Stvarnost koja naglašava prazninu

Lana Derkač piše poeziju, dramu, eseje. Autorica je više zbirki pjesama, nagrađivana je, uvrštavana u brojne antologije, a djela su joj prevedena na razne jezike. Kritika je uočila kako je u središtu njezina pjesničkog jezika upravo odnos sa Drugim, te intermedijalnost. Sanjin Sorel ističe i kao zanimljivu osobinu poezije Lane Derkač »antropologizaciju prirode s naglaskom na egzistencijalnom osjećanju, te stvarnost koja naglašava prazninu«. Posebno treba naglasiti komunikaciju, koja je često temljna relacija u pjesmi. Riječ je dosad bila i o komunikaciji između njih dvoje, njega i nje, ali u poeziji Derkačeve grad se dopisuje s nebom, smrt ima svoj rukopis, itd.

U knjizi Hotel za mrtve ponovo se uvodi spomenuta relacija, ali ovajput u razgovoru s lirskom junakinjom sudjeluje Sunce ili pak u pjesmi »Akceleracija, tekući gradovi« nalazimo sljedeće stihove: »Zvijezdin posao je nagovoriti/ pustinju i svemir na konverzaciju./ Ili grad ili svemir«. U pjesmama Lane Derkač je sve povezano u kolopletu kaosa. Već u prethodnim knjigama priroda nije shvaćena kao odvojena od povijesti, uz nju se vežu i pojmovi koji su iz sfere politike ili još nekih, sasvim disparatnih područja. Kako je uočila i Tea Benčić Rimay pišući o poeziji Lane Derkač, pjesnikinja u poeziju uvodi grube lekseme iz svakodnevnice. Nekad su to motorne pile, neboderi, a u novim pjesmama se spominje radio koji se povezuje s pljačkašem, svemir s nasiljem (kao obiteljski nasilnik), a čuje se i glas masovnog ubojice, tu su urokljive oči, mučiteljski aparati, zarez kao zakrivljeni nož, itd. Sve te slike korespondiraju s doživljajem stvarnosti koja je označena kao oboljela (pjesma »Taca za divove«).

Posebno je važna pjesma »Život slova« zato što metatekstualno govori o procesu u kojem se čini da autorica naizgled kontrolira jezik, no to je samo privid, jer događa se upravo suprotno. Slova su se pretvorila u bića koja nadiru, ulaze i izlaze, bivaju ozvučena. Ta personifikacija je važna zato što se i predmeti useljavaju u metafore, a ne u sobe i na taj način se stvara beskonačan niz prenesenih značenja. Zanimljiva je i pjesma »Staviti točku« jer u njoj se opisuje proces označavanja koji se nikad ne može zaustaviti: »Podebljam točku i izblijedi je sunce./ Potom je neki događaj pretvori u zarez/ što reže nebesku plijesan«. Spominje se i rukopis oranica, iščitavanje oblaka koji postaju semiotičari koji odgonetavaju značenja svijeta. O tome govori pjesma »Puder«. Napudrani jezik kojeg spominje jest upravo zavodilački, u igri koja se nastavlja. Jezik je uostalom, kako i ističe pjesnikinja u pjesmi »Labirinti«, mjesto u kojem se »nastanjuju labirinti«. Mjesto neproničnosti.

Jedna od relacija o kojoj govori autorica je povijest – svemir, odnos vremena i beskonačnosti. Pita se »koliko povijest uopće ima zubi«, »koliko ima svojih ratnica,/ a koliko ih ima galaksija«. Povijest je poliglasje: govori češkim, njemačkim itd. Svijet zvijezda i Svemira ima nepoznatu povijest: »ne znaju se njihovi preci, ženidbe/ i potomci, ni linija nasljeđivanja«. Svakako je u novim Laninim pjesmama važno i spominjanje Boga: on je svemoguć (»u svemiru odradio ono/ što nije mogao nijedan radnik«) i sveprisutan. Za razliku od Boga, subjekt o kojem nam govore ove pjesme je slab, njemu/njoj se ruga Sunce zbog anemije (pjesma »Anemija«), a u pjesmi »Tapšanje«, lirska junakinja je podređena nekim silama koje mogu biti ili mučiteljske ili božanske. U pjesmi »Brojenje« ističe nesigurnost: »Ali više ne pamtim koliko sam ih/ prebacila na drugu stranu/ pa osjećam instant nesigurnost« (pjesma »Brojenje«). Tek ako napiše u noći pjesmu, može govoriti o postojanju Boga: »Ali ako pridošli sadist podigne moju ruku/ i njome ispiše pjesmu, možda povjerujem da je Bog«. Nebo je za pjesnikinju antropomorfno (ono npr. »osobno prodaje zavjese«, ono je »kućanica koja uklanja višak predmeta«), miješaju se slike ekrana sa slikama neba, sve se prožima (klokotanje vode u cijevima i zvukovi rijeke), ali ispod svega toga kao da se naslućuje posvemašnja ravnodušnost: »Ali muškarce ne zanima tko je po vodi/ gubio dijelove tijela./ Oni doručkuju i ne gledaju rijeku«.

Kao konstanta u poeziji Derkačeve u posljednjim zbirkama pojavljuje se dijalog, obraćanje lirskom junaku Davoru kojem junakinja poručuje, na kojeg se naslanja, a ti dijalozi predstavljaju nerijetko i upad stvarnosti u tkivo pjesme koja postaje sve apstraktnija. Čini se da nitko zapravo ne može zaustaviti kaos, kako eskplicitno navodi u pjesmi »O Tinovoj kiši i postanku svemira«. I kao da je nemoguće snaći se u toj kakofoniji i prepoznati prijatelje: »Ni ja uvijek ne razlikujem glas ovog masovnog ubojice/ od glasa radija koji možda nije lopov«. A u svijetu koji opisuje Lana Derkač začas je moguće izgubiti identitet, jer se krade, mimikrijom preuzimaju značenja. Začudnost nastaje i nizom pjesama u kojim prostor vlastite sobe biva hiperbolički pretočen u nepoznato mjesto: »U mojoj sobi od sinoć prebiva planina surih bridova. Raste i diše« (pjesma »Geologija sobe«). Svijest je hipersenzbilizirana, ona samo pojačava senzacije svijeta, osluškuje zvukove i tišinu: »Pomislim: Moja je svijest pojačivač zvukova s ulice« (pjesma »Tekstualnost neživoga«). I kad se spominje odnos teksta i prirode, to je pak kontinuitet poetike Lane Derkač još od zbirke Šuma nam šalje stablo e-mailom, gdje nalazimo semiotiku šume, jer »tiskana slova u šumi izazivaju nesvjesticu«. U pjesmi »Šuma i njene sestre« spominje se povezansot tijela i drveta: »...nazrijet ću stablo/ što pije i raste iz mog krvotoka«. Šuma je živo biće, ima sestre »njene divlje sestre«. Priroda ulazi u urbani ambijent i u tijelo, a komunikacija s prirodom je tehnologizirana.

I u novim Laninim pjesmama nalazimo stihove koji su iz svijeta tehnologije, pa tako »proljeće reprogramira ulicu«; u pjesmi »Kuhari« nalazimo sliku sunca kao masterchefa koji »pirja šumu kuhinjskim nožem usitnjenu/ na stabla«, dok u pjesmi »Rat za ljeto« dolina bilježi »propuštene sunčane dane/kao mobitel propuštene pozive«. Niz pjesama u zbirci predstavlja i svojevrsni prikaz simultaniteta, paralelne svjetove u različitim dijelovima Zemlje, Europe, Afrike, Azije (pjesma »Utrnulo je popodne«). Ta svijest o globalizmu donosi i empatiju, jer se promišlja i pozicija izbjeglice, izjednačava se sudbina izbjeglog s pozicijom otoka (»Pjesma za izbjeglicu«). Na kraju, riječ je o odličnim pjesmama kojima Lana Derkač nadograđuje svoju poetiku koja postaje sve izbrušenija, dublja i preciznija, te metaforički nadrealnija jer sjajno dočarava izraziti tenebrizam suvremenog svijeta (posebno u pjesmi »Hotel« u kojoj nalazimo motive medijevalnog prikaza smrti i mrtvaca), koji se gubi u svakovrsnom kaosu.

Svijet u Hotelu za mrtve zapravo je premrežen žicama, žicama koje omeđuju, žicama u logorima, obiteljskim žicama koje stežu, kontroliraju, pa se pjesnikinja na kraju pita: »Danju razmišljam kakav stav Bog ima prema žici./ Koristi li je i On/ dok neku raštimanu zajednicu ili krajolik/ drži u svojoj mehaničarskoj ruci«. Taj mehanicizam svijeta o kojem je pisala Lana Derkač i prije, u ovoj je zbirci posebno je naglašen, u kontrastu s organskim, s Prirodom. I zato nije nimalo slučajna pjesma »Svijet se bliži kraju« jer u njoj se očituje nizom frenetičnih slika revolucije, erupcija, oružja, pa se čini da je sve samo tek ovisno o volji Boga: »Srdžba jutros mijenja Boga,/ i drži je na dlanu kao kuglu/ koju On povremeno zatrese/ samo radi snijega« (pjesma »Svijet se bliži kraju«). A čitava zbirka završava i stihom »Zemlja je predator« (pjesma »Predator«). I čini se da je čovjek, kako je pisao Gunentehr Anders, već zastarjela kategorija, ni misli mu ne pripadaju. To se odnosi i na pjesnika jer slova su živa bića koja »upužu u čovjeka i ispužu iz njega/ kao misao koju on svojata«.