Življenje između čekanja i žurbe

Da se prošlost često ponavlja kao sadašnjost, vjerojatno i budućnost, nije neobično kada je riječ o svevremenim umjetničkim djelima. Barem je tako bilo do pojave pandemije virusa Covid 19. Zanemarimo li pak posljedice globalne pandemije na život umjetnosti, kriteriju svevremenosti svakako udovoljava Višnjik, posljednja drama Antona Pavloviča Čehova, napisana 1903. a praizvedena 1904. godine. Zanemari li se prošlost u kojoj je nastala, ta je drama Sada i Ovdje primjer suvremenosti u kojoj se još drži do Čovjeka, žrtve hedonizma i svake vrste kapitalističkog eksperimentiranja, čije su emocije, intima, uspomene i sjećanje protjerani u prostranstva simulakruma.

Drama Višnjik – zagrebačkog GDK Gavella, osječkog HNK-a i Osječkog ljeta kulture – premijerno je izvedena 13. rujna 2019. u dvorištu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u režiji Dražena Ferenčine. Ona na prezentan način suvremenoj publici predočuje ne samo propast jedne epohe i jedne ruske vlastelinske obitelji od prije sto sedamnaest godina, nego ukazuje na beskrupuloznost i neumitnost društvenih mijena koje iz prošlosti, iz »staroga doba« na putu u budućnost, u »novo doba«, ne prežu od unesrećivanja Čovjeka.

Čehovljev Višnjik je drama o »lakomislenim, neokretnim, čudnim ljudima«, kako za njih kaže protagonist Lopahin, koji na pravo mjesto ne žele staviti prošlost i odreći se uspomena jer su uspomene njihov život. Ferenčinin Višnjik pak je groteskna drama, prožeta komičnim detaljima i ritmički komponirana kao višeglasna fuga u kojoj se izmjenjuju tišina i čekanje. Na početku je to nestrpljivo čekanje dolaska Ranjevske iz Pariza, zatim nervozno iščekivanje vijesti o prodaji višnjika i na kraju užurbano i histerično čekanje polaska Negdje – nije bitno gdje, važno je da se putuje, da se ne ostaje na istome mjestu.

Suočenje staroga i novoga doba

Na dramskoidejnoj razini Višnjik je suočenje staroga i novoga doba. Kada na kraju predstave stari sluga Firs – simbol bezbrižnosti »staroga doba« i svjedok obiteljske povijesti – ne zna što će sa sobom, a u tišini se »čuje kako daleko u vrtu sjekira udara o stablo«, poslije čega tupi odjek nestaje kao »udaljeni zvuk prsnule žice koji bolno zamire«, svakomu tko još u sebi uzdržava uspomene odlomi se prigušeni uzdah i postane mu razvidno da je u tom trenutku zauvijek umrlo »staro doba«. Da je usmrćena ne samo ljepota višnjika i jednog stila života, nego da je to i kraj obiteljske prošlosti koja je generacijama vegetirala na ljepoti višnjika, a zanemarivala realnost života. Čiji se baštinici nisu znali prilagoditi zadanostima »novoga doba« pa su njihovo mjesto zauzeli »novi ljudi« i običaji, koji malo mare za prošlost.

Valjda je stoga Čehov želio da Višnjik bude smiješan, iako se radi o egzistencijalnoj drami, točnije dramskoj groteski o susretu prošloga-staroga i sadašnjega-novoga, koje je zbog moći novca sve beskrupuloznije i sve pohlepnije... Još za vrijeme pokusȃ, kad je Stanislavski s glumcima Višnjik uvježbavao šest mjeseci – za razliku od prethodnih komada koji su isprobavani po 18 mjeseci – Čehov je u pismima ženi i glumici Olgi Kniper napisao kako se boji da Višnjik neće biti razumljiv i imati uspjeha na Zapadu, jer »ondje nema ni biljara, ni Lopahinih, ni studenata à la Trofimov«.

No to se nije dogodilo. Višnjik je itekako razumljiv i ima uspjeha svugdje jer je današnji čovjek cijeli svijet pretvorio u igraonice biljara i trgovce Lopahine, kojima je profit esencija egzistencije. Čehov je danas i razumljiv, i aktualan, i moderan, pa i vidovit dramatičar. Tomu dakako pridonosi suvremenom recipijentu lako razumljiv sadržaj Višnjika, u koji je pisac upisao sudbine i živote osoba itekako bliske ljudima koji su doživjeli nešto od iskustava Čehovljevih likova. To je Čehov naznačio i strukturom fabule.

U prvom se činu vlasnica imanja i višnjika, vlastelinka Ranjevska, vraća iz Pariza na imanje te saznaje da će zbog dugova ubrzo biti prodano; u drugom činu prikazan je život dokolice vlasnika u evociranju uspomena i nebriga za licitaciju, nasuprot Lopahinovu pokušaju da se prenamjenom višnjika imanje spasi; u trećem činu Ranjevska sumira svoj život i čeka vijest o dražbi višnjika nadajući se čudu, dok se posluga, pristalice »novog doba«, zabavljaju; u četvrtom činu se vlastela oprašta s višnjikom te iz uspomena »sretne prošlosti« odlazi u beketovsko čekanje i »carstvo tišine«, u neizvjesnost »novoga doba«.

Predvodnici novog doba

»Novi ljudi« – trgovac Jermolaj Aleksejevič Lopahin, student Pjotr Sergejevič Trofimov, mladi sluga Jaša... – nude novu, okrutnu stvarnost koju malo zanima što vole Ljubov Andrejevna Ranjevska i brat joj Leonid Andrejevič Gajev, što je njihov identitet i kako će skončati stari sluga Firs. Jaša je u Parizu isprobao i osjetio život »novog doba« i želi što prije natrag. Lopahin za ljude »starog doba« kaže da su »lakomisleni, neokretni, čudni ljudi«, koji se ne žele odreći uspomena. I student Trofimov kao glasnogovornik novoga veli: »Golema većina inteligencije ništa ne radi i uopće nije sposobna za rad. Nazivaju se intelektualcima a ništa ozbiljno ne čitaju... o znanosti samo govore, umjetnost im je uglavnom strana. A svi su ozbiljni, svi imaju mrka lica, svi govore samo o onom što se drži značajnim, filozofiraju...« Ne živimo li danas s istim problemima?

»Stari ljudi« s kraja 20. stoljeća, osobito oni koji su proživjeli strahote surovog kapitalizma, nacifašizma i komunizma, kao i njihovi sljedbenici koji žive sadašnji neoliberalizam, zagovornici su i pristalice života u kojemu čovjekov život ima cijenu i sve je na prodaju. Život i življenje njima, kao i Lopahinu višnjik, vrijedi onoliko za koliko ga mogu unovčiti. Neoliberalnoga kapitalista, a Lopahin to itekako jest, ne zanima prošlost koja živi od sjećanja na prvo odijelo ili prvi kostim za maskenbal, što za njim nosi neki Firs kojemu je život, kako sam kaže, »prošao kao da ga i nije živio«. Zato Firsa Čehov na kraju drame i Ferenčina na kraju predstave ostave, ne slučajno, zaboravljena u prostoru potrošena života.

Neki novi višnjik, ako ga negdje bude, i neki njegovi vlasnici, ako se negdje u svijetu slučajno pojave, sigurno neće biti stari višnjik sa sličnim vlasnicima jer je samo stari višnjik, kako je svojedobno napisao srpski književnik Jovan Hristić, »na okupu držao« ostarjelog slugu Firsa, vlasteline Ljubov Andrejevnu i brata joj Leonida Andrejeviča Gajeva, kao i trgovca – danas tajkuna – Lopahina, vječnoga studenta Trofimova i mladog slugu Jašu. Novi višnjik, moguć i kao bogataški vrt, okupit će potpuno drukčije osobe, možda robotizirane kopije bivših. Jer je sa starim višnjikom nestao razlog njihovu okupljanju. Navike i etika vlastelinstva dovele su do fatalne, tragične posljedice – gubitka vlasništva nad višnjikom, što je dovelo do gubitka smisla njihova života. Je li to bio početak »nove normalnosti«, kakvu nam je servirala globalna pandemija Covid 19, koja nam nudi izoliran život i Čovjeka s manje emocija i više straha?

Nove ljude ne zanimaju uspomene

Okrutnost i vulgarnost »novog doba« nema razumijevanja za sjećanje i uspomene, razočaranja i nade, koje se u većini Čehovljevih komada nameću kao spas, primjerice u Tri sestre to je Moskva, u Ujaku Vanji ubojstvo Serebrjakova, u Ivanovu nova ljubav... Nije li to dovoljan razlog da se Čehovljev dramski opus ne iščitava kao tobožnja robovanje »čehovljanskoj dosadi«, kako se to nekada isticalo, nego je ponajprije posljedica pobune i »lijenosti duha« – u našoj suvremenosti »lijenosti duha« se prometnula u trošenje vremena, koje se ne žele suočiti s besmislom vegetiranja – čemu se Lopahin opire. Jer su vegetiranje i »lijenosti duha« Lopahinu isto, jer ih tako doživljava, on Prošlost želi što bolje unovčiti. Njemu je Budućnost trgovanje, ono što donosi novac i korist, što mu mogu upropastiti uspomene. Čak i brak s Varjom, koji bi u našem dobu brzo doživio krah.

Lopahinovu neodlučnost Ferenčina je podredio, preciznije ukomponirao, u sveopću atmosferu rastanka i opraštanja sa starim životom. Zato mu Lopahin na kraju predstave čeka – kao i svi ostali protagonisti kojima je čekanje istodobno strah od budućnosti i teret prošlosti koju se, ma kako bila teška, ne može sprtiti nego je se mora kao kofer nositi dalje. Jer Prošlost nije samo neki daleki odjek uspomena, sjećanja i napregnuto iščekivanje, ona je ispunjena strahom od novoga, neodlučnošću, histerijom putovanja i neizvješnošću novoga života.

Sve to redateljski Dražen Ferenčina rješava naglom žurbom protagonista, uskraćivanjem sentimentalnog rastanka. Emocije usredotočuje na njihovo bavljenje koferima. Umjesto pražnjenjem emocija bave se punjenjem kofera. U isti tren svi se okome na kofere od dolaska iz inozemstva još neraspremljene ili na prazne. U njih će svatko pospremiti svoje prošle živote. Koferi, što otvoreni a što natrpani ili jedva zatvoreni, u trenutku postaju odraz i slika ne samo žurbe i odlaska, nego i suvišnih života nesvjeno življenih. Postaju mrtvi životi.