Od kratkih priča do pjesama u prozi

U različitim oblicima i funkcijama – bilo kao struka i kvalitetno ispunjavanje vremena, bilo kao kreativna produkcija – književnost je jedna od životnih konstanti Slavice Gazibare. Piše velikim dijelom postojanja, no objavljivati je počela relativno kasno tako da ovom prilikom, premda je autorica u zreloj dobi, predstavljamo njenu (tek) treću knjigu. Poetički samosvojna i relativno otvorena novim oblicima komunikacije – aktivna je i vrlo prisutna u internetskom prostru – postojana je u nekim tradicionalnim pristupima: referencija njena diskursa uvijek su prepoznatljiva zbilja, čovjek i prostor (socijalni i predmetni) koji taj čovjek sobom oblikuje. I u poetičkom smislu na tragu je tradicionalnih rješenja, ponajprije time što poštuje lik, priču, semantiku riječi i kompozicije.

U njenu novu knjigu Dva novčića za savjest, žanrovski pomalo hibridnu tako da ju je teško bez ostatka svrstati u teorijom ponuđene i ovjerene okvire, krenimo od kompozicije. Dakle, knjiga se sastoji od dva veća bloka: blok Na granici žanra, koji ne nosi tematsku nego generičku, teorijsku metaodrednicu, sastoji se od kratkih i vrlo kratkih priča organiziranih u cikluse: Kava tematizira svakodnevicu življenja (načelno suživotne odnose – brakove, prijateljstva, susjedstva); Ceker nastavlja prethodnu temu, ali pomaknutu u osobnije iskustvo i prostore; Čudesa uvode otklon prema bizarnom u odabiru osoba ili tijeka naracije; Mirisi su izrazito autobiografski, s asocijacijom na Prousta naznačenom i samim naslovom; Odsustvo boje tematizira starost, sjene smrti, a Nakon igre niz je pejzažno-lirsko-refleksivnih zapisa, koji su, na neki način, most prema drugom, izrazitije lirskom dijelu.

Kompozicijski, dakle, slijed spomenutih ciklusa uspostavlja gradacijski tijek od automatizma svakodnevice kroz razmatranja raznovrsnih životnih situacija (ljubav u spektru svojih pojavnosti, bračna i obiteljska, konvencionalna i u inovarijantama)... do tematiziranja onog što zovemo smislom, svrhom, onim vrijednim življenja. Drugi blok tekstova u ovoj knjizi, Riječi rastjeruju maglu, sadrži pjesme u prozi, također organizirane u idejno-tematske cikluse (Žeđ, Konkavno zrcalo, Hod po žici).

Želimo li detektirati profil priča s obzirom na provenijenciju građe, reći je da su mahom, više ili manje zamjetno, autobiografske (vrlo razgovjetno u ciklusima Ceker i Mirisi), uz manji ili veći udio fikcije. Lapidarni slijed situacija u linearnom nizanju bez izrazitijih zapleta autoricu vodi čestoj uporabi poantiranja: njime efektno, ponekad začudno/apsurdno završava naizgled nasumičan tijek slika/zbivanja/opaski koje široko otvaraju prostor raznovrsnom materijalu. Poantiranje nije tvrdo, obvezujuće izvođenje zaključka nego ležerno – novelistički, anegdotalno (Kiseli kupus). Obrat je nerijetko ironijski te, polemizirajući s nekom od tekstualiziranih ideja, djeluje kao mala provokacija (npr. u priči Idila). Takva poanta ne funkcionira kao odgovor na pitanje nego kao mjesto skepse, na kojem se postavlja novo pitanje i preispitivanje životnih pojavnosti.

Autorica pripovijedanje vodi jasno, razgovijetno i logično. Paralelnim postavljanjem niza životnih detalja priča simulira ležerni i slojeviti tijek svakodnevice, s tim da će, nerijetko nepredvidljivo, i to često spomenutim poantiranjem, jedan od tijekova zauzeti prvi plan, plan teme, ne zasjenjujući šarm ostalih koji, u datom momentu, nisu dobili glavnu ulogu.

Budući da se (usprkos žanrovskoj dilemi) radi o pričama, reći je pokoju o likovima: osobe su anonimni ljudi s ulice, tržnice, iz susjedstva poveznih osobom koja je više dionica i pasionirana promatračica nego lik (često u funkciji pripovjedačice u 1. licu), određena kao samotnjak, pisac, novinar: ona zamjećuje, ali ne sudi životu nego nastoji njegove varijantnosti pomiriti iskustvom (Nana, Silvestrovo) i ostavlja ga da bude takav kakav jest.

U izrazitije lirskim refleksijama, koje su materijal druge cjeline, mogu se identificirati oblici u varijacijama od klasične lirske pjesme (osobito u najavi pojedinog ciklusa) do zapisa na, ponovimo odrednicu, »granici žanra«, vrlo bliskih prvome bloku. U tu ih blizinu dovodi činjenica da nerijetko sadrže jezgro/zametak priče te naznaku potencijalno glavnog lika (Empatija, List).

Slavica Gazibara je vješta u vođenju duge i logične rečenice, povremeno je sklona pojmovnom, intelektualiziranom jeziku, ipak ostajući komunikativna i pitoma. Uzda se u riječ kao oblik spoznaje, jasnih uvida (riječ rastjeruje maglu!) i modus koji omogućuje čudesne preobrazbe zbilje (O mladosti).

Na razini izraza u cijeloj se knjizi osjeća doza novinarske funkcionalnosti, ponekad i fraze – čak i u drugom, lirskijem dijelu (npr. u fragmentu Pitanja), čime autorica održava otvorenost prema aktualnosti momenta. Cijelim tijekom održava, citirajmo njenu napomenu iz jednog intervjua, jezgrovitost, sažetost, koja istovremeno znači i metaforičnost.

Gazibara je refleksivac: promišljanje života i dosizanje razina općosti (vrijeme, prolaznost, samoća, pitanje, odgovor...), s polazištem u konkretnim detaljima, komponenta je koja ostaje kao trajni trag čitanja.

Držim da u kontekstu ove knjige ima dobrih osnova za aktualizaciju važnosti »posljednjih riječi«. Trostruko ponavljanje sintagme hod po žici (u funkciji naslova zadnjeg ciklusa, kao završnog fragmenta tog ciklusa te kao navoda na vanjskom dijelu korica) daje za pravo da je interpretacijski eksploatiramo: Slavica Gazibara život vidi kao amalgam koji uključuje strah, opasnost, neizvjesnost, ali i dosizanje ljepote, smisla – doduše nezajamčenog, nepouzdanog, ali postojećeg u svemu, osobito u traženju. U tom smislu rekla bih s autoricom – hodam po žici – dakle jesam.