Samoća koja vodi u zajedništvo

Pisanje književnog djela nosi auru samotničkog čina, posve suprotnog susretu s čitateljima koji mu slijedi nakon objavljivanja. No ne treba zaboraviti da se paralelno s čitateljskom recepcijom odvija proces uranjanja novog djela u postojeći tok književnosti i stupanja u odnos s drugim tekstovima, na što nas upravo knjige u kojima se udružuju različite autorske poetike, kao što je slučaj sa zbirkom pjesama Dvoglasje za samoću, nepogrešivo podsjećaju. I sami su autori zbirke, Ivan Kramar i Luko Paljetak, u Dvoglasnoj riječi na kraju u pomalo romantičnom tonu istaknuli želju da njihove pjesme, koje su »pisali svaki u svojoj samoći«, postanu dio jedne beskonačne pjesme svijeta u kojoj su sadržane »sve ikad napisane pjesme«. Samoća tako, u njihovom slučaju, postaje preduvjet konačnom zajedništvu.

Akademika Luku Paljetka nije potrebno posebno predstavljati, s obzirom na to da se radi o nezaobilaznom imenu hrvatske suvremene književnosti s više od 50 godina staža u kulturi i opusom koji po broju i kvaliteti spada u sam vrh produkcije. Njegov mlađi kolega Ivan Kramar u fokus javnosti došao je ove godine kada je okrunjen Maslinovim vijencem na jezično-pjesničkoj smotri Croatia rediviva, ča-kaj-što u Selcima na otoku Braču, baš kao i Luko Paljetak 25 godina ranije. Razlike u njihovom književnom putu i iskustvu u zbirku ne unose osjećaj disbalansa, već, kao što to s razlikama obično biva, obogaćuju čitateljski doživljaj.

Nameće se usporedba Dvoglasja za samoću s recentnim primjerom zajedničke zbirke pjesama Andrijane Kos Lajtman i Damira Radića Zarazna zona, za koju su autori svaki svoje pjesme napisali po jednom odabranom, naslovnom motivu. Kramar i Paljetak u tom su si pogledu ostavili veću slobodu, no svakako i u njihovim pjesmama postoje motivska podudaranja. Što se tiče pitanja identifikacije autora pojedine pjesme, u Dvoglasju za samoću izostaju inovativna grafička rješenja iz Zarazne zone koja jasno označuju autorstvo, no različitost poetika dvojice pjesnika ne ostavlja prostor nedoumicama. Kramarov slobodni stih, uglavnom vrlo pročišćenog izraza, jasno se razlikuje od Paljetkovih unakrsno rimovanih četrnaesteraca raspoređenih u četiri katrena kojima ostaje vjeran svojoj tituli »pjesnika ‘stare škole’ koji svoju nedisciplinu kroti metrikom, redoslijedom stopa, rimom«, kako se sam jednom prilikom okarakterizirao.

Obojica su pjesnika zastupljena s 33 pjesme koje se pravilno izmjenjuju, od početne Kramarove do završne Paljetkove, pri čemu se svaka pjesma u cijelosti smješta na jednu stranicu pozivajući tako na usporedbu. Strogu strukturu svojih pjesma Paljetak razbija opkoračenjima i prijenosom misli iz strofe u strofu, postupcima koji ujedno odražavaju opći duh pjesama prožetih osjećajem zastoja i dvojbi nad raspuklinama nekad cjelovitog svijeta. Kramar pak misao sigurno provodi kroz pjesmu, ponekad je naglašava sintaktičkim paralelizmima, a pjesničke slike zaokružuje u jednoj strofi, često nudeći završnu poantu.

Unatoč formalnim razlikama, pjesmama ove dvojice autore zajednička je okrenutost lirskih subjekata prema sebi, često naglašena korištenjem ispovjednog tona. No to svojevrsno otkrivanje i traganje za sobom ne odvija se samo kroz introspekciju, već i u obraćanju drugome: ženi, Bogu, svakom čovjeku koji se prepozna u riječima pjesme. U gustom tkivu Paljetkovih pjesama, kao i u Kramarovim meditativnim stihovima, naznačene su brojne teme i pjesničke preokupacije, među kojima se ističe tjelesnost, jasno uvedena već u prve dvije pjesme zbirke. Kramar u pjesmi Vrt ističe paralelizam prirode i ljudske tjelesnosti, ali i odnos tjelesnog prema duhovnom (»Od trnja mi je tijelo, / od kamenja i bilja moje su kosti, / od snova i nada da će mi duša / trajati puna / i kad ne bude mene«). I među ostalim se njegovim pjesama nalaze različita preispisivanja biblijskih riječi »sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti« pa tako u Tijelu, jednoj od najuspjelijih Kramarovih pjesama, čitamo: »Razdijelit ću sve, / i kosu i uši, / nos ću darovati moržu, / noge ću darovat pužu da brže / s kućom ode, / kad je prodat / ne želi. (...) / Tijelo ću vratit zemlji; / posudio sam ga, nije moje.«

S druge strane, Buđenje, prva Paljetkova pjesma u zbirci, naznačuje opreku između dva tijela (»u tijelu posve tuđem / osvanem i za svojim nimalo baš ne žalim«) koja se razvija u daljnjim pjesmama u viziju vlastitog tijela pjesničkog subjekta kao tijela unutar drugog tijela te stalnu žudnju za tijelom kojeg nema. Kroz neočekivane slike s motivima tijela (»kad nebo zgrebe // s kože sve kraste zvijezda«) ili tjelesnih procesa, najčešće povezanih uz hranjenje (»živim od riječi koje zobljem«), Paljetak se i u ovoj zbirci potvrđuje kao pjesnik koji stvara vlastita pravila u neprekidnoj i uvijek svježoj igri riječima.

Dodatnu dimenziju tema tijela dobiva u pjesmama obojice pjesnika kada to tijelo postaje tijelo Kristovo, ono koje je ponuđeno na blagovanje, ali i ono koje je slično našemu, koje Isus preuzima kada dolazi na svijet. Zanimljivo je da se Paljetku u fascinaciji procesom hranjenja (»Uzmi me, ja sam tebe već uzeo i teško / probavljam te«), a pozivajući se, dakako, na riječi euharistijske službe, pridružuje i Kramar (»U tvojim očima vidim glad, jedi me, / kao što ja tebe blagujem«).

S tjelesnošću i duhovnošću usko je povezana pjesnička misao na vječnost i na prolaznost. Već je spomenuta želja lirskog subjekta Kramarovih pjesama za sjedinjenjem s biljnim i životinjskim svijetom te povratkom prirodi (»Umrem li danas, / poklonite me moru / darujte me vjetru«) koji kulminaciju treba doživjeti pretvorbom u Sunce. I dok iz tih pjesama izvire pomirenost s neminovnošću vlastite smrti, iz Paljetkovih se naslućuje perspektiva osobe koja je izgubila voljeno biće. Smrt kojom je lirski subjekt njegovih pjesama posve preplavljen i s kojom se treba naučiti nositi svoj potresni iskaz dobiva u stihovima pjesme Spomenik: »Na hladno čelo sam ti stavio cjelov, opet / staviti htio bih ga, a ne mogu«. I tu se javlja pitanje: Ako »gnijezdo / ničije više nisam nikome, čak ni sebi«, što ostaje?

Ostaju riječi i ostaje pjesma. Nju lirski subjekt u Paljetkovoj pjesmi Tigar zaziva da dođe »na usne kao psovka (a molitva si)«, a istovremeno kod Kramara u Pokajnoj pjesmi ona doista preuzima funkciju i formu molitve (»Spasi, Gospodine, dušu, moju dušu«). Pjesma je to s jasnim poslanjem koje, s obzirom na Kramarov duhovni poziv, ne čudi: »Za inat vjetru puštam u more / brodove od papira. // Ukrašavam im krmu riječima / koje uvijek izgovaram Tebi, Svevišnji«). No puni zamah autoreferencijalnost dobiva kod Luke Paljetka u čijim je pjesmama lirski subjekt potpuno uronjen u svijet književnosti te, u manjoj mjeri, kazališta i umjetnosti. Zbirkom se protežu motivi poput riječi, glasa, autorstva, slova ili papira, a najčešći je među njima upravo pjesma koja u jednom trenu preuzima piščevu ulogu: »Do sada pisao sam pjesme, sad one mene / pišu, ne pitaju me za dopuštenje, cijede / iz mene riječi kao iz čira«.

A što se samoće tiče, ako je vjerovati Paljetkovim riječima, »papir je uvijek gladan, pero je uvijek žedno« pa na društvo dobrih knjiga poput Dvoglasja za samoću čitatelji uvijek mogu računati.