Svjetioničari i žena u crnini

San usnuo Ćevid, momče mlado
san usnuo i u snu vidio,
da sa sinje more pomutilo.

Dvadesetogodišnji je Ćevid prihvatio posao na svjetioniku zvanu Majka i tri sestrice. Jer je bio neženja, otišao je na posao sam, s punim saznanjem zašto se njegov prethodnik, imenom Duduk, čovjek u šezdeset i drugoj godini, dvije godine prije redovitog umirovljenja, zahvalio na poslu svjetioničara i pod cijenu da, ako se za njega do umirovljenja ne nađe neki drugi posao, bude otpušten iz službe. S punim saznanjem – ponavljamo i podcrtavamo – o onom što je Duduka otjeralo sa svjetionika, o onom što tamo više izdržati nije mogao. Od čega bi, ostane li na svjetioniku do umirovljenja, poludio. A Ćevidu se učinilo da je Duduk, dok mu je o razlozima odlaska s otoka pričao, već u predvorju ludila bio.

Duduk je Ćevida i prije nego mu je posao dodijeljen, čim je za njega pokazao zanimanje, pozvao u svoju kuću. Ćevid je očekivao da će mu Duduk pričati kako ga je svjetionik učinio neženjom za cijeli život i upozoriti ga kako bi se i njemu, ne oženi li se uskoro, moglo dogoditi da šezdeset i drugu godinu života dočeka kao samac. O tom ni o bilo čemu drugomu Duduk svom zamjeniku nije govorio ništa, sve što je kazao bilo je o sili koja ga je otjerala s otoka u nevrijeme i protivno njegovoj želji.

Prema tomu Ćevid je znao što ga na svjetioniku čeka. Trebao je samo provjeriti je li ili nije istina ono što mu je Duduk napričao. A da bi to učinio, kad je na svjetionik došao, trebao je sačekati trenutak kad će se to dogoditi.

Otočić Majka i tri sestrice nasred plovnog puta, izdvojen na pučini, udaljen od velikih priobalnih otoka, imao je jajolik oblik s promjerom od sjeveroistoka na jugozapad od četrdeset i promjerom od sjeveroistoka na jugoistok od šest metara. Od žala do četiri metra visoke obale, dokle dopiru valovi gonjeni vjetrom iz raznih smjerova, prostirao se oko njega pjeskovit plićak, negdje širi negdje uži, pa se brod, koji bi, nošen vjetrom, bez kormilara, na njega naišao o njega ne bi razbio, nego bi se na njega samo nasukao.

Na visini većoj od petnaestak metara, na zaravni koju je sol solila, ali valovi do nje nisu dopirali, rasla je grmolika crnika i pokoja mirta. Usred tih grmova sagrađen je toranj svjetionika i uz njega prizemna kuća za stanovanje svjetioničara i za spremište svjetiljki i ulja.

I dok je Majka, dio svjetionika, gledana tako kako smo je opisali, bila pitoma i za brodove na plovnom putu manje opasna – nasukivanje je pjesma prema udaru u stijenu i potapanju u dubinu – dotle su tri sestrice, drugi dio svjetionika, na njegovoj sjeverozapadnoj strani bile i grube vidjeti i brodovima na plovidbi uzduž plovnog puta, noću i po loše vidljivim danima, veoma opasne. O njih su se brodovi, nošeni vjetrovima od sjeverozapada na jugoistok, dođe li do sudara, mogli samo razbiti i potonuti.

Bile su to tri kamene hridi, svaka na vrhu s promjerom od desetak metara, a pod morem, ispred sebe, više od sto. Tri hridi od crna kamena, nelomljiva na valovima bilo kako im udar snažan bio. Dvije su, one na bokovima, bile od Majke odvojene plićakom, a treća, ona u sredini i ona najisturenija u more prema sjeverozapadu, s Majkom je bila spojena premošćenjem od stijene u jednom komadu. Ta središnja hrid, zajedno s premošćenjem i Majkom, doimali su se kao kornjača, koja je ispod oklopa, prema morskoj dubini i pučini, isturila vrat i glavu.

Ispred sestrice u sredini, što dalje to dublje, prostiralo se ukoso položeno pjeskovito dno, puno ostataka potonulih drvenih brodova i njihovih tovara iz vremena kad na Majci i trima sestricama svjetionika nije bilo – kako su Duduku pričali ronioci, koji bi tamo, na groblje brodova, došli roniti, a on prepričavao Ćevidu, neka zna na kakvom će mjestu biti svjetioničar, na groblju, i živjeti bez igdje ikoga živa oko sebe. Ronioci bi malo kada malo što izronili. I tada samo ulomke keramike od slupanih amfora, najčešće grliće ili ručicu. Govorili su da je to groblje brodova odavna poznato, otkako su prvi ronioci obukli ronilačko odijelo i stavili na se opremu, i da je od tereta s potopljenih brodova odavna izronjeno sve što je vrijednoga bilo. Dolje su, nad pijeskom, samo vidljive krhotine keramike, a pod pijeskom, nevidljivi, drveni dijelovi brodova. Oni ne rone da bi izronili vrijedan predmet, oni rone da bi vidjeli što ostaje, nakon brodoloma, na dnu, od bahatosti i ponosa onih koji su u životu po površini mora plovili. Samo zato! I to zovu sportom!

Ali, nastavljao je Duduk s podukom Ćevida na kakvo radno mjesto odlazi i što ga tamo očekuje – a čeka ga ono što je njega otuda otjeralo – ako je toliko brodova pred hridi sličnoj glavi kornjače potopljeno, koliko se tek ispred tri sestrice i njihove majke ljudskih duša u moru s tijelom rastavilo. Tijelo potonulo na dno i postalo ribljom hranom, a duša izronila iz vode i, ako je imala završene račune sa svijetom na zemlji, uzletjela na nebo, Bogu na račun, a ako sa svijetom na zemlji račun nije završila, ostala tu gdje se s tijelom rastavila, a na nebo će poletjeti, da stanu pred lice Božje, tek kad sa zemaljskim svijetom račune sravni.

Tijekom minulih stoljeća, prije nego je svjetionik sagrađen, mnogo se tu brodoloma dogodilo, mnoge su se duše u tom moru s tijelom rastavile, mnoge su od njih na zemlji imale nesvršen račun i morale su se na mjestu smrti zadržati dok te račune ne posvršavaju; ali je i mnogo vremena od tih brodoloma prošlo, pa su duše uspjele svoje zemne račune srediti i odletjeti pred lice Svevišnjega, a Majku i tri sestrice osloboditi svoga prisustva. Međutim, jedan se brodolom dogodio pred dvije godine i bar jedna je duša od onih koji su se na tom brodu našli, u more pali i u moru se s dušom rastavili, imala nesređene zemaljske račune i morala se zadržati nad otokom dok te račune ne sredi i u nebo ne poleti. To ga je s otoka otjeralo, to i Ćevida čeka tamo gdje će sam samovati i sam svijetla paliti. Među ostalima i ono koje će rasvijetlili što se to tamo događa.

Ćevid nije shvaćao, ni kad je Dudukovu pouku slušao ni kad se s tim susreo, zašto se to što je starog svjetioničara s otoka otjeralo, a njega na otoku čeka, događa na početku noći svake mjesečeve mijene. Ako se događa u nadnevku kad se razdvajanje duše od tijela dogodilo, u danu kad se brod potopio, onda bi bilo za očekivati da se događa i u satu kad se razdvajanje duše od tijela i utapanje zbilo. A prema Dudukovu kazivanju dogodilo se dvadesetog dana u mjesecu, sat vremena iza ponoći, nešto prije nego će Duduk začuti grebanje na vratima svoga stana, a kad ih otvori, pred njima naći uplakanog i uplašenog petogodišnjeg dječaka. Zašto se ne događa tada kad bi se po logici priče, koju je čuo iz Dudukovih usta, trebalo događati, već se događa po logici priče koju dosad ni od koga nije čuo? To pitanje nije postavio Duduku, vjerovao je u sve što mu je stari svjetioničar pričao, pa što ne bi vjerovao i u to. Ako nešto iza toga skriva, njegovo je pravo da krije, a Ćevidova dužnost da istinu otkrije kad se nađe tamo gdje se nesmirena duša s tijelom rastavila.

U danu prve mjesečeve mijene otkako je na otoku, u trenu – što ga je čekao ispevši se na toranj svjetionika i zapalivši svijeću, kako ga je Duduk podučio – kad se na zapadnom obzoru, dva koplja iznad morske površine, u sivilu koje nastaje nakon sunčeva zalaza, pojavio mlađak, što se i jučer, ali koplje niže nad morem, i sa manje sjaja, na tom mjestu u to doba pojavio! Mlađak je sjao sve sjajnijim sjajem, more je od plava postajalo tamno, a suton je, kako mlađak tone prema moru, sve više postajao mrakom, onim što je želio postati kad mlađak potpuno utone u more. I baš kad je mlađak u more utonuo, pa je suton ostao bez njegove svjetlosti, koja ga je sutonom činila duže nego bi suton bio da mlađaka nije bilo, i postao mrakom sličnim modrilu mora, to se – što mu je Duduk navijestio – dogodilo.

Ispred sestrice slične glavi kornjače, iz mora je i mraka, koji se nad more, nakon mjesečeva zalaza, nadvio, stresajući kapljice sa sebe, izronila žena u crnini. Suha od morske vode iz koje je izronila kao da iz morskih dubina ni izronila nije, odjevena u crno od glave do peta, sa crnom koprenom preko kose i prelijepim licem što ga je osvjetljavala svjetlost zvijezda i svijeća svjetionika, koračala je po površini vode, od mjesta izranjanja do hridi, onako kako je jedan iz Nazareta koračao po vodi jezera. Koračala i suze ronila ne puštajući glasa od sebe. Samo jecanje i uzdahe!

Bez vidljiva napora, samo malo dužim iskorakom, oponašajući Nazarećanina i u hodu po vodi i u muci koju je proživljavao penjući se na mjesto zvano Lubanja, popela se na hrid, pa preko nje i uzduž monolitnog premošćenja između nje i otoka pošla prema svjetioniku na kojemu se nalazio novi svjetioničar. Što se više bližila tornju svjetlo joj je svjetionika sve više osvjetljavalo lice i činilo ga od lijepa još ljepšim i milijim, majčinskim po suzama koje su se niz njega lile i kao svjetlice svjetlucale na svjetlu svjetionika. Majčinskim, jer samo majčinske suze na svjetlu svjetionika tako svjetlucaju, doista, tako krijese! Pod svjetionikom je stala i pogledala u visinu. Ćevid je mislio da njega gleda i od njega traži da joj kaže gdje je ono što je izgubila. Iako je znao što traži – Duduk mu je rekao – upitao je ženu u crnini, budući da je već znao, ono što je nije trebao ni pitati.

»Koga si izgubila, uplakana ženo?«

Ni usne nije otvorio, ni čuo ono što je namjeravao izgovoriti, a ipak se pred njegovim očima dogodilo što se nikad dogodilo nije. Zar je to mogao pokrenuti netko drugi osim njegova neizgovorena pitanja!? U bljesku svjetlosti koja je nastala iz naglog bljeska svega što je u tom trenutku svijetlilo, svijeće svjetionika, svjetlosti zvijezda, a najviše njihova odbljeska i svjetlucanja na površini mora, došlo je do promjene slike u Ćevidovu vidnom polju. Nestala je slika lijepe žene u crnini, koja je izronila iz mora i došla pod toranj svjetionika, a njeno je mjesto zauzela slika okoline svjetionika sa sve tri hridi ispred otočića na kojemu su toranj i stan svjetioničara sagrađeni. Bljesak u trenu, promjena u trenu i nema više ni žene u crnini. Ni osvjetljenja kojim je zračila i koje je od drugih svjetala na sebe privlačila!

Tako je proteklo pojavljivanje u prvoj mjesečevoj mijeni otkako je došao na svjetionik, a tako će proteći i svako drugo ženino pojavljivanje u navedene dane tijekom sljedeće dvije godine boravka na Majci i trima sestricama.

Ni radi paljenja svjetlosti na svjetioniku, ni radi bdijenja nad tom svjetlošću u vjetrovitim noćima, što je Ćevid i više nego revno činio, njemu se nakon izvjesnog vremena učinilo – u što je potom sve više postajao uvjeren – da je on na svjetionik došao radi pojave u mjesečevoj mijeni, radi potonuća mlađaka u more i istovremenog izranjanja iz mora žene odjevene u crno i lijepe kao potonuli mlađak, radi njena hoda po vodi i njena uspinjanja na hrid, njena dolaska pod toranj i njenog suznog pogleda uperena na njega, koji stoji visoko, uz izvor svjetlosti, i njoj je nedohvatljiv.

On je tu da bi je upitao koga traži, iako zna koga, i, kad mu kaže koga, da bi joj traženju udovoljio, i time što će joj reći gdje je sada taj koga je izgubila, i time što će joj pružiti svoje okrilje i time što će joj ponuditi neka od njega, u novom obliku, primi ono što je izgubila i što se, onakvo kakvo je bilo, više vratiti ne može.

Radi toga je Ćevid došao i radi toga ostaje na svjetioniku, radi blaženstva u onom što ga uz otok na kojemu je svjetionik veže. Kad bi mu netko, da je toga u ovoj osami bilo, rekao kako je na otok kao samac došao, kako na otoku kao samac neće prebivati, ali će kao samac – poput njegova prethodnika – otići usamljeniji od ikoga na svijetu, on bi se nad tim zamislio. Ali, kako takvoga u blizini nije bilo, Ćevid se zamislio nad onim što sȃm o svom životu misli. Na svjetioniku je doista živio život sa ženom koja u crnini izranja iz mora i traži dijete. Želio je, čak i žarko želio, da žena nađe što traži, izgubljeno ili još nerođeno, a kad bi je samo upitao o tom djetetu, izgubljenu ili nerođenu, ona bi u bljesku svjetlosti nestajala. Vrtoglavica ga je hvatala, ne od visine tornja, već od pomisli na ono što u sebi sadržava želja da ženi u crnini pomogne naći ono što traži – dijete.

Ćevid je znao da se majke u životu ne smiruju dok ne saznaju gdje je grob njihovu djetetu, ako je to dijete, staro ili mlado, zbog bilo čega pokopano na njima nepoznatom mjestu. Malo je poznato, ni on to nije znao dok nije došao na svjetionik, da se majke, koje su u nesreći ili prirodnom smrću umrle, ne znajući gdje im je dijete i tko je brigu o njemu preuzeo, u grobu ne smiruju, dokle god im se na bilo koji način – u svakom slučaju mrtvu prikladan – ne priopći gdje im se nalazi i tko je preuzeo brigu o njihovu djetetu. Kad je Čevid pita koga je izgubila i koga traži, žena bi u crnini – prema kazivanju Duduka – trebala reći da traži sina i on bi joj, vjerujući Duduku, rekao što je s njim, pa bi se žena u grobu, prema vjerovanju, mogla smiriti. Ali, što ako mu žena, uz pomoć blijeska u kojemu nestaje, ne dopušta da otvori usta i bilo što kaže, ili zato što se smiriti u grobu ne želi, što joj, kao i njemu s njom, gode susreti u mjesečevoj mijeni, ili zato što ne drži potrebnim da se postavljaju pitanja čije odgovore zna on i ona. Zato Ćevid odluči ženi u crnu vijest o sinu poslati na drugi način – nadao se prikladan – kako bi iskušao hoće li se kad vijest primi, u grobu smiriti, držati da je sve račune na zemlji sravnila i otići Bogu na račun ili će i dalje, sad samo da bi se sa Ćevidom susretala, iz mora izranjati kad mladi mjesec u more potone.

U vodi je rastopio grudu kreča, uzeo četku i sa kanticom u ruci, počevši od hridi, na koju žena iz mora izlazi, započeo na kamenu hridi, monolitu premošćenja i površini otoka, do vrata svjetioničareva stana, u razmaku dječjih koračića, ucrtavati otiske dječjih stopala. Iduće mjesečeve mijene, kad je iz mora izronila i na hrid stala, žena se, prvi put otkako iz mora izranja, nasmijala i, slijedeći bijele crteže stopala svoga djeteta, bez suza, s tim smijehom na licu, došla pod toranj i pogledala Ćevida u visinama.

»Našla si što si izgubila i što si tražila. Svojim mi smijehom, ženo, to otkrivaš. Što sada tražiš?« rekao je i, čudo neviđeno, čuo što je rekao.

»Tebe, Ćevide!« također je čuo. Ponadao se da će čuti i preostalo, kako bez njega ne može isto onoliko koliko i on ne može bez nje. Ali je ona govor nastavila u drugom smjeru. »Da ti zahvalim što si pronašao meni prikladan način kako bi mi kazao da je moje dijete živo i da ga ja nisam ubila onim što sam mu u trenutku brodoloma učinila. Naime, toga puta, kad se brodolom dogodio, plovili smo nošeni maestralom, koji je puhao i kad se suton spustio. Kapetan je znao da će on prestati kad se spusti noć, pa je pokušao, još dok brod plovi s vjetrom u jedrima, prijeći na pogon s dizel motorom. Ali, dizelaš nije upalio ni kod prvog ni kod drugog kurblanja, a ne bi upalio ni da je kurblao i četvrti put, pa je morao prijeći na paljenje uz pomoć »vatrenog čika« i svu pažnju pokloniti, ne plovidbi broda, nego paljenju dizelaša. Ja sam iz kabine, gdje je bilo još šest putnika, sa sinom izišla na palubu, da njemu pružim priliku neka vidi plovidbu u suton, pod mladim mjesecom koji tone u more, a sebi samoj da još jednom uživam u zalazu mjeseca koji je ljepši od zalaza sunca. Kad je mjesec u vodu utonuo i suton se, što ga je njegova svjetlost činila sutonom, naglo pretvorio u mrak, pred nama se, ni petnaest metara ispred pramca, na kojemu smo se nas dvoje nalazili, ukazalo kopno. Kasno je bilo za dizanje uzbune i vapaj upućen kapetanu, koji na kormilu nije bio, da manevrom skrene na lijevo ili desno. Odlučila sam spasiti sina, a sebe prepustiti sudbini. Uhvatila sam ga šakama ispod pazuha, podignula uvis i, kad se pramac primaknuo hridi, bacila ga svom snagom prema njoj, kako bi na nju pao...«

Na putu prema dnu njena se duša odijelila od tijela, a da nije znala je li sina, u pokušaju da ga spasi, ubila ili spasila od smrti. Time opterećena, a nemoćna da to sazna dok je rastavljena od tijela, nezavršenih računa sa svijetom živih na zemlji, nije mogla uzletjeti na nebo i izići pred lice Suca s kojim se zadnji račun sređuje – ona, je li ubojica sina ili njegov izbavitelj iz nesreće – pa je ostala tu i svake se mjesečeve mijene, u isto vrijeme kad se i brodolom dogodio, spajala s tijelom, izlazila iz mora i istinu htjela doznati. Ne da joj se riječima kazuje. Duše s iskorištenom prilikom da se spoje s tijelom i vrate u zemaljski svijet dileme ne rješavaju riječima, već znakovima. Duše spojene s tijelom, što im je providnost omogućila, kad dileme i račune sa svijetom na zemlji moraju riješiti i sravniti, komunikaciju s ljudima otpočinju znakovima a završavaju riječima: »Sreća je i spasenje moje da si ti to odnekuda znao. I zato ti, Ćevide, hvala!«

Zašutjela je i dugo vremena – gledajući uvis i u dalj, lijevo, desno i naprijed, kao da se u visini traži nekoga koga si došao i očekivao tu negdje vidjeti – šutjela, pa ponovo progovorila:

»I tražim Duduka! A vidim da ga nema! Ne od večeras, otkako si se ti pojavio! Mora da je, bježeći preda mnom i mojim pojavljivanjem svake mjesečeve mijene, sa svjetionika pobjegao. Neka bježi dok može, dok mu se duša s tijelom ne rastavi. A onda!... Pozdravi mi ga i reci mu da će onda, kad mu se duša od tijela odijeli i prije nego ode Bogu na račun, sa mnom morati srediti zemaljske račune. A to mu neće biti lako. Oprostit ću mu, i to će lako ići, što se na mrtvo opijao da ne bi trijezan tugovao što je život proživio bez žene i djece, pa je pod nebom, u stare dane, ostao sam, samotan i samotnik. To mu se pijanstvo mora oprostiti i kad je ‘pijan kao majka’ na svjetioniku Majka i tri sestrice, čim se sunce približilo zalazu, zaboravio upaliti svjetlo i prouzročio brodolom i smrt osmoro ljudi. Ali mu oprostiti lako neću što je pijan spavao od podneva do pola noći i ostavio mi dijete, jedinog preživjelog u brodolomu koji se dogodio kad je mjesec u more utonuo, da od sutona i prvog mraka do preko pola noći, traži po otoku pomoć i da je nađe tek kad je ugledalo svjetlost koja je probijala kroz ključanicu vrata pijanog svjetioničara koji se probudio i svijeću upalio... Jadno moje dijete, koliko je straha moralo strahovati! Od prvog mraka do sat vremena iza ponoći...«

Sva svijetla koja su osvjetljavala noć i Ćevidovo viđenje u njoj, svjetlo zvijezda, svjetionika i njihovih odbljesaka na moru, dobiše u trenu trostruku snagu. Bljesnuše i u blijesku promijeniše sliku. Oko Ćevida nije bilo ničega vidjeti osim mora, tri hridi i otočića sa svjetionikom, čije je svjetlo žmirkalo. Čak ni dječjih tragova od vapna, koji bi se – da ih ima, morali vidjeti bar ispred svjetionika – više nigdje nije bilo, pa Ćevid posumnja da ih je on ikada i nacrtao.

Svake se mjesečeve mijene u određeno doba dana, kad bi mjesec tonuo u more i suton pretvarao u mrak, ali ni jednom više u tom mraku iz mora nije izranjala žena u crnini i tražila da joj se dade znak što je bilo s njenim djetetom – bilo pritisnuto između pramca broda i hridi ili na hrid palo živo i otišlo u život živjeti.

Doskora Ćevid dobije tromjesečnu zamjenu na poslu. Neka ode na kopno i tamo potraži i na svjetionik dovede ženu sličnu onoj u crnini, koju već tri godine poznaje, ne sličnu ženi u crnini likom i obličjem – takve ljepote na kopnu nema, takva ljepota samo iz mora izranja, kad mladi mjesec u more potone – već slične po brizi za svoje dijete. S njom će, uz dijete koje će mu roditi, izbjeći opijanje kako bi od sebe odagnao crne misli o samoći, što je činio njegov prethodnik, a uz nju će i svoje dijete, možda i svoju djecu, bez zazora, u vrijeme mijene, moći promatrati kako se iz mora, kad mlađak u nj potone, rađa žena u crnu, u kojoj prepoznaje svoju suprugu i majku svoje djece. Uz nju nikada neće biti sam, samotan i samotnjak.