Ambivalencija kriptosoneta

Anđelko Mrkonjić, premda formalnim obrazovanjem filološkoga usmjerenja, upućen književnosti i jeziku, najvećim je dijelom svoga opusa posvećen likovnoj umjetnosti. U njegovoj se biografiji tako ističe pet samostalnih izložbi, zapaženija sudjelovanja na skupnim izložbama, a paralelno je s nastavničkom djelatnošću Mrkonjić pisao i objavljivao likovne kritike i eseje. Likovnost je tako imanentno počelo i njegova književnoga, osobito poetskoga korpusa, u kojemu se likovni elementi na različite načine isprepleću s primarnim jezičnim kodom. Najbolji su primjer toga pjesničko-grafičke mape − Molitva ili od obloga ljepote iz 1997. i Alta bez mira iz 2017. (rađena u suautorstvu s Krunoslavom Dundovićem) − te pjesnička zbirka Alta i mira iz 2016. godine, iz čijega je specifičnoga pisma i forme proizašla drugospomenuta pjesničko-grafička mapa.

Autentičnost stila Anđelka Mrkonjića najbolje se stoga ocrtava u specifičnoj intersemiotičnosti, spajanju dviju umjetnosti, likovne i književne, te u izmjenjivanju, preplitanju i posuđivanju strategija i postupaka tih umjetnosti radi ispitivanja te konačno integracije raznorodnih elemenata jezika, pisma, oblika, linija, točka itd. u književni tekst. To je vidljivo i iz njegove najnovije zbirke objavljene u Ogranku Matice hrvatske u Osijeku − Kalanto soneti. Kalanto, kako pojašnjava sam autor u predgovornoj »Kratkoj autopoetičkoj bilješci«, predstavlja »autorsko kripto pismo« Antona Kalašića, čije ime i prezime poput svojevrsnoga reduciranoga slogovnoga anagrama čini naziv toga pisma.

Mrkonjić ne objašnjava izvanknjiževnu vezu sa spomenutim autorom pisma ni kako je do njihove suradnje došlo, međutim, jasno u bilješci naznačuje vlastita viđenja poveznica pisma i podrijetlo njegova autora s tematsko-motivskim preokupacijama soneta u zbirci. Autorovo pojašnjenje ili izostanak pojašnjavanja u predgovornom tekstu, štoviše, nije ključno za interpretaciju jer koncepcijska posloženost i tekstualna realizacija u konstelacijama s drugim slojevima zbirke već dovoljno govore o (antagonističkim) odnosima spram tipografskih izborȃ i uopće cijele tekstualne i knjigovne izvedbe.

Riječ je dakle o dvostrukoj koncepciji zbirke − s jedne su strane, na lijevim stranicama knjižnoga bloka, postavljeni soneti ispisani kalantom, dok su s druge strane, na desnim stranicama knjižnoga bloka, postavljeni transliterirani latinični soneti. Pitanje je zapravo koja je inačica teksta prvotna. Postavljenost soneta u zbirci nalaže klasično čitanje s lijeve na desnu stranu, pa je stoga čitatelju gotovo nametnuto prvo »čitanje« soneta ispisanoga na kalantu, a potom onoga na latinici. Na kraju se zbirke nalazi svojevrsni »slovarnik« autorskoga pisma kalanta za latinične inačice velikih te malih tiskanih slova. No, da se posljednje dvije stranice mogu čitati i kao kriptirani autopoetički tekstovi, ne samo nizanje slova kalanta, signalizira svojevrsna šestostihna zagonetka ispod inačice velikih tiskanih slova i kalanta, dok se takozvana »pravokutna memorija« nalazi ispod malih tiskanih slova i kalanta. Spomenuta memorija u latiničnoj transliteraciji glasi: »AKalašić«, što se nadaje čitati kao potpis autora pisma, zbog čega i za zagonetku s prethodne stranice, ispisanu drukčijim tipom slova od soneta u ostatku zbirke, može biti upitno autorstvo. Slovarnici se stoga mogu čitati i kao nekonvencionalni nastavak sonetnih tekstova, ali i kao zasebni i odvojeni peritekstualni dio zbirke, kojemu je cilj referirati te pojasniti sonetni izvedbeni kontekst.

Spoj autorskoga pisma kalanta i Mrkonjićevih tekstova oblikovanih u dvadeset i tri soneta citatno se, pa čak i parodično, odnosi prema književnoj tradiciji, napose onoj koja baštini sonet kao pjesnički oblik. Premda se zaista u pojedinim stihovima osjeća doza podrugivanja, parodičnost se većinom odnosi na kritičko postavljanje spram intrasemiotičkih obrazaca te anuliranje uobičajenih i prepoznatljivih književnih vrijednosti. Ona se dakle u zbirci ocrtava na nekoliko razina, od kojih su najistaknutije dvije: peritekstualni aparat te tematsko-motivska banalnost. Naime, kako zamjećuje i sam autor u predgovornoj napomeni, njegovi su animalni likovi napredovali u odnosu na posljednju zbirku Alta i mira. U potonjoj se pojavljuju životinje kontekstualno povezivane s razdobljem čovjekova boravljenja u špilji, kako se i naslovno sugerira. Napredak koji spominje autor zapravo je očit u pomaku i rascjepu što ga čini razdoblje između čovjekova boravljenja u špilji te njegovo kasnije boravljenje u većim zajednicama na ruralnim područjima kakvima su danas prepoznatljiva sela, napose njihova dvorišta, motivski replicirana u Kalanto sonetima.

Špiljski životinjski oblici predočeni asemičkim autorskim pismom u takozvanim crtopjesmama iz zbirke Alta i mira, kako ih je nazvala Suzana Marjanić, sada su zamijenjeni nizom domaćih životinja (kokoš, mačka, puran, guska, svinja...), uz pojavljivanje drugih vrsta životinja koje obitavaju oko, uz i pokraj naseljenih područja (lisica, sova, gavran, šojka, puh, krtica, medvjed...). Za razliku od grafičkoga prizivanja animalnih oblika u zbirci Alta i mira, u Kalanto sonetima, kako je već istaknuto, peritekstualna i makrostrukturna razina, ponajprije tipografski izbori »kripto pisma« kalanta te latinične inačice kakva tipa strojnoga pisma, stvaraju dojam ambivalentnosti i svojevrsnoga procijepa sadržajnoga sloja i tematsko-motivske razine teksta u odnosu na peritekstualne izbore, odnosno onaj aspekt izražajnoga plana teksta koji pokriva i grafičko uređenje teksta. Na tom fonu treba promotriti i logiku slaganja i ispisivanja slova u kalantu, čiji je temelj, odnosno matrica četverokut, preciznije kvadrat. Takva pravilno oblikovana slova, posve ravnih linija, podsjećaju na strojopisno, vrlo neosobno pismo. I to je značajna razlika i pomak od zbirke Alta i mira u kojoj je pak svako »slovo« bilo sličnije ideogramima, koji pak pokazuju osobniju i individualniju narav književnoga teksta.

S druge pak strane, parodičnost se i podvojenost očituju izravno u već naznačenoj tematsko-motivskoj banalnosti Mrkonjićevih soneta. Njihova izravnost i jednostavnost, usmjerenost na životinjski, svakodnevni i nagonski svijet, a opet vrlo blizak čovjekovu, u koliziji je s očekivanim, baštinjenim tematskim rasponima soneta, koji su od Petrarkina vremena ostali sinonimski povezani s uzvišenošću osjećaja, osobito ljubavnih te uopće prizivaju oblik u kojemu egzistira introspekcija i izloženost pjesničkoga subjekta. Soneti ispisani kalantom u Mrkonjićevoj zbirci u tom su smislu, kao i tip pisma, doista neosobni, a prevladavajući je tip objektiviranoga subjekta koji se nerijetko ponaša poput kamere te samo bilježi zatečene događaje. Dakle, ništa od petrarkističkoga stila ne može se prepoznati u sonetima, osim što je u zbirci zadovoljena forma talijanskoga soneta te oblikovni elementi koji ga čine prepoznatljivim. Na makrostrukturnoj razini moguće je još samo uputiti na naslovno aludiranje na Petrarku i sonetno nasljeđe, u onome smislu u kojemu su u Kanconijeru pjesme naslovno obrojčane. U Mrkonjića je dvadeset i tri soneta naslovljeno također rimskim brojem (u latiničnoj inačici), s tim da rednim brojevima prethodi oznaka kalanto koja u tom smislu funkcionira kao odrednica.

Posljednji, dvadeset i treći sonet tematski zaokružuje zbirku. Njegova je okosnica prestanak zrikavčeva pjeva, odnosno njegovo skončanje pod medvjeđom šapom u njegovu brlogu, u sonetu imenovanom kao špilja. Time se motivom špilje ne samo autoreferencijalno podvlači veza s prethodnom zbirkom Alta i mira, već se glavni akter soneta, zrikavac »pjesničkoga glasa«, može iščitati kao pjesnički subjekt koji, prema onoj poznatoj »tko jači, taj kvači«, nesretno skončava, a svojom smrću uzrokuje disharmoniju, u sonetu imenovanu kao nesrazmjer. Budući da sonet svojim oblikom i ritmičnošću elemenata evocira harmoniju, izostankom sklada okončava se i mogućnost nastavka sonetnoga oblikovanja, čime Mrkonjićevi soneti i simbolički završavaju.

Potrebno je možda dopisati još jedan intersemiotički signal koji uključuje peritekstualnu razinu zbirke, a odnosi se na njezino ukupno knjigovno izdanje. Riječ je naime o prizivanju glazbene umjetnosti, i to ne samo motivskim isticanjem glasanja, komuniciranja, pjeva životinja i sl., već transsemiotičkoga, pomoćnoga aspekta odčitanoga u formatu knjige. Format B-5 prepoznatljiv je ponajprije kao format kajdanke, posebno dizajnirane bilježnice s crtovljem, koje služi za upisivanje nota. Crtovlje za ispisivanje nota može korespondirati u ovom slučaju s kalantom u smislu mogućnosti upisivanja slova na crtovlje zbog njegove univerzalne kvadratne matrice.

Zaključno se još može reći da je u Mrkonjićevoj zbirci Kalanto soneti riječ o još jednom sljubljivanju pjesničkoga jezika i likovnosti u smislu eksperimentiranja s posebnim tipovima slova, a s ciljem postizanja književnoestetskoga i, u ovome slučaju, parodičnoga učinka. Preostaje vidjeti hoće li zbirku Kalanto soneti pratiti kakva grafičko-pjesnička mapa, performans ili koja druga konceptualna izvedba bliskoga žanra te hoće li svoj pjesnički opus autor i dalje usmjeravati propitivanju sonetnoga, njemu očito vrlo miloga, pjesničkoga oblika.