vesne Parun

Ispražnjena srca od svih ispraznosti i nošena posvemašnjom vjerom u onostrani izvor i uvir istinskoga smisla čovjekova života, razgovarala je hrabro i samosvjesno Vesna Parun pred Božić represivne i olovne godine 1972. s novinarom Glasa Koncila, katoličkih novina (tada dvotjednika) koje jedine u socijalističkoj Hrvatskoj bijahu slobodne od izravnoga utjecaja komunističke partije. U uvodnome tekstu Glasa Koncila, od 7. siječnja 1973., čitamo: »U petak 22. prosinca 1972. navečer pohodila je naše uredništvo, želeći preko naših novina saopćiti javnosti svoja duhovna iskustva i svoj sadašnji stav prema religiji, posebno prema kršćanstvu.« Bila je Vesna Parun već više od 20 godina živo prisutna u hrvatskome pjesništvu te je postala »klasik ovog višestoljetnog pjevanja«, kako novinar Mijo Gabrić predstavlja pjesnikinju te ističe:

»U prvim godinama poslije drugog1 svjetskog rata, nakon dugih sivih stihova, spontano je i nadahnuto provalila u poeziju s autentičnom emotivnošću, strašću, neposrednošću doživljaja i duhovnošću ljudskoga življenja. Zatim je iz nje progovorila slutnja o mističnim granicama iskustva u njenim čulnim uzbuđenjima i žudnjama koje kriju žeđ jedne osebujne sudbine. U ženstvenijem ruhu iz nje pjeva intimistička i duhovna tradicija iz pravca Tina Ujevića.«

Suprotstavljanje dionizijskog i platonskog

Unatoč nekim ne baš prikladnim izrazima i donekle neskladnim sintaktičkim cjelinama, novinski pisac dobro uviđa i jasno izražava pjesnikinjine čuvstvene mijene i duhovne obrate. Razložnom se iskazuje duhovna poveznica s Ujevićevom poezijom, a posebice se to može odnositi, usuđujem se primijetiti, na Tinove stihove iz pjesme Igračka vjetrova, gdje nam se predmeću lako razaznatljivi religijski motivi odnosno impulsi vjerom oblikovane i prema onostranosti usmjerene duhovnosti: »Podaj se pjanom vjetru života, / pa nek te vije bilo kud; / [...] / Leti ko lišće što vir ga vije, / za let si, dušo, stvorena; / za zemlju nije, za pokoj nije / cvijet što nema korijena.« Tu se na osobit način susreću i sudbonosno suprotstavljaju dionizijsko i platonsko (u potonjemu je mnogo toga apolonskog) ili, drugim riječima, ditirambsko i ekstatičko slavljenje života u ovosvjetskosti biva konfrontirano s Platonovim naučavanjem da duša u svojem urođenom erosu žudi osloboditi se okova tijela i svega materijalno-osjetilnog te uzletjeti u nadosjetilnost i onosvjetskost, preko zemaljskih horizonata u nebeske perspektive, u predjele inteligibilnog i spiritualnog, nepropadljivog i vječnog.

U njezinu razgovoru za Glas Koncila može se u mislima i pogledima Vesne Parun ponajvećma razabrati povezanost s jednim glasovitim crkvenim ocem i naučiteljem, koji pridolazi među najveće filozofe i teologe u cjelokupnoj povijesti, svetcem po kojemu Tinu Ujeviću po svoj prilici nadjenuše ime – riječ je o sv. Aureliju Augustinu. Složena je i višestruko uvjetovana Augustinova platonski zasnovana koncepcija duše – bivajući u isti mah konstelacijom upravo Augustinove vlastite duše – koja je čas radosna, čas tuguje, gdjekad je izgubljena, a zatim bude pronađena. Duša Augustinova našla se mirnijom od kada je pronašavši Boga pronašla sebe. »Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi«,2 prvo je i jedno od najpoznatijih mjesta u Augustinovu djelu Ispovijesti – a upravo dotična misao kao svojevrsni provodni motiv mnogo puta odzvanja, izrečena drugim riječima, u odgovorima Vesne Parun zapisanima u Glasu Koncila, gotovo dva desetljeća prije nego je vjerničko osobno predanje i javno priznanje religioznoga vjerovanja postalo u Hrvatskoj društveno prihvatljivo zadobivši, recimo to nekovrsnim pleonazmom, ravnopravno pravo javnosti.

Od buntovne socijalistice do mete socrealističke kritike

Rođena 10. travnja 1922., imala je studentica romanistike Vesna Parun osamnaest godina kada je 5. studenoga 1940. uhićena u skupini od oko tri stotine studenata na recitalu posvećenu socijalistu i futuristu Vladimiru Majakovskom, upriličenom u velikoj dvorani obrtničke komore u Zagrebu. Bijahu to studenti pacifisti, uglavnom lijeve političke orijentacije, mnogi među njima s revolucionarnim porivima. Uhićen je bio i student filozofije Jure Kaštelan, kojega je Vesna poznavala iz splitske gimnazije u Nodilovoj ulici. Studenti su bili privedeni u Petrinjsku ulicu i zadržani do sutra u podne, provevši noć na velikoj hladnoći. Nije se na tome završilo jer su neki studenti kasnije glavom platili nazočnost na recitalu poezije politički nepoćudnoga i opasnoga Majakovskog; među njima i student filozofije Ante Fabijanić koji je strijeljan u Bukovačkoj šumi početkom ljeta 1941., a Vesna Parun mu je posvetila pjesmu Taoci u knjizi Zore i vihori.

Nakon 1945. našla se Parunova na udaru socrealističke kritike zato što je u pjesničkoj motivici i tematici utekla od slavljenja i diviniziranja »tekovina socijalističke revolucije«. Književna kritika vlastita socrealizmu zanijekala je poeziji Vesne Parun, zajedno s romanima Petra Šegedina i Vladana Desnice, svaku vrijednost, dakle ne samo društvenu nego i estetsku.

»Stihovi Vesne Parun su, prije svega, vrlo, vrlo bolesni«, napisao je pjesnik, književni povjesničar i socrealistički kritičar Marin Franičević te dometnuo: »Kakvi su to stihovi u kojima se govori o kočijašima koji puše smrdljive lule i o šturoj Makedoniji. Pa zna li Vesna Parun što se je sve u zemlji dogodilo, što se događa i što će se dogoditi. Očito je da Vesna Parun stvari promatra krivo, statički, pasatistički, pa time vrijeđa i potcjenjuje naše ljude. Gdje je tu cjelovita, živa i aktivna istina?«3 Ništa manje vjeran diktatu socrealističke kritike te ideologiji historijskoga i dijalektičkoga materijalizma nije bio ni Vlado Magjarević, književni i kazališni kritičar, koji je o pjesništvu Vesne Parun napisao: »Iznova demonstrirajući ograničenost socrealističkih recepcijskih mogućnosti, diskvalificira se napose zbog nasilne estetizacije realnosti te poentira da pjesnikinja u nepotrebnim kontemplacijama i brizi za vlastiti cilj ipak nema dovoljno snage posvetiti se svakodnevnom aktivizmu i borbi.«4

Božji glas – »najzbiljskiji glas u meni«

Nakon romanistike studirala je Vesna Parun filozofiju te je znala intelektom razvidjeti i duhom odbaciti ideološke okove dijalektičkoga materijalizma. Na pitanje novinara Glasa Koncila što želi poručiti onima koji ju poznaju i navikli su joj vjerovati kao pjesniku, ponajprije odgovara kako je nakon nedavne majčine smrti doživjela da odlazi zajedno s njom i da ostaje ovdje. »Nije to poezija, nego nešto drugo. Kažem, to je sad intenzivnije, ali razvija se već dugo u meni. Riječ je o naročitim doživljajima. To je glas, najzbiljskiji glas u meni.« I tu je Vesna Parun na Augustinovu tragu: govori o sebi kao stanovnici dvaju svjetova, zemaljskom i nebeskom, te o unutarnjemu glasu zbiljskijem od svega zbiljskoga, bliskijem od svega bliskoga i uzvišenijem od svega uzvišenoga, glasu za koji je jasno da dospijeva od Boga. »Deus est interior intimo meo et superior summo meo«,5 čitamo u Augustinovim Ispovijestima.

Pjesnikinja nadalje objašnjava da to nije nenormalno ni bolesno, nego naprotiv, da su to trenutci njezine »najveće bistrine, najljepših misli, kad je duh kristalan. I ne smijemo to potiskivati. To je bio novi život, novi vidik, jači, snažniji, potpuniji. I ne traži to samo intelekt, razum, nego cijelo biće, cijeli čovjek u meni, koji želi znati kako da živi, što je u svakom trenutku, što je učinio drugim ljudima, što su oni njemu, koje je njegovo poslanje, zašto je rođen, je li dobro što radi, ima li izvan mene nešto gdje se produžuje moja ličnost, u što uvire.«

Nije teško razabrati da Vesna Parun govori o smislu života, o čovjekovoj odgovornosti prema drugim ljudima i zovu njegove savjesti. Smisao ovdje valja razumjeti ne samo kao Heraklitov lógos s dodatnim značenjima ‘riječ’, ‘govor’, ‘razum’, ‘racionalni princip svijeta ili svemira’, koji se uosobljen i pisan velikim početnim slovom – Lógos – odnosi u Evanđelju po Ivanu na Isusa Krista, nego smisao u odgovoru i vjerničkome nagovoru Vesne Parun smjera i na značenja grčkoga hou héneka: ‘zašto’, ‘radi čega’, ‘čemu’, ‘prema čemu’ ili, osobito važno, ‘prema komu’. Taj smisao usmjeren je prema Bogu odnosno Bogočovjeku Isusu Kristu kao izvoru i uviru svega što postoji, ponajvećma čovjeka, stvorena na sliku Božju. A neotklonjiva važnost savjesti biva naznačenom u pjesnikinjinim riječima da se čovjek ima preispitivati što je učinio drugima i je li dobro to što radi. Treba pripomenuti da je savjest etimološki povezana s intelektom i znanjem: latinska riječ za savjest, con-scientia, doslovno znači ‘su-znanje’. Pojam savjest u Augustina se iskazuje mnogoznačnim, ali uvijek u povezanosti s Bogom koji je »nadglednik« (inspector) i »čuvar« (custos). Savjest je za Augustina čovjekova sržnost, svojevrsni »organ« etičkoga i religioznoga života, »čovjekova nutrina« (intus hominis), njegove grudi (pectus) i njegova duša (anima). Povrh svega je savjest »Božje prijestolje«, a navlastito se to odnosi na savjest pobožnih, u čijoj razumskoj duši prebiva sâm Bog.

Samosvjesna Božja pozvanica

U vezi s rečenim poručuje Vesna Parun čitateljima, kako vjernicima tako i onima koji nisu skloni vjerovati u zbiljnost koja nadilazi osjetilima dostupni materijalni svijet: »Ako su mi ljudi vjerovali kao pjesniku, ako su mi priznavali talenat i um, onda treba priznati i ovo dalje što se razvijam. I dijalektički materijalist morao bi to prihvatiti kao novu kvalitetu. I nikomu ne treba da bude čudno što ja kao pjesnik koji je pjevao o sjetilima, o mladosti, ljepoti, o radostima – iako je sve to bilo čovječnošću prožeto – idem dalje. To je moj razvitak. Osjećam da smo svi odgovorni, dužni nekomu tko je savršeniji, najsavršenijem biću iz koga sve izvire – Bogu – mi, kao stvorenja njegova, da se usavršavamo.«

Pjesnikinja spominje (o)sjetila, mladost i životne radosti, što se, mutatis mutandis, može dovesti u vezu s Augustinovom burnom mladošću ispunjenom vitalističkim neutaživim nagonima, razuzdanošću i tjelesnim užitcima – što je sve prožeto autentičnom čovječnošću. Homo sum: humani nihil a me alienum puto, Terencijeva je izreka koju Vesna Parun ne spominje izričito, ali implicitno naznačuje njezinu široko primjenjivu poruku.

Naša pjesnikinja nastupa kao samosvjesna Božja pozvanica, koja bistro uvidje da samo Bog može do kraja ispuniti čovjekove težnje i dati pravi smisao njegovim nadanjima. Ništa ovozemaljsko ne uspijeva dosegnuti istinski čovjekov cilj, pa ni poezija koja je, kako ističe Vesna Parun, »sva vezana uz to traženje, uz duboka pitanja života« i u kojoj je ona »postizavala majstorstvo«. Stoga će jasno reći: »Uvijek sam osjećala da sama poezija nije cilj. Pa nisam ja zbog literature.« Još jednom dospijevamo do Augustinove misli kojom se otvaraju njegove Ispovijesti: »Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.«

Govor u ime cijeloga bića, koje je u Kristu

Razaznajući u tome srž istočnoga grijeha, govori Vesna Parun o iskvarenosti intelekta i oholim ateističkim intelektualcima: »Pozoveš li se na Krista – koji je bio i najveći mislilac, i filozof, i čovjek, i etičar, koji je sve to u sebi sadržao i još nešto više – onda si manji od njih, onda nemaš pravo. Onda si zahirio, onda nisi mislilac, onda si izmislio ideal patnje. Koji Krista niječu, mogu govoriti bez obzira u ime kojeg mislioca govore, makar nekoga najzatucanijeg.« Zatim i ovo: »To je iskvarenost intelekta. Od iskona negdje kad se razumu ljudskom, kad se mišljenju ljudskom, ne duhu, ne cijelom biću nego mišljenju, dao primat, da to suho mišljenje koje izlazi iz običnog aparata razuma, a ne iz čitavog bića čovjekova, jedino ono ima pravo. A niječe se govor u ime cijeloga bića, koje je u Kristu.« Nije potrebno posebno isticati da su iz perâ pravovjernih političkih komesara u novinskim redakcijama uslijedile brojne kritike i pokude, etikete poput »natražnjaštva«, zalutaloga »mističnoga kršćanstva« i slično.

Nije se moguće osvrnuti na sve pojedinosti iz odgovorâ Vesne Parun u razgovoru koji je naznačen naslovom Što i zašto vjeruje pjesnikinja VESNA PARUN (bez upitnika). Nastavak razgovora objavljen je nakon dva tjedna, u Glasu Koncila od 21. siječnja 1973. Nasljedujući u određenome pogledu Augustina i njegove Ispovijesti, govorila je o vlastitim duhovnim lutanjima u mladosti, o materijalističkome svjetonazoru, o putu obraćenja od spiritizma6, teozofije i budizma do kršćanstva, o tome kako liturgija nije predstava, nego da je stvarnija od života, jedne velike predstave, a dohvatila se pjesnikinja i drugih područja svojega religioznog vjerovanja.

Jasno proizlazi da nam pjesnikinja Vesna Parun poručuje i svjedoči kako vjerovati u Boga znači otvoriti duhovne oči za bitno i cjelinu te živjeti prema cilju kojega smisao može ocrtati i ispuniti jedino Bog. Kada bi čovjek imao sve što se može poželjeti od ovoga svijeta, ne bi time bio ostvaren ni sretan jer narav je čovjekove duše takva da je samo Bog može zasititi. O vječnome životu, o njegovu izvoru, uviru i smislu u Bogu, govori nam Vesna Parun u razgovoru za Glas Koncila, vjerničkim pouzdanjem uviđajući da postoji – rečeno grčkim terminima iz Ivanova evanđelja – ne samo bíos, vremeniti život u kojemu će ljudi kao zemna bića prije ili kasnije umrijeti, nego i zoḗ, duhovni život koji je od vječnosti i za vječnost.

____________________

1) U novinama je otisnuto malo početno slovo d; citat je prenesen bez pravopisnih ispravaka.

2) Aurelije Augustin, Ispovijesti, I, 1, 1.

3) Marin Franičević, »O nekim negativnim pojavama u našoj savremenoj književnosti«, u: Republika, br. 7–8, 1947., str. 445.

4) Vlado Magjarević, »Nad ponorom idejnog bespuća«, u: Vojislav Mataga (uredio), Književna kritika i teorija socijalističkoga realizma, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1987., str. 117.

5) Aurelije Augustin, Ispovijesti (Confessiones), III, 6, 11.

6) Potrebno je razlikovati spiritizam od spiritualizma. Spiritizam se odnosi na tumačenje paranormalnih fenomena djelovanjem duhova te je riječ o praksi koja ne pripada kršćanstvu; u spiritizam je uključeno i prizivanje duhova umrlih da komuniciraju sa živima. S druge strane, spiritualizam je filozofski i religijski smjer koji se suprotstavlja materijalizmu, pozitivizmu i scijentizmu, dajući veliku važnost duhu. Spiritualizam je zasnovan na uvjerenju o primatu duha odnosno duše u odnosu prema drugim sferama zbiljnosti i stoga je svojstven brojnim religijama. Dodatno se u kršćanskoj teologiji spiritualizam razumijeva kao poseban nauk o djelovanju Duha Svetoga u svakome čovjeku.