Samorazgovor s Florom Green

* O pseudonimu

– Često me pitaju o pseudonimu, zbog čega potpisujem tekstove kao Flora Green, osobito kad se zna da su to »moje« teme i »moje« rečenice, nakon pola stoljeća spisateljske prakse. To je razumno pitanje, jedino što ja nemam neki određeni odgovor, osim da se čovjek zasiti jednoga identiteta, jedne košulje i jedne ljubavi u životu, pa voli probati drugo i drugačije, pomišljajući da bi mu novi, drugačiji kroj bolje pristajao. Pessoa je, primjerice, imao tucet pseudonima, kojima se uspješno služio, razbijajući građansku, matrikularnu dosadu jednoga imena, koje nismo sami birali. U prijevodu s engleskog, moje bi ime bilo CVIJETA ZELENKO, što izražava strastvenu privrženost i pripadnost prirodi, koju osjećam od djetinjstva.

Tehnički, najveći dio mojih poetskih motiva preuzet je iz prirode: pejzaži, atmosferilije, boje, obrtanje sezona, empatija s biljem i raslinjem, ukupna simbologija, itd. Recimo, sve to na tragu Emersona, Frosta, Thoreaua, ali i Vidrića, Ujevića, Pupačića, Parunice. Nisam urbano biće, te se u gradu pokušavam snaći u zonama »mirne energije«, poput parkova, botaničkih vrtova, ili galerija s naslikanom prirodom. Naprotiv, ovdje u pokrajini osjećam snažan priključak na okoliš i zbivanja u njemu, pa potpisujući tekstove tim pseudonimom, zapravo adresiram izvor svoga nadahnuća, dajući tumačiteljima »ključ za razumijevanje«.

* Jesam li shvaćena i protumačena kako bih doista željela?

– Nisam, jer nemamo prateću »garnituru« tumačitelja, strasnika, privrženika poeziji, koji bi se posvetili tuđem radu i djelu. Ako to čine, čine više-manje po dužnosti, kao urednici nekih časopisa i rubrika, predavači, honorarci u novinama ili kao ljudi koje nije dopao bolji dio »literarnog kolača«, kakvomu su se u mladosti nadali. Većina kritičara, recenzenata, prikazivača literature, i sami su nerealizirani pjesnici, akademski solidno obrazovani no bez »gromobranskog šiljka«, kojim bi osjetili poetske vrijednosti u olujnoj klimi današnjice. Pisana poezija uzmiče pred elektroničkim »kartičarenjem« i totalnom inflacijom imena. Amaterizam, štoviše, diletantizam, ima slobodan pristup u različite oblike prezentacija, dok objektivna mjerila uopće ne postoje. Svi pišu i svi su »autori«, dakle, nema ljestvice, nema hijerarhije, nema posvećenosti. Ova kultura NIKADA neće iznjedriti jednoga Bachelarda, kao što sam to rekla i prije 40 godina, i bila sam u pravu.

* Koliko traje »rad na tekstu« i na koji način održavam kondiciju za neprestano aktivno pisanje?

– Tehnički gledano, rad na tekstu traje kratko. Sve koncepte složim u glavi, sve rime, poante, svaku jezgru, oko koje potom isprepletem reference. To sam naučila u mladosti, osobito kao predavač u školi, radeći paralelno neke poslove unutar satnice. Nema mira, posvećenog vremena, radnih uvjeta, nema blažene izolacije ni brušenja nekih misli i stihova. Često govorim kako pišem »na koljenu« i to nije baš neka metafora, nego je istina. Izravno po tipkovnici, ako objavljujem na svom profilu (prozoru), što često rezultira gubitkom teksta i huljenjem na prokletu tehniku. Pisanje po papirićima, kovertama, računima, opomenama, po koricama publikacija, također prelazi u maniru. Imam, doduše, četrdesetak bilježnica, ispunjenih rukopisnim tekstom i crtežima, no to su neke dijarijske stvari i specifični zapisi, impresije, refleksije, biografske crtice, skice za nešto drugo, sutrašnje. Tekst je završen, kad je stavljena zadnja točka. Vrlo rijetko nešto mijenjam, no tada je to uglavnom kraćenje i zgušnjavanje, pojednostavljivanje. S godinama dolazim do uvjerenja da su zgusnutost i kratkoća vrhunske stilske majstorije, u prozi i stihu podjednako. Kondicioniram se bicikliranjem, vrtlarenjem, slušanjem glazbe i ciljanim razgovorima, a na »svetu Inspiraciju« nikad ne čekam, već gledam da mi ni jedan dan ne prođe a da nešto ne pročitam i ne pribilježim.

* Što zamjeram modernoj poeziji?

– Zapravo, ne zamjeram ništa, već me razočarava mlitavost, nepostojanje dubine, manjak svježih ideja i posvemašnja nebriga za estetiku. Meni je ovodobna »stvarnosna« poezija suhoparna, naporna, u dobrom dijelu nebulozna, u traganjima za što efektnijim jezičnim preskocima i »atrakcijama«. Za većinu pjesama ne znam o čemu govore, niti mogu rekonstruirati duh, raspoloženje koji pjesma emanira. Vulgarizmi, gluposti, trivijalije, sve to pluta u nekoj neodredivoj masi, nalik na kanalizaciju, a čitatelj bi trebao »upecati« kakav dobar stih, vrijedan spašavanja. S druge strane, rutineri, »veterani«, pišu nekakve polu-kolumne, prozne rečenice trpajući pod stihove, samo zato što su ispisane jedna ispod druge. Pjesme bez emocija, bez ritma, bez strukture, oživljavanje »poetike zla«, posvemašnja ružnoća, ili naivne dosjetke i infantilno glumljenje »čuđenja u svijetu«.

Sve to stoji pod habitusom avangarde i modernizma, premda je riječ o isprobanim i pohabanim modelima. U krajnjoj instanci, na gubitku je čitatelj, koji voli poeziju: nigdje ničega za upamtiti, ničega za prepisati u bilježnicu, ničega čime bismo se ispomogli i pokrili u teškom trenutku, da poezija ispuni svoje »homeopatsko poslanje«. Već vidim cinične osmijehe avangardista, na ove starinske invektive i zabadanja. Pa, oni već davno znaju da poezija ničemu ne služi, nikome se ne obraća i ni od koga ništa ne očekuje, kao i svaki kadaver. S obzirom na to koliko su zdušno radili na njenom uništenju, sada zaista mogu vampiriti i likovati do mile volje!

* Znam li neka imena koja ipak protuslove ovoj nihilističkoj tezi?

– Ne znam. Donedavna mi se činilo da ih nazirem među ženama srednje dobi, pjesnikinjama, educiranim, načitanim, s dobrom produkcijom naslova. No, odjednom su sve postale toliko »trendy«, da se čini kako se oblače kod istog literarnog krojača, a taj se baš i ne trudi mnogo nabaviti nove materijale i dezene, dok je od onih starinskih, gospodskih, potpuno odustao, ili su mu ih preluknjali šekspirijanski, lorkijanski i remboovski moljci u nekoj staroj magazi, kamo se ni lakovjerna Fata više ne bi mogla domamiti po literarne dukate. Kao što je jednom rekao neki zbunjeni tip na mojim vratima, ne uspijevajući mi objasniti razlog dolaska i molbu koju je htio artikulirati: »Oprostite mi na meni«. Tako i ja njima opraštam na njima, ali mi se i nadalje ne sviđaju, sa žaljenjem konstatiram. I konačno, to se svakako naslanja na jednu misao pjesnika Josifa Brodskoga: »Estetski izbor je individualan i estetsko preživljavanje je uvijek individualno«.

* Nad čijim stihovima sam najviše premišljala i čije su me jezične igre uznosile i poticale?

– Čini se da se neslučajno »osmaknuo« Brodski u gornjem citatu. Na njega mislim najčešće, na njegove žestoke i istinite stihove, izjave, objave, na sve ono što je u gorkim i u gordim vremenima upućivao javnosti. Od prononsiranog »propalice« i »huligana«, čovjeka bez zemlje i domovine, dovinuo se do vrha literarne piramide, do Nobela. To je zaista unikatna biografija, no takve biografije treba biti i dostojan. Nije imao vremena »piskarati«, nije mario za svidljivost, trendove, literarne mode i parade. Pisao je virulentno, vitalno, virtuozno, u svim okolnostima koje su ga zatekle i zaskočile. Usred te stresne životne drame, on ima duha iznjedriti ovakav stih: »Da voliš vulkane, ja bih lava bio«, ili »Misao na tebe povlači se kao otpuštena sobarica« i još: »On smota svoje uspomene kao padobran«, i konačno: »U tom je životu najvažnije da paučina pauka nadživi«.

Dakle, pregršti metafora, sočnih, svježih, životnih, empirijskih, do kakvih u načelu dolazi odmoren i iskričav um, dok je Brodski bio sve, samo ne spokojan i odmoren čovjek! Uglavnom, imam ja u svojoj prostranoj memoriji još neke »adute«, poput Milosza, Zagajewskog, Stanescua, Wildea, no mislim da u ovoj dobi definitivno inkliniram k Rusima, pa eto... Mogla je biti Ahmatova, Cvetajeva, Mandeljštam, no Brodski je »bingo« i kod njega ostajemo...

* Zašto mislim da glazba pomaže poeziji pri izlasku iz njenog prisilnog »rezervata«?

– Jednostavno zato što premalo ljudi čita, a i taj proces (čitanje) zahtijeva posebne kondicije: mir, koncentraciju, predanost, unutrašnju »uštimanost« na titranje pjesničke žice. Nadalje, školovanje nije temeljito, da bi čovjeka pripremilo na razumijevanje metafora, na jezičnu »podstavu« i stanovite šifre, koje poezija koristi, kao sam »vrh jezika« i njegov sukus. Dakle, kad čovjek pjevuši melodiju, ponavljajući riječi, on posrednim putem usrkne i poetsku frazu, pa u nekoj prigodi ona pokrije njegov vlastiti osjećaj (što se osobito vidi kod ljubavnih pjesama i šansona). Kad su Golob i Dedić ustanovili ZAGREBAČKU ŠKOLU ŠANSONE, pod tim se »kišobranom« našlo mnogo dobrih pjesnika, poput Špišića, Črnka, Lade Kos itd. I naravno, dovoljno je spomenuti »francusku školu«, pa zaključiti koliko je poezija profitirala od tog načina širenja među širokom publikom. Što bismo mi bez Brela, Preverta, Aznavoura, Moustakija, Brassensa, danas i ovdje?

* Može li iz sređenog građanskog života poniknuti dobra poezija?

– Mislim da baš i ne, tu smo blizu klajburgerskoj filozofiji reda, rada, uklopivosti, mimikrije, idealu mediokriteta i kiču kao takvom. Poezija je iskorak iz svega, pa tako i iz neke udobnosti, zadatosti, usaljenosti i sigurnosti. U poeziji se sreću proturječnost, rubnost, paradoksalnost, tu se bistre velika pitanja, rješavaju konflikti. Sređenost jednog T. Manna, ili »činovnički« način školnika Mallarmea, prije su iznimke nego pravilo. Ne zagovaram boemske ispade niti bijeg u »umjetne rajeve«, ali poezija iz građanskog kalupa nije moj estetski ideal.

* Može li pjesnik pisati spiritualnu poeziju, a da ne pripada ni jednoj religiji ni kanoniziranom svjetonazoru?

– Istočnjačke religije smatraju da je cijeli svijet duhovan i oduhovljen. To također tvrde Indijanci, to veli P.T. de Chardin, promatrajući Zemlju kao jedinstveni organizam i govoreći o noosferi, jedinstvenoj svijesti našega planeta. Nema potrebe uzimati idealne, svetačke likove, iz samo jedne religije, dok je Krist univerzalni Bogočovjek i ne može pripadati samo jednom kanonu. Napisala sam mnogo spiritualnih pjesama, i smatram se u tome vjerodostojnom, iako sam agnostik. No, možda sam i sinkretist, koji od svake religije uzima ono što se uklapa u etički kodeks, ili što pomaže da prebrodimo teška razdoblja, vjerujući da nismo sami u gluhoći svemira.

* Gdje bih živjela da ne živim u Podravini?

– Nekada sam mislila da je to Irska, pa Provansa, pa Nizozemska, i na kraju Bosna. Onda sam proanalizirala razloge, i sa čuđenjem zaključila da sam se emotivno opredjeljivala po načelu sličnosti: tamo je zelenilo i predivno drveće, tamo magle, ravnica, mistika, golema neba, tamo mirisi, ljekobiljke, majuri i kuće na osami, pa onda vode živodajne, zrak, obgrljenost ljudi i krajolika, pitomost, duševnost. I kad sam sve to zbrojila, negdje na sredini svojih dana, vidjela sam da u konačnoj sumi sve to Podravina ima i posjeduje. Samo je treba temeljito istražiti, poznavati, voljeti. Biti vani 300 dana u godini, disati, hodati, pisati, gledati, voljeti! Dakle, ne mijenja se ništa, dok u meni titra i odzvanja »zemlje podravske glas«. Zavičajnost kao najviša kategorija smislenog postojanja. Naš početak i kraj. I to je zapravo sve, o čemu vrijedi govoriti i pisati.

(B.J., 2021.)