U labirintu riječi

Jedna od zamjerki našem obrazovnom sustavu koje se redovito ponavljaju kada govorimo o podučavanju književnosti, podzastupljenost je suvremenih autora u lektiri. Iako od tercijarnog obrazovanja imamo veća očekivanja, osobito imajući na umu veću slobodu u formiranju nastavnih planova, smatram pozitivnim primjerom kolegij Suvremeno hrvatsko pjesništvo koji dr. sc. Branislav Oblučar drži za studente preddiplomskog studija komparativne književnosti. Ovdje ga spominjem jer sam se prije gotovo deset godina zahvaljujući njemu upoznala s pjesništvom Lane Derkač.

Već ta činjenica govori o kvaliteti Laninog dosadašnjeg književnog rada, koja je, vjerujem, ujedno jedan od razloga dobre primijećenosti zbirke pjesama Hotel za mrtve. Od odjeka u javnosti ističem gostovanje Lane Derkač na tribini Društva hrvatskih književnika koju vodi Lada Žigo Španić te osvrte na zbirku koje su ponudili Irena Matijašević u emisiji Poezija naglas, Đurđica Garvanović-Porobija na portalu www.stilistika.org, Kristina Špiranec u časopisu Poezija i Davor Ivankovac u Artikulacijama.

U mojim bilješkama iz fakultetskih dana, temeljenima na tekstu Krešimira Bagića Tema praznine u hrvatskome pjesništvu druge polovice 20. stoljeća, stoji da se Lana Derkač javila na književnoj sceni 1990-ih godina, a njezino pjesništvo obilježeno je usmjeravanjem pogleda prema onome čime je pjesnički subjekt okružen. Te svakodnevne stvari i pojave Derkač postavlja u krajnje neobične odnose pa se često kao odrednica njezine poetike ponavlja sintagma »spajanje nespojivog«, koju Irena Matijašević povodom ove zbirke naziva logikom apsurda. Kroz to »uviđanje neočekivane istosti u različitim pojavama«, koje je odlično detektirala i Kristina Špiranec, nastaju dojmljive pjesničke slike: tamne mrlje na nebu uspoređuju se s rendgenskom slikom pluća, vrba svoju kosu zateže u punđu poput žene, a kiša laže nesuđenom suprugu da će doći. U ovakvom poretku stvari postaje jednostavno Boga prisličiti čovjeku pa on u pjesmi Snimke »zaspe dok gleda nadzorne kamere, / snimke prometa u Slavoniji«, a u pjesmi Vid sunča se jer je nezadovoljan blijedom tenom svete obitelji na freskama.

I sam naslov zbirke, baš kao i reprodukcija freske Ples mrtvaca na naslovnici, uklapa se u strategiju spajanja nespojivog, a njegovo razjašnjenje čitatelji dobivaju u pjesmi Hotel iz petog od sedam ciklusa. Pjesmu je iscrpno u svom prikazu analizirala Đurđica Garvanović-Porobija pripisujući joj ključnu ulogu u zbirci zbog ukazivanja na smrt i prolaznosti kao važne njezine teme. Atmosfera zbirke unatoč tome ne prelazi u sumornost, čak ni kada se spominju bolesti ili kraj svijeta, jer ih niveliraju naleti iznenađenja kojima je čitatelj stalno izložen. Prolaznost vremena u nekoliko se navrata naglašava idejom o satima koji ubijaju vrijeme (pjesma Serijski ubojica), a na razini čitave zbirke sugestijom izmjena godišnjih doba. Osim vremenskih, važne su i prostorne dimenzije svijeta kojim se lirska kazivačica kreće, od precizno lociranih destinacija poput Slavonije, Alhambre, Cordobe, Alpa i Zagreba, preko apstraktnih (svemir) do neočekivanih (vlastito tijelo, krvotok) prostora.

I u ovoj se zbirci stihovi pletu oko motiva karakterističnih za cjelokupni pjesnički opus Lane Derkač pri čemu prednjače oni preuzeti iz prirode, kao što su šuma, magla, planina, oblak i pustinja te osobito snijeg s kojim se susrećemo već u naslovu prvog ciklusa i početnoj pjesmi. U Hotelu za mrtve stoga pažnju privlače motivi koji odskaču, primjerice žica na čije se brojne namjene, među ostalima i onu koju je imala u Auschwitzu, ukazuje u istoimenoj pjesmi. Ovo suptilno prokazivanje grijeha naše civilizacije javlja se i u Pjesmi za izbjeglicu s ponavljajućim motivom praha protiv infekcija koji ipak ne donosi spas, dok razarajuća ljudska priroda jasno dolazi do izražaja kada se suprotstavi naravi ptica: »Kad naiđem na masovnu grobnicu / u polju, / hvalim dobrohotnost ptica / koje svoj pjev prevlače / preko nađenih kosti / kao novo tkivo«.

Iako Lana Derkač ponekad uspijeva zadržati određenu narativnu liniju, kao u ranije citiranoj pjesmi Kosti tišine, što pridonosi dojmu zaokruženosti izraza, labirintski tok misli (»U jeziku mi se nastanjuju labirinti«) koji prevladava u zbirci čitatelje može obeshrabriti. Ono zbog čega vrijedi ustrajati u probijanju kroz pjesme, a po čemu je Lana Derkač prepoznatljiva, uistinu su sjajne, neočekivane i začudne personifikacije. U njezinim pjesmama hrid je gimnastičarka, prozor ljubavnik, nebo kućanica, a zrna žita »klizeći u silos, jedna druge pregaze u stampedu«. Posuđivanje ljudskih osobina pojavama i predmetima otvara i mogućnost da one stupe u dijalog međusobno, pa tako oblaci otpisuju oranicama, ili s lirskom kazivačicom. Podjednako često ona korištenjem upravnog govora upućuje na riječi svojih očekivanih i neočekivanih sugovornika: na susjedina pitanja, šaputanja prozora, Davorove opaske, dobacivanja kore hrasta, doktoričine dijagnoze i ispovijedi zidnog sata.

Na značaj personifikacije kod Lane Derkač upozoravaju i nazivi ciklusa (Tišina ima kosti, Proljeće reprogramira ulicu), a isto vrijedi i za još jednu važnu odrednicu njenog pjesništva: pisanje o pisanju. Metapoetski naslovi Ni rijeka se iza zareza ne zaustavlja, Mrak, šumin lektor i Kad prezent preore zimu ukazuju na specifičan pristup jer je fokus stavljen na čin pisanja, odnosno uspostave komunikacije, više nego na njihove produkte. Pjesnikinjin pojam »tekstualnost neživoga« najbolje obuhvaća stihove kao što su »uvečer susnježica sipa prhut / i pljuje rečenice«, »kiša piše po asfaltu«, ili »zvijezdin posao je nagovoriti / pustinju i svemir na konverzaciju«.

O pjesničkom poslu najizrazitije govori pjesma Život slova koja se referira na pojedine slike iz drugih pjesama iz zbirke i konačno iznosi misao o sveprožimajućoj, gotovo divljoj moći poezije, koja, čini se, obuzima sve više njezinih krotitelja: »Pjesnik koji je ukazao da slova nalikuju bićima / više ih ne može dobro promotriti jer su ga potpuno / zauzela«. Stoga apelu da se poneka pjesma Lane Derkač, dakako u društvu djela ostalih suvremenih hrvatskih autorica i autora, češće nađe u lektirama pridružujem želju da pjesnici preuzmu kontrolu nad svojim pjesmama i ustraju u presađivanju slova na papir.