Povijesna uloga Marulićeve »Judite«

»A glas će Tvoj živit, svuda slavan hode, /
dokol budu svitit zvizde, teći vode.«

Marko Marulić (1450.-1524.) otac je hrvatske književnosti i katolički pisac, europski kršćanski humanist koji je svojim književnim djelom zatvorio srednjovjekovno razdoblje, a ne samo najavio nego i obilježio renesansu. Bio je vrlo obrazovan čovjek uključen u društvena, kulturna, književna, a na poseban način duhovna zbivanja svoga vremena, sa zanimanjima za sva područja ljudskoga života. U njegovu duhovnom okruženju zrcalile su se spoznaje iz Biblije, patristike, crkvene povijesti, teologije, antičke baštine, retorike, pjesništva i filozofije. Pisao je na hrvatskome, latinskom i talijanskom jeziku i prvi otpočeo auktorski prevoditi s triju na ostale jezike: s hrvatskoga na latinski i talijanski, s latinskoga na hrvatski i talijanski, s talijanskoga na hrvatski i latinski. Između ostalih prevodio je Dantea, Petrarku i Tomu Kempinskoga, a brojni njegovi rukopisni svesci pohranjeni su u knjižnicama i arhivima diljem Europe, kao što su neki nedavno otkriveni u Rimu, Glasgowu i Londonu (British Library, Oxford).

Marulić je prvi hrvatski klasik, ali i kršćanski humanist europskoga kova, znaka i dosega, koji je kako to jednom utvrdio Stanislav Marijanović, prvi izveo hrvatsku književnost iz srednjovjekovne anonimnosti u europsku javnost. Sa stajališta poezije i poetike zaslužan je stvaralačkim dosezima biblijsko-vergilijanskog epa pretočena u hrvatsko silabično pjesništvo. Njegovi latinski nabožni, religiozni, edukativni, etički, teološki i kristološki spisi nose sva obilježja europskog kršćanskoga humanizma. Neizbrisiv su biljeg mističnosti i duhovnosti vjerskih nadahnuća bliskih Erazmu i reformatorskim idejama. Također, Marulić je iskušavao humanističko-renesansne paradigme i oblike. Bio je svestran u umjetničkim težnjama i u građanskoj zauzetosti.

Zapis o Marulićevu životu Vita Marci Maruli a Francisco Natale ostavio je njegov suvremenik i prijatelj Frane Božićević Natalis, a priloge i tumačenja brojni znalci pisane riječi organizirani oko institucije Marulianuma, ugledne ustanove koju već tridesetak godina uspješno vode Bratislav Lučin i Branko Jozić, koji okupljaju maruloge iz Hrvatske i cijeloga svijeta, priređuju simpozije, književne susrete, tiskaju znanstvene prinose, zbornike, periodiku, slave i aktualiziraju Marulića, utječu na novu recepciju njegova književnoga stvaralaštva. Njegova Sabrana djela obuhvaćaju dvadeset svezaka.

O lirsko-epskim oblicima i pjesništvu

Prihvatio je Marulić poziv svoga prijatelja don Dujma Balistrilića i neko vrijeme proveo u otočkoj osami i u ladanjskom ozračju u Nečujmu na Šolti gdje je u miru čitao, razmišljao i pisao. O tome doznajemo iz poslanice Frani Božićeviću Natalisu kojeg uz galantne izraze gostoljubivosti poziva da bi za sedam sati vožnje veslarkom mogao uživati u hladu maslina i navodi što će jesti i piti, potom nabraja vrste riba, voća i povrća kojima će se moći podvoriti. Stihovima pjesničke poslanice otkrivamo kako Marko Marulić nije bio mračan srednjovjekovni čovjek, kakvim su ga donedavno prikazivali, nego čovjek koji je njegovao prijateljstva, uživao u otočkom krajoliku, slavio idilu te bio ukorijenjen u duh humanističkog doba.

Lirsko-epske sastavnice prožimaju Marulićeve epove, epilije, poeme, pjesme te kontemplativne, moralizatorske, vjerske, marijanske i poučnošaljive tekstove.

Prije više od polovice tisućljeća stvorio je Marulić Juditu, epski spjev »harvackim jazikom« prema starozavjetnoj junakinji, koja je spasila opsjednuti grad Betuliju i izraelski puk od »nadvele pogibili«, od moćne Olofernove vojske koja je ratovala za cara Nabukodonosora. Sažeto biblijsko štivo pretočio je u novi pjesnički oblik prema pravilima humanističke poetike, tako da je alegorijske vizije prilagodio prizorima svoje svakodnevice. Posebnost je Marulićeva što je staru poetiku iskušao u silabičnim stihovima na podlozi splitske čakavice, materinskoga pučkoga govora, za razliku od Davidijade, spjeva koji je ispjevao kvantitativnom versifikacijom na latinskome jeziku. Time je Judita ispunila dvostruku povijesnu ulogu: književnu i jezičnu, poprimila je svojstva naddijalektalne tvorevine u kojoj su našle mjesta raznolike jezične osobitosti, od čakavskih do riječi i izraza potvrđenih u štokavskim i kajkavskim govorima, također i oblicima crkvenoslavenske, srednjovjekovne baštine. Kolofon prvoga izdanja Judite (1521.), tvrdi Bratislav Lučin, pokazuje kako je urednik primijenio postupke njegova načina pisanja i razmještaja stihova, izvornost teksta i autorov imprimatur te da se može uzeti aproksimacijom Marulićevu izgubljenom autografu u novim kritičkim izdanjima.

500. obljetnica tiskanja Judite

I u Juditi Marulić je slijedio pravila žanra, razdijelio je građu na šest libara, a u uvodnom odlomku ispisao je posvetu svome kumu. Iako je don Dujam Balistrilić njemu netko blizak, Marulić ispisuje galantnu, rekli bismo diplomatskim jezikom sročenu posvetu ističući naklonost, ljubaznost i plemenitost prema svima, a posebno prema čovjeku dostojnu divljenja kojemu na uzdarje prinosi plod svojega umijeća. »Evo bo historiju tuj svedoh u versih, po običaju naših začinjavac, i jošće po zakonu onih starih poet.« U odnosu na knjige iz Staroga zavjeta njegova Judita promijenila je lice poput voćke u proljeće, a on je poput vješta kuhara koji jelima dodaje čudesne začine. I kao što je knjiga krenula u svijet, tako i Judita, personificirana u osobu, gre prema Dujmu onako kako je krenula prema Olofernu, ali ne da ga svojim čarima prihini, prevari, nego da svojom krasotom i krepostima može pribivati pod njegovom strehom. Čak je i svećenik Joakim sa svojim levitima, zadivljen njezinim činima, iz Jeruzalema stigao u Betuliju kako bi je pozdravio, diveći se smionosti njezina srca, hrabrosti čina i čudesnoj svetosti njezina života. Suočen s ratnim okolnostima svoga naroda od osmanlijskih ugroza, opjevavanjem teme iz biblijskih izvora, Marulić je gledao pred sobom svoj grad i svakodnevne ugroze njemu bliskih ljudi.

Spjevu prethodi Istorija sva na kratko, sažeti prikaz zbivanja i odlomak Ča se u kom libru uzdarži. Nabukodonosor u osvojenoj Ninivi šalje Oloferna s vojskom u opsadu Betulije. ’Pričalicu’ Ahiora vezana prognaju u Betuliju. Asirci opsjedaju grad i čuvaju izvorske vode. Ozija, gradski knez, ne dopušta predaju i čeka peti dan. Judita ga opominje jer ne bi smio Bogu davati rok. Uresi se i pođe k Olofernu sa sluškinjom Abrom. Oloferne se pomami za njom. Četvrti dan, kad on nakon gozbe pijan zaspi, njegovim mačem otkida mu glavu i postavi na gradske zidine. Uplašena i obezglavljena vojska razbjegla se pred građanima. Veliki svećenik Joakim obilazi Juditu, klanja joj se. Narod ju je štovao i slavio Dan pobjede. Proživjela je stotinu i pet ljeta. Oplakivahu je sedam dana.

Judita je spjev dovršen 22. travnja 1501. godine, a tiskan je tek 13. prosinca 1521., dakle, točno prije 500 godina, u Mletcima. Judita bila je golema radost Maruliću. Metaforički ju je nazvao »plavcom novom«, humanističkom brodicom. Iz narativa Bratislava Lučina navodimo kako je svojom plavcom ujesen 1521. zajedrio i s rukopisima odvezao mjehove vina i rakije, rogače i grožđe, limune, naranče i suhe smokve, prodao ih na Rivi degli Schiavoni (zvanoj i Rivi od Hrvatov) kako bi dijelom pokrio iznimno visoke troškove boravka i tiskanja knjige koja je u nepune dvije godine doživjela još dvije naklade. Drugu su naručili Dubrovčani, a treću Zadranin Batara. Važni su to nadnevci kojim je hrvatski jezik u svom pučkom, čakavskom mediju, jezičnom i pjesničkom, iznjedrio svoj model renesansnog epskoga spjeva silabične versifikacije koju razlikujemo od kvantitativnoga humanističko-latinističkoga modela.

Na početku prvoga pjevanja je invokacija – Marulićev zaziv Bogu, a ne muzama ili barem nekoj od njih, kao što su se po uzoru na antičke pjesnike, prije i poslije Marulića, naši pjesnici obraćali mitološkim bićima. Pjesnik moli Boga da ga pripravi, udahne mu duh kojim će moći opjevati Juditine krjeposti, ljepotu i hrabre čine. Prema librima od prvoga do šestoga, stihovi su pretočeni u ove veličine: 309+333+365+329+349+441= 2126.

Spjev ima šest ujednačenih pjevanja, ukupno 2126 dvanaesteraca s četverostrukim srokom u kombinacijama ženske i muške rime. Mrdeža Antonina tvrdi da pretežu »simetrični dvanaesterci cjelovitih polustihova (tzv. čakavski dvanaesterac), simetrični i asimetrični osmerac te pokoji sedmerac kombiniran uglavnom s osmercima obaju tipova. Navodi također da se u jasnoj specijalizaciji stiha njegov dvanaesterac može odrediti prema zadanim temama i sadržajima, osmerac pak ne. Prema uporabi rime dvije su podskupine: dvostruko rimovani dvanaesterac s prijenosnom rimom namijenjen epskim sadržajima, a dvanaesterac bez prijenosne rime u religioznim pjesmama ozbiljnoga tona. Umjesto »simetrični i asimetrični osmerac«, čiji su nazivi dobri ali uglavnom upućuju na kvantitativnu versifikaciju i njezinu metriku, prihvatljivijim nam se čine sintagme »vezani stihovi izosilabične i silabične versifikacije sa središnjom cezurom ili pak ne«. Stihovi su nastali, kako sam pjesnik doduše tvrdi, prema uzoru na »stare poet« tj. antičke pjesnike i na »začinjavce«, starije hrvatske pjesnike, one koji su mu prethodili, ali Marulićev stih nije stih antičkih pjesnika.

Na istom tragu je Ivan Slamnig koji o Marulićevu dvostruko rimovanom dvanaestercu utvrdio: »Ako i ne moramo srednjovjekovne dvanaesterce i srodne stihove izvoditi baš iz (ovoga) latinskoga stiha, možemo prihvatiti da je povezivanje s klasičnim stihom davalo ugled pučkoj modi središnje cezure, i populariziralo izosilabizam«. Čini se kako je Slobodan Prosperov Novak preciznije od ostalih obrazložio Marulićev dvanaesterac kao tipični stih: »Taj se stih ponešto razlikuje i od srodnog dvanaesterca u dubrovačkih pjesnika. Njihovi su se, naime, dugi stihovi raspadali u polustihovima na dva trosloga, dok je Marulić polemizirajući s versifikacijom svojih prethodnika izabrao epici i sporijem ritmu pripovijedanja primjereniji dvanaesterac u kojemu se ternari ne odvajaju nego bez slogovnih demarkacija jedan iz drugoga teku, olakšavajući tako česta opkoračenja i pojačavajući narativnost opjevanoga sadržaja. (...) Motivirana su bila ta Marulićeva opkoračenja željom da se naglase i objasne značenja pojedinih riječi i da se čitanje izravnije usmjeri na onaj dio rečenice koji se prekoračivši granicu stiha naglašavao«. Pišući o sroku, važnom parametru tog dvanaesterca, Novak je naglasio: »Judita je čudo rime. Sve se u njoj rimuje s nečim, i to ne samo na razini stihovlja nego je rimovanje stanje toga epa. I zato, kao što se šesteročlani Marulićevi polustihovi udružuju u dvanaesterce, a ovi sljubljuju u distihe, tako se isto na planu kompozicije i priče izdvajaju u Juditi njezinih šest dijelova koji se slažu i razlažu čudesnom lakoćom i svečanom sporošću«.

Među »stare poet« mogli bismo uvrstiti Marulićeve suvremenike Ioannesa Gotiusa – Ivana Gučetića (Dubrovnik, 1451. – Dubrovnik, 11. ožujka 1502.), značajnog velikana humanističke, renesansne epohe, čija djela nisu sačuvana, ali su navedena u njegovu testamentu, knjige latinske, grčke i »ilirske« (quia linguas tres colluit), te Iliju Crijevića, koji je govorio nad otvorenim grobom Ivana Gučetića. Oslanjajući se na svjedočenja Konstantina Jirečeka (1899.) i Darinke Nevenić Grabovac (1974.), Medinija, Vodnika i Kombola te pismo koje je Gučetiću uputio Angelo Poliziano, Rafo Bogišić zaključuje kako je talijanski humanist čitao Gučetićeve pjesme za koje je utvrdio kako su ga »privukle koliko najvećim užitkom toliko upravo još većim divljenjem« (navod prema Bogišiću, 2003.).

Nejasnoću tko su bili »začinjavci«, čini se da je Slavko Ježić preciznije od drugih razriješio jer je uz pjesnike Zbornika Nikše Ranjine naveo kako su to bili i »pučki pjevači nabožnih kako i svjetovnih narodnih pjesama« (Ježić, 1993.). Proširili bismo komponentu začinjavaca na srednjovjekovnu glagoljašku pismenost i književnost, rano pjesništvo, crkvena prikazanja, na brojne humanističke potvrde kojima su naša kulturna središta na istočnoj obali Jadrana bila otvorena i pripravna na recepciju. Ipak, važno je naglasiti kako se Marulić i opirao leutaškim pjesnicima (Vodnik, 1913.). Prije nego što se uresi, Judita je lugom, pepelom, a ne skupocjenim miomirisima ovlažila kosu, potom se u svoj poniznosti molitvom obratila Bogu.

Vještim potezima pjesnik opisuje Juditino urešavanje: splela je kose, vitice i opravu s ukrasima postavila, uvezala ju je vrpcama, minđuše na uha stavila, obula čizme s vezicama. Mogla bi takva na sag sjesti s velmožama, s kraljicama i banicama na svadbama. Pletenice joj se sjaje zlatnim sjajem, uvojci kao da zvone trepetljikama, na svili raznoliki cvjetni motivi, uljepšane slike, crveni je rubin na prstu, a i safir se modri, na prsima joj biserje i na rukavima, a na bedrima kovani pâs. Za razliku od petrarkističkih pjesnika Marulić se vrlo rijetko koristi ukrasnim pridjevima, također i metaforama (al kami, ki steći u zlato, zlatu dâ, / izvarsno svitleći da zlato većma sja), ali su njegove metafore žive, oglagoljene metafore, uobličene u metonimije, koje i priliče epskoj vokaciji, kako bi to u teorijskoj eksplikaciji potvrdio Antun Lučić (2007.), poput: Još iz dna izvita ne biše sva zora (I., 105), sunce svitla lica, / na zapad minuje (I., 85/86), Sam ov do istine, pripun rogobore, / ležeći na perine, usnuti ne more (I., 89-90), Tuj se razligaše sve polje z gorami, / rekal bi se oraše nebo sa zvizdami (I., 277-278), Od konjske bahati zemlja se potresa (I., 286).

Ipak, tvrdimo da Marulić nije petrarkist, ali je od njih uzeo ono najviše i najbolje. Htjeli bismo odijeliti Marulića od petrarkista stoga što se njegova pjesnička nastojanja ne iscrpljuju u mladenačkim preokupacijama, niti u stvaranju ponesenu dodirima vila i muza, niti je ljubveni bol njemu bitna preokupacija. Smisao pjesništvu donosi mu uzvišeno životno poslanje, smisao postojanja, božanska iskra kojom njegove riječi postaju pronositeljicama uzvišenih misli, domovinskih zadaća, velikim udjelom i evangelizacije. Vodnik je dodire s petrarkizmom protumačio ovako: »Marulić je dakle primio oblik, pjesnički govor i nešto konvencionalizirana iz suvremene trubadurske hrvatske erotike, ali svjetovni duh ove poezije nije ga osvojio« (Vodnik, 1913.).

Iako je u Juditi riječ o prijetvoru, čak i o ubojstvu silnika, u Juditinoj zahvalnici nalazimo psalmične topose i pjesnička sredstva svojstvena psalmima čak i u pjevanju u kojem svlači »udovičku odiću« i oblači onu s »pomastju«. Judita se pretvara i preobličuje u neku drugu osobu, ali njezin čin nije Sotonino djelo, niti je ona roditeljica laži, a laž je, kao što je poznato, jedan od najvećih grijeha. Pojam grijeha ključno je pitanje u Juditi. Uz pomoć laži Judita će prevariti, prehiniti Holoferna kako bi spasila svoj narod i svoj grad. István Lőkös, mađarski marulolog, zapitao se, kako je moguće laž, odnosno grijeh, suprotstaviti tako da se promijeni njegova funkcija, tj. da se izgubi bit laži, odnosno posljedice teškoga grijeha. Tu proturječnost razrješava Juditina molitva, budući da ona u sebi otkriva da njezina namjera i čin proizlaze od samoga Boga, a ona će biti Božje sredstvo izvršenju kazne. Odnos prema laži osjetljivo je postavljen: svako pretvaranje udaljuje od istine i od Boga. Opravdanje je u činu koji bi proizveo manju štetu pa makar u sebi imao himbu. Takvom zaključku vodi i ključna misao: nema onog tko bi se usudio optužiti udovicu Juditu koja je spasila svoj narod i svoj grad koristeći lukavost, varku i laž koju je usmjerila protiv okrutnoga bezbožnika. Grijeh laži tako je postao vrlinom.

Kao što je Judita isprosila Božju milost kako bi pobijedila asirske mračne sile, sasvim je opravdan njezin čin, čak je postao uzvišenom paradigmom vjernosti Bogu. Tako smo stigli i do točke u kojoj je provedena kristijanizacija starozavjetnoga teksta važnog u strukturiranju ovoga epa.

Juditinim glasom pjesnik slavi i veliča Boga stilizacijom nekoliko psalama, od kojih je lako prepoznati one zaključne. Intertekstualnost je i Marulićevo moćno sredstvo komponiranja. Kao kršćanski teolog Marulić je istaknuo Juditinu slavu, ali je i aludirao na svršetak te slave kad su Židovi razapeli i umorili Mesiju. Nije to bio nikakav preokret u epskoj radnji, nego logičan završetak s obzirom na povijesni grijeh tog naroda, ali pjesnik koji je poeta vates proriče da njihovo ispaštanje ne će dugo trajati jer se već nazire povratak Mesije.

Charles Béné, erazmolog, rado ističe kako Marko Marulić u odnosu na Erazma Rotterdamskog ima dodatno svojstvo razlikovnosti, time što je uz latinski, istodobno gradio i hrvatski opus, i tako je sa svoje humanističke visine s jednakim žarom izgrađivao nacionalnu književnost na materinskom idiomu, što nije slučaj s čuvenim Nizozemcem. Mirko Tomasović ističe kako je Marulić bio svjestan da je Judita prekretnička knjiga, koja će imati sjajnu recepciju sve dok zemlja ova / bude na karte sfolj slovinjska čtit slova. Ta briljantna misao o Juditinoj slavi utkana u dovršetku spjeva, potrajat će sve dok bude hrvatske pismenosti, do konca svijeta.

Navodimo također i Marulićeve paremiološke prinose, mudre izreke u kojima se zrcale misli npr. o ljudskoj pohlepi: sve joj daj požarti ča želi od svita, / li neće do smarti nigdare bit sita (I., 103-104). Marulićeva odluka o stvaranju na hrvatskome jeziku imala je dalekosežnih posljedica za hrvatsku književnost stoga što je istodobno otvarala europske poetološke transformacije staroga i srednjega vijeka u novovjekovlje. U doba kad je objavio Juditu, Marulić je bio već ugledan pisac u Europi, a hrvatsku književnost usmjerio je prema ključnim genološkim oblicima. Prihvaćaju ga i hvale gotovo svi kojima je prethodio: Mavro Vetranović, Petar Hektorović, Petar Zoranić, Josip Baraković, a slave ga i uznose pjesnici novijega doba od Kranjčevića, Matoša i Ujevića do Tonča Petrasova Marovića, Tonka Maroevića, Luka Paljetka i Mira Gavrana.

Matoš nas je svojim putopisom odveo u Firencu pred Donatellovu Juditu koja odsijeca glavu Holofernu: »Može li nam pomoći sveta molitva Marulićeva, molitva onog koji je probudio Pezeja jezika našega, koji je probudio dušu našeg pogaženog naroda? Zbog čega je i danas, zapitao se Matoš, našem kukavnom roblju svaka baba Meduza, a svaki špicl tj. doušnik Holoferne?«

Prizor je biblijski, ali i naš, marulićevski. Za razliku od Marulića, Donatello je slikao nešto davno, starinsko, biblijsko, alegorijsko. Marulić je riječima slikao strašnu zbilju. Donatello je umro prije Krbavske bitke u kojoj je zajedno s hrvatskim pukom stradao i cvijet hrvatskoga plemstva. Bio je Donatello pošteđen, tragao je za alegorijom, nije morao poput Marulića iskušati zgnječenu tešku zbilju hrvatsku. Marulić je pjesnik s korijenima u hrvatskoj zemlji i zbilji, onaj koji suosjeća s jadima sugrađana, pjesnik suprotiva – pjesnik prosvjeda ugnjetavanju i ugrožavanju svoga puka.

JUDITA Mira Gavrana

U Juditinoj ispovijedi i pričanju pisac spašava naraciju pred naletima asocijativnoga ulančavanja poistovjećujući se s protagonisticom. Vještina pričanja usmjerena je prema načelu već dogodljivoga i dovršenog, kako je sam potvrdio »...jedinom obliku oslobađanja od tereta tajni što me pritišću«, pisanju koje donosi olakšanje, iscjeljenje, i koje je tako psihoterapeutski čin koji nije obraćanje ni sebi, ni drugima, nego »...olakšanje koje već s prvom napisanom rečenicom prože moju napaćenu dušu, uvjeri me da sam donijela ispravnu odluku i da ću po svršetku ovoga, ženi neprimjerena posla, živjeti u boljem savezu sa svojim sjećanjima, jer pisanje o nama nalik je na posao trgovca kojem spokoj donosi tek red koji uspostavlja u pretrpanom skladištu, kako bi se s lakoćom mogla snaći među mnoštvom predmeta« (6).

Roman Judita Mira Gavrana naslanja se istodobno na biblijsku priču i Marulićev spjev. Iako se genološki bitno razlikuje od epa zbog aktualnosti zajedničke teme donosimo ovaj pogled na književnu paralelu. Gavran progovara iz uporišne točke koja određuje naratoricu čak i u početnom njezinu portretiranju, ali u većoj mjeri učvršćuje njezino uporište u Marulićevu zbiljskom nego u biblijsko-alegorijskom prostoru. Juditinu životnu priču ispričao je na sebi svojstven način. Gavranova Judita nije žena koju u neprijateljski tabor nosi domoljubni zanos i žudnja da sebe i svoj narod spasi od ’nadvele pogibli’ nego ju dovode razigrane strasti, pohota i želja za užitcima. Njezina ženska moć učinila je Oloferna neznatnim, koji i ne sluteći vlastito pogubljenje, predaje se u sladoslašću toj ženi, i to tako kao da želi stradati od njezine ruke.

Nemamo nikakav prigovor na Gavranovu motivaciju, karakterizaciju i moguće konotacije u školskim interpretacijama njegova romana, osim što smo se u našoj školskoj praksi, osvjedočili ostrašćenu nametanju i naglašenim feminističkim ’uletima’ tamo gdje toga ne bi smjelo biti, u nekim tumačenjima Marulićeve Judite s osloncem na Gavranovu.

Vladimir Nazor nije mogao shvatiti, a ni prihvatiti Marulićeve »trohejske dvanaesterce četverostruko sricane«, ili kako je naveo »takvo sapinjanje stihova rimama«. I tako, osim Kranjčevića, i veliki Marulić pao je nice pred Nazorovom ocjenom: »Reklo se jošte za Juditu, da joj ’pjesnička vrijednost ne stoji baš visoko iznad ništice’« (Nazor, Čitajući Kranjčevića). Tezu o Nazorovu nametanju kvantitativne versifikacije silabično-akcenatskom i izosilabičnom, tonskom, melodijskom i akcenatskom pjesništvu osporili smo svojedobno u prikazu Kranjčevićeva pjesništva.

Marulićev opus na hrvatskome jeziku, između ostalih obuhvaća starozavjetnu poemu Susanu, moralistički intoniranu pjesan građenu na biblijskoj priči, epsko-lirsku pjesmu Molitvu suprotiva Turkom, zatim i novozavjetne Poklad i korizmu, Spovid koludric, Anka satira, Svarh muke Isukarstove, Isukarst govori grišnikom, Od uzvišenja Gospina, Duša osujena govori uz još desetak naslova duhovnih pjesama.