Sve je kao nekad

S prvim znacima dolazeće jeseni sve postaje prošlost. Izblijedjelo je rumenilo ljeta, na vjetru leprša uveli list i ništa ne osta od snova. Godine prolaze u nadanjima da će čovjek upoznati sreću. Pod stasitim kestenima blagog sumraka trče djeca. Hodam sam pod kišobranom pustom jesenjom ulicom punom polugolog drveća, ćutim život koji s mene otpada polako kao list za listom. Vjetar pleše oko kuće pjevajući glasnije pa tiše i prošla je kratka ljetna noć, ljubav i mladost i dovukla se opet jesen maglovita i dimna. Čim rumen najavi zoru sve se gubi i nestaje. Dim je sukljao iz dimnjaka, pas je lajao u noći, a klijale su pod borovima neke oči i zavidjele mi. To je dakle moja zemlja u san uljuškana. Zec pretrčava put, pas u hladu drijema, mirise vlažnog polja donose mi vjetri, lokomotiva odašilje noćni pisak, dvije crne ptice grakčući odlijeću i u tome je čitava jesen. Lagano vlažnim koracima gazim lišće kestena, hrasta, breze, topole i idem dalje. Miriše mi rodni kraj pokošenim sijenom, ovdje gdje sam učio slova upijam samoću koja me nosi dok vlak klopara mirnim poljima koja mi izmiču podno kotača, moja njiva jedri valovima pšenice.

Oče, poklanjam ti požnjevenu djedovinu, zlatni svežanj života, neka me obgrli sjenka drveća u nestalom gaju u kojem je tvoj glas zašutio. Pišem daljinama misleći na te. Sjenku ti vidim zazelenjelu u žbunu, koja je sinula u starom lišću. Kad ne govorimo izravno o zemlji onda spominjemo nebo i donosimo mnogo novog zaboravljenog, jer ono što pamtiš nije ono što treba da upamtiš, pa i ono što si zaboravio nije sve što voliš. Ostavi na tren plug i crvene volove ta ipak zemlji dugujemo malo spokoja i nježnosti. Pamtim svijet je bio vedriji i jednostavniji onda kad čeznuh za običnom ovozemaljskom malom ljudskom srećom. Iznenada kad se dan do kraja otvorio i oljuštio ništa ne ostade do toplog mi sjećanja na te, osim jasnog putokaza sunčane staze bijelog doma, tužno je u mojim snovima u srcu mom bez tebe, oče.

U tamnom univerzumu sve je u pokretu i mijenama, i čovjek zemaljski osim noći koji živi i dan stalno mijenja se obličjem, mislima, navikama koje teku od počela ka budućem jer mijena je zakon svekolike prirode. Stoga motri, upijaj, žudi, mijenjaj ovaj svijet u danom ti trenutku življenja. Poslušaj Horacija – iskoristi dan, ne vjeruj sljedećem. Budi jak da ne daš tjeskobi mjesta da te prati, misli na stvari i pojave sitne plemenite koje život velikim uzdižu, koje ti obraz svjetlošću miju, poštenjem i milošću krase. Čuvaj se krutosti srca i brzoga jezika, voli jutarnju pticu, traži istinu, plodove slobode, vjeruj u višu vrijednost čovjeka. U krug vremena budućnosti ne vjeruj previše, ona je iznenađenje, kutija neke Pandore. Prošlost je red, sve ti je posloženo u ladice. Otvoriš koju želiš i saznaš što te zanima. Pitaš li se nije li čovjek samo privremeno tu da se zakopa njegova bijela zemaljska srž duboko u masnu zemlju dok se appaloosa konji svilenih razvijorenih griva razigrano propinju zelenim livadama. Film se nastavlja, gladni koštano porculanski tanjuri samuju u secesijskoj vitrini esszimmera strpljivo čekajuć ne bi li ih se iznijelo na svjetlo dana da im se svi dive.

Podne je. Vrijeme objeda. Sunce zapeklo, vatra prži do mozga, a tri djevojke pod suncobranom plaču kao breze sa strane kriomice prateći prolaznike, tko će znati zašto. Ta lijepe su, netom uživaju u piću, a i momci nisu daleko. Ali one su zapravo nastavile film u kojem su od njih ostale tri popijevke i jezik za zubima, podlegle su u njem ne dobrim ljudskim nagonima: okrutnosti, kukavičluku, podloj prisili, pohlepi, brbljivosti i hvalisavosti. Žive u čežnji, no tješe se da su tu iste drugima. S vjetrom plešu, s oblacima pričaju, sanjaju da iznad mora, šuma, gora i oblaka sati teku neumitno i potrebno je ipak malo pričekati. Jer na putu si i onda kad stojiš. Naučiti treba uzvratiti pogled, voljeti malim koracima. Ne zaboraviti sumrak koji je bio samo naš. Probati kako je to sam na koljenima zori pjevati svježu pjesmu svitanja. Otkriti u sebi otok i dugu nad njim i rijeku bisernu koja nas je očarala. Nemoj vjerovati da je janje lav, da ćeš iščeznuti, da se suze trebaju lediti na trepavicama sve dok svijetla krv bije istodobno iz dva srca.

Šarmantno privlačna, dražesno vrckava mijenjala se čas u prozračan oblak čas u nabujali potok, u svjetlo, u sjenu, od rogobatne curice u pravu ženu. Mamio me njen vitki stas, zvonki glas. Širom otvorenih očiju radoznalo je upijala svijet. Anđeo je bila, laganih krila, željela se približiti savršenstvu, neba se doticala lagano no njegovu prozračnost cijenila je ledenom, zemaljsku šumu je voljela, proljetnu toplinu zelenih nijansi i šušur šarena lišća s rane jeseni bio joj je drag. Nije marila hoće li u našim srcima zatreperiti ljubav. Jesam li pritom bio sretan ili nesretan sada je malo važno, no teško je bilo bez žaljenja napustiti njeno biće, njenu kosu mirisavu po svježem smilju, to cvijeće je znak uspomena. Miris me podsjeća na nju, sad je sigurno stara, pomalo sijeda, no šarm ne blijedi, ne znam je li joj još važno biti nesputanom I savršenom, osjeća li sada srca koja od žudnje bole, vidi li nebo toplijim, šumu zelenijom, jesen šarenijom. Moje sjećanje na nju nije utrnulo, nije se uobličilo u uspomenu. Stalno mi je nezavršena u mašti. Bez kolebanja sjećam se zemljane boje njenih očiju iz kojih me nijedna suza nije dotakla, ruke koje mi ni jednu zvijezdu nisu u susret poslale, kada sam za njima čeznuo. Sada kad mi nije blizu moja čula me potiču da mislim na njeno postojanje kao dragu uspomenu ugodnih dana. Tvoja ljubav ugasnuti neće, u snovima smo i sad skupa...

Nakon neprospavane noći u tišini mi njedre ideje za pisanje. Proizlaze iz novina različitih profila i onoga što pratim na internetu. Pisat ću o društvima nepoznatih mi prijatelja i bliskih osoba. Noći mi moraju ostati mirnima. Pišem za svoj i njezin gušt. Kažeš da te moji uradci nadahnjuju, oplemenjuju i da onaj koji nas voli uvijek traži nastavak pa s bliskom tobom ne mogu se zasititi pisanja. Hoću provjeriti je li ti srce još vruća plava zvijezda blistava u mraku? Imenuješ li za mene nepojmljiva stanja i stvarnosti? Nisam mislio tako voljeti da ću se u vrtu sreće većom srećom hraniti, da će mi se činiti kad si uz mene da se zemlja brže okreće, poskakuje, no ostavite malom pjesniku trunku radosti. Slovima želim oživjeti granje što žamori pticama. Oblake kad plaču kišom, želim osnažiti riječju osim ljubavnih misaone i domoljubne uratke koji istodobno nude predah od svakodnevice i njezinu proslavu. Noći mi ostavite mirnima, pisanjem da iskažem životnu istinu na svoj način, jer umjetnost pridonosi oblikovanju slike čovjeka o sebi samome i stvarnosti, da otkrijem dublji smisao života maštovitije, da razumijem otajstvo bivanja umom prožetim ljubavlju, jer određena mi je milošću posljednja uloga kroničara. Nisam završio s pisanjem.

Gospodina diči djelo začudno, velebno, nebo, more, zemlja, životinje, zelenilo. Čovjek čini to što životom svekolikim poznajemo. Vrelo naše, čudo neviđeno hvala ti na postojanju. Da vjetri poznaju drhtaje daha, da more je moćno, sveti Juraj da uzmogao je krasoticu izbaviti i lodskoga zmaja kopljem pokorititi. Vjerujemo ti, nadu pružaš da ćemo k zadanom cilju stići da dobro će dobrim, a ljubav ljubavlju uzvratiti. Nepotrošive su one dobrote pa dijeliti ih treba. Ukazuješ slabima iz sedla na tlo izbačenima da usprave se, prašinu otresu i ponosno odjezde dalje. Vjerujemo ti koji na svoju sliku stvorio si svijet, riječju koja je sin i ljubavlju koja je duh sveti, bogatstvom svoje ingenioznosti, kreativnog žara, tragajući za ljepotom; ravnopravnoj blagosti ljubavi istini vjerujemo, jer tvoja ljubav iskrena nađe nas i kad pogriješimo, kad zbog čini naših tužimo da nisi tu, da nas ne slušaš, bdiješ, blizu jedriš. Bolji plan ne postoji, ne odustaješ od nas Gospodine kad na putu smo tvom tražeći nadu, mir, strpljivost, ljubav, krotkost i radujemo se mislima kako svijet napreduje. Igra je radosti, skladan ples u divoti najljepše zabave, a misteriozna svijest kao dio tvoje božanske inteligencije koja upravlja svemirom stalno umnožava znanje, ideje transformira, a duboka povijesnost prodire u sve stvari. Kao odraz ti beskonačnog uma. Jablani dok postojano streme u visinu na slavu tvoju, domaje, obitelji, uslišat ćeš molbe i uzvisit ćeš nas kad nam najviše treba Gospodine, mi mali zemaljski utičemo ti se.

Kad prekine se igra mog krhkog zemaljskog života vinut će mi se laka duša u nebo i združiti se s vječnosti, da bih ponovno mogao gledati slike filma svojega postojanja na zemlji, da važem svoju dobrotu i zloću. Od djetinjstva ću započeti i vidjet ću ponosnog oca, majku, najmilije, dorata našeg odanog mi druga upregnutog u ukrašena kola. Češljao sam mu crnu grivu i mrkvu davao dok privrženo me glavom dodirivao i potiho rzao, poljem nosio, pješčanim putem ka njivi zlatne pšenice, prema gaju hrašća koje je postalo visoko drveće u granju gdje pjevaju ptice. Ima li nešto ljepše od toga moćnog zelenila što oblake dere kraj ravnodušne obale, valima okupane u suncu. Vodu ću vidjeti mirnu, bistru, modru i hirovitu, mračnu i moćnu vodu što biva dublja i veća od misli. Vidjet ću jesam li ti nekada dosadio, ne razumio te, razdražio. Jesu li ti oči isplakane od suza dobile opet modri sjaj, svira li tko moju zašutjelu gitaru odloženu na zidu dnevne sobe, je li mi pjesma kada ode dah pošla sa mnom da me miri, tješi, veseli.

Problemi se roje, prepoznaju, rješavaju, preživljavaju. Sve staro je vječito u promjeni: sunce, drveće, cvijeće, rano je zašarenila jesen. Sunce je crvenije, brzo sjeda, dan se bijeli, da bi tekli stari sati sivi proživljeni. Čekamo večer da s tamnog neba gledamo prskalice zvijezde padalice čekajući da nam ispune tiho zaželjene želje. Tko čezne neka moli, saslušan će biti noćas kad utone u drijemež. Sanjat će se snovi ružni, crno-bijeli i lijepi u bojama. Nadolazi zvuk koji preplavljuje dušu k’o milozvučna Orfejeva glazba. Grozničavi pak san uprizorit će daleke zemlje izrasle iz legendi što plaše. Ondje gdje nema neba, zemlje, ponora, pakla, ništa se i ne razaznaje; samo sjena Beatriče utonula je u bespuće ne znam jesam li zalutao, tražim pravi odgovor.

Bilo je vrijeme vina veselja i cvijeća. Sa sjetom ga se sjećam. Sudbina je čista od nesreće, a sunce sjajno vazda će sjati. Pusti nek me san obuzme. Mnoga su stoljeća minula. Ne traži od mene svježinu, moja je duša ipak bezbrižna. Otvaraju se beskrajne daljine i unatoč nedostatka motivacijskih uvjeta treba dalje plamtjeti, ne gaseći se. To je srž i korijen svega bivstvovanja u svijetu u kojem sam navikao na tvoje društvo, bez svih tvojih sumnji, u svjetlu razumijevanja. Ti si moja spokojna i velikodušna putanja.

Sav svijet se mrvi i ruši od vjetra, ptica umilnoga glasa nestale jecaje ispreda, neobična je to pjesma i njezin zov je sve gromkiji. Osjećam talasanje života na pšeničnim poljima, igru boje i rose po cvjetovima. Što ima u tajanstvenom žuboru vode? U tvom zagrljaju spava tužni pjevač ugodnoga glasa s mnoštvom neznanih ljubavnih mogućnosti, sukladno istovrsnoj strasti. Ništa se ne događa bez straha. Nagriza me krivica iako nemam nikoga za izgubiti, jer sam izgubio pogled na stvarni život. Nije li jučer dovoljno? Ti koja si me srcem slušala tebi pripada slava i vječnost. Danas nije ni početak niti svijeta kraj. Bisere svog srca stavio sam joj oko vrata, otkrih milost svih osjećaja, brojne su me njezine opkolile čežnje, vrtim se kao lišće po travnjacima. Cvijeće mi se smiješilo, u mojoj duši je sjevnulo svjetlo, a ja mislim da je vrijeme za promjene. Razmislit ću malo o prigodi koju sam dobio, o prigodi da sudjelujem u izgradnji svijeta.

Sve je kao nekad: fontana, kiosci, suncobrani na trgu pod urom, razdragana mladež, golubovi u jatu prelijeću. U tramvaje žurno ulaze putnici noseći sobom brige i radosti. Na rijeci uz njezine rukavce gubi se žamor šetača. Voda zelena i duboka nije ostala iza mene, jučerašnji podaci iz medija do danas nisu zastarjeli, a bivati znači svaki dan sa strepnjom promatrati skrivenu povijest moga naroda. Stari mi je dom u istoj ulici, gdje isti mirisi i zvukovi navraćaju. Zvono s bliskog tornja prekida na čas poslove dok čekaš, tu na kućnom pragu. Starija, a opet ista cvjetaš. Proljećima sve ljepšom ćutim vjekovima tvoje ime i ruku koja mi poslije kiše miluje kosu. Znaš koliko si trebamo, da trajemo zajedno. Život nam može biti skladan. Jedrimo polako dalje svjesni svoje prolaznosti. Za tisuću godina neće se znati za naša imena, a i tko bi mario. Otežalo sunce tone na obzoru, gasi se dan. Posljednje mu zrake boje oblake, a kad usnulo nebo prospe se zvijezdama mi uporno pretražujemo snove na granici svemira.