Stvarnosna poezija i nešto više

Josipa Marenić mlada je hrvatska pjesnikinja i teologinja (rođ. 1982. u Zagrebu). Kada začujemo sintagmu mlad pjesnik, uvijek pomislimo kako je riječ o nekoj jako mladoj osobi gledajući njezinu kronološku dob. Iako se o godinama ne raspravlja (pogotovo kad su dame u pitanju), ipak ta sintagma nosi jedno drugo značenje. Biti mlad pjesnik znači razvijati vlastitu poetiku, biti svjestan njezine izgradnje i razgradnje, napisati jednu, dvije, a možda i pet zbirki, ali još ne okusiti pitkost poetičkog soka, već tražiti isti taj sok, dobro rashlađen i obogaćen dodatnim vitaminima, na velikom stolu pjesništva.

Autorica je davno objavila zbirku u vlastitoj nakladi naslova Let ruku, znanstveni rad, neke priče i književne osvrte. Skromna po svom osobnom i literarnom habitusu, uputila se u pisanje ove vrlo zanimljive, ali nadasve zrele, literarno kohezivne, ali i iskustveno prorađene zbirke. Urednica zbirke, poznata suvremena hrvatska pjesnikinja Monika Herceg, kaže kako lirska junakinja Josipe Marenić pod ruku s njezinom autoricom suvereno i samouvjereno korača suvremenom hrvatskom poezijom, te kako je Josipa Marenić pjesnikinja stvarnosnog prosedea, ali osim toga daje nam znatno više, emocije i stanja bez zadrške, kako je njezina poezija jako komunikativna i kako piše o ljubavi, ali ne kao idealu, već kao mogućem stvarnom susretu dvoje ljudi i svim delikatnostima koje iz toga slijede. Impresionističko-esejistički intonirana kritika iznjedrila je neke važne točke sagledavanja. Marenićkina poezija jest stvarnosna, tako da se aspekt njezine komunikativnosti može u nju upisati per se, dok je ljubav kao eros utkana u nju kroz opise stvarnih situacija lirskih aktera.

Sam je naslov ove knjige – Pjesme koje ti pripadaju – zanimljiv iz dvaju kutova; prvi je lirsko-komunikacijski, a drugi metapoetički. U lirsko-komunikacijskom smislu lirska je junakinja čvrsto pozicionirana i uvijek se obraća Drugom, lirskom Ti, nekom iza zavjese stiha koga smješta u lebdeću neproničnost. Metapoetički kod aktivira se autolegitimacijskim činom pisanja spomenom motiva pjesme. Te dvije kategorije možemo ukrstiti na razini cijele zbirke. Metapoetička bi bila njezina svrha, ciljanje idealnog adresata, dok bi lirsko-komunikacijska bila mapirana polja pjesama.

Zbirka broji trideset i koju pjesmu koje pokazuju izvjesnu kompozicijsku uniformnost. Sve su formirane na narativnom slogu i uglavnom monostrofične. To zbirci daje status poetske knjige i pečatira je kao izrazito koherentnu. Predmetno-tematski inventar broji elemente naše svakodnevice i to uglavnom one koja se tiču popkulturnog, subkulturnog i onog običnog, naoko poetski nezanimljivog, dok idejna os boji ove stihove u intimističke sekvence unutarnje komunikacije s nizom lirskih aktera.

Stilska se paradigma Marenićkine poezije realizira na razvijenoj narativnoj sintaksi, metaforičnosti koja katkad proizlazi iz semantički određene stihovne impostacije (npr. Sabirem se između korica), ali ponajviše iz konotacije koju nam pružaju figura Melankolije, ugođajnosti, intimne doživljajnosti, izvanjštenju unutarnjeg svijeta koji juri cestom umreženih intimističkih refleksija. Narativna sintaksa stilizirana je povremenim parataktičkim nizanjima (Majica, kile, dlake i mišice), parceliranim iskazom koji ujedinjuje ritmičku i semantičku osnovu (On. Ona. On. Ja., U kutu na katu. Jedva.) i iskazno-referencijalnim puknućima (O nekim stvarima nema govora. / Ti i ja, zauvijek i nikada.).

Što se tiče semantički određenih stihovnih impostacija, riječ je uglavnom o leksikaliziranoj metaforici, dok je većinski konotativni dio njezine stvarnosne poetike sazdan na imploziji figure Melankolije u tekst. Nju proizvodi lirska junakinja i diskurzni efekt njezina govora. Ugođajnost je jako važna stavka Marenićkinih pjesama. Iz figure Melankolije ona se također izvodi i zbog nje je skokovita i ponekad zamućena. Intimna doživljajnost prozlazi iz emocionalne palete lirske junakinje u komunikaciji s lirskim akterima i također prianja navedenoj figuri. Polje intimističke refleksije pokazuje iznimnu razvijenost i nešto je što posebno mami kritičarsko i čitateljsko oko.

S poetičke razine, ova je poezija ispovjedna u klasičnom smislu riječi (istaknuto lirsko ja, emocijska infrastruktura, intimistička tematika), ali smješteno u naše vrijeme, osjenčano melankoličnim pasažima kroz koje nas autorica vozi na brzoj poetskoj rikši. Melankolična, ali s nadom, kompaktna, ali i iznutra izlomljena, čvrsta, ali postojana, ova knjiga Josipe Marenić može naći komunikaciju sa širokim krugom čitatelja. Treba joj samo obući podatno odijelo i dati joj da leti bez uzda i bez stremena.