Od ponora šutnje do slikopisnih igara

Nakon sedam samostalnih zbirki pjesama na hrvatskom jeziku, od kojih je posljednja – Plaši li te moja boja – tiskana 2013. godine, baš poput ponornice koja se pojavila na površinskom dijelu, objavljena je i osma zbirka Krešimira Bagića, i to nakon najdulje, gotovo osmogodišnje pjesničke šutnje koja svakoj novonapisanoj poetskoj riječi daje osobit značaj.

Čitanje naslova. – Naslov zbirke nezaobilazno je mjesto zastajanja te se u susretu s tom zbirkom pojavljuju i prve pretpostavke koji je odnos naslovne imenice u pogledu na diskurs cijele zbirke. Prva, da je zbirka posvećena motivima podzemnih rijeka te poetski istražuje nevidljiv pejzaž i njegovu ljepotu u utrobi zemlje, te se možebitno uspostavlja i prikladna geopoetika i podzemna ekopoetika. Odmah se može reći da je na tragu dosadašnje Bagićeve poetike, o kojoj piše više u knjizi Svijet u amfori (Garvanović-Porobija: 2017), ta pretpostavka krajnje nevjerojatna, jer pjesnik Bagić svojom poezijom ne uspostavlja izravne odnose sa stvarnošću. Svi su elementi iz stvarnosti tek dio građe u njegovu pothvatu stvaranja samosvojna književnoumjetničkog svijeta. Druga, da je naslov globalna metafora iz čijeg se ishodišta reminiscencijama doseže podzemna rijeka Stiks i zagrobni svijet povezan s najraznolikijim mišljenjima, mitologijama i posebno posmrtnim stanjem. Iz istog razloga kao i u prethodnom slučaju ni ta se pretpostavka ne čini vjerojatnom, kao ni mogućnost sf-opisa postapokaliptičnog svijeta ispod površine zemlje uz očuvane izvore ponornica.

Preostaje pretpostavka da su ponornice upravo književne umjetnine iz te zbirke, umjetnine jer nisu samo pjesme kojih je najviše, već i prozne minijature, dekontekstualizirani dijalozi, kratke priče, priče-eseji, enigmatske priče, dramske slike, interdiskurzivni oblici i žanrovi koji se slijevaju i istaču jedni u druge čineći dugi sliv od 105 označenih ponornica, što podržava i činjenica da nema granica između njih u smislu podjele na cikluse. Brisanje granica odnosi se i na svekoliku poroznost diskurznih tipova i žanrova, tako da su oni unatoč raznolikosti ujedinjeni poetskim diskursom te se stoga i cijela zbirka ipak može prozvati pjesničkom uz napomenu o interdiskurzivnosti. Istaknuti brojevi nad svakim poetskim tekstom sugeriraju impozantnost i energiju te zbirke dugoga daha.

Srodnu, iako olabavljenu, povezanost poezije s ponornicama može se naći i u zbirci izabranih pjesama i proze francuskog pjesnika Jeana Tardieua, The River Underground: Selected Poems & Prose, u englesko-francuskom izdanju, kao i u zbirci na francuskom Le fleuve caché. Poésies: 1938-1961.

Američki pak seoski underground pjesnik Robert Paschell piše:

Svi su išli na posao.
A ja sam hodao sam niz stepenice podzemne željeznice
u podzemnu rijeku poezije.

Nadaje se usto i pitanje ima li naslov zbirke možda i konotaciju umjetnosti podzemlja (Underground Arts). Iako je u svojim začecima, u dijalogu s diskursom grafita i reklama, možda i graničila s alternativnim podzemnim umjetnostima i posebice književnošću, Bagićeva je poezija danas elitna, prepoznatljiva u javnosti, iako i dalje unekoliko distancirana od financijskih književnih središta i krugova moći.

Prva pjesma, lirska minijatura, koja upućuje na leksem ponornica u zbirci je pod brojem tri i tercina je. U škrtom fragmentu gradskog pejzaža u trećem stihu pojavljuje se i ta riječ:

glazba podneva kuca na vrata činjenica
bicikl kruži oko zgrade
ispod betona vriju vijesti ponornice
(Isticanje moje, i nadalje)

Slika ponornice povezuje se u posljednjem stihu s riječima, vijestima. Možda je akcent podjednako i na mjestu zbivanja: »ispod betona«, tamo gdje se ne vidi golim okom, gdje nema tehnološkog prijenosa niti etabliranih medija, i na samom vrenju, ključanju, na emocijama koje se ne slute, na riječima koje iskaču, na jeziku koji ponire duboko, na objavama koje javnosti ne dopiru putem alarma niti reklama, već u skrovitosti podzemnog, alternativnog zbivanja? Može se tek naslućivati je li konotacija tog leksema da se Bagićeva poezija priklonila tom ključanju poezije ispod komercijalnih i prizemnih kolotečina i skrila u naručju podzemnih vodotokova i špilja.

U pjesmi 24. čitatelj saznaje da je tijekom rata u mjestu Gradište, otkuda je i autor, zbog neodržavanja kanala za odvod voda izrasla bujna vegetacija pred kojom je oko ostajalo zapanjeno:

potkraj rata
u kanalima su se uspravili jaseni i vrbe
topole i grmovi s crnim bobicama

prava šuma – deblo do debla
plod do ploda
gustiš pred kojim zastaje dah

Sugerirajući posredno na samoga autora, subjekt – iz ruralnog Gradišta preseljuje fokus na grad i gradski pločnik ispod kojega sluti usporedna zbivanja:

tko je sa sobom ponio tu sliku
znat će da ispod pločnika grada kojim hoda
raste mulj

da svako lice koje mu prilazi
može postati topola
i zanjihati se

Taj se mulj ispod pločnika grada može preobličiti po analogiji s izniklim stablima i grmljem u kanalima Gradišta u oblik topole i lica građana prožeti raslinjem, štoviše zanjihati ih. Ideja da iz mulja raste prirodna, nesputana ljepota i da to što ključa ispod betona, taj glas ponornica, može iznenaditi i obradovati toliko da »zastaje dah«, glas je vibrantne vitalnosti, i ako se odnosi na jezik i poeziju, onda je njihova narav neobuzdana i zadivljujuća.

U pjesmi 26. koja donosi sliku noći i svitanja u gradu, »pred zoru ... / pješaci pošumljuju zemlju / koja se puši ispod pločnika«. Tako nas naslov dovodi do analize metapoetskih i metajezičnih preokupacija u ovoj zbirci koja ima duboke podzemne izvore i vrulje.

Metajezična i metapoetska dimenzija. – Većina pjesama i ostalih oblika u ovoj zbirci u nekom svom segmentu sadrži usredotočenost na jezik i poeziju ili uopće na književnoumjetnički diskurs. Kad je u pitanju odnos prema jeziku, Bagić ovdje propituje granice jezične sfere, i to od šutnje do tišine, što je jedna opreka, i od šutnje do krika, što je druga. Prva pjesma koja predstavlja sliku svijeta kao set babuški ili matrjoški u obratnoj gradaciji: »sivo nebo/ krovovi pod nebom/ ljudi pod krovovima/ šute« već predočuje šutnju kao govor o – kako se čini – sivilu, nesigurnosti, strahu, možda i prešutnu nasilju. Dok ta prva pjesma upozorava na tjeskobnu šutnju, posljednja 105. pjesma pod naslovom »Pjesmo« kazuje: »Prije nego odem/ pokloni mi grudu snijega/ udobne cipele i malo tišine«. Tako se naziru dva pola jezika između šutnje i tišine. Šutnja je povezana sa strahom i djelomice i prkosnim ponosom, tišina s odmorom i poezijom. Pjesma druga kazuje: »šutjeti/ treba šutjeti/ na sav glas«, i time upućuje na stanovit otpor prema svakovrsnoj tlaci, na postojanu šutnju uslijed zla. Kasnije, u dramskoj igri u četiri slike pod brojem 85 jedan od glasova kazuje: »I šutnja je mišljenje«.

Uz ispitivanje jezičnih granica, u diskursu se ove zbirke zbiva i brisanje granica između jezika i ne-jezika, kako ističe i Miroslav Mićanović u svojoj recenziji: »Jezik i ne-jezik, ako je tako moguće misliti o granicama svijeta od Gorgije Leontinca, Sokrata do Kanta, od Goethea do Matoša, Tina i Aragona« (Mićanović: 2021).  Uz šutnju i tišinu koje govore ostvaruje se lepeza kako zvuka tako i ljudskog jezika i jezika poosobljenih predmeta i pojavnosti (u pjesmi 11. »trava vrišti«). U pjesmi »dijete klikće / uspinje se sunce šutnje«, a u 59. nad potreslom zemljom lebdi krik: »s neba pada perje / u njemu krik / ljubičast i okomit«. U pjesmi se 10. pak susreće Jean Arp, dadaist, koji kaže: »uskoro ćemo o tišini govoriti kao o legendi. čovjek se okrenuo od tišine«.

U kratkom poetiziranom eseju o Gorgiji preispituje se tvrdnja da »ono što postoji ne može se misliti«. Iako se nazire i stanovito divljenje prema tom »znalcu koji je prije dvije i pol tisuće godina u jeziku sagradio raskošni dvorac i nastanio se u njemu«, njegov se autoritet preispituje i njegova misao raščlanjuje do upita koji završava u misaonoj slijepoj ulici. U pjesmi 36. »visoko iza plavih oblaka grmi jedna misao«, nastavak je promišljanja ili barem njegova refleksa o odnosu jezika i mišljenja, kao i jezika i ne-jezika.

U citatu unutar pete pjesme tematizira se jezik kao najveće dobro i najveće zlo, spajajući pritom začudno Sokrata i hrvatsku narodnu poslovicu, prema »svjedočenju Janka Tomića (1875.)«. To je etička dimenzija jezične funkcije, koja se povezuje s pjesmom 68. »Ne poželi tuđi tekst«, s referencijom na biblijsku zapovijed, iskazanoj kao i sve ostalo bez moraliziranja, uvjerljivim poetskim argumentima i slikama koje graniče s ironijom i sangviničkim podsmijehom.

Unutar cijele galerije poetskih likova koji su se prenosili iz zbirke u zbirku, prvi put se pojavljuje bezimeni lik mladog lingvista. Taj se lik doima i stvarno i fikcijski, no zasigurno u diskursu te zbirke figurira kao lik koji unatoč velikom zalaganju, ushitu i znanstveničkim »a-ha»-fazama ulaže zaludan trud, posebno kad je u pitanju lingvistički pristup književnoumjetničkom diskursu. Tako se ostvaruje napetost i natega između lingvističkih i literarnih proučavanja književnosti, kao i jezika i poezije. U opisu mladog lingvista istodobno se razotkriva i autorski subjekt, znanstvenik i pjesnik, koji ne vidi smisao lingvističkog traganja ma kako bilo minuciozno. Usto demokratično i ironijski prikazuje i gledište mladog lingvista u 96. pjesmi: »mladi lingvist ne čita poeziju. kamo bi, veli, stigao s toliko magle. kome uopće treba to mucanje, taj jezik koji bježi od sebe, koji se ukopava, ograđuje i šuti?«

Lik se mladog lingvista može razumjeti kao antipod subjekta, stoga je sve što mladi lingvist ne prihvaća ono što subjekt blizak autoru zastupa te tako posredno možemo proniknuti u autorsku autopoetiku. Iako osjenčana pogledom nerazumijevanja, rečenica koju lingvist izgovara autoritativno kazuje da jezik u poeziji »bježi od sebe, ukopava se, ograđuje i šuti«. Znači li to da jezik u poeziji na stanovit način iznevjeruje svoju narav? Jezik nastoji govoriti, ali u poeziji se on ograničuje, postavljene su mu prepreke stihovima, stankama, bjelinama, i štoviše jezik u poeziji – šuti. »Treba šutjeti na sav glas« – tvrdi se u pjesmi drugoj. Je li taj govor neizgovorenim riječima u poeziji glasan? U dramskoj igri »šutnja« (85) sudaraju se glasovi iz povijesti koji su više ili manje znani, štoviše i neznani, i oni usto što govore na nepoznat način i šute. Četvrta slika završava znakovitom rečenicom jednoga glasa: »Nevidljiva je harmonija jača od vidljive«. Je li to šutnja podzemnih rijeka? Šutnja koja će u prikladnom trenutku izbiti na površinu kao lelujava šuma?

Mounir Ben Zid, omanski znanstvenik, koji je stekao svoj doktorat iz britanske književnosti na Pariškom sveučilištu Sorbonni, u članku The Sound of Unsaid Words: Rethinking the Perception of Silence in Poetry / u prijevodu – Zvuk neizrečenih riječi: Preispitivanje percepcije tišine u poeziji (2018.), zalaže se da se tišina prihvati kao tip diskursa i nova »paradigma koja nadilazi zvuk riječi i epidermu tekstova«. »Tišina u poeziji čuva skrivene dimenzije jezika, ona nije samo odsutnost zvuka već je uključena u komunikaciju neizrečenog i nečujnog jezika.« Tišina je moć koja »privilegira pjesnikovu želju za nemogućim kroz les mots jamais dit« / u prijevodu: nikada izgovorene riječi«, kako se ističe u Sažetku.

Njegova studija u prvoj fazi istraživanja predstavlja moć tišine kao »pjesnički resurs«, koji se otjelotvoruje u tekstu kao »područje otisnute bjeline«. U drugoj fazi ispituje se pjesnički resurs kroz nemoć i neuspjeh jezika da iskaže ono što je nemoguće izreći, što je »izvan dosega riječi«. I u završnoj fazi tišina se predstavlja kao vrsta glazbe u jeziku koja »otvara prostor za neizrečeno i nemoguće«.

Analizirajući pojedine pjesme Williama Wordswortha, za jednu koja bi mogla djelomice rasvijetliti i Bagićevu šutnju, autor piše: »U ‘Michaelu’ priroda postaje ono što pjesnik od nje čini bez neposrednog vanjskog uzbuđenja, pjesnik ponovo izumljuje svoju osobnu subjektivnu tišinu. U toj pjesmi njegov osjećaj radosti proistječe iz pjesničkog iznimnog uha koje mu omogućuje da čuje nerođene zvukove u prirodi i ‘podzemnu glazbu’ i tonove koje obični ljudi ‘nisu opazili’:

Bio je brz
I budniji od običnih ljudi.
Stoga je naučio značenje svih vjetrova,
Svakoga tona; i često
Dok drugi je nisu čuli,
On je čuo južnjačku podzemnu glazbu
Poput buke gajdi na dalekim
Visoravnima brežuljaka. (II. 46-52).«

Ističući superiornost tišine nad jezikom i riječima, koji mogu biti u odnosu na pjesništvo i pjesnike »strahotna sila«, »loš dar«, »suprotan duh«, Mounir Ben Zid zalaže se za tišinu, pozivajući se na Cicerona, kao na »jednu od velikih umjetnosti razgovora«. Wordsworthova se tišina, piše, »sastoji od ‘unutarnjih demona oslobođenih buke prometnijeg zvučnog pejzaža koji ga (pjesnika, prim. prev.) obuzimaju u njegovoj tihoj samoći’ (Voegelin 2010, str. 85)«.

Iako Bagića kao pjesnika i njegov subjekt ne doživljujemo kao Wordsforda, niti kao predstavnika neoromantizma, stanovita srodnost u pogledu na tišinu mogla bi se uz više istraživanja u ukupnom opusu vjerojatno potvrditi, a u novoj je zbirci ona zabilježena poetski uvjerljivo. Čini se da je tišina najglasnije najavljena u zbirci U polutami predgrađa, u pjesmi »Riječi«:

Krećem se kroz svoju tišinu
kao kroz ruševnu tvrđavu
u koju već godinama
nije stupila ljudska noga

Iako je u toj tvrđavi »tjeskobno i ružno«, subjekt »ni ne pomišlja izaći«, »hoda i šuti«. Iznenađenje može doći svakog trenutka – »svaki korak može početi / pustolovinu«. Ta je pustolovina po svemu sudeći – pjesma. U 105. pjesmi pod naslovom »Pjesmi« u čeznutljivu rastanku s pjesmom, ili možda zbirkom, subjekt-pjesnik izražava nadu u sljedeći priželjkivan susret i kazuje:

prije nego odem
pokloni mi grudu snijega
udobne cipele i malo tišine
pokloni mi svjetlost
i jednu točku u daljini
plavu titrajuću
da te nađem i
kad ti se ne nadam

Tako subjekt ističe pjesmu i poeziju kao svoju zvijezdu vodilju, kao zaklon i razlog nade. Uz tu potonju pjesmu, u zbirci Ponornice nalaze se i druge metapoetske pjesme, pjesme o pjesmama, no njezina se poetika još može odčitati u poetskom oblikovanju svih pjesama koje svojom igrom s višeznačnošću leksika, plesom označitelja, citatima, referencijama, intertekstualnošću doprinose da ona uvelike interferira s poetikom postmodernizma, s dostatno prostora za individualnu slobodu i kreativnost. Tako u pjesmi 31. između »sedam naputaka za hodače«, peti naputak glasi: »pisac treba kritičara koliko i plivač čizme«, spajajući tako predmet odnosa pisac-kritičar s predmetom iz šireg značenjskog kruga, odnosno metapoetsku temu i njemu pridruženi diskurs s razgovornim diskursom. Iako se metajezične i metapoetske teme pričinjaju teškima, u ovoj se zbirci one poetskim diskursom izlažu s lakoćom te ih mogu razumjeti i osobe koje se profesionalno ne bave jezikom i poezijom, jer im se priključuju sadržaji iz općeg kruga značenja.

Također se mogu identificirati pjesme koje upućuju na stanovita pjesnička imena. Tako u pjesmi 42. »Rudar u tamnom rudniku«, koja se također teritorijalno zbiva u metaforičnom podzemlju, jedna od strofa s ugrađenim implicitnim citatima kazuje o Tinu:

tin je rudar u mračnom rudniku
njegova riječ prodire duboko
dubi kamen u tamnici uma
zavide mu i soko i oko

U pjesmi 91. pod naslovom »pečat (sonet)« uz rastavljanje sonetna oblika, istodobno se i Krležino ime i prezime svodi na okomitu crtu prvih slova, akronim tek zamišljena reducirana soneta u konturama. Možda se na taj način, posrednom duhovitošću, predlaže nova paradigma i alternativa velikoj književnosti prethodnika, u kojoj je Krleža pečatni znak, a možda se ambigvitetno odaje tom velikanu i stanovita počast s pečatom kao na kakvom priznanju.

U pjesmi 94. subjekt zamišlja kako bi izgledala znana Matoševa pjesma »1909.« kad bi je pogodila »kenoovska munja«:

prut srama jama blud
skut mama dama put
skočih smočih suzama ž
objesiše briše uzama

Razvidno je da se taj pak sonet prikazuje posljednjim riječima u svakom stihu te tako redukcijom ostvaruje konciznost i sabijenost rimarija, koji za poznavatelje Matoševa soneta (a morao bi ih biti širok krug jer je dijelom srednjoškolske lektire) mogu zazvučati zanimljivo i bez težine i patosa iznijeti njegov supstancijalni ekstrakt. Tendencija k depatetizaciji jedna je od značajki diskursa te zbirke.

U 44. pjesmi pomoću citatne amplifikacije objašnjava se pitanje nastanka knjige, koje se postavlja tako da već sadrži dio odgovora: »znaš li kako ti se razvija knjiga / znaš li kako se igra s tobom / kako te napušta sa svakim napisanim retkom«, te se nastavlja citatom »svjedoka Nelsona Goodmana (1978)« koji opisuje taj proces različitim varijantama/stilizacijama uzrečice »u tom grmu leži zec«, pri čemu zec kao lovina nije važan koliko teritorij kojim je lovac prošao da bi ga našao. Tako se ponovo spajaju metapoetski i stilizirani razgovorni, odnosno književnoumjetnički i prirodni diskursi.

U pjesmi 70., »ima li quoruma za sonet«, proces je nastanka pjesme obratan. Prvo je citat iz Službenog glasnika Grada Zagreba uza sve podatke administrativnog stila o promjeni imena Aleje Franza Mehringa u naziv Ulica Zvonimira Rogoza, a zatim slijedi poetski komentar asocijativno povezan u snop raznorodnih značenja, od rogoza i šaša do quoruma, koji od administrativnog kvoruma za odluku o promjeni imena ulice najposlije upućuje na pjesničku skupinu koja se sastajala u negdašnjoj sada preimenovanoj Aleji. (Više o tom pjesničkom krugu u Bagićevoj knjizi Uvod u suvremenu hrvatsku književnost. Bagić: 2016). Imena se quorumovaca na kraju i pojavljuju, zajedno s raspletom njihove pojedinačne književnoumjetničke sudbine, u vedrom, rimom zasićenom tekstu. No pjesma kazuje i više od same zabilješke o začecima quorumaškog kruga. Ona je poetsko svjedočanstvo o prolaznosti i o društvenim mehanizmima koji brišu na stanovit način sjećanja i preokreću stvarnosne činjenice. Tako i čitatelji koji nisu dostatno upućeni u recentnu povijest hrvatske književnosti, mogu u toj pjesmi kao i u drugima pronaći druge razine mogućih iščitavanja.

U pjesmi 71. prva strofa tematizira govor, a druga pisanje. Dok je govor izravan i slušatelji reagiraju gestama, »mašu« subjektu, u drugoj strofi pisanje je predočeno kao aktivnost u žaru, oneobičena do neprepoznatljivosti hiperbolom kao u kakvoj ognjici: »dozivam se / dok dišem i pišem / usta oblikuju užareni krug / ljudi me ne čuju / a ja ne prepoznajem / taj glas«.

Pjesma 83. donosi razgovor bez naznake o sugovornicima, no izgleda kao razgovor s autorom ove zbirke koji započinje učestalim novinarskim ili pak razgovornim pitanjem, a u odgovoru doseže poetski diskurs. U sudaru dvaju diskursa počiva vedro iznenađenje i humorni učinak krajnjim komentarom: »– jesi li angažiran pisac? – bez sumnje. – a za što se zauzimaš? – za disanje, nesmetan pogled na oblake i poeziju. – o, pa lijepo si društvo izabrao«.

Stilske figure. – Uz takvo udruživanje i sudaranje različnih tipova diskursa, u ostvarenoj interdiskurzivnosti, svakako se ne može previdjeti i uključenost stilskih figura. Može se reći da je ova zbirka na zoran način prepjevan i Bagićev Rječnik stilskih figura (Bagić: 2012). Drugim riječima, nema pjesme bez figura. One oživljuju, dinamiziraju, pokreću, posreduju, ističu, ublažavaju i čine još štošta razvidno u diskursu ove zbirke, ali i discipliniraju njezin jezik. Ta je zbirka okovana željeznom disciplinom autora koji je morao takvo grandiozno poetsko zdanje učiniti poticanjem i ušutkavanjem jezika.

U zbirci U polutami predgrađa Bagić u pjesmi »Strah« prezentira odnos svoga glasa i sebe, što se može razumjeti i kao odnos s jezikom. Ista pjesma iznosi i recipročnu činjenicu: »No, nikako ne shvaćam / zašto se on plaši mene«, što upućuje na svojevrsno hrvanje s jezikom, uz ono s identitetom koje zamjećuje poljska filologinja Krystina Pieniążek-Marković (Pieniążek-Marković: 2011). U ovoj zbirci jezik i subjekt kao partneri ulaze kroz vrata pjesme. Pjesma 47. kazuje: »na / vratima / pjesme izuvamo / se jezik i ja samo uđite«, pri čemu ih pjesma dočekuje manje ili više ljubazno. Tim više iznenađuje što nakon takvog truda i discipliniranja, i unatoč međusobnoj toleranciji s jezikom, sve pjesme izgledaju kao igra, kao bestežinska lakoća, kao koračanje po Mjesecu. Ovdje ću provesti pregled samo najuočljivijih stilskih figura prema brojevima pjesama: 1. silazna gradacija, 2. oksimoron, anafora i poredba, 3. personifikacija i opis, 4. metafora, aliteracija i antiteza, 5. retoričko pitanje, 6. akumulacija, anafora, personifikacija, 7. ponavljanje, antitetički paralelizam, 8. retoričko pitanje, metafora, 9. paradoks, 10. metafora, hiperbola – i tako dalje sve do 105. pjesme. Kasnije će pjesme sadržavati mnoštvo igara riječima i ostalih jezičnih igara, i puno nekonvencionalnih rima, te će se cijela zbirka učiniti sretnim igralištem za igrače koji su spremni na te zahtjevnije igre.

Posebno se treba istaknuti figuru kiklosa kojom se pjesma konstrukcijski zatvara i zaokružuje kao cjelina. Također su više no u bilo kojoj prethodnoj zbirci zamjetne i slikopisne pjesme ili kaligrami u obliku romba, piramide, ptice, pješčanog sata, pačje glave koja uz crtež patke nasuprot čini hijazam, kojima se ostvaruje i intermedijalnost uz ranije istaknutu interdiskurzivnost. Obje su karakteristike diskursa funkcionalne i obogaćuju ga rijetkom razdraganošću. Unatoč toj zaigranosti i učinku vedrog raspoloženja, postoje pjesme koje su kontrapunkt i odaju ton neprozirne tame i nepromjenjivog pesimizma, kao u pjesmi 67. pod naslovom »tama« uz naglašene stanke (tišine) pomoću interpunkcijskih znakova:

tama se gnijezdi u tvom pogledu. raste.
približava ti se crni vjetar, s njim i crni
oblaci, u tvojim zjenicama crne ptice
crno pjevaju, pucaju trule grane i padaju
na šumske jagode koje će briznuti u krv.

Otuda se, upisujući se autorski u tekst, Bagić predstavlja i kao »taman« uz ostale autoportretske crte:

pun iskustva
kostoboljan
šutljiv
uporan
distanciran od ljudi i događaja
neki kažu malo sarkastičan
delikatan i taman
krhak i krotak
a još uvijek krešimir bagić!

Autorski i lirski subjekt. – Još se jedna crta autora preslikava i u diskurs zbirke. Njegov je mentor i osnivač Katedre za stilistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Krunoslav Pranjić, u usmenom kazivanju izrekao o Krešimiru Bagiću: »On je jedan od rijetkih koji znaju izreći (izrecnuti!) humor o samome sebi« (Pranjić: 2012). Ova je zbirka potvrda i te crte, posebno u pjesmi pod brojem šest, u kojoj subjekt blizak autoru otkriva svoj strah od pasa, i pod brojem 104 koja poetskom naracijom pripovijeda o popravljanju kazaljki na zidnom satu zajedno sa suprugom. Obiteljska se scena pretvara humorno hiperbolom u događaj od svjetskog značaja: »da nam kojim slučajem nije uspjelo / svijet bi možda zapeo u vremenu / i može se samo nagađati / što bi bilo sa svima nama«.

U povodu objave nove zbirke zamijećenih pjesnika, često se analizira što je novo u odnosu na dano u prethodnim zbirkama, postoje li kakvi pomaci ili preokreti. Ono što bi svakako u tom smislu trebalo istaknuti, što je zamijetio svojedobno Cvjetko Milanja (Milanja: 2006), jest da je pozicija Bagićeva subjekta u kritici bila nejasna, no sada se može reći da je u diskursu Ponornica subjekt ili vrlo blizak autoru ili je sam autor. Dok se ranije pojavljivao i nestajao, primicao i odmicao, i bio neuhvatljiv i ambigvitentan, sada je on Krešimir Bagić, distanciran, šutljiv, ali istodobno i uporan, delikatan i, štoviše, istodobno i zaigran i taman te jasno prepoznatljiv.

Moglo bi se ustvrditi da je cijela zbirka korespondentna s biografskim odrednicama Krešimira Bagića – znanstvenika u području znanosti o književnosti, stilističara, pjesnika i profesora. Moglo bi se reći i da je nova zbirka poetska metodika nastave književnosti i stilistike. Ponad svega da je govor proistekao iz razdoblja govora i šutnjom i tišinom u tami ponornice. »Ma rive est de silence«, izrekao bi Jean Tardieu.

REFERENCIJE

1. Bagić, Krešimir. 2012. Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.
2. Bagić, Krešimir. 2016. Uvod u suvremenu hrvatsku književnost. Zagreb: Školska knjiga.
3. Garvanović-Porobija, Đurđica. 2017. Svijet u amfori. Sedam eseja o poeziji Krešimira Bagića. Zagreb: Disput.
4. Mićanović, Miroslav. 2021. Tekst na zaslovnici zbirke. PONORNICE | superknjizara.hr
5. MILANJA, Cvjetko. 2006. »Pred/jezični svijet«, u: Milanja, Cvjetko, Iz mjesta čitanja u prostor pisanja. Zagreb: STAJER GRAF.
6. Mounir Ben Zid. 2018. View of The Sound of Unsaid Words: Rethinking the Perception of Silence in Poetry (techmindresearch.com) Journal of English Language and Literature, Volume 10, No. 2 October 2018.
7. Paschell, Robert. 2020. First Lines — ‘Underground river of poetry’ (ysnews.com)
8. Pieniążek-Marković, Krystina. 2011. »Poluglasom, poluriječju o polutami predgrađa«. Nova Croatica, V, br. 5, Zagreb.
9. Tardieu, Jean. 1968. Le fleuve caché. Poésies: 1938-1961. Jean Tardieu — Wikipédia (wikipedia.org)
10. Tardieu, Jean. 1991. The River Underground: Selected Poems & Prose – Tardieu, Jean; Picasso, Pablo; Kelley, David – Dussmann – Das Kulturkaufhaus