Tri priče

Značka

Još uvijek se sjećam kako sam jedne večeri, šetajući nasipom, na malenom smetlištu uočio svjetlucavi predmet. Znatiželjom primjerenom svom kolekcionarskom temperamentu sagnuo sam se i pokupio predmet, obrisavši ga o rukav sakoa. Tek tada sam primijetio kako se radi o malenoj srebrnoj znački, išaranoj s nekoliko – meni u tom trenutku posve nerazumljivih – znakova. Stavio sam je u džep i, ne pridajući tome posebnu pozornost, vratio se kući. Ne mogu pouzdano reći koliko je vremena stajala u džepu mog rijetko nošenog odijela. Sjećam se samo da sam jednom zgodom odnio odijelo na čišćenje i, na moje veliko iznenađenje, zaposlenik mi je, vraćajući mi ga očišćenog, predao malu kutijicu rekavši: »Ovo je vjerojatno vaše, to sam našao u vašem džepu«.

Naravno, bila je to značka čije me je ponovno, neočekivano, otkriće uzdrmalo do te mjere da sam je odlučio upotrijebiti.

Otad započinje čitav niz čudnovatih događaja. Najprije onaj u antikvarijatu. U trenutku kad sam pregledavao stare knjige, približio mi se vlasnik koji me je već dugo promatrao iz najtamnijeg kuta knjižare te mi je čudnim tonom, između konvencionalnog namigivanja i kreveljenja, rekao: »Ovdje imamo i Feiferove knjige«. Gledao sam ga u čudu jer ga nisam pitao za navedenog autora koji mi je – iako moje poznavanje književnosti, moram priznati, nije bilo bogzna kako široko – bio potpuno nepoznat. Zatim je dodao: »Feifer je bio u Pilsenu«. Kako sam i dalje bio u čudu, antikvar je završio povjerljivim tonom: »Morate znati da su ga ubili. Da, ubili su ga jednim jedinim udarcem na željezničkoj postaji u Pragu«. Izgovorivši to, povukao se u potpunu tišinu kuta iz kojeg se i pojavio. Nastavio sam automatski pregledavati neke naslove, no moje su misli bile posvećene zagonetnim knjižarevim riječima. Nakon što sam kupio knjigu o mehanici, izišao sam iz knjižare posve zbunjen.

Neko sam vrijeme razmišljao o navedenom događaju ali sam, ne mogavši ga odgonetnuti, odustao i zaboravio na njega. No, uskoro me je jedan novi događaj poprilično uznemirio. Dok sam šetao jednim trgom u predgrađu, naglo mi je prišao sitan čovjek, hepatična i četvrtasta lica, iznenadivši me do te mjere da nisam stigao reagirati kad mi je u ruku uvalio posjetnicu i nakon toga nestao bez riječi. Na bijeloj posjetnici bila je ispisana adresa i poziv na sastanak: DRUGO ZASJEDANJE: UTORAK, 4. Kao što je za pretpostaviti, u utorak, 4., uputio sam se do naznačenog mjesta. Na putu sam susreo vrlo čudne ljude koji su se tamo motali i koji su – ta me podudarnost jako iznenadila – imali značku poput moje. Prišao sam društvu i vrlo brzo zaključio kako mi svi vrlo prijateljski stišću ruku. Ubrzo smo ušli u naznačenu kuću i zauzeli sjedeća mjesta u jednoj velikoj dvorani. Jedan gospodin, ozbiljna lica, pojavio se ispred zastora i, nakon što nas je pozdravio, započeo s govornice svoj beskrajno dugi govor. Ne znam točno o čemu je u svom izlaganju razglabao niti je li to doista bilo izlaganje. Sjećanja na djetinjstvo prožeo je filozofskim naklapanjima, a za neke digresije o uzgoju repe primijenio je istu metodu izlaganja kao i za organizaciju države. Sjećam se da je na kraju izlaganja kredom, koju je izvadio iz džepa, iscrtao nekoliko crvenih crta.

Kad je završio, svi su ustali i počeli se povlačiti živahno komentirajući dobar ishod govora. Susretljivosti radi i ja sam mu uputio pohvale. U trenutku kad sam se spremao prekoračiti prag, govornik mi nešto doviknu, a kad sam se okrenuo dao mi je znak neka mu priđem.

– Vi ste novi?

– Da – odgovorih nakon što sam kratko oklijevao, iznenađen što me je uočio među tolikom konkurencijom. – Nemam puno vremena.

– Tko vas je uveo?

Na moju sreću, sjetih se antikvara.

– Bio sam u knjižari u Ulici Amargura, kad mi je...

– Tko? Martín?

– Da. Martín.

– Ah, to je naš suradnik.

– Njegov sam stari klijent.

– O čemu ste razgovarali?

– Hm, dobro... o Feiferu.

– Što vam je rekao?

– Da je bio u Pilsenu. Uistinu... to nisam znao.

– Niste znali?

– Ne – odgovorih vrlo mirno.

– I niste znali da su ga zatukli batinom na praškoj postaji?

– I to mi je rekao.

– Ah, bilo je to strašno za sve nas...

– Doista – složih se – bio je to nenadoknadiv gubitak.

Vodili smo neodređen razgovor prepun nepredvidljivih i površnih aluzija poput dva neznanca koji putuju autobusom sjedeći jedan do drugoga. Sjećam se da sam se svojski potrudio opisati mu operaciju krajnika dok je on, gestikulirajući živahno, govorio o ljepotama nordijskog krajolika. Na kraju, pred moj odlazak, zadužio me je nečim što je jako privuklo moju pozornost.

– Sljedeći mi tjedan donesite – reče – popis svih telefona koji počinju s brojem 38.

Obećao sam da ću naredbu izvršiti te sam mu na dogovoreni datum predao popis.

– Divno! – povikao je. – Vi radite zadivljujućom brzinom.

Nakon tog dana izvršio sam niz sličnih zaduženja, ali i nekih čudnijih od navedenog. Tako sam, npr., morao nabaviti dvanaest papagaja koje poslije nikad nisam vidio. Nešto kasnije, bio sam poslan u jedan provincijski grad predstaviti maketu zgrade gradske uprave. Sjećam se, također, da sam bio zadužen baciti koru od banana pred vrata nekih posebno označenih kuća, zatim napisati članak o nebeskim tijelima (iako ga nikad nisam vidio objavljena!), uputiti maloljetnika u parlamentarne poslove, te čak izvršiti neke povjerljive misije kao npr. odnijeti pisma koje nikad nisam pročitao, ili uhoditi egzotične žene koje bi obično nestajale bez traga.

Na taj sam način, malo pomalo, stjecao stanoviti ugled. Nakon godinu dana, na jednoj uzbudljivoj ceremoniji, bio sam unaprijeđen. »Napredovali ste za jednu stepenicu« – reče mi nadređeni za našu skupinu, srdačno me zagrlivši. Tada sam na brzinu moro smisliti govor u kojem sam se oslonio na isprazne riječi o našoj zajedničkoj zadaći i, unatoč tome, bio burno pozdravljen.

Kod mene doma situacija je bila konfuzna. Ukućani nisu shvaćali moje nepredvidljive odlaske, moje misteriozno držanje, a ja bih ponekad, kad bi me nešto i upitali, izbjegavao odgovor jer ga, zapravo, nisam ni znao. Neki su mi rođaci čak preporučili pregled kod psihijatra jer im moje ponašanje nije sličilo na ponašanje razumnog čovjeka. Sjećam se da ih je, između ostalog, jako začudilo kad su me jednoga dana zatekli kako izrađujem na desetke umjetnih brkova; taj sam zadatak dobio od svog nadređenog.

To ratovanje s ukućanima nije me sprječavalo da i dalje budem posvećen – s tolikom energijom koju ni sam sebi nisam mogao objasniti – poslovima našeg udruženja. Uskoro sam postao izvjestitelj, blagajnik, referent za konferencije, administrativni savjetnik i tako sam se, sukladno navedenom, sve dublje i dublje uvlačio u organizaciju. No, unatoč tome, moja se zbunjenost sve više povećavala – nisam znao nalazim li se u nekoj religioznoj sekti, ili u grupaciji tvorničara rublja!

Nakon tri godine poslali su me u inozemstvo. Bilo je to nadasve intrigantno putovanje. Nisam imao ni prebijene pare no, unatoč tome, na brodovima su mi nudili kabine, u lukama me uvijek netko dočekivao i obasipao pažnjom, u hotelima su mi nudili sve moguće pogodnosti, ne tražeći ništa zauzvrat. Tako sam se povezivao s drugim udruženjima, naučio strane jezike, održavao konferencije, otvarao naše podružnice, vidio kako se srebrna značka širila do krajnjih granica kontinenta. Kad sam se, nakon godine intenzivnog iskustva, vratio bio sam jednako zbunjen kao i onda kad sam ušao u Martínovu knjižaru.

Prošlo je deset godina. Na temelju vlastitih zasluga, proglašen sam predsjednikom. Za velikih ceremonija koristim crvenu togu s purpurnim obrubom. Članovi mi se obraćaju s »Vaša ekselencijo«. Imam prihod od pet tisuća dolara, kuće u ljetovalištima, livriranu poslugu koja me se boji i koja me poštuje, čak i jednu dražesnu ženicu koja mi, bez poziva, dolazi noću. I, unatoč svemu tome, sada baš kao i prvoga dana, odnosno kao i sve ove dane, živim u apsolutnom neznanju i upita li me netko koji je smisao postojanja naše organizacije, ne bih mu znao odgovoriti. U najboljem slučaju, ograničio bih se na bojanje crvenih crta na crnoj ploči očekujući, naivno, rezultate što ih na ljudski um proizvodi objašnjenje neumoljivo utemeljeno na kabali.

Profesor na zamjeni

U predvečerje su Matsías i njegova žena ispijali svoj žalosni čaj i žalili se na bijedu srednje klase, na činjenicu da čovjek uvijek mora na sebi imati čistu košulju, na cijenu prijevoza, na povećane troškove zakonodavstva i na sve ono o čemu u predvečerje raspravljaju siromašni bračni parovi, kad se začulo vrlo glasno lupanje na vratima. Čim su ih otvorili, unutra je, sa štapom u ruci, utrčao doktor Valencia, dašćući zbog krutog ovratnika.

– Dragi moj Matíase, dolazim ti saopćiti jako dobru vijest! Odsad ćeš biti profesor. Samo mi nemoj reći ne... Čekaj! Budući da moram otputovati iz zemlje na nekoliko mjeseci, odlučio sam ti prepustiti mjesto predavača povijesti u školi. Nije riječ o visokom položaju niti o velikom prihodu, ali je prava prilika da započneš svoju profesuru. S vremenom ćeš povećavati satnicu i pronalaziti druga predavanja, otvarat će ti se vrata drugih kolegija, tko zna možda te put odvede i do nekog sveučilišta... To ovisi o tebi. Uvijek sam vjerovao u tebe. Nepravedno je da čovjek tvojih kvaliteta, ugledan čovjek, čovjek koji je studirao, zarađuje za život kao inkasator... Ne treba gubiti vrijeme, pred vratima me čeka taksi... Hajde, Matíase, zagrli me i reci da sam ti prijatelj!

Prije negoli je Matías imao priliku izreći svoje mišljenje, doktor Valencia je nazvao školu, razgovarao s direktorom, po četvrti put zagrlio svog prijatelja i nestao poput duha, ne skinuvši čak ni šešir.

Matías je nekoliko minuta ostao zamišljen gladeći svoju lijepu ćelu, koja je uveseljavala djecu, a domaćici utjerivala strah. Prijetećim prstom zabranio je ženi da iznese svoje mišljenje, približio se tiho ormariću s pićem, poslužio se portom namijenjenim gostima te polako, uperivši pogled u čašu podignutu prema svjetlu, privikavao nepce na njegov okus.

– To me uopće ne čudi – reče napokon. – Čovjek mojih kvaliteta ne može biti tek tako zaboravljen.

Nakon večere zatvorio se u blagovaonicu, uzeo šalicu kave, otpuhnuo prašinu sa svojih starih tekstova sa studija te naredio ženi da ga nitko ne smije ometati, čak ni Baltazar i Luciano, kolege s posla s kojima se obično sastajao noću kako bi igrali na karte i šalili se na račun svojih pretpostavljenih na poslu.

U deset sati ujutro Matías je izlazio iz stana s dobro naučenim prvim predavanjem. Nestrpljivo je odbijao nastojanje svoje žene koja je, trčkarajući za njim po trijemu, pokušavala otresti preostale dlačice s njegovog odijela za svečane zgode.

– Ne zaboravi staviti na vrata cedulju! – preporučio joj je Matías prije odlaska. – Neka se dobro vidi: Matías Palomino, profesor povijesti.

Putem se zabavljao ponavljajući napamet dijelove lekcije. Protekle noći nije mogao suzbiti drhtavicu od užitka što je, kako bi opisao Louisa XVI., za njega pronašao epitet Hidra. Epitet je pripadao XIX. stoljeću i već je bio pomalo pao u zaborav, ali je i Matias, svojim držanjem i naobrazbom, pripadao XIX. stoljeću, a njegova inteligencija – kako god na nju gledali – bila je zastarjela inteligencija. Prošlo je dvanaest godina otkad je dvaput uzastopno bio srušen na ispitu bakalaureata, a od tada nije prolistao niti jednu knjigu potrebnu za ispit niti je ijednom mišlju pokušao probuditi svoj učmali duh. Svoje akademske neuspjehe uvijek je pripisivao zlobi ispitnog povjerenstva i nagloj amneziji koja bi ga bez milosti spopala svaki put kad bi trebao pokazati svoje znanje. No, s obzirom da se nije mogao izboriti za titulu odvjetnika, izabrao je pero i kravatu pisara – kad već ne može do nauka, može barem do privida! Tako je mogao ostati unutar granica profesije.

Stigavši pred školu, naglo se zaustavio. Bio je neodlučan i zbunjen. Pogledao je veliki sat na školskom pročelju i vidio da je stigao deset minuta ranije. Biti jako točan nije mu se činilo baš otmjenim pa je odlučio prošetati do ugla. Prolazeći pored željeznih vrata spazio je portira odbojna izraza lica kako, s rukama na leđima, nadzire kolnik.

Zaustavio se na uglu kod parka, izvadio maramicu i obrisao čelo. Bilo je vruće. Svojim izmiješanim sjenama jedan bor i jedna palma podsjetili su ga na stih čijeg se autora uzaludno pokušavao sjetiti. Odlučio se vratiti – sat na gradskoj vijećnici upravo je otkucavao jedanaest – kad je na izlogu jedne prodavaonice ploča uočio bljedunjavog čovjeka koji ga uhodi. S čuđenjem je zaključio da je taj čovjek, zapravo, njegov vlastit odraz. Promotrivši se potajice, načinio je pokret kao da želi raspršiti i otjerati snuždeni izraz što su mu ga kava i noćašnje učenje urezali na lice. No, taj izraz ne samo da nije nestao već je Matías u njemu otkrio još neke znakove – zaključio je kako se njegova ćela tužno ističe među čupercima na sljepoočicama, a njegovi brkovi jadno vise ponad usta.

Od tog se promatranja osjetio poniženim pa se udaljio od izloga. Zbog jutarnjeg ljetnog pritiska, olabavio je svilenu kravatu. Kad je stigao pred školsku zgradu progonila ga je, bez izravnog povoda, strašna sumnja: u tom trenutku nije mogao precizirati je li hidra bila morska životinja, mitološki monstrum ili izmišljotina onog doktora Valencije, koji je upotrebljavao slične figure kako bi uništio svoje neprijatelje u Parlamentu. Zbunjen, otvorio je torbu kako bi pregledao svoje bilješke i u tom trenutku primijetio portira koji nije skidao pogleda s njega. Taj pogled uniformiranog lica u njegovoj je svijesti probudio mračne asocijacije pa je, ne mogavši ih se riješiti, nastavio hodati prema suprotnom uglu.

Tamo se kratko zadržao i predahnuo. Problem hidre više ga nije zanimao: tu su sumnju nadomjestile druge, znatno hitnije naravi. Sad mu se u glavi sve zbrkalo. Colberta je pretvorio u engleskog ministra, Maratovu grbu smjestio je Robespierru na ramena, dok će Chenierovi fini aleksandrinci, majstorijom njegove mašte, završiti na usnama krvnika Samsona. Užasnut izlizanošću ideja, mahnito je kružio očima ne bi li ugledao neku trgovinu. Mučila ga je neopisiva žeđ.

Četvrt sata nije uspijevao u blizini pronaći trgovinu. U toj stambenoj četvrti smjestili su se samo frizerski saloni. Nakon što se višeput našao licem pred prodavaonicom ploča, njegov je odraz ponovno izbio na izlog. Ovaj ga je put Matías dobro promotrio: oko očiju dva crna kolobara uvjerljivo su tvorila krug koji nije mogao biti ništa drugo doli krug straha.

Vratio se rastresen i stao promatrati park. Srce mu je poskakivalo poput ptice u kavezu. Premda su se kazaljke na satu neumoljivo okretale, Matías je bio nepopustljiv, tvrdoglavo zaokupljen nevažnim stvarima poput brojanja grana na stablu, odgonetavanja slova na reklami što se nazirala iza lišća.

Prodoran zvuk sa zvonika trgnuo ga je da se pribere. Shvatio je da vrijeme još uvijek nije isteklo. Prizivajući sve svoje vrline – čak i one krive poput tvrdoglavosti – uspio je skrpati nešto što bi se moglo nazvati samouvjerenošću pa je, zbog toliko izgubljenog vremena, jurnuo prema školi. Hrabrost mu je rasla usporedo s kretanjem. Prolazeći kroz željezna vrata, duboko je udahnuo zrak i zauzeo stav poslovnog čovjeka. U jednom trenutku podignuo je pogled i uz portira uočio čitavu konklavu sijedih glava u haljama kako ga uznemireno motre. Taj neočekivani sastav podsjetio ga je na davno ispitno povjerenstvo i bio je dovoljan da izazove čitav niz obrambenih reakcija pa je, okrenuvši se naglo, pobjegao na ulicu.

Nakon dvadeset koraka primijetio je da ga netko prati. Jedan glas odzvanjao je je iza njegovih leđa. Bio je portirov.

– Molim vas – reče – jeste li vi gospodin Palomino, novi profesor povijesti? Braća vas čekaju.

Matías se vratio crven od bijesa.

– Ja sam inkasator! – odgovori grubo kao da je bio žrtva neke besramne zbrke.

Portir se ispričao i povukao. Matías je nastavio hodati, izišao je na ulicu, prešao park; hodao je bez cilja između ljudi koji su žurili u kupovinu, poskliznuo se na pločnik od opeka, zamalo srušio jednog slijepca dok se, na koncu, nije bacio na obližnju klupu – ponižen, obamro i tup kao da u glavi, umjesto mozga, ima sir.

Iz letargije se prenuo tek kad su djeca, na izlasku iz škole, počela vrištati. Još uvijek zbunjen i pod dojmom da je bio predmetom ponižavajuće obmane, nekako se sabrao i krenuo prema kući. Bio je rastresen. Stvarnost mu je umicala kroz pukotine mašte. Nesvjesno je izabrao put s puno zavoja. Mislio je kako će jednoga dana imati sreće i postati milijunaš... Tek kad je stigao do trijema i ugledao ženu kako ga, s keceljom oko struka, čeka na vratima, postao je svjestan svoje ogromne frustracije. Unatoč tome, uspio se pribrati – pokušao se čak nasmiješiti! – i dočekati ženu koja je hodnikom trčala raširenih ruku.

– Kako je bilo? Jesi li održao predavanje? Što su rekli učenici?

– Divno!... Sve je bilo divno! – zamuckivao je Matías. – Pljeskali su mi!

No, čim je osjetio ženine ruke oko vrata i u njenim očima prvi put ugledao plamen pobjedonosnog ponosa, naglo je sagnuo glavu i stao neutješno ridati.

Banket

Dva mjeseca unaprijed don1) Fernando Pasamano pripremio je sve do najmanjeg detalja za veliki događaj. Prije svega, njegov je dom morao biti podvrgnut potpunoj preinaci. Kako se radilo o starom zdanju, najprije je trebalo srušiti nekoliko zidova, povećati prozore, obnoviti drvene podove i obojiti sve zidove.

Jedna preinaka izazivala je drugu pa je don Fernando (poput osoba koje nakon što kupe cipele zaključe da je uz njih potrebno kupiti čarape, zatim odijelo i košulju i tako redom sve do kupnje gaća) zaključio da mora obnoviti sav namještaj, počevši od stola u salonu pa sve do vitrine i stolića za posluživanje pića i slastica. Zatim su na red došli tepisi, svjetiljke, zavjese i slike za prekrivanje zidova koji su se prebojani činili još većima. Na kraju, budući da je u programu događanja bio predviđen i koncert u vrtu, bilo je neophodno taj vrt i napraviti. Za petnaest dana ekipa japanskih vrtlara stvorila je, na dijelu gdje je bio zapušteni povrtnjak, prekrasan rokoko vrt u kojem je bilo podrezanih čempresa, stazica, jezerce s crvenim ribicama, kapelica sa svecima i rustikalni drveni most za premošćivanje imaginarnog potoka.

No, najveći izazov, bez daljnjega, bilo je osmišljavanje jelovnika. Don Fernando i njegova supruga, poput svih ljudi pristiglih iz unutrašnjosti, u svom su životu bili jedino na provincijskim gozbama na kojima se miješa chicha2) sa whiskyjem i završi žderanjem i čerupanjem morskih praščića rukama. Zbog toga su njihove ideje o tome što bi se predsjedniku moglo poslužiti na banketu bile vrlo zbrkane. Rođaci, pozvani na savjetodavni sastanak, pridonijeli su još većoj zbrci. Don Fernando je, naposljetku, odlučio provesti anketu u najboljim gradskim hotelima i restoranima te je tako saznao da postoji lista predsjedničkih jela i skupocjenih vina koje je trebalo zrakoplovom dopremiti iz južnih vinarija.

Kad su svi ti detalji bili riješeni, don Fernando je sa stanovitom tjeskobom zaključio kako je u banket – na kojem će biti nazočno stotinu i pedeset ljudi, četrdeset konobara, dva orkestra, plesna trupa i kino operater – uložio pravo bogatstvo. Međutim, cijeli mu se taj trošak činio neznatnim u usporedbi s ogromnim beneficijama koje će mu primanje donijeti.

– S veleposlanstvom negdje u Europi i vlakom koji će stići do mog planinskog posjeda, troškovi će biti nikakvi – reče ženi. – Ne tražim ništa više. Ja sam skroman čovjek.

– Jedino ne znamo hoće li predsjednik zbilja doći – odgovori mu žena.

Doista, predsjednik mu još uvijek nije potvrdio dolazak.

No, dovoljno mu je bilo saznanje da je predsjednikov rođak (radi se o onoj vrsti neodređenog gorštačkog srodstva koje se teško može dokazati i koje, uglavnom to tako bude, ostane zamagljeno zbog bojazni da se ne otkrije kako i ne postoji) pa da bude potpuno uvjeren da će poziv biti prihvaćen. Ipak, zbog veće sigurnosti, svoj prvi posjet predsjedničkoj palači iskoristio je kako bi predsjednika ljubazno upoznao sa svojim projektom.

– Vrlo rado – odgovori mu predsjednik. – Ideja mi se čini odličnom. Međutim, trenutno sam jako zauzet. Svoj ću vam pristanak pismeno potvrditi.

Don Fernando je čekao potvrdu poziva. Želeći smanjiti nestrpljivost, naredio je još neke preinake kako bi njegov posjed poprimio pravi izgled za tako svečanu zgodu. Posljednja mu je zamisao bila izraditi predsjednikov portret (izradio ga je jedan slikar prema predsjednikovoj fotografiji!) i objesiti ga na najvidljivije mjesto svog salona.

Nakon četiri tjedna potvrđen je predsjednikov dolazak. Bila je to za don Fernanda, vidno uznemirenog zbog kašnjenja, najveća moguća sreća.

Kakav dan za slavlje! Sa ženom je izišao na balkon kako bi promotrio osvijetljen vrt i bukoličkim snom priveo kraju dan vrijedan svakog spomena. Činilo se da je pejzaž, bez daljnjega, izgubio neke svoje osobitosti jer je don Fernando, dokle god mu je pogled sezao, vidio samo sebe; vidio se u sakou i šeširu kako puši cigare ispred dekoracije na kraju vrta gdje se (kao na nekim turističkim plakatima) miješaju spomenici četiriju najvažnijih europskih gradova. Iza toga, u jednom krajičku svoje tlapnje, vidio je kako se vlak vraća iz šumarka s vagonima natovarenim zlatom. Po cijelom mjestu vidio je samo jednu žensku figuru, pokretnu i transparentnu poput kakve senzualne alegorije; imala je noge kao kokosove palme, otmjen šešir, oči Tahićanke... i baš ništa na njoj nije podsjećalo na njegovu ženu.

Na dan banketa najprije su stigli pripadnici tajnih službi. Od pet sati poslijepodne stajali su po strani trudeći se ne upadati u oči, ali su ih izdavali šeširi, rastreseno ponašanje i, najviše od svega, ono silno ozračje prijestupa što ga oko sebe šire tajni agenti, istražitelji i općenito svi koji rade u tajnim službama.

Nakon njih, počeli su stizati automobili. Iz njih su izlazili ministri, parlamentarci, diplomati, gospodarstvenici, iskusni ljudi. Portir im je otvarao željeznu ogradu, jedan službenik ih je najavljivao, drugi im je preuzimao osobne stvari, dok im je don Fernando, stojeći nasred predvorja, stiskao ruke mrmljajući riječi dobrodošlice.

Kad su se svi buržuji iz susjedstva poredali ispred zdanja, kao i brojni stanari iz okolnih stambenih zgrada, moglo je započeti neočekivano raskošno slavlje jer – stigao je predsjednik! U pratnji svojih pobočnika, predsjednik je ušao u kuću. Don Fernando mu se, potaknut prijateljskim impulsom i smetnuvši s uma pravila ceremonije, srdačno bacio u zagrljaj, poderavši mu pri tom epoletu.

Raštrkani po salonima, hodnicima i vrtu, uzvanici su, između viceva i dosjetki, diskretno ispili četrdesetak sanduka whiskyja. Zatim su se smjestili za rezervirane stolove – najveći, ukrašen orhidejama, bio je namijenjen predsjedniku i najvišim uzvanicima – te započeli s jelom uz glasan žamor dok se orkestar, u jednom kutu salona, uzaludno trudio nametnuti bečki ugođaj.

U sredini banketa, kad su bijela rajnska vina već bila pohvaljena, a crna mediteranska počela puniti čaše, započelo je redanje govora. Prekinuo ih je dolazak fazana i tek na kraju vratila im se, uz šampanjac, moć govora pa su nastavili s panegiricima sve do posluživanja kave da bi se, na kraju, utapali u potocima konjaka.

U međuvremenu je don Fernando uznemireno promatrao kako gozba, još uvijek u punom zamahu, slijedi svoja vlastita pravila i kako on, zapravo, nema priliku u kojoj bi se s povjerenjem mogao obratiti predsjedniku. Unatoč tome što je, suprotno pravilima protokola, sjeo s lijeve strane visokom uzvaniku, nije pronalazio pravi trenutak u kojem bi mu se mogao obratiti. Da stvar bude još gora, čim je posluživanje jela i pića završilo, mamurni gosti, pritisnuti probavnim smetnjama, počeli su drijemati, a on se, u ulozi domaćina, osjećao dužnim reanimirati ih šalicama mente, tapšanjima, cigarama i nekim paradoksnim riječima.

Na kraju, oko pola noći, kad se pripiti premijer pošteno zavalio i opustio, don Fernando je uspio odvesti predsjednika u salu s glazbom i tamo, posjednuvši ga na jedan od onih kanapea kakvi su nekoć na dvoru u Versaillesu služili za udvaranje nekoj princezi ili, pak, za razbijanje neke koalicije, te mu u uho stao šaptati svoje skromno očekivanje.

– Ali, to je gotova stvar – odvrati mu predsjednik. – Trenutačno je slobodno veleposlanstvo u Rimu. Sutra ću na sastanku s ministrima predložiti vaše imenovanje, odnosno naredit ću im neka vas imenuju. A što se tiče vlaka, znam da su zastupnici izabrali povjerenstvo koje mjesecima raspravlja o tom projektu. Preksutra ću pozvati u svoj kabinet sve članove i vas, također, kako bi problem bio riješen na najbolji mogući način.

Sat nakon što je ponovio svoja obećanja, predsjednik se povukao. Slijedili su ga ministri, zastupnici i ostali prema uobičajenom redoslijedu. U dva sata ujutro u baru je ostalo nekoliko niže rangiranih uzvanika, koji su čekali da se otvori još koja butelja, ili ukaže prilika da kradomice maznu srebrnu pepeljaru. U tri sata poslije ponoći don Fernando i njegova žena ostali su sami. Razmjenjujući dojmove i snatreći o projektima, zadržali su se sve do zore među ostacima svog velikog slavlja. Naposljetku su otišli na počinak uvjereni kako nijedan stanovnik Lime dotad nije izložio svoj dom takvom slavlju niti stavio na kocku svoju sreću s tolikom pronicljivošću.

Sutradan, oko dvanaest sati, don Fernanda su probudili povici njegove žene. Otvorivši oči, ugledao ju je kako ulazi u spavaću sobu držeći u rukama širom otvorene novine. Istrgnuvši joj ih iz ruku, stao je čitati naslove i, ne izgovorivši niti riječi, onesvijestio se u krevetu. Naime, jedan je ministar u zoru, iskoristivši slavlje, izazvao državni udar pa je predsjednik morao podnijeti ostavku.3)

Izabrala i sa španjolskog prevela:
Marija Roščić Paro

____________________

1) Don (gospodin) – nekada u funkciji isticanja plemićkog naslova; danas iz poštovanja prema (starijoj) osobi, ponekad može imati i ironičnu notu (kao, donekle, u ovoj priči, op. prev.).

2) Chicha – rakija od kukuruza.

3) Bilješka o autoru – Julio Ramón Ribeyro (Lima, 1929.-1994.) peruanski je književnik, istaknuti predstavnik grupe Generacija 50 – autora koji su se zalagali za osuvremenjivanje peruanske pripovjedne proze. Glavne su im teme bile promjene nastale modernizacijom peruanskog društva. Ribeyro se smatra jednim od najboljih autora hispanoameričke kratke priče 20. stoljeća.

Napustio je studij prava u Limi 1952. i otišao na studij novinarstva u Madrid. Godine 1953. odlazi u Pariz, gdje na Sorboni priprema tezu iz francuske književnosti. Godine 1958. vraća se u Peru i djeluje kao sveučilišni profesor, a 1960. ponovo odlazi u Pariz i zapošljava se kao prevoditelj i urednik u Agenciji France Presse (1962.-1972.). Već 1972. postao je peruanski kulturni ataše, a nakon toga i peruanski veleposlanik pri UNESCO-u u Parizu (1986.-1990.), da bi se 1993. konačno vratio u Limu.

Julio Ramón Ribeyro dobitnik je brojnih peruanskih nagrada za književnost. Posebno je u tom kontekstu značajna njegova prestižna hispanoamerička književna nagrada Premio de Literatura Latinoamericana y del Caribe Juan Rulfo. (M.R.P.)